izražava neke sumnje, nego mislimo na nekoga, koji je izričito izjavio da nikako ne želi više biti Jehovin svjedok. Budući da je u prošlosti postao dobrovoljno kršteni član skupštine, bilo bi ispravno da sada obavijesti skupštinu da prekida taj odnos. Najbolje bi bilo obavijestiti starješine kratkim pismom, ali može i usmeno izjaviti da se odriče svog položaja kao svjedoka, a starješine mogu odgovarajuće postupiti u vezi toga (1. Ivanova 2:19).

Drugo, netko se može odreći svoga mjesta u kršćanskoj skupštini, jer se je pridružio nekoj svjetovnoj organizaciji, čiji je cilj suprotan biblijskim savjetima, kao primjerice, Izaija 2:4, gdje čitamo za Božje sluge: “[Oni] će raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod niti će se više učiti boju.” Dakle, kao što piše u Ivanu 17:16, ST: “Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja [Isus] ne pripadam svijetu” (Usporedi Otkrivenje 19:17-21).

U svakoj od navedenih situacija osoba je riječima ili djelima jasno prekinula svoj položaj Jehovinog svjedoka te se time odvojila od zajednice. Dakle, starješine će obavijestiti skupštinu, da se taj pojedinac odvojio ili sam napustio zajednicu. Članovi skupštine će prihvatiti odluku dotičnoga i smatrat će ga kao bivšeg brata s kojim se neće družiti. To je suglasno s onim što čitamo u 1. Korinćanima 5:11 i 2. Ivanovoj 9-11.

I na kraju možemo zaključiti da nedjelotvorna osoba, u vezi koje je bilo postavljeno pitanje, ne spada niti u prvu niti u drugu prije spomenutu situaciju, a ni skupština se o tome ne obavještava. Dakle, još uvijek joj se može pomagati u duhu poslanice Rimljanima 15:1: “Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih.” (Vidi također Izaiju 35:3).

Pitanja čitalaca (2)

◼ Zašto je Bog rekao Mojsiju da zamoli faraona da Izraelci ‘za tri dana odu u pustinju’ kada ih je on namjeravao zauvijek izvesti iz Egipta?

BOG je rekao iz plamenog grma, da će Mojsija upotrijebiti da oslobodi Izraelce iz Egipta i odvede ih u zemlju gdje teče mlijeko i med. Mojsiju je rekao da kaže faraonu: “Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu” (2. Mojsijeva 3:18, ST).

Budući da je Bog nešto prije toga rekao Mojsiju, da Izraelci trebaju otići u Obećanu zemlju, moglo bi se pomisliti, da je Bog dao nedovoljno obavještenje faraonu. Međutim, iz ishoda stvari može se vidjeti da je Bog postupio časno i da je to poslužilo njegovoj namjeri.

Izraelci su bili preko 200 godina u Egiptu i služili tamo kao robovi. No, Bog je želio da od njih učini veliki narod, što je bilo suglasno njegovom nepromijenjenom obećanju danom Abrahamu. Trebali su slobodno živjeti u zemlji o kojoj je Bog govorio Abrahamu, naime, u zemlji Hanaanskoj (1. Mojsijeva 12:1, 2, 7; 18:18; 22:17, 18). Hoće li faraon dobrovoljno surađivati odgovarajuće Božjoj namjeri?

Ne, Jehova je unaprijed znao, da će Faraon tvrdoglavo odbiti pustiti Izraelce iz Egipta makar i za kratko vrijeme. Da je Bog preko Mojsija i Arona nagovijestio svoj naum, tj. da Izraelci zauvijek napuste Egipat, mogao je faraon iznijeti prigovore, koji bi možda na prvi pogled izgledali uvjerljivi; primjerice, zemlja bi pretrpjela velike gubitke, ako bi je odjednom i zauvijek napustilo više od milijun ljudi. Možda bi čak neki bili skloni opravdavati faraonovo držanje ili da se s njim slažu. Da Izraelci napuste zemlju Gesemsku samo za nekoliko dana, to ne bi nanijelo Egipćanima velike gubitke.

Kada je faraon tvrdoglavo odbio pustiti Izraelce da odu samo za tri dana, moglo se sasvim sigurno reći, da je bio tvrda srca. Za tu nemilosrdnost i pojačano tlačenje, koje je faraon, kao odgovor na to naredio, nije bilo nikakvog opravdanja (2. Mojsijeva 5:1-9).

Čak i nakon nekoliko nevolja, nepopustljivi faraon nije pustio Izraelce iz Egipta. Konačno je deseta nevolja bila tako katastrofalna za Egipćane, da je faraon naredio Mojsiju da uzme narod i napusti zemlju — bez sklapanja sporazuma za tri dana. Još za vrijeme odlaska faraon je pokušao progoniti Izraelce i vratiti ih natrag. Taj pokušaj je propao, jer je i sam faraon poginuo u Crvenom moru (2. Mojsijeva 12:31-39; 14:5-9, 21-28; Psalam 136:15).

Time što je Bog rekao Mojsiju, da podnese razumnu molbu faraonu — neka pusti Izraelce da odu za tri dana — stavio ga je na kušnju. Tako je faraon pokazao što je bilo u njegovom srcu.

Koliko su kompjutori “pametni”?

Suvremeni kompjutori rješavaju matematičke probleme zapanjujućom brzinom. U svojim “bankama pamćenja” oni nagomilavaju silne količine podataka. Prije nekako dvadeset godina, znanstvenici su prorekli da će kompjutorska kontrola automatizacije uvesti potpun preokret u ljudskom društvu — povećanjem proizvodnje, a otpuštanjem milijuna radnika. Drugi su predvidjeli kompjutore u budućnosti koji bi “mislili” bolje nego ljudi i čak istisnuli ljude iz upravljanja. Pogledajmo što se dogodilo:

U kolovozu 1974. naučni izvjestitelj magazina “Atlantic”, Fred Hapgood, pokazuje da se omjeri produktivnosti u 1960. godini ne razlikuju od istih u 1950. godini, unatoč dodatku od skoro 200 000 kompjutora.

Što se tiče kompjutorovog “razmišljanja”, oni koji promiču tu ideju očito zanemaruju vrijeme i napore čovjeka u pripremanju podataka (brojki i činjenica) kojima se “hrane” kompjutori i pripremu programiranja, koja stroju nalaže tek na koji način postupati s pripremljenim podacima. Najsitnija promjena u problemu može značiti da čitava ta komplicirana predradnja mora biti ponovljena, kako bi kompjutor točno funkcionirao. Naglašavajući da u mehaničkim operacijama kompjutora nije uključena nikakva “inteligencija”, spomenuti autor Hapgood kaže: “Što god inteligencija još može biti, ona sigurno uključuje mogućnost povezivanja sa stvarnim svijetom, slijediti neki određeni cilj ili primjenjivati iskustvo na barem mali krug prirodnih doživljaja stvarnosti.”

Jedan klasični primjer, koji pokazuje ograničenu sposobnost kompjutora, je automatski zip-code kontrolor pošte, kojim se služe neki poštanski uredi. Nakon dugogodišnjeg razvoja, jedan najprofinjeniji model (cijena 800 000 dolara) može uspješno baratati sa “samo 9,5 posto pošte.”

Jedno drugo izdanje, iz svibnja 1974, pod naslovom “Psychology Today” (Psihologija današnjice), citira sljedeću ilustraciju: Jedno udruženje ispituje sposobnost kompjutora da “razumije” jezik, ovim rečenicama: “Tommy (Tomica) je upravo dobio novu garnituru blokova. On je otvarao kutiju kada je vidio da ulazi Jimmy (Jakov).” Zatim se postavljaju tri pitanja kompjutoru: “Tko je otvarao kutiju? Što je bilo u kutiji? Tko je ušao?” Članak dalje kaže: “Iako bi svako dijete iz prvog razreda s lakoćom odgovorilo na ta pitanja, za kompjutor su ona izvanredno teška.” On zahtijeva da su podaci izraženi jednostavnijim i detaljnije specificiranim terminima.

Još jedno korisno pitanje glasi: Ako suvremena nauka ne može proizvesti inteligenciju u stroju, kako je mogao slijepi slučaj, na koga se oslanja teorija evolucije, stvoriti je (inteligenciju) u čovjeku?