dokazat će svoju potpunu čistoću prema Svemogućem Bogu i sačuvati svoja imena upisana u ‘knjizi života’ (Otkrivenje 20:7-15).

20. Po čemu će se razlikovati , ili biti jedinstveni preživjeli “velike nevolje” od svih živućih ljudi na rajskoj Zemlji i tko je u potpunosti dostojan da mu se zahvale za to?

²⁰ Kakvu jedinstvenu prednost ima sada “veliko mnoštvo” ‘drugih ovaca’ dobrog Pastira! (Ivan 10:16). Vrlo je privlačna nada stavljena pred njih — život u neokrnjenoj sreći u obnovljenom Edenskom vrtu na Zemlji, koji će se proširiti cijelom Zemljom. Oni će doista imati za što živjeti. Od svih ljudi, koji će živjeti na rajskoj Zemlji, preživjeli ‘velike nevolje’ će se razlikovati po tome, jer su preživjeli kraj ovog zlog sustava stvari i što nikada neće morati umrijeti i napustiti Zemlju. Za to trebaju zahvaliti Izvoru savršenog života, Jehovi Bogu, preko njegovog sina, Isusa Krista.

Treća Mojsijeva poziva na sveto obožavanje Jehove

JEHOVINI obožavatelji moraju biti sveti. U ovoj knjizi Biblije, Trećoj Mojsijevoj, to se opetovano jasno izražava. Na primjer, u njoj čitamo: “Jer ja sam Jehova Bog vaš; i vi se morate posvećivati, morate dokazati da ste sveti, jer sam ja svet” (3. Mojsijeva 11:44, NS; 19:2; 20:7, 26).

Nekako 1512. pr. n. r. vr. prorok Mojsije je na Sinaju napisao 3. Mojsijevu. Ona obuhvaća razdoblje samo jednog mjeseca — od postavljanja šatora sastanka prvog dana prvog mjeseca druge godine nakon oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva pa do ‘prvog dana drugog mjeseca druge godine po njihovom izlasku iz Egipta’, kada Jehova zapovijeda Mojsiju da popiše narod (4. Mojsijeva 1:1-3; 2. Mojsijeva 40:17). Sadržaj ove knjige pokazuje život u logoru i ukazuje na njegovo uređenje u pustinji (3. Mojsijeva 4:21; 10:4, 5; 14:8; 17:1-5).

Jehovini svjedoci danas nisu pod Zakonom koga je Bog dao preko Mojsija, jer je smrt Isusa Krista uklonila taj zakon (Rimljanima 6:14; Efežanima 2:11-16). Mogu li, onda, uredbe koje se nalaze u 3. Mojsijevoj koristiti kršćanima? Ako da, kako? Što možemo iz ove knjige saznati o našem obožavanju Jehove?

Sadržaj ističe svetost

O prinosima i žrtvama govori se od 1. do 7. poglavlja 3. Mojsijeve. Bogu su se prinosile dobrovoljne žrtve paljenice u cijelosti, kao što je Isus Krist potpuno sebe dao. Jedan dio skupne, zajedničke žrtve bio je prinesen Bogu na oltar, drugi dio jeo je svećenik, a treći onaj tko ju je prinio. To se može usporediti s pomazanim kršćanima, za koje je Spomen svečanost na Kristovu smrt zajednička večera (3. Mojsijeva 1:1-17; 3:1-17; 7:11-36; 1. Korinćanima 10:16-22).

Žrtve za grijeh i za krivicu bile su obavezne. Prve su bile za oprost grijeha učinjenih greškom ili nenamjerno, dok su se druge očito davale da bi zadovoljile Boga zbog prava koje je bilo povrijeđeno i (ili) da bi obnovile određena prava pokajničkog prestupnika (3. Mojsijeva 4:1-35; 5:1–6:7; 6:24-30; 7:1-7). Pažnje je vrijedno, da je Izraelcima više puta rečeno da ne jedu krv (3. Mojsijeva 3:17; 7:26, 27). Pridonosile su se i beskrvne žrtve u žitaricama u znak priznanja Jehovine darežljivosti (3. Mojsijeva 2:1-16; 6:14-23; 7:9, 10). Kršćani danas razmatraju sve te stvari s velikim zanimanjem, jer su žrtve zapovjeđene i obavezne po Zavjetnom zakonu, ukazivale na Isusa Krista i njegovu žrtvu ili na koristi koje iz nje proizlaze (Jevrejima 8:3-6; 9:9-14; 10:5-10).

Zatim se izlažu svećeničke odredbe. Mojsije je, kako ga je Bog uputio, vodio obred postavljanja Arona za prvosvećenika i njegova četiri sina za podsvećenike. Tada je počelo djelovati svećenstvo (3. Mojsijeva 8:1–10:20).

Nakon toga dati su zakoni o čistim i nečistim stvarima. Uredbe o životinjama, koje su kao hrana bile čiste ili nečiste, štitile su Izraelce od zaraze štetnim organizmima, a također jače isticale razliku između njih i susjednih naroda. Druge se uredbe odnose na nečistoću nastalu dodirivanjem leševa, čišćenja žena nakon porođaja, obrede u slučaju gube i nečistoću nastalu spolnim izljevom kod muškarca ili žene. Razmatranje ovih zakona treba usaditi u nas potrebu održavanja svetosti kao obožavatelja Jehove (3. Mojsijeva 11:1–15:33).

Najvažnije žrtve za grijehe prinosile su se godišnje na dan pomirenja. Između ostalog, prinosio se bik za svećenike i ostatak plemena Levija. Jedan jarac bio je žrtvovan za nesvećenička Izraelova plemena, a svi grijesi naroda izrečeni su nad živim jarcem, koji je otjeran u pustinju. Smatralo se da su oba jarca kao jedna žrtva za grijeh (16:5), ukazujući da su oba zajedno formirala jedan simbol. Prema tome, Isus Krist nije bio samo žrtvovan, nego je odnio i grijehe onih za koje je umro žrtvenom smrću (3. Mojsijeva 16:1-34).

Zatim dolaze propisi o jedenju mesa i prinosima. Posebno je pažnje vrijedno da je Bog zabranio jesti krv. Uzdržavanje od krvi ostaje mjerilo za one koji u svetosti obožavaju Jehovu (3. Mojsijeva 17:1-16; Djela apostolska 15:28, 29).

Dalje se navode sudske odluke u slučaju rodoskvrnuća, spolno neprirodnih čina i raznih odvratnih postupaka, uključujući idolopoklonstvo, spiritizam, klevetanje i tako dalje. Te nas odluke trebaju poticati na potrebu svetosti u obožavanju Jehove. Prema tome i svećenici su morali biti sveti. Osim ovih su date i odredbe u vezi ženidbe svećenika, svećeničke nečistoće i jedenja svetih stvari (3. Mojsijeva 18:1–22:33).

Iza toga spominju se tri godišnja praznika — Pasha u rano proljeće, Duhovi u kasno proljeće i Praznik sjenica ili sakupljanja u jesen. Zatim usljeđuju odredbe u pogledu zloupotrebe Jehovinog svetog imena, držanja sabata (tjednih, mjesečnih i svake sedme godine) i jubilarne godine, ponašanja prema siromašnim Izraelcima i postupanja s robovima (3. Mojsijeva 23:1–25:55).

Blagoslovi koji će proizaći iz slušanja Boga stavljeni su nasuprot prokletstvima koja će uslijediti zbog neposlušnosti. Tu su i odredbe o zavjetima i procjenama zavjetovanog, o prvencima kod životinja i davanju desetka kao ‘posvećenog Jehovi’. Time se završavaju “zapovijedi koje je Jahve izdao Mojsiju za Izraelce na Sinajskome brdu” (3. Mojsijeva 26:1–27:34, ST).

Pažljivo čitajući 3. Mojsijevu bez dvojbe ostat ćeš pod dojmom isticanja svetog obožavanja Jehove. Ali možda ćeš naići i na probleme. Zato će te možda zanimati slijedeća pitanja i odgovori.

Sveti prinosi i svećenička služba

• 2:11 — Zašto med nije Jehova prihvatio kao žrtvu prinosnicu?

Ovdje se očigledno nije radilo o pčelinjem medu, nego o voćnom sirupu. Inače ne bi se brojao među ‘prvine plodova’ (3. Mojsijeva 2:12; 2. Dnevnika 31:5). Budući da bi voćni med mogao fermentirati (uskisnut), nije bio prihvatljiv na oltaru kao prinos.

• 3:17 — Zašto je bilo zabranjeno jesti loj?

Smatralo se da je loj najbolji ili najbogatiji dio, na što ukazuje i figurativni izraz ‘masni dio zemlje’ (1. Mojsijeva 45:18). Zabrana jedenja loja isticala je, očigledno, Izraelcima činjenicu da najbolji dijelovi pripadaju Jehovi. Iako kršćani ovim zakonom nisu ograničeni, on podsjeća da današnji Jehovini sluge trebaju i dalje Jehovi od sebe dati samo ono najbolje (Priče Salamunove 3:9, 10; Kološanima 3:23, 24).

• 10:1, 2 — Što je uključivao ovaj grijeh?

Možda su Nadab i Abiju bili pod utjecajem alkohola kada su postupali previše slobodno. To je vrlo vjerojatno, budući da je Jehova odmah potom zabranio svećenicima koristiti vino ili neko drugo alkoholno piće dok služe u šatoru od sastanka. Međutim, pravi razlog zašto su Nadab i Abiju ubijeni bio je taj, što su prinijeli ‘nedopuštenu vatru koju im (Jehova) nije propisao’ (3. Mojsijeva 10:1-11). Ovaj slučaj pokazuje da se odgovorni Jehovini sluge danas moraju pokoriti božanskim zahtjevima i da ne mogu cijeniti Bogomdane dužnosti dok su pod utjecajem alkoholnih pića.