dokazat će svoju potpunu čistoću prema Svemogućem Bogu i sačuvati svoja imena upisana u ‘knjizi života’ (Otkrivenje 20:7-15).

20. Po čemu će se razlikovati , ili biti jedinstveni preživjeli “velike nevolje” od svih živućih ljudi na rajskoj Zemlji i tko je u potpunosti dostojan da mu se zahvale za to?

²⁰ Kakvu jedinstvenu prednost ima sada “veliko mnoštvo” ‘drugih ovaca’ dobrog Pastira! (Ivan 10:16). Vrlo je privlačna nada stavljena pred njih — život u neokrnjenoj sreći u obnovljenom Edenskom vrtu na Zemlji, koji će se proširiti cijelom Zemljom. Oni će doista imati za što živjeti. Od svih ljudi, koji će živjeti na rajskoj Zemlji, preživjeli ‘velike nevolje’ će se razlikovati po tome, jer su preživjeli kraj ovog zlog sustava stvari i što nikada neće morati umrijeti i napustiti Zemlju. Za to trebaju zahvaliti Izvoru savršenog života, Jehovi Bogu, preko njegovog sina, Isusa Krista.

Treća Mojsijeva poziva na sveto obožavanje Jehove

JEHOVINI obožavatelji moraju biti sveti. U ovoj knjizi Biblije, Trećoj Mojsijevoj, to se opetovano jasno izražava. Na primjer, u njoj čitamo: “Jer ja sam Jehova Bog vaš; i vi se morate posvećivati, morate dokazati da ste sveti, jer sam ja svet” (3. Mojsijeva 11:44, NS; 19:2; 20:7, 26).

Nekako 1512. pr. n. r. vr. prorok Mojsije je na Sinaju napisao 3. Mojsijevu. Ona obuhvaća razdoblje samo jednog mjeseca — od postavljanja šatora sastanka prvog dana prvog mjeseca druge godine nakon oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva pa do ‘prvog dana drugog mjeseca druge godine po njihovom izlasku iz Egipta’, kada Jehova zapovijeda Mojsiju da popiše narod (4. Mojsijeva 1:1-3; 2. Mojsijeva 40:17). Sadržaj ove knjige pokazuje život u logoru i ukazuje na njegovo uređenje u pustinji (3. Mojsijeva 4:21; 10:4, 5; 14:8; 17:1-5).

Jehovini svjedoci danas nisu pod Zakonom koga je Bog dao preko Mojsija, jer je smrt Isusa Krista uklonila taj zakon (Rimljanima 6:14; Efežanima 2:11-16). Mogu li, onda, uredbe koje se nalaze u 3. Mojsijevoj koristiti kršćanima? Ako da, kako? Što možemo iz ove knjige saznati o našem obožavanju Jehove?

Sadržaj ističe svetost

O prinosima i žrtvama govori se od 1. do 7. poglavlja 3. Mojsijeve. Bogu su se prinosile dobrovoljne žrtve paljenice u cijelosti, kao što je Isus Krist potpuno sebe dao. Jedan dio skupne, zajedničke žrtve bio je prinesen Bogu na oltar, drugi dio jeo je svećenik, a treći onaj tko ju je prinio. To se može usporediti s pomazanim kršćanima, za koje je Spomen svečanost na Kristovu smrt zajednička večera (3. Mojsijeva 1:1-17; 3:1-17; 7:11-36; 1. Korinćanima 10:16-22).

Žrtve za grijeh i za krivicu bile su obavezne. Prve su bile za oprost grijeha učinjenih greškom ili nenamjerno, dok su se druge očito davale da bi zadovoljile Boga zbog prava koje je bilo povrijeđeno i (ili) da bi obnovile određena prava pokajničkog prestupnika (3. Mojsijeva 4:1-35; 5:1–6:7; 6:24-30; 7:1-7). Pažnje je vrijedno, da je Izraelcima više puta rečeno da ne jedu krv (3. Mojsijeva 3:17; 7:26, 27). Pridonosile su se i beskrvne žrtve u žitaricama u znak priznanja Jehovine darežljivosti (3. Mojsijeva 2:1-16; 6:14-23; 7:9, 10). Kršćani danas razmatraju sve te stvari s velikim zanimanjem, jer su žrtve zapovjeđene i obavezne po Zavjetnom zakonu, ukazivale na Isusa Krista i njegovu žrtvu ili na koristi koje iz nje proizlaze (Jevrejima 8:3-6; 9:9-14; 10:5-10).

Zatim se izlažu svećeničke odredbe. Mojsije je, kako ga je Bog uputio, vodio obred postavljanja Arona za prvosvećenika i njegova četiri sina za podsvećenike. Tada je počelo djelovati svećenstvo (3. Mojsijeva 8:1–10:20).