UTORAK 11. nisana bio je za Isusa doista dug i naporan dan. Kad je predvečer završio razgovor s apostolima na Maslinskoj gori, uputio se s njima u Betaniju da ondje prenoće. Možda im je baš tom prilikom rekao: “Znate da je za dva dana Pasha i Sin čovječji treba biti predan da ga pribiju na stup.”

Idući dan, srijedu 12. nisana, Isus je očito proveo sam s apostolima. Prethodnog dana javno je prekorio vjerske vođe, pa je bio svjestan toga da ga oni žele ubiti. Budući da nije htio da išta omete Pashu koju je naredne večeri želio proslaviti sa svojim apostolima, u srijedu nije izlazio u javnost.

Za to su se vrijeme svećenički glavari i narodni starješine skupili u dvorištu velikog svećenika Kajfe. Uvrijeđeni zbog oštre osude koju im je Isus uputio, smišljali su kako da ga na prijevaru uhvate i ubiju. No govorili su: “Ne na blagdan, da ne izbije pobuna u narodu.” Naime bojali su se naroda, koji je bio na Isusovoj strani.

Dok su zli vjerski vođe spremali zavjeru kako bi ubili Isusa, došao im je netko kome su se najmanje nadali. Bio je to jedan od Isusovih apostola, Juda Iskariot, kojemu je Sotona u srce usadio podmuklu zamisao da izda svog Učitelja. Mora da su bili presretni kad ih je Juda upitao: “Što ćete mi dati da vam ga izdam?” Oni su objeručke prihvatili njegovu ponudu i odmjerili mu 30 srebrnjaka, što je prema Mojsijevom zakonu bila cijena za roba. Otada je Juda počeo tražiti priliku da im izda Isusa kad u blizini ne bude naroda.

Zalazak sunca u srijedu označio je početak 13. nisana. Budući da je Isus iz Jerihona stigao u petak, bila je to šesta i ujedno posljednja noć koju je proveo u Betaniji. Idućeg dana, u četvrtak, trebalo je učiniti završne pripreme za Pashu, koja je počinjala zalaskom sunca. Trebalo je zaklati pashalno janje i ispeći ga. Gdje su proslavili Pashu i tko je bio zadužen za potrebne pripreme?

Isus apostolima nije bio otkrio nikakve pojedinosti o tome, možda zato da ih Juda ne bi odao svećeničkim glavarima i da oni ne bi omeli proslavu Pashe. Stoga je Isus vjerojatno tek u četvrtak rano poslijepodne Petra i Ivana poslao iz Betanije u Jeruzalem, rekavši im: “Idite i pripremite nam pashalnu žrtvu da jedemo!”

“Gdje želiš da je pripremimo?” upitali su ga.

“Kad uđete u grad”, objasnio je Isus, “srest će vas čovjek koji nosi krčag s vodom. Idite za njim u kuću u koju uđe! I recite domaćinu te kuće: ‘Učitelj te pita: “Gdje je gostinska soba u kojoj mogu jesti pashalnu žrtvu s učenicima svojim?”’ On će vam pokazati veliku namještenu gornju sobu. Ondje je pripremite!”

Domaćin je nesumnjivo bio Isusov učenik i vjerojatno je očekivao da će ga Isus zamoliti da se u njegovoj kući održi ta posebna proslava. U svakom slučaju, kad su Petar i Ivan stigli u Jeruzalem, pronašli su sve onako kako je Isus prorekao. Potom su se njih dvojica pobrinula da pashalno janje i sve ostalo bude spremno kako bi Isus s njima i ostalim apostolima mogao proslaviti Pashu. Matej 26:1-5, 14-19; Marko 14:1, 2, 10-16; Luka 22:1-13; 2. Mojsijeva 21:32

PETAR i Ivan u Jeruzalem su stigli ranije kako bi po Isusovom nalogu izvršili potrebne pripreme za Pashu. Isus je očito zajedno s ostalom desetoricom stigao tek kasno poslijepodne. Sunce je već polagano zalazilo dok su se spuštali niz Maslinsku goru. Isusu je to bila posljednja prilika prije uskrsnuća da s Maslinske gore po danjem svjetlu promatra Jeruzalem.

Stigavši u grad, Isus i apostoli zaputili su se u kuću u kojoj su trebali proslaviti Pashu. Uspeli su se stepenicama do velike gornje sobe gdje je sve već bilo spremno. Isus je očito željno iščekivao tu prigodu, jer je rekao: “Žarko sam želio jesti ovu pashalnu žrtvu s vama prije svojih patnji.”

Tijekom proslave Pashe bio je običaj da se popije četiri čaše vina. Uzevši čašu koja je vjerojatno bila treća po redu, Isus je zahvalio Bogu i rekao: “Uzmite je i dodajte jedan drugome! Jer kažem vam, odsada više neću piti od roda trsova dok ne dođe kraljevstvo Božje.”

Za vrijeme večere Isus je ustao, odložio svoje haljine, uzeo ručnik i u jednu posudu ulio vodu kako bi svojim učenicima oprao noge. Obično je domaćin bio taj koji se brinuo da se gostima operu noge. Budući da domaćin tada nije bio prisutan, za to se pobrinuo Isus. Iako je to mogao učiniti bilo koji apostol, nijedan nije ništa poduzeo, možda zato što je među njima još uvijek vladalo suparništvo. No, kad im je Isus počeo prati noge, postalo im je neugodno.

Kad je Isus došao do Petra, on se usprotivio: “Nikada ti meni nećeš prati noge!”

“Ako te ne operem, nećeš biti u zajedništvu sa mnom”, odvratio mu je Isus.

Nato je Petar rekao: “Gospodine, onda mi nemoj oprati samo noge nego i ruke i glavu!”

“Onome tko se okupao”, kazao je Isus, “ne treba prati ništa osim nogu, jer je sav čist. I vi ste čisti, ali ne svi.” Rekao je to zato što je znao da ga Juda Iskariot namjerava izdati.

Kad je oprao noge svoj dvanaestorici, pa tako i svom izdajniku Judi, Isus je obukao haljine i vratio se za stol. Zatim je apostole upitao: “Shvaćate li što sam vam učinio? Vi mi se obraćate sa ‘Učitelju’ i ‘Gospodine’, i s pravom to govorite, jer to i jesam. Dakle, ako sam ja, Gospodin i Učitelj, vama oprao noge, i vi trebate jedan drugome prati noge. Dao sam vam primjer da i vi činite onako kako sam ja učinio vama. Zaista, zaista, kažem vam, rob nije veći od gospodara svojega, niti je onaj tko je poslan veći od onoga koji ga je poslao. Ako to znate, sretni ste ako tako i činite.”

Bila je to uistinu divna pouka o poniznom služenju drugima! Apostoli nisu smjeli sebe smatrati najvažnijima i misliti da bi drugi uvijek trebali služiti njima. Time što im je oprao noge Isus nije htio uvesti neki obred. Svojim upečatljivim primjerom pokazao im je da trebaju spremno i bez predrasuda služiti drugima, čak i kad bi to značilo da moraju obaviti neki neugodan ili manje cijenjen posao. Matej 26:20, 21; Marko 14:17, 18; Luka 22:14-18; 7:44; Ivan 13:1-17

NAKON što je apostolima oprao noge, Isus je citirajući Psalam 41:9 rekao: “Onaj koji je jeo kruh moj, podigao se na mene.” Zatim ga je obuzeo nemir te je kazao: “Jedan će me od vas izdati.”

Apostoli su se ražalostili i jedan za drugim stali govoriti: “Da nisam ja?” Čak je i Juda Iskariot postavio to pitanje. Ivan, koji je za stolom bio odmah do Isusa, upitao ga je: “Gospodine, tko je taj?”

“Jedan od vas dvanaestorice koji umače sa mnom u istu zdjelu”, odgovorio je Isus. “Istina, Sin čovječji odlazi, kao što je pisano o njemu, ali teško onom čovjeku koji izda Sina čovječjeg! Bolje bi bilo tom čovjeku da se nije ni rodio!” Nakon toga Sotona je ponovno “ušao u Judu”, iskoristivši priliku da utječe na njegovo zlo srce. Kasnije te noći Isus je Judu s pravom nazvao “sinom propasti”.

Sada mu je rekao: “Što činiš, učini brže!” Ostali apostoli nisu razumjeli zašto mu je to rekao. Budući da je kod Jude bila kutija za novac, neki su pretpostavili da mu je htio reći: “Kupi što nam treba za blagdan”, ili da ga je poslao neka da nešto siromašnima.

Nakon što je Juda otišao, Isus je sa svojim vjernim apostolima održao jednu posve novu proslavu. Uzeo je kruh i, zahvalivši Bogu, razlomio ga te dao učenicima govoreći: “Uzmite, jedite!” Objasnio im je: “Ovo predstavlja tijelo moje koje će se dati za vas. Činite ovo meni na spomen!”

Kad je svatko od njih pojeo kruha, Isus je opet uzeo čašu vina, vjerojatno četvrtu po redu, u skladu s pashalnim običajem. Ponovno zahvalivši Bogu, proslijedio je čašu apostolima i dao im da piju te je rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi, koja će se proliti za vas.”

Tako je uvedena proslava kojom su Isusovi učenici ubuduće trebali obilježavati njegovu smrt. Svake godine trebali su je održati 14. nisana, u spomen na Isusa. Tom su se prilikom svi trebali prisjetiti što su Isus i njegov nebeski Otac učinili kako bi čovječanstvo izbavili od smrti. Židovima koji su postali kršćani ta je proslava zamijenila Pashu.

Stari savez Zakona bio je zamijenjen novim savezom koji je Isusova prolivena krv učinila pravomoćnim. Isus Krist služi kao posrednik u tom savezu između Jehove Boga i 144 000 duhom pomazanih kršćana. Taj je savez omogućio oproštenje grijeha, ali i osnivanje duhovnog naroda sačinjenog od nebeskih kraljeva i svećenika. Matej 26:21-29; Marko 14:18-25; Luka 22:19-23; Ivan 13:18-30; 17:12; 1. Korinćanima 5:7

ISUS je apostolima pružio divnu pouku o poniznosti opravši im noge. Zatim je te iste večeri uveo proslavu kojom se trebala obilježavati njegova predstojeća smrt. No tada se dogodilo nešto neočekivano — nakon svega što su vidjeli i čuli, apostoli su se opet počeli prepirati oko toga tko je među njima najveći! To je očito bio problem koji je postojao već dulje vrijeme.

Jednom ranijom prilikom, kad se Isus preobrazio na gori, apostoli su raspravljali tko je od njih najvažniji. Kasnije su Jakov i Ivan tražili od Isusa da ih postavi na istaknute položaje u Kraljevstvu, što je dovelo do daljnjih napetosti među apostolima. A sada, posljednje noći koju su proveli sa svojim Učiteljem, ponovno su se posvađali zbog iste stvari. Mora da je Isusa to jako ražalostilo. Što je učinio?

Nije ih izgrdio, već im je strpljivo objasnio: “Kraljevi gospodare narodima i oni koji vladaju narodima nazivaju se dobrotvorima. Ali vi ne budite takvi! (...) Jer tko je veći, onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom?” Zatim ih je podsjetio na primjer koji im je on sam pružio, rekavši: “A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje.”

Unatoč svojim manama apostoli su ostali uz Isusa u njegovim kušnjama. Stoga im je on rekao: “Sklapam s vama savez za kraljevstvo, kao što je Otac moj sa mnom sklopio savez.” Savez koji je Isus sklopio sa svojim vjernim sljedbenicima omogućio im je da zajedno s njim kraljuju na nebu. U taj savez za Kraljevstvo prima se ograničen broj njegovih učenika, odnosno njih 144 000.

Iako su apostoli dobili izvanrednu priliku da u budućnosti zajedno s Kristom vladaju u njegovom Kraljevstvu, sada su još bili duhovno slabi. Zato im je Isus kazao: “Svi ćete se vi ove noći pokolebati u vjeri zbog onoga što će mi se dogoditi.” Potom je Petru rekao da se usrdno molio za njega te ga je potaknuo: “Kad se vratiš, ojačaj braću svoju!”

“Dječice, još sam malo s vama”, objasnio im je Isus. “Tražit ćete me, ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama. Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga.”

“Gospodine, kamo ideš?” upitao ga je Petar.

“Onamo kamo ja idem ti sada ne možeš poći”, odvratio je Isus, “ali poći ćeš poslije.”

“Gospodine, zašto sada ne mogu poći za tobom?” ponovno je upitao Petar. “Život ću svoj položiti za tebe!”

Nato mu je Isus odgovorio: “Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti, pijetao neće zapjevati dok me se triput ne odrekneš.”

“Ako bih morao i umrijeti s tobom”, usprotivio se Petar, “neću te se odreći!” I drugi su apostoli rekli to isto, no Petar je samouvjereno tvrdio: “Ako se i svi drugi pokolebaju u vjeri zbog onoga što će ti se dogoditi, ja se nikada neću pokolebati!”

Isus ih je zatim podsjetio na propovjedničko putovanje Galilejom na koje ih je bio poslao bez torbe i kese za novac te ih je upitao: “Je li vam što nedostajalo?”

“Nije!” odgovorili su.

“Ali sada, tko ima kesu za novac, neka je uzme!” rekao je. “Isto tako i torbu! I tko nema mač, neka proda haljinu svoju i kupi ga! Jer kažem vam da se na meni mora izvršiti ono što je napisano: ‘Bio je ubrojen među bezakonike.’ Jer izvršava se što se odnosi na mene.”

Isus im je zapravo htio reći da će biti pribijen na stup s “bezakonicima”, odnosno zločincima. Ujedno je ukazao i na to da njegove sljedbenike u budućnosti očekuje žestoko progonstvo. Tada su apostoli rekli: “Gospodine, evo ovdje dva mača!”

“Dovoljno je”, odvratio je Isus. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, mačevi su mu ubrzo poslužili da apostolima pruži još jednu važnu pouku. Matej 26:31-35; Marko 14:27-31; Luka 22:24-38; Ivan 13:31-38; Otkrivenje 14:1-3

ZAVRŠIVŠI posljednju večeru, Isus i apostoli još su se neko vrijeme zadržali u gornjoj sobi. On je znao da uskoro više neće biti s njima i zato im je još mnogo toga htio reći. “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” tješio ih je. “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!”

“U kući Oca mojega ima mnogo stanova”, nastavio je. “Idem pripremiti vam mjesto (...) da i vi budete tamo gdje sam ja. A onamo kamo ja idem, znate put.” Apostoli nisu razumjeli da je Isus govorio o odlasku na nebo, pa ga je Toma upitao: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo znali put?”

“Ja sam put i istina i život”, odgovorio im je. Stoga samo onaj tko povjeruje u njega i živi onako kako je on živio može ući u Očevu nebesku “kuću”. Naime, Isus je objasnio: “Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene.”

“Gospodine, pokaži nam Oca”, zatražio je Filip, “i to nam je dovoljno!” On je očito želio da im Isus omogući da na neki način vide Boga, kao što su ga u staro doba Mojsije, Ilija i Izaija mogli vidjeti u viziji. No apostoli su zapravo imali nešto puno bolje od vizija. Isus je rekao: “Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

Isus je tako savršeno odražavao osobine svog Oca da su oni koji su bili s njim i promatrali ga mogli, takoreći, vidjeti njegovog Oca. No Otac je veći od Sina, što je i sam Isus potvrdio rekavši: “Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe.” Isus je s pravom zaslugu za sve što je naučavao pripisivao svom nebeskom Ocu.

Apostole je sigurno jako ohrabrilo kad im je rekao: “Tko vjeruje u mene, činit će djela kakva i ja činim. Činit će i veća djela od ovih.” On time nije mislio da će njegovi sljedbenici činiti veća čuda od njegovih, već da će propovijedati tijekom znatno duljeg razdoblja, na daleko većem području i daleko većem broju ljudi.

Isus nije namjeravao napustiti učenike nakon svoje smrti. Obećao im je: “Što god zamolite u ime moje, učinit ću.” Potom je dodao: “Zamolit ću Oca i on će vam dati drugog pomoćnika da bude s vama zauvijek, duh istine.” Taj pomoćnik bio je sveti duh koji je Isus izlio na svoje učenike nakon što je uzašao na nebo.

Budući da je njegov odlazak tada već bio sasvim blizu, Isus je rekao: “Još malo i svijet me više neće vidjeti.” On je trebao postati duhovno biće, nevidljivo ljudskom oku. No svojim je vjernim apostolima ipak obećao: “Vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti.” Nakon uskrsnuća Isus im se ukazao u ljudskom obličju, a s vremenom ih je i uskrsnuo kako bi živjeli s njim na nebu kao duhovna stvorenja.

U nastavku je iznio jednostavno načelo: “Tko ima moje zapovijedi i drži ih, taj me ljubi. A tko ljubi mene, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objavit ću mu se.”

Nato mu je apostol Juda, zvan i Tadej, rekao: “Gospodine, kako to da se namjeravaš objaviti nama, a ne svijetu?”

“Ako me tko ljubi”, odvratio mu je Isus, “držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti (...). Tko me ne ljubi, ne drži moju riječ.” Za razliku od Isusovih sljedbenika koji ‘drže njegovu riječ’, ljudi iz svijeta ne obaziru se na njegova učenja i zato im se on ne želi objaviti.

Tijekom svoje službe na Zemlji Isus je apostole poučio o mnogočemu. Kako su sve to mogli upamtiti, tim više što dotad još mnogo toga nisu razumjeli? Isus im je obećao: “Pomoćnik, sveti duh, kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam ja rekao.”

Potom ih je ponovno ohrabrio govoreći: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. (...) Neka se ne uznemiruje srce vaše.” Istina, Isus je morao otići, no objasnio im je: “Ako me ljubite, radovat ćete se što odlazim k Ocu, jer je Otac veći od mene.”

Budući da mu je bilo preostalo još vrlo malo vremena, apostolima je rekao: “Više neću mnogo govoriti s vama, jer dolazi vladar svijeta. On nema vlasti nada mnom.” Vladar svijeta je Sotona Đavo, koji je uspio “ući” u Judu i ovladati njime. Ali Isus nije imao nikakvu slabost koju bi Sotona mogao iskoristiti da ga odvrati od služenja Bogu.

“Vi ste prijatelji moji”

Vrijeme je brzo odmicalo dok su Isus i apostoli bili zaokupljeni prisnim razgovorom. Možda je već bila prošla ponoć kad im je Isus rekao: “Ustanite, pođimo odavde!” No prije odlaska želio im je reći još nešto. Potaknut iskrenom ljubavlju, ispričao im je jednu ohrabrujuću usporedbu:

“Ja sam pravi trs, a moj je Otac vinogradar”, rekao je. Veliki Vinogradar, Jehova Bog, zasadio je simboličnu vinovu lozu kad je Isusa pomazao svetim duhom prilikom njegovog krštenja u jesen 29. godine. No Isus nije jedini koji sačinjava tu lozu. On sam u nastavku je rekao: “Svaku mladicu na meni koja ne donosi plod on uklanja, a svaku koja donosi plod čisti, kako bi donijela još više ploda. (...) Kao što mladica ne može sama od sebe donijeti plod ako ne ostane na trsu, isto tako ne možete ni vi ako ne ostanete u zajedništvu sa mnom. Ja sam trs, vi ste mladice.”

Na Pedesetnicu (51 dan kasnije) apostoli i drugi Kristovi učenici postali su “mladice” kad je na njih izliven sveti duh. S vremenom će ukupno 144 000 osoba postati mladice simbolične vinove loze. Zajedno s trsom, Isusom Kristom, oni sačinjavaju simboličnu vinovu lozu koja donosi plodove na slavu Bogu.

Isus je objasnio što je neophodno da bi netko donosio plod, rekavši: “Tko ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim, on donosi mnogo ploda, jer odvojeni od mene ne možete učiniti ništa.” Što će se dogoditi onome tko ne donese plod? Isus je objasnio da se takva osoba “izbacuje van kao beskorisna mladica te se osuši”. Potom je dodao: “Takve se mladice onda skupe i bace u vatru te izgore.” S druge strane onima koji budu donosili plod Isus je obećao: “Ako ostanete u zajedništvu sa mnom i moje riječi ostanu u vama, zamolite što god želite i bit će vam.”

Nadalje je rekao: “Moj se Otac proslavljuje time da donosite mnogo ploda i da budete moji učenici.” Plod koji Bog očekuje od mladica jest pokazivanje Kristovih osobina, posebice ljubavi. Osim toga mladice donose plod i tako što, po uzoru na Krista koji je objavljivao vijest o Kraljevstvu, revno propovijedaju i čine učenike.

“Ostanite u mojoj ljubavi!” potaknuo ih je Isus. No kako su apostoli to mogli postići? “Ako držite moje zapovijedi”, objasnio im je, “ostat ćete u mojoj ljubavi.” Dodao je: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje.”

Samo nekoliko sati kasnije on je dokazao svoju nenadmašnu ljubav tako što je dao život za svoje apostole, a i za sve druge koji povjeruju u njega. Isusov primjer trebao je potaknuti njegove sljedbenike da i sami međusobno pokazuju takvu samopožrtvovnu ljubav. Ta je ljubav trebala biti znak po kojem bi ih drugi mogli prepoznati, kao što je Isus ranije objasnio: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga.”

Otkrivajući tko su njegovi prijatelji, rekao je: “Vi ste prijatelji moji ako činite ono što vam ja zapovijedam. Više vas ne nazivam robovima, jer rob ne zna što radi njegov gospodar. Nazivam vas prijateljima, jer sam vam obznanio sve što sam čuo od Oca svojega.”

Nije li blisko prijateljstvo s Isusom uistinu posebna čast? No, žele li sačuvati taj prisan odnos, njegovi sljedbenici moraju “donositi plod”. Zauzvrat su mogli očekivati da će im ‘Otac dati što ga god zamole u Isusovo ime’. To je zaista divna nagrada! Nakon što je ponovno potaknuo apostole da “ljube jedan drugoga”, upozorio ih je da će ih svijet mrziti. Ipak, utješio ih je: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas.” Potom im je objasnio zašto će biti omraženi: “Budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi.”

Navodeći još jedan razlog zašto će ih svijet mrziti, rekao je: “Sve će vam to činiti zbog imena mojega, jer ne poznaju [Jehovu Boga] koji me poslao.” Zatim je objasnio da su njegova čuda na neki način osudila one koji su ga mrzili. Kazao je: “Da nisam među njima učinio djela koja nitko drugi nije učinio, ne bi imali grijeha, ali sada su ih vidjeli pa su zamrzili i mene i Oca mojega.” Tako su se na Isusu ispunile proročanske riječi: “Mrzili su me bez razloga.”

Na koncu ih je ponovno utješio obećanjem da će im poslati pomoćnika, sveti duh, odnosno moćnu silu kojom se Bog služi. “On će posvjedočiti o meni, a i vi ćete svjedočiti”, rekao je.

Daljnja upozorenja

Dok su se Isus i apostoli spremali napustiti gornju sobu, on im je nastavio ukazivati na ono što ih očekuje. “To sam vam govorio da se ne pokolebate u vjeri”, rekao im je. Zatim ih je upozorio: “Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu.”

Apostole je to upozorenje očito jako uznemirilo. Premda im je Isus već rekao da će ih svijet mrziti, nikad ranije nije im tako otvoreno dao do znanja da će biti ubijeni. “To vam nisam rekao u početku, jer sam bio s vama”, objasnio je. No bilo je uistinu mudro što ih je prije svog odlaska upozorio na ono što ih čeka.

“Ali sada”, nastavio je, “idem k onome koji me poslao, a nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’” Ranije te iste večeri pitali su ga kamo ide, no sada su bili toliko potreseni da ga o tome nisu više ništa pitali. Znajući to, Isus je kazao: “Žalost je ispunila vaše srce jer sam vam to rekao.” Apostoli su bili žalosni zato što su saznali da će doživjeti žestoko progonstvo i biti ubijeni, ali i zato što će ih njihov Učitelj napustiti.

No Isus im je objasnio: “Za vaše je dobro što ja odlazim. Jer ako ne odem, pomoćnik neće doći k vama, ali ako odem, poslat ću ga k vama.” Dok je bio na Zemlji, Isus je u određenom trenutku mogao biti samo na jednom mjestu, no s neba je svojim sljedbenicima mogao poslati Božji sveti duh gdje god se oni nalazili. Zbog toga je njegov odlazak bio za njihovo dobro.

Potom je rekao da će sveti duh “pokazati svijetu što je grijeh, što pravednost, a što osuda”. Svijet je počinio grijeh u tom smislu što nije pokazao vjeru u Božjeg Sina, i taj je grijeh trebao biti razotkriven. Nadalje, Isusov uzlazak na nebo pokazao je svijetu da je on uistinu pravedan. A to što Sotona i njegov zli svijet nisu uspjeli slomiti Isusovu odanost Bogu jasan je dokaz da je “vladar ovoga svijeta” osuđen na propast.

“Još vam imam mnogo toga reći”, nastavio je Isus, “ali sada ne možete nositi.” Zato im je obećao da će izliti na njih sveti duh, koji će im pomoći da u skladu sa svojim mogućnostima razumiju duhovne pouke.

Apostoli nikako nisu mogli shvatiti da će Isus umrijeti i potom im se ponovno ukazati nakon što uskrsne. Zato su jedni druge pitali: “Što znači to što nam kaže: ‘Još malo, i nećete me vidjeti, a onda još malo, i vidjet ćete me’ i ‘jer idem k Ocu’?”

Isus je vidio da ih to zanima pa im je objasnio: “Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i naricati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti, ali vaša će se žalost pretvoriti u radost.” Kad je Isus kasnije toga dana bio ubijen, vjerski su se vođe radovali, a njegovi su učenici bili žalosni. No Isusovim uskrsnućem njihova se žalost pretvorila u radost. A još su se više obradovali kad je na Pedesetnicu izlio na njih Božji sveti duh i tako ih ovlastio da budu njegovi svjedoci.

Isus je njihovu situaciju usporedio s onim što proživljava žena koja rađa. Rekao je: “Žena je žalosna kad rađa jer je došao njezin čas.” Ali kad se dijete rodi, istaknuo je Isus, majka se više ne sjeća bolova koje je pretrpjela. Zaključio je: “Tako ste i vi sad žalosni, ali opet ću vas vidjeti [kad uskrsnem] i srce će se vaše radovati i nitko vam neće oduzeti vašu radost.”

Apostoli dotada nisu upućivali molbe Bogu u Isusovo ime. Ali ovom prilikom on im je rekao: “Ako zamolite što od Oca, dat će vam u moje ime. (...) Naime, sam vas Otac ljubi jer ste vi ljubili mene i vjerovali ste da sam ja izašao kao Očev zastupnik. Izašao sam od Oca i došao u svijet. Sada napuštam svijet i odlazim k Ocu.”

Isusove su riječi jako ohrabrile apostole. “Vjerujemo da si izašao od Boga”, kazali su. “Sada vjerujete?” upitao ih je. “Evo, dolazi čas, i već je došao, kad ćete se raspršiti svaki kući svojoj i ostaviti me samoga.” Koliko god to zvučalo nevjerojatno, njegove su se riječi obistinile još prije nego što je svanuo dan!

“To sam vam rekao da po meni imate mir”, zaključio je. “U svijetu imate nevolju, ali budite hrabri, ja sam pobijedio svijet!” Isus je pobijedio svijet tako što je vjerno izvršio Božju volju unatoč svim pokušajima Sotone i njegovog svijeta da ga odvrate od toga.

Zaključna molitva

Isus je duboko ljubio svoje apostole i zato ih je želio pripremiti za svoj skori odlazak. Nakon što im je pružio potrebne savjete i ohrabrio ih, podigao je oči prema nebu i svog Oca zamolio: “Proslavi sina svojega, da sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima dade vječni život svima koje si mu dao.”

Isus je na početku svoje molitve spomenuo jednu posebno značajnu temu — vječni život. Budući da je dobio ‘vlast nad svim ljudima’, on može čitavom grešnom čovječanstvu podariti blagodati omogućene njegovom otkupnom žrtvom. No samo će oni koji steknu priznanje njegovog Oca dobiti “vječni život”. U nastavku je objasnio:

“Da bi dobili vječni život, trebaju dobro upoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” Da, naše spasenje ovisi o tome koliko poznajemo Boga i njegovog Sina. No nije dovoljno saznati tek osnovne činjenice o njima.

Moramo ih dobro upoznati, razumjeti njihov način postupanja i razviti blisko prijateljstvo s njima. Moramo usvojiti njihov način razmišljanja i njihova gledišta. Iznad svega, u svom ophođenju s drugima moramo se truditi pokazivati divne osobine koje oni imaju.

Isus je u molitvi nadalje rekao: “Ja sam proslavio tebe na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao da izvršim.” Budući da je dotad već učinio sve što je Jehova tražio od njega te je bio siguran da će i dovršiti svoj zadatak, molio se: “Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao.” Isus je molio Jehovu da ga uskrsne i da mu ponovno podari slavu koju je prije imao na nebu.

Svoj glavni zadatak na Zemlji opisao je rekavši: “Objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta. Bili su tvoji, a ti si ih dao meni i držali su tvoju riječ.” Isus je u svojoj službi koristio Božje ime, Jehova, i pokazao kako se ispravno izgovara. No učinio je i više od toga. Svojim je apostolima objavio Jehovino ime i tako što im je pomogao da bolje upoznaju Jehovu, njegovu osobnost i njegove naume.

Priznajući da služi Jehovi i da je on veći od njega, Isus je ponizno rekao: “Riječi koje si dao meni ja sam dao njima i oni su ih primili i doista su spoznali da sam izašao kao tvoj zastupnik te su povjerovali da si me ti poslao.”

Zatim je istaknuo razliku između svojih sljedbenika i svih drugih ljudi. Rekao je: ‘Ja za njih molim. Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao. Kad sam bio s njima, ja sam ih čuvao. I sačuvao sam ih i nijedan od njih nije propao osim sina propasti’, odnosno Jude Iskariota. Juda je u tom trenutku sprovodio u djelo svoj podli i izdajnički plan. Tako je i ne znajući ispunio ono što je bilo prorečeno u svetim spisima.

“Svijet ih je zamrzio”, nastavio je Isus. “Ne molim te da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih sačuvaš od Zloga. Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta.” Premda Isusovi sljedbenici žive u ovom svijetu — ljudskom društvu kojim vlada Sotona — oni uvijek moraju biti odijeljeni od njega i njegove zloće.

“Posveti ih istinom!” rekao je Isus. “Tvoja je riječ istina.” On je nadahnute hebrejske knjige, koje je i sam često citirao, nazvao “istinom”. No “istina” je bila i ono što je naučio svoje učenike i što su oni pod Božjim nadahnućem kasnije zapisali u grčkim knjigama Biblije. Ta istina može “posvetiti” čovjeka, odnosno potpuno promijeniti njegov život i pomoći mu da više ne bude dio svijeta.

Potom je nastavio: “Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi.” Dakle, Isus se nije molio samo za one koji će postati njegovi pomazani sljedbenici nego i za druge učenike koji će zajedno s njima biti “jedno stado”. A za što se molio?

“Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, (...) da budu jedno kao što smo mi jedno.” Isus i njegov Otac nisu doslovno ista osoba, već su “jedno” u tom smislu što su u svemu jedinstveni i složni. Isus se molio da i njegovi sljedbenici budu na isti način ujedinjeni. S kojim ciljem? Rekao je: “Kako bi svijet spoznao da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što ljubiš mene.”

Zatim je uputio molbu svom nebeskom Ocu za one koji će biti njegovi pomazani sljedbenici. Što je zatražio? “Želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja, kako bi gledali moju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.” Doista, već puno prije nego što su Adam i Eva dobili potomke Bog je ljubio svog jedinorođenog Sina koji je postao Isus Krist.

Na kraju svoje molitve Isus je ponovio: “Obznanio sam im tvoje ime i obznanjivat ću ga, da ljubav kojom si me ljubio bude u njima i ja u zajedništvu s njima.” Time što je apostolima obznanio Božje ime pomogao im je da spoznaju njegovu veliku ljubav. Ivan 14:1–17:26; 13:27, 35, 36; 10:16; Luka 22:3, 4; 2. Mojsijeva 24:10; 1. Kraljevima 19:9-13; Izaija 6:1-5; Galaćanima 6:16; Psalam 35:19; 69:4; Mudre izreke 8:22, 30

KAD je Isus završio s molitvom, on i jedanaestorica vjernih apostola otpjevali su hvalospjeve Jehovi. Zatim su napustili gornju sobu i pod okriljem noći uputili se preko doline Kidrona natrag u Betaniju. No putem su stali na svom omiljenom mjestu, u Getsemanskom vrtu, koji se nalazio na Maslinskoj gori ili blizu nje. Ondje se, među stablima maslina, Isus često sastajao sa svojim apostolima.

Kad su došli vjerojatno negdje blizu ulaza u vrt, osmorici apostola Isus je rekao: “Sjednite ovdje dok ja odem onamo i pomolim se!” A Petra, Jakova i Ivana poveo je sa sobom i s njima otišao nešto dalje u unutrašnjost vrta. Tada ga je obuzela žalost i nemir. “Duša je moja nasmrt žalosna”, rekao je. “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!”

Potom se malo udaljio od njih i pao ničice te se počeo usrdno moliti: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” Zašto je Isus to rekao? Zašto je bio “nasmrt žalostan”? Je li poželio odustati od odluke da žrtvuje svoj život i plati otkupninu?

Nipošto! Isus nije želio da ga Jehova poštedi smrti. Bila mu je odbojna čak i sama pomisao na to da pokuša izbjeći žrtvenu smrt, što mu je Petar jednom prilikom bio predložio. Isusa je mučilo to što je znao da će umrijeti kao prezreni zločinac i bojao se da će time nanijeti sramotu Očevom imenu. Znao je da će za samo nekoliko sati biti pribijen na stup pod najgorom mogućom optužbom — da je bogohulnik. To ga je boljelo više od svega.

Nakon podulje molitve Isus se vratio do trojice apostola i našao ih kako spavaju. Obraćajući se Petru, rekao je: “Zar niste mogli niti jedan sat bdjeti sa mnom? Bdijte i molite se, da ne dođete u iskušenje!” Ipak, svjestan toga da su bili pod velikim pritiskom i da je već bilo jako kasno, kazao im je: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo.”

Zatim se po drugi put udaljio od njih i ponovno zatražio od svog Oca da od njega ukloni “čašu” koju mu je namijenio, odnosno zadatak što ga je trebao izvršiti. Vrativši se do trojice apostola, opet ih je zatekao kako spavaju, iako im je bio rekao da se mole kako ne bi došli u iskušenje. Kad ih je opomenuo, apostoli nisu znali što bi odgovorili.

Na koncu se i po treći put udaljio od njih, otprilike koliko se moglo dobaciti kamenom, pa je kleknuo i sa silnim vapajima i suzama molio: “Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene!” Isus je jako patio jer nije želio da njegova sramotna smrt okalja Očev ugled. Pomisao na to da bude osuđen kao bogohulnik — netko tko proklinje Boga — bila mu je gotovo nepodnošljiva!

No ipak je rekao: “Ali neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!” Potpuno se podložio Božjoj volji. Nato se pojavio anđeo s neba koji ga je jačao i hrabrio. Vjerojatno mu je rekao da je Jehova uz njega i da ima njegovu podršku.

Međutim, na Isusu je bio ogroman teret! O njemu je ovisio ne samo njegov vječni život nego i život čitavog ljudskog roda. Bio je pod izuzetno snažnim pritiskom. Stoga se počeo moliti još usrdnije, a “znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju”. U časopisu Američkog medicinskog udruženja stajalo je: “Iako je ta pojava izuzetno rijetka, krvavi znoj (...) može se pojaviti u stanju velike psihičke i emocionalne napetosti.”

Kad se Isus ponovno vratio k apostolima, vidio je da su opet zaspali. Bili su iscrpljeni od silne žalosti. “U ovakvom trenutku spavate i počivate!” uzviknuo je. “Dosta je! Došao je čas! Evo, Sin je čovječji izdan i predan u ruke grešnicima. Ustanite, pođimo! Evo, izdajnik se moj približio.”

Dok je još govorio, stigao je Juda Iskariot u pratnji mnoštva ljudi koji su nosili baklje, svjetiljke i oružje. Matej 26:30, 36-47; 16:21-23; Marko 14:26, 32-43; Luka 22:39-47; Ivan 18:1-3; Hebrejima 5:7

PONOĆ je već bila prilično odmakla kad je u Getsemanski vrt došlo mnoštvo ljudi koje je predvodio Juda — vojnici, svećenički glavari, farizeji i mnogi drugi. Svećenici su Judi za izdaju Isusa platili 30 srebrnjaka.

Juda je očito, čim je napustio gornju sobu, otišao ravno k svećeničkim glavarima. Oni su odmah okupili svoje stražare i četu vojnika. Juda ih je možda najprije odveo u kuću gdje je s Isusom i ostalim apostolima proslavio Pashu. Kad je vidio da ih ondje više nema, s mnoštvom naoružanih ljudi koji su nosili baklje i svjetiljke izašao je iz grada i uputio se preko doline Kidrona prema Maslinskoj gori.

Juda je dobro znao gdje će naći svog Učitelja. Tijekom proteklog tjedna Isus je s apostolima svaki dan putovao od Betanije do Jeruzalema te je često s njima navraćao u Getsemanski vrt kako bi se ondje odmorili i u miru razgovarali. No kako su vojnici mogli u mraku, među maslinama, prepoznati Isusa kojeg možda nikad prije nisu vidjeli? Juda je s njima dogovorio znak. Rekao im je: “Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i odvedite pod stražom!”

Kad je sa svjetinom došao u vrt, ugledao je apostole i Isusa te otišao ravno k njemu. “Zdravo, učitelju!” rekao je i poljubio ga.

“Prijatelju, zašto si ovdje?” upitao ga je Isus. Potom je sam odgovorio na vlastito pitanje: “Zar poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?” Rekavši to, istupio je pred svjetinu, tako da su ga pod svjetlom baklji i svjetiljki sada mogli vidjeti. Upitao ih je: “Koga tražite?”

“Isusa Nazarećanina”, odgovorili su mu.

“Ja sam taj”, odvratio je i hrabro stao pred njih. Ljude je zapanjila njegova odvažnost. Ne znajući što od njega mogu očekivati, ustuknuli su i popadali na zemlju.

“Rekao sam vam da sam ja taj”, smireno je nastavio. “Ako dakle mene tražite, pustite ove neka odu!” Kratko prije toga, dok su još bili u gornjoj sobi, Isus je u molitvi rekao svom Ocu da je sačuvao svoje vjerne apostole i da nijedan od njih nije propao osim “sina propasti”. Zato je sada, da bi se ispunile njegove riječi, zamolio svjetinu da pusti njegove učenike.

Kad su se vojnici sabrali i počeli vezati Isusa, apostoli su shvatili što se događa. “Gospodine, da udarimo mačem?” upitali su. Prije nego što je Isus stigao išta reći, Petar je izvukao jedan od dva mača što su ih bili ponijeli i njime udario Malha, roba velikog svećenika. Promašio mu je glavu, ali mu je odsjekao desno uho.

“Ostavite se toga! Dosta je!” umiješao se Isus. Potom je dotaknuo Malhovo uho i izliječio ga. Tada je pružio važnu pouku rekavši Petru: “Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti! Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca svojega da mi ovog časa pošalje više od dvanaest legija anđela?”

Isus se nije opirao uhićenju. Rekao je: “Kako bi se onda ispunila Pisma da se tako mora dogoditi?” Još je dodao: “Zar da ne pijem čašu koju mi je dao Otac?” Da, bio je spreman potpuno se podložiti Božjoj volji!

Zatim se obratio mnoštvu: “Zar ste kao na razbojnika izašli s mačevima i toljagama da me uhvatite? Svaki dan sjedio sam u hramu i poučavao i niste me uhvatili. A sve se ovo dogodilo da bi se ispunila Pisma proročka.”

Nato su ga židovski stražari i vojnici sa svojim tisućnikom uhvatili i svezali. Vidjevši to, apostoli su ostavili Isusa i pobjegli. Međutim jedan je mladić — možda učenik Marko — ostao ondje među mnoštvom. Moguće je da se nalazio u kući u kojoj je Isus proslavio Pashu, pa je odande slijedio svjetinu. No ljudi su ga ubrzo prepoznali i pokušali uhvatiti. On im je izmaknuo, ali je u bijegu ostavio za sobom svoju lanenu haljinu. Matej 26:47-56; Marko 14:43-52; Luka 22:47-53; Ivan 17:12; 18:3-12

VOJNICI su Isusa, svezanog kao da je najobičniji zločinac, najprije odveli Ani, vrlo utjecajnom čovjeku koji je služio kao veliki svećenik kad je Isus u dobi od 12 godina raspravljao sa židovskim učiteljima u hramu. Neki Anini sinovi kasnije su također bili veliki svećenici, a 33. godine tu je dužnost vršio njegov zet Kajfa.

Isusa su najprije odveli u Anin dom vjerojatno zato što je on kao dugogodišnji svećenički glavar uživao velik ugled među Židovima. Dok je Isus bio kod njega, veliki svećenik Kajfa imao je vremena sazvati Sudbeno vijeće, koje se sastojalo od 71 člana, te okupiti lažne svjedoke.

Ana je ispitivao Isusa o njegovim učenicima i učenjima. Ali on mu je rekao: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u hramu, gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam govorio u tajnosti. Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio.”

Nakon tih riječi jedan od stražara koji je stajao u blizini ošamario je Isusa i rekao: “Zar tako odgovaraš glavaru svećeničkom?”

“Ako sam krivo rekao”, kazao mu je Isus, “dokaži da je krivo! A ako sam pravo rekao, zašto me udaraš?” Ana ga je potom svezanog poslao velikom svećeniku Kajfi.

U međuvremenu su se, očito u Kajfinom domu, okupili svi svećenički glavari, starješine i pismoznanci — zapravo čitavo Sudbeno vijeće. Židovski zakon zabranjivao je da se suđenje održava noću za trajanja Pashe. No vjerske vođe to ni najmanje nije odvratilo od njihove zle namjere.

Nekoliko tjedana ranije, kad je Isus uskrsnuo Lazara, Sudbeno vijeće već je bilo odlučilo da Isus mora umrijeti. A samo dva dana ranije, u srijedu, vjerski vođe dogovarali su se kako da na prijevaru uhvate Isusa i ubiju ga. Dakle Isus je bio osuđen i prije nego što mu se počelo suditi!

Vjerski vođe pokušavali su pronaći lažne svjedoke kako bi ga na temelju njihovog svjedočanstva mogli osuditi. Međutim nisu mogli naći svjedoke čiji bi se iskazi podudarali. Na koncu su dvojica izjavila: “Mi smo ga čuli kako govori: ‘Razvalit ću ovaj hram načinjen ljudskim rukama i za tri dana sagradit ću drugi koji neće biti načinjen ljudskim rukama.’”

“Zar ništa ne odgovaraš?” upitao ga je Kajfa. “Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” Ali Isus je i dalje šutio. Svjedoci se, na veliku sramotu Sudbenog vijeća, čak ni u toj posljednjoj lažnoj optužbi nisu uspjeli složiti. Stoga je veliki svećenik odlučio upotrijebiti drugačiju taktiku.

Kajfa je znao koliko bi se Židovi uvrijedili i uznemirili ako bi netko tvrdio da je Božji Sin. Isusa su već ranije u dva navrata bez puno razmišljanja optužili da je hulnik koji zaslužuje smrt. Jednom su prilikom čak pogrešno zaključili da sebe smatra ravnim Bogu. Zato mu je Kajfa sada lukavo rekao: “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!”

Što god da su Židovi mislili, Isus je doista bio Božji Sin. Da je tada ostao šutjeti, to se moglo protumačiti kao da poriče svoju tvrdnju da je Krist. Zato je hrabro odgovorio: “Jesam. I vidjet ćete Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim.”

Nato je Kajfa teatralno razderao haljine i povikao: “Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sad ste čuli hulu. Što mislite?”

“Zaslužuje smrt!” odgovorili su članovi Sudbenog vijeća. Zatim su ga počeli ismijavati i obasipati mnogim hulama. Šamarali su ga i pljuvali mu u lice. Drugi su mu prekrili lice, a onda ga počeli udarati šakama i zajedljivo govoriti: “Ako si prorok, Kriste, reci nam tko te udario!” To se zlostavljanje odvijalo tijekom nezakonitog noćnog suđenja. Matej 26:57-68; 26:3, 4; Marko 14:53-65; Luka 22:54, 63-65; Ivan 18:13-24; 11:45-53; 10:31-39; 5:16-18

APOSTOLI su od straha napustili Isusa i pobjegli iz Getsemanskog vrta. Međutim Petar i Ivan u jednom su trenutku prestali bježati te su odlučili krenuti za Isusom. Možda su ga sustigli dok ga je svjetina vodila k Ani. Kad ga je Ana poslao velikom svećeniku Kajfi, Petar i Ivan slijedili su ga sa sigurne udaljenosti. S jedne strane bojali su se za vlastiti život, a istovremeno ih je očito jako brinulo što će se dogoditi s njihovim Učiteljem.

Kad su stigli do velike Kajfine kuće, Ivan je uspio ući u dvorište jer je bio poznat velikom svećeniku, a Petar je ostao ispred ulaznih vrata. Ivan se ubrzo vratio i razgovarao s vrataricom, koja je zatim dopustila Petru da uđe.

Vani je bilo jako hladno, pa su sluge i stražari velikog svećenika naložili vatru. Čekajući ishod Isusovog suđenja, Petar im se pridružio kako bi se ugrijao. Kad je vratarica na svjetlu vatre bolje promotrila Petra, uzviknula je: “I ti si bio s Isusom Galilejcem!”

Vidjevši da su ga prepoznali, on se prepao, pa je pred svima zanijekao da poznaje Isusa. “Niti ga znam niti razumijem što govoriš!” branio se.

Potom je izašao na trijem. Ondje ga je zapazila jedna druga djevojka, pa je prisutnima rekla: “Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!” On je to opet porekao, zaklinjući se: “Ne poznajem tog čovjeka!”

No i dalje je ostao u dvorištu nastojeći što manje pažnje skretati na sebe. Možda je u te rane jutarnje sate Petar iznenada začuo pijetla koji je zapjevao. Za to vrijeme trajalo je Isusovo suđenje koje se vjerojatno održavalo u prostoriji na katu što je gledala na dvorište. Petar i drugi koji su bili u dvorištu nesumnjivo su promatrali kako različiti svjedoci dolaze i odlaze.

Kad je prošlo oko sat vremena otkako su Petra posljednji put prepoznali kao Isusovog učenika, pristupili su mu neki ljudi koji su stajali u blizini i rekli: “Doista, i ti si jedan od njih! Odaje te tvoje narječje!” Među njima je bio i rođak Malha, roba kojem je Petar odsjekao uho. On ga je upitao: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?”

“Ne poznajem tog čovjeka!” žustro je odgovorio Petar. Ustvari, čak se počeo kleti i zaklinjati ne bi li ih uvjerio da su u krivu i da im govori istinu.

Čim se Petar i treći put odrekao Isusa, pijetao je ponovno zapjevao. U tom se trenutku Isus, koji je vjerojatno izašao na balkon iznad dvorišta, okrenuo i pogledao Petra. On se istog časa sjetio onoga što mu je Isus nekoliko sati ranije rekao: “Prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput ćeš me se odreći.” Shvativši što je učinio, Petar je izašao van i shrvan tugom gorko zaplakao.

Kako se to moglo dogoditi? Kako se Petar, koji je bio toliko siguran u sebe, mogao u istoj noći tri puta odreći svog Učitelja? Očito je bio zatečen cijelom tom situacijom. Ljudi su izvrtali činjenice i prikazivali Isusa kao opakog zločinca. Dobro su nazivali zlom, a nedužnog su čovjeka proglasili krivim. Našavši se iznenada pod velikim pritiskom, Petar je počeo gubiti tlo pod nogama. Nažalost, strah od čovjeka posve je ovladao njime pa nije imao snage postupiti ispravno i ostati odan Isusu. Nemojmo nikada dopustiti da se takvo što dogodi i nama! Matej 26:57, 58, 69-75; Marko 14:30, 53, 54, 66-72; Luka 22:54-62; Ivan 18:15-18, 25-27

PRED zoru, nakon što je završilo lažno suđenje, Sudbeno se vijeće razišlo. Međutim, čim je u petak svanuo dan, članovi suda ponovno su se sastali, ovaj put u svojoj službenoj dvorani. Tom su formalnošću vjerojatno željeli ostaviti dojam da je ono što čine zakonito. Kad je Isus izveden pred njih, ponovno su mu kao i ranije tijekom noći zapovjedili: “Ako si Krist, reci nam!”

“Ako vam i kažem, nećete vjerovati”, odvratio im je. “I ako vas upitam, nećete odgovoriti.” Ipak, hrabro im je otkrio tko je, rekavši: “Odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.”

“Dakle, jesi li ti Sin Božji?” svi su željeli znati.

“Vi sami kažete da ja to jesam”, odgovorio im je.

Budući da su ga ionako nakanili pogubiti, taj im je odgovor bio posve dovoljan. Smatrali su da huli na Boga. “Čemu nam još treba svjedočanstvo?” upitali su. “Jer sami smo čuli iz usta njegovih.” Tada su Isusa svezali i odveli rimskom upravitelju Ponciju Pilatu.

Juda, Isusov izdajnik, promatrao je što se događa. Kad je vidio da su Isusa osudili, osjetio je grižnju savjesti. Stoga je otišao svećeničkim glavarima i starješinama te im vratio 30 srebrnjaka. Objasnio je: “Sagriješio sam kad sam izdao krv pravednu.”

“Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!” bezdušno su mu odvratili. Nato je Juda bacio srebrnjake u hram te je otišao i pokušao se objesiti. No, po svemu sudeći, grana za koju je svezao uže slomila se te se strmoglavio na stijene i poginuo.

Svećenički glavari nisu znali što učiniti s njegovim srebrnjacima. “Nije dopušteno ubaciti ih u svetu riznicu, jer su cijena za krv”, zaključili su. Nakon što su se posavjetovali, odlučili su tim novcem kupiti lončarevo polje za ukop stranaca. Stoga je to polje dobilo ime “Krvna njiva”.

Još uvijek je bilo rano jutro kad je Isus odveden u upraviteljevu palaču. Židovi koji su ga pratili nisu željeli ući unutra jer su smatrali da će se u blizini ne-Židova onečistiti. Poštujući njihova uvjerenja, Pilat je izašao pred njih. “Kakvu optužbu iznosite protiv ovog čovjeka?” upitao ih je.

“Da ovaj nije zločinac, ne bismo ga predali tebi”, odgovorili su mu.

Pilat se u to nije htio miješati, pa im je rekao: “Uzmite ga vi i sudite mu po svojemu zakonu!”

Nato su mu Židovi, ne krijući da žele ubiti Isusa, odvratili: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti.” Ustvari, da su židovski vođe na Pashu pogubili Isusa, narod bi se vjerojatno pobunio jer su ga mnogi jako cijenili. Zato su željeli navesti Rimljane da ga pogube iz političkih razloga, kako bi na njih prebacili odgovornost za njegovu smrt.

Premda su vjerski vođe Isusa proglasili krivim za bogohulništvo, Pilatu to nisu spominjali, već su iznijeli posve drugačije optužbe. Optužili su ga za tri stvari: “Ovoga smo našli kako [1] zavodi naš narod i [2] zabranjuje plaćati porez caru te [3] govori za sebe da je Krist, kralj.”

Pilata je zabrinula upravo ova posljednja optužba — Isusova tvrdnja da je kralj. Zato je ponovno ušao u palaču, pozvao Isusa i upitao ga: “Jesi li ti kralj židovski?” Drugim riječima, htio je znati je li Isus tvrdeći za sebe da je kralj osporio autoritet rimskog cara i time prekršio zakon.

Isus je htio doznati koliko Pilat već zna o njemu pa ga je upitao: “Govoriš li to sam od sebe ili su ti drugi rekli o meni?”

Pilat mu je priznao da o njemu zapravo ništa ne zna i da želi saznati činjenice. “Zar sam ja Židov?” odgovorio mu je. “Tvoj narod i glavari svećenički predali su te meni. Što si učinio?”

Isus nipošto nije želio izbjeći odgovor na sporno pitanje koje je zanimalo Pilata — je li on kralj ili nije. Ono što je u nastavku rekao Pilata je zasigurno jako iznenadilo. Luka 22:66–23:3; Matej 27:1-11; Marko 15:1; Ivan 18:28-35; Djela apostolska 1:16-20

IAKO Isus nije pokušavao sakriti od Pilata činjenicu da je kralj, objasnio mu je da njegovo Kraljevstvo ne predstavlja nikakvu prijetnju Rimu. “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta”, rekao mu je. “Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.” Tako je tri puta obznanio da ima svoje Kraljevstvo, ali da ono nije zemaljsko.

No Pilat ga je još jednom upitao: “Dakle, ti si kralj?” Htio je znati je li Isus doista kralj čak i ako njegovo kraljevstvo nije dio ovog svijeta.

Dajući mu do znanja da je ispravno zaključio, Isus mu je odgovorio: “Ti sam kažeš da sam ja kralj. Ja sam se zato rodio i zato sam došao u svijet, da svjedočim za istinu. Svatko tko je na strani istine sluša moj glas.”

Da, svrha Isusovog dolaska na Zemlju bila je da svjedoči za “istinu”, što se naročito odnosi na učenje o njegovom Kraljevstvu. Za tu je istinu Isus čak bio spreman dati svoj život. Nato ga je Pilat upitao: “Što je istina?” ali nije čekao da mu odgovori. To što je čuo bilo mu je dovoljno da donese odluku.

Pilat se vratio mnoštvu koje je čekalo ispred palače, a očito je sa sobom poveo i Isusa. Potom je svećeničkim glavarima i mnoštvu što je bilo s njima rekao: “Ne nalazim nikakve krivnje na ovom čovjeku.”

Negodujući zbog takve odluke, svjetina je uporno ponavljala: “Svojim učenjem on buni narod po cijeloj Judeji, počevši od Galileje pa sve dovde.”

Mora da se Pilat iznenadio kad je vidio koliko su Židovi nerazumni i zaslijepljeni mržnjom. Dok su svećenički glavari i starješine i dalje vikali, Pilat se obratio Isusu i upitao ga: “Zar ne čuješ koliko toga svjedoče protiv tebe?” Ali on nije odgovarao. Unatoč tako teškim optužbama ostao je smiren, što je ostavilo snažan dojam na Pilata.

Saznavši da je Isus iz Galileje, Pilat se dosjetio kako bi mogao izbjeći odgovornost da odlučuje o sudbini tog čovjeka. Budući da je vladar Galileje, Herod Antipa (sin Heroda Velikog), došao u Jeruzalem na Pashu, Pilat je Isusa poslao k njemu. Herod Antipa ranije je Ivanu Krstitelju dao odrubiti glavu, a kad je čuo za Isusova čuda, uplašio se jer je mislio da je Isus zapravo uskrsnuli Ivan.

Herod se jako obradovao susretu s Isusom, ali ne zato što mu je bilo stalo do njega niti zato što je iskreno htio saznati jesu li optužbe protiv njega istinite. Naprosto je bio znatiželjan i nadao se da će Isus učiniti neko čudo.

No on mu nije htio udovoljiti. Ustvari, uopće nije odgovarao na njegova pitanja. Razočaran, Herod ga je zajedno sa svojim vojnicima počeo ismijavati. Obukli su ga u sjajnu haljinu i ponižavali. Potom su ga poslali natrag Pilatu. Iako su Herod i Pilat dotad bili u lošim odnosima, tog su dana postali prijatelji.

Kad se Isus vratio, Pilat je pozvao svećeničke glavare, židovske poglavare i narod te im rekao: “Doveli ste mi ovog čovjeka optužujući ga da potiče narod na pobunu. Evo, ja sam ga ispitao pred vama, ali nisam našao da je taj čovjek kriv za ono za što ga optužujete. A nije našao ni Herod, jer ga je poslao natrag k nama. Evo, nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt. Zato ću ga kazniti i pustiti.”

Tako je Pilat dva puta Isusa proglasio nedužnim. Želio ga je osloboditi jer je znao da su ga svećenici iz zavisti predali njemu. A dok je sjedio na sudačkoj stolici, dogodilo se nešto što mu je poslužilo kao dodatni poticaj da oslobodi Isusa. Naime, žena mu je poručila: “Nemoj imati ništa s tim pravednikom, jer sam danas u snu [koji je očito bio božanskog porijekla] mnogo pretrpjela zbog njega!”

Je li Pilat imao snage postupiti ispravno i osloboditi nedužnog čovjeka? Ivan 18:36-38; Luka 23:4-16; Matej 27:12-14, 18, 19; 14:1, 2; Marko 15:2-5

PILAT je znao da je Isus nevin i divio se njegovom dostojanstvenom držanju. Stoga se odlučio poslužiti drugačijom taktikom ne bi li ga ipak oslobodio. Obratio se mnoštvu govoreći: “U vas je običaj da vam na Pashu pustim nekoga.”

Budući da se u zatvoru nalazio zloglasni ubojica Baraba, Pilat je upitao: “Kojega hoćete da vam pustim, Barabu ili Isusa kojega nazivaju Kristom?”

Narod, koji su svećenički glavari lukavo izmanipulirali, tražio je da pusti Barabu, a da Isusa pogubi. No Pilat nije odustajao, već je ponovno upitao: “Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?”

“Barabu”, vikali su.

“Što onda da učinim s Isusom kojega nazivaju Kristom?” razočarano je upitao Pilat.

“Na stup s njim!” vikali su na sav glas. “Na stup! Na stup s njim!”

Shvaćajući da traže smrt nedužnog čovjeka, Pilat ih je pokušao urazumiti riječima: “Pa, kakvo je zlo on učinio? Nisam našao na njemu ništa čime bi zaslužio smrt. Zato ću ga kazniti i pustiti.”

Unatoč svim njegovim pokušajima gnjevna svjetina predvođena svojim vjerskim glavarima još je jače vikala: “Na stup s njim!” Pomahnitalo mnoštvo bilo je željno krvi. Teško je i zamisliti da su samo pet dana ranije neki od njih vjerojatno pozdravljali Isusa kao Kralja dok je ulazio u Jeruzalem. Ne znamo jesu li pred Pilatovom palačom bili i Isusovi učenici. No, ako i jesu, cijelo su vrijeme šutjeli i nastojali biti neprimjetni.

Vidjevši da mu je sve uzalud i da nastaje samo još veći metež, Pilat je uzeo vodu i pred narodom oprao ruke govoreći: “Nevin sam od krvi ovog čovjeka. To je vaša stvar.” Nato je narod odvratio: “Krv njegova neka padne na nas i na djecu našu!”

Tada je Pilat, kojem je očito više bilo stalo do toga da ugodi narodu nego da postupi ispravno, odlučio svjetini ispuniti želju i Barabu pustiti na slobodu. A Isusa je predao vojnicima koji su ga svukli i izbičevali. Rimljani su kažnjenike bičevali na naročito okrutan način. U jednom broju časopisa koji izdaje Američko medicinsko udruženje pisalo je:

“Rimljani su obično koristili kratak bič (latinski: flagrum ili flagellum) načinjen od nekoliko pojedinačnih ili ispletenih kožnih remenova različite duljine, na kojima su u određenim razmacima bile pričvršćene željezne kuglice ili oštri komadići ovčjih kostiju. (...) Dok su rimski vojnici svom snagom udarali žrtvu po leđima, željezne kuglice stvarale su jaka nagnječenja, a kožni remenovi i ovčje kosti razdirali su kožu i potkožno tkivo. Sa svakim novim udarcem bič bi parao meso i prodirao sve do kosti, stvarajući trake rastrganog tkiva koje su podrhtavale i krvarile.”

Nakon takvog surovog mučenja Isus je odveden u upraviteljevu palaču gdje se skupila cijela četa vojnika. Ondje su ga vojnici nastavili zlostavljati. Ispleli su krunu od trnja i stavili mu je na glavu kako bi ga ponizili. U desnu ruku stavili su mu trsku te su mu obukli purpurnu haljinu kakvu su nosili kraljevi. Rugali su mu se govoreći: “Zdravo, kralju židovski!” Pljuvali su na njega i šamarali ga. Potom su mu uzeli trsku iz ruke i počeli ga njome udarati po glavi, utiskujući mu još dublje u tjeme oštro trnje njegove “krune”.

Nevjerojatna mirnoća i snaga koju je Isus pokazao unatoč takvom okrutnom postupanju toliko je dirnula Pilata da mu je još jednom pokušao pomoći. “Evo, izvodim vam ga da znate da na njemu ne nalazim nikakve krivice”, kazao je mnoštvu. Vjerojatno se nadao da će se njihova srca smekšati kad ga vide tako izranjavanog i ispaćenog. Promatrajući Isusa kako odjeven u purpurnu haljinu, s trnovom krunom na glavi i krvava lica zgrčena od boli stoji pred bezosjećajnom svjetinom, Pilat je uzviknuo: “Evo čovjeka!” Te su riječi očito bile odraz kako dubokog poštovanja tako i sažaljenja koje je osjećao prema njemu.

Iako je bio izmučen od zlostavljanja, pred Židovima je stajao najveći čovjek koji je ikada živio, čovjek kakvog svijet ni prije ni poslije nije vidio! Svojom je prisebnošću, spokojstvom i izuzetnom moralnom snagom zadivio čak i Pilata. Ivan 18:39–19:5; Matej 27:15-17, 20-30; Marko 15:6-19; Luka 23:18-25

KAD je Pilat, ganut njegovim mirnim i dostojanstvenim držanjem, opet pokušao osloboditi Isusa, svećenički glavari još su se više razbjesnili. Ne želeći da ih išta spriječi u njihovim zlim namjerama, ponovno su počeli vikati: “Na stup s njim! Na stup s njim!”

“Uzmite ga vi i pribijte na stup”, uzvratio je Pilat. (Premda su ranije tvrdili suprotno, Židovi su vjerojatno imali ovlasti pogubiti nekoga tko je počinio težak vjerski prekršaj.) Pilat je već najmanje četiri puta proglasio Isusa nedužnim, a sada je opet rekao: “Ja na njemu ne nalazim nikakve krivice!”

Vidjevši da optužbe za pobunu protiv vlasti nisu urodile plodom, Židovi su Isusa ponovno optužili za bogohulništvo, kao i nekoliko sati ranije pred Sudbenim vijećem. “Mi imamo zakon”, rekli su, “i po našem zakonu on treba umrijeti, jer je za sebe tvrdio da je sin Božji.”

Pilatu je ta optužba bila nešto sasvim novo, pa se još više uplašio. Zbog sna koji je usnula njegova žena te zbog Isusove zadivljujuće osobnosti već je bio zaključio da on nije običan čovjek. No je li uistinu mogao biti Božji sin? Znao je da je Isus iz Galileje. Ali sada se možda pitao je li živio prije nego što se rodio na Zemlji. Zato ga je poveo natrag u palaču i upitao: “Odakle si ti?”

Isus je samo šutio. Nešto ranije rekao je Pilatu da je Kralj, ali da njegovo Kraljevstvo nije dio ovog svijeta. Svako daljnje objašnjenje ne bi imalo smisla. Međutim svojom je šutnjom povrijedio Pilatov ponos. Zato mu je on oštro rekao: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast pribiti te na stup?”

“Ne bi imao nikakvu vlast nada mnom da ti nije dano odozgo”, s poštovanjem mu je odgovorio Isus. Time je istaknuo da je Bog dopustio ljudskim vladarima da donose zakone i da sprovode svoju vlast. Potom je dodao: “Zato je veći grijeh onoga koji me predao tebi.” Doista, veliki svećenik Kajfa, njegovi pomagači i Juda Iskariot snosili su puno veću odgovornost za nepravedno postupanje s Isusom.

Pod dojmom onoga što je Isus rekao, ali i zbog straha da bi on doista mogao biti božanskog porijekla, Pilat je odlučio poduzeti još nešto. Međutim Židovi su ga u tome omeli tako što su ponovno iznijeli svoje prvobitne optužbe. Lukavo su mu zaprijetili: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru! Svatko tko se izdaje za kralja protivi se caru.”

Unatoč njihovim pokušajima da ga zastraše Pilat je još jednom izveo Isusa pred okupljeno mnoštvo i rekao: “Evo vašega kralja!”

No svjetina je i dalje vikala: “Smakni ga! Smakni ga! Na stup s njim!”

“Zar da vašega kralja pribijem na stup?” upitao je Pilat ne znajući više što da čini.

“Mi nemamo kralja osim cara!” tvrdili su svećenički glavari. Budući da su Židovi prezirali Rimljane i mrzili njihov jaram, takva je tvrdnja bila krajnje licemjerna.

U strahu za svoj položaj i ugled, Pilat je na kraju popustio pod snažnim pritiskom Židova i predao im Isusa. Vojnici su s njega skinuli purpur i obukli mu njegove haljine. Dok su ga vodili na pogubljenje, sam je morao nositi stup na koji je trebao biti pribijen.

Bližilo se podne. Isus je tada već bio na izmaku snaga jer je od četvrtka rano ujutro bio na nogama, a u međuvremenu je pretrpio teško zlostavljanje i silna poniženja. Razumljivo je da ubrzo više nije imao snage nositi svoj mučenički stup. Stoga su vojnici prisilili jednog prolaznika, nekog Šimuna iz Cirene u Africi, da nosi stup umjesto njega. Za Isusom je išlo veliko mnoštvo muškaraca i žena koji su se od tuge udarali u prsa i oplakivali ga.

U jednom trenutku Isus se okrenuo prema ženama i rekao: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom! Plačite radije nad sobom i nad djecom svojom! Jer, evo, dolaze dani kad će se reći: ‘Sretne su nerotkinje, utrobe koje nisu rađale i dojke koje nisu dojile!’ (...) Jer ako ovo rade dok je stablo zeleno, što li će biti kad bude suho?”

Zeleno stablo predočavalo je židovski narod koji je u duhovnom pogledu donekle još uvijek bio živ zato što su među njima bili Isus i mali broj onih koji su vjerovali u njega. No, kad se to promijenilo, preostao je samo duhovno mrtav narod, koji je podsjećao na usahlo, uvenulo stablo. “Plač” o kojem je Isus govorio čuo se kad je rimska vojska opustošila židovski narod i tako izvršila Božju kaznu. Ivan 19:6-17; 18:31; Luka 23:24-31; Matej 27:31, 32; Marko 15:20, 21

OSIM Isusa, vojnici su na pogubljenje vodili i dvojicu razbojnika. Povorka se zaustavila nedaleko od grada, na mjestu zvanom Golgota, odnosno Lubanja.

Ondje su im svukli haljine i ponudili vino pomiješano s opojnom smirnom, koje je služilo za ublažavanje bolova. To su vino vjerojatno pripremale žene iz Jeruzalema, a Rimljani nisu branili da ga se daje kažnjenicima koje su pribijali na stup. Međutim, kad ga je okusio, Isus ga nije htio popiti. Zašto? Očito je želio ostati posve priseban tijekom najtežeg ispita svoje vjere.

Vojnici su ga položili na stup tako da su mu ruke bile iznad glave. Zatim su mu u ruke i stopala zabili velike čavle. Isus se zasigurno izvijao od boli dok su mu čavli prodirali kroz meso. A kad su podigli stup, bol je postala nesnosna jer su mu čavli pod težinom tijela razdirali rane. No Isus nije prijetio rimskim vojnicima, već se molio za njih. Rekao je: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”

Pilat je na stup postavio natpis na kojem je stajalo: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” Po svemu sudeći, to je napisao iz poštovanja prema Isusu, ali i zato što je osjećao gnušanje prema židovskim svećenicima koji su ga primorali da Isusa osudi na smrt. Kako bi svi mogli pročitati natpis, dao ga je napisati na tri jezika — na hebrejskom, na latinskom, koji je bio službeni jezik Rimskog Carstva, i na grčkom, kojim se služio puk.

Svećenički glavari, a među njima i Kajfa i Ana, bili su ogorčeni što je Pilat takvom titulom Isusu iskazao čast. To im je pokvarilo veselje. Stoga su prigovorili: “Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Ja sam kralj židovski.’” Ljutit zbog toga što je svećenicima dopustio da se poigraju njime, Pilat im je s prezirom odvratio: “Što sam napisao, napisao sam!”

Potom su se svećenici zajedno s mnoštvom ljudi okupili na mjestu pogubljenja te su počeli osporavati ono što je stajalo na natpisu. Ponovili su lažne optužbe protiv Isusa koje su bile iznesene pred Sudbenim vijećem. Stoga ne čudi što su ga prolaznici stali vrijeđati i podrugljivo odmahivati glavom govoreći: “Ti koji razvaljuješ hram i gradiš ga za tri dana, spasi sam sebe! Ako si sin Božji, siđi sa stupa!”

Tom su se izrugivanju pridružili svećenički glavari i njihovi pristaše. Govorili su: “Druge je spasio, a sebe ne može spasiti! On je kralj Izraelov! Neka sada siđe sa stupa i povjerovat ćemo u njega! Uzdao se u Boga, pa neka ga on sad izbavi ako mu je drag! Jer rekao je: ‘Ja sam Sin Božji.’”

Povodeći se za mnoštvom, i vojnici su ga počeli ismijavati. Nudili su mu uskislo vino, možda tako što su ga prinijeli njegovim osušenim ustima, ali mu nisu dali da pije. “Ako si kralj židovski, spasi sam sebe!” zajedljivo su mu govorili. Ismijavali su ga čak i razbojnici koji su bili pribijeni na stup jedan njemu zdesna, a drugi slijeva. No Isus, najveći čovjek koji je ikad živio, onaj koji je s Jehovom Bogom sudjelovao u stvaranju svega što postoji, bez pogovora je podnio takvo zlostavljanje!

Potom su vojnici uzeli Isusovu gornju haljinu i podijelili je na četiri dijela te su bacali ždrijeb da odluče kome će koji dio pripasti. No donja je haljina bila vrlo vrijedna jer nije imala šava, već je bila istkana u jednom komadu. Stoga su vojnici jedan drugome rekli: “Nemojmo je parati, nego odlučimo ždrijebom čija će biti!” Time su i ne znajući ispunili proročanske riječi: “Haljine su moje razdijelili među sobom i ždrijeb su bacali za odjeću moju.”

Nakon nekog vremena jedan od razbojnika shvatio je da je Isus doista Kralj. Zato je drugom razbojniku prijekorno rekao: “Zar se ne bojiš Boga, a trpiš istu kaznu? Mi smo s pravom osuđeni, jer primamo što smo djelima svojim zaslužili, ali ovaj nije učinio nikakvo zlo.” Potom se obratio Isusu i zamolio ga: “Sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje!”

“Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju”, odvratio je Isus zločincu koji se pokajao. On će to obećanje ispuniti kad ga kao nebeski Kralj uskrsne na Zemlji. Na njoj će tada živjeti svi koji prežive Harmagedon i ostali koji uskrsnu te će je zajedno pretvarati u raj. Matej 27:33-44; Marko 15:22-32; Luka 23:27, 32-43; Ivan 19:17-24

U PODNE, nedugo nakon što je Isus bio pribijen na stup, spustila se neobična tama koja je potrajala tri sata. Budući da je u vrijeme Pashe Mjesec uvijek pun, ta se pojava ne može pripisati pomrčini Sunca jer do nje dolazi samo za mlađaka. Osim toga pomrčina Sunca traje svega nekoliko minuta. Stoga nema sumnje da je tu tamu prouzročio Bog. Vidjevši je, ljudi su se zasigurno prepali, pa im vjerojatno više nije bilo do ruganja.

Ako je ta sablasna tama nastupila prije nego što je zločinac na stupu zamolio Isusa da ga se sjeti, možda ga je upravo to potaknulo da se pokaje. Moguće je i da su se upravo za trajanja tame Isusu približile četiri žene — njegova majka, njena sestra Saloma, Marija Magdalena i Marija, majka apostola Jakova Manjeg. S njima je bio i Ivan, apostol kojeg je Isus jako volio.

Isusovoj je majci “mač probadao dušu” dok je promatrala kako njezin voljeni sin, kojeg je s puno ljubavi njegovala i odgajala, trpi strašne muke. No Isus u tim trenucima nije razmišljao o sebi i svojoj patnji, nego o potrebama svoje majke. Posljednjim snagama kimnuo je glavom prema Ivanu te je majci rekao: “Ženo, evo ti sina!” Zatim je, kimnuvši prema Mariji, Ivanu rekao: “Evo ti majke!”

Tako je Isus brigu o svojoj majci, koja je tada očito bila udovica, povjerio apostolu koji mu je bio naročito mio. To je učinio zato što ostali Marijini sinovi još nisu bili povjerovali u njega. Time što se pobrinuo ne samo za materijalne nego i za duhovne potrebe svoje majke svima nam je pružio dobar primjer.

Oko tri sata poslijepodne Isus je rekao: “Žedan sam.” Potom je na sav glas povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Osjećao je da mu je Otac, takoreći, uskratio svoju zaštitu kako bi njegova vjernost mogla biti potpuno iskušana. Kad su to čuli neki koji su stajali u blizini, rekli su: “Gle, zove Iliju.” Jedan od njih odmah je dotrčao te na trsku nataknuo spužvu natopljenu uskislim vinom i dao Isusu da pije. No drugi su govorili: “Pusti ga! Da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.”

Kad je okusio uskislo vino, Isus je povikao: “Dovršeno je!” Da, dovršio je zadatak zbog kojeg ga je Otac poslao na Zemlju. Na koncu je kazao: “Oče, u tvoje ruke povjeravam duh svoj!” Time je htio reći da Bogu povjerava svoju životnu silu, siguran da će ga on vratiti u život. Potom je pognuo glavu i izdahnuo.

U tom trenutku zbio se snažan potres uslijed kojeg su se stijene raspuknule. Bio je toliko jak da su se čak grobovi izvan Jeruzalema otvorili te su iz njih ispali leševi. Prolaznici koji su to vidjeli ušli su u grad i ispričali što se dogodilo.

Osim toga, u trenutku kad je Isus umro golema zavjesa koja je Svetinju u Božjem hramu odvajala od Svetinje nad svetinjama razderala se napola, od vrha do dna. Ta bogato ukrašena zavjesa navodno je bila dugačka 18 metara i vrlo teška. Tim zapanjujućim čudom Bog je pokazao koliki gnjev osjeća prema ubojicama svog Sina. Ono je ujedno ukazivalo i na to da je Isusovom smrću otvoren put u simboličnu Svetinju nad svetinjama, odnosno u samo nebo.

Kad su ljudi osjetili potres i vidjeli što se događa, jako su se uplašili. Stotnik koji je nadzirao pogubljenje stao je slaviti Boga. “Ovo je zaista bio Sin Božji!” rekao je. On je vjerojatno na suđenju pred Pilatom čuo da su Židovi rekli kako Isus tvrdi da je Božji Sin. A sada je bio uvjeren da je to istina. Shvatio je da je Isus bio najveći čovjek koji je ikada živio.

Svi ti čudesni događaji i na druge su ostavili snažan dojam, pa su počeli odlaziti odande udarajući se u prsa od velike tuge i srama. Mnoge žene koje su slijedile Isusa stajale su podalje i promatrale što se događa, duboko dirnute svim tim dramatičnim zbivanjima. Ondje je bio i apostol Ivan. Matej 27:45-56; Marko 15:33-41; Luka 23:44-49; 2:34, 35; Ivan 19:25-30