Imaj ispravno gledište o Božjem milosrđu

LIJEČNIK je bio dobrohotan i vrlo zabrinut. Po njegovom je sudu pacijentica hitno trebala operaciju da bi joj se spasio život. Kad je oklijevala i postavila pitanje u vezi s transfuzijom krvi, bio je iznenađen. Kad je objasnila da iz religioznih razloga ne može pristati na operaciju koja bi zahtijevala transfuziju krvi, bio je zaprepašten. Razbijao je glavu kako bi joj mogao pomoći. Napokon je mislio da ima rješenje. Rekao je: “Vi znate, da ćete umrijeti ako ne pristanete na transfuziju krvi. To ne želite, zar ne?”

“Naravno da ne”, odgovorila je pacijentica.

“Ali ako biste prihvatili transfuziju, očigledno biste postupili protiv svojih religioznih uvjerenja koja su vam također važna. Evo mog prijedloga. Zašto ne prihvatite transfuziju i tako spasite svoj život. Zatim možete priznati Bogu da ste zgriješili i pokajati se. Tako će vas i vaša religija ponovno prihvatiti.”

Taj je dobronamjerni liječnik smatrao da je pronašao savršeno rješenje. Znao je da njegova pacijentica vjeruje u milosrdnog Boga. To bi zasigurno bila prava prilika da izvuče korist iz Božjeg milosrđa! No, je li njegov prijedlog bio tako razuman kako je zvučao?

Razmišljamo li ponekad tako?

Ponekad možda ustanovimo da razmišljamo poput tog liječnika. Možda smo se uplašili zbog neočekivanog protivljenja u školi ili na poslu. Ili se možemo naći u neugodnoj situaciji u kojoj smo izloženi pritisku da učinimo nešto što bi povrijedilo našu savjest. Kad nas nešto iznenadi, mogli bismo biti skloni ići putem najmanjeg otpora i učiniti nešto za što znamo da je neispravno, s namjerom da kasnije molimo za oproštenje.

Ili pojedinci mogu biti iskušani vlastitim neispravnim sklonostima. Naprimjer, neki mladić mogao bi se naći u situaciji u kojoj je izložen velikom iskušenju da počini nemoral. Umjesto da se bori protiv neispravne želje, mogao bi popustiti, misleći kako će s Bogom kasnije srediti stvari. Neki su išli čak tako daleko da su počinili ozbiljan grijeh iako su znali da će vjerojatno biti isključeni iz kršćanske skupštine. Očigledno su zaključivali: ‘Čekat ću neko vrijeme. Zatim ću se pokajati i biti ponovno primljen.’

Svim tim situacijama dvije su stvari zajedničke. Prvo, pojedinci popuštaju umjesto da se bore činiti ono što je ispravno. Drugo, smatraju da će im Bog nakon što su sagriješili automatski oprostiti čim ga za to zamole.

Kakvo je gledište ispravno?

Pokazuje li to doličnu zahvalnost za Božje milosrđe? Pa, razmisli na trenutak o tom milosrđu. Isus je rekao: “Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni” (Ivan 3:16). Apostol Ivan je objasnio na koji način djeluje to milosrđe kad je rekao: “Ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika” (1. Ivanova 2:1, St). Dakle, ako zbog nesavršenosti upadnemo u grijeh, možemo se obratiti Bogu u molitvi, moleći za oproštenje na temelju Isusove žrtve.

Međutim, znači li to da je svejedno griješimo li ili ne, sve dok nakon toga molimo za oproštenje? Sigurno ne. Sjeti se prvih riječi citata: “Ovo vam pišem da ne počinite grijeha” (naglašeno od nas). Ivanove daljnje riječi u tom retku pokazuju Jehovinu pripremu punu ljubavi s obzirom na način na koji se odnosi prema našoj nesavršenosti. Ipak, moramo, koliko god nam je moguće, nastojati da ne griješimo. Inače bismo pokazali žalosno omalovažavanje Božje ljubavi, gotovo kao i oni na koje ukazuje Juda koji su Božju nezasluženu dobrohotnost koristili kao izgovor za raspušteno vladanje (Juda 4).

Smatramo li Božje milosrđe nekom vrstom sigurnosne mreže koja će nas uvijek uhvatiti bez obzira što učinili, tada obezvređujemo Božje milosrđe i stvaramo dojam da grijeh nije baš tako strašan. To nipošto nije tako. Apostol Pavao je rekao Titu: “Pojavi se milost Božja koja je spasonosna svim ljudima. Odgaja nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetskih požuda te poživimo razborito, pravedno i pobožno u ovom svijetu” (Titu 2:11, 12, Rupčić).

Pavao je pokazao da cijeni Božje milosrđe načinom na koji se borio protiv vlastite nesavršenosti. Rekao je: “Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sâm ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao” (1. Korinćanima 9:27, St). Pavao nije nonšalantno smatrao samo po sebi razumljivim da tu i tamo mora zgriješiti. Trebamo li mi tako misliti?

Isusovo gledište

Isus je jednom prilikom pokazao što misli o činjenju kompromisa s obzirom na to što je ispravno i o slijeđenju puta manjeg otpora kako bi se izbjeglo patnje. Kad je svojim učenicima počeo govoriti o svojoj predstojećoj žrtvenoj smrti, Petar ga je pokušao odvratiti, rekavši: “Budi dobrohotan prema sebi, Gospodine; takav te udes uopće neće snaći.” Kako je reagirao Isus? “Idi iza mene, Sotono! Kamen si mi spoticanja, jer ne misliš Božje misli, nego ljudske” (Matej 16:22, 23, NW).

Isusovo strogo prekoravanje Petra pokazuje na dramatičan način da Isus nije htio ići putem manjeg otpora što bi značilo postupiti protiv Božje volje. Izvještaj pokazuje da je nepokolebljivo slijedio ispravan put, podvrgavajući se stalnom dosađivanju od strane Sotone. Na kraju je izrugivan, bolno izudaran te je pretrpio groznu smrt. Unatoč tome, nije ulazio u kompromise, a zato je svoj život mogao prinijeti kao otkup. Sigurno nije sve to pretrpio zato da bismo mi bili ‘dobrohotni prema sebi’ kad se pojave teškoće ili iskušenja!

O Isusu se kaže: “Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje” (Hebrejima 1:9, St). Polaženje jednostavnim putem obično povlači za sobom bezakonje. Dakle, ako zaista mrzimo bezakonje — kao što je to činio Isus — uvijek ćemo odbijati kompromise. Jehova kaže u Pričama Salamunovim: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam šta odgovoriti onomu ko me ruži” (Priče Salamunove 27:11). Isusova uravnotežena beskompromisna pravednost veoma je obradovala Jehovino srce. I mi možemo na sličan način obradovati Jehovu ako slijedimo Isusov put besprijekornosti (1. Petrova 2:23).

Obučeni ustrajnošću

Apostol Petar je napisao: “Zato ćete klicati od radosti, iako se jedan čas — ako to mora biti — budete ožalostili raznim kušnjama, da se vrijednost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist” (1. Petrova 1:6, 7, St). Budući da smo nesavršeni i živimo usred Sotoninog svijeta, neprestano se suočavamo s ispitima i iskušenjima. Kao što je Petar pokazao, oni mogu poslužiti dobroj svrsi. Ispituju našu vjeru, pokazuju da li je slaba ili jaka.

Također služe našem školovanju. Isus se ‘naučio poslušnosti od onoga što je pretrpio’ (Hebrejima 5:8, St). I mi se možemo naučiti poslušnosti kao i oslanjati se na Jehovu, ako ustrajemo na ispitu. Taj će se proces učenja nastaviti dok ne ispuni svoju svrhu, kao što je Petar rekao: “Bog (...) će dovršiti vaše obučavanje, učvrstit će vas, ojačat će vas” (1. Petrova 5:10, NW).

Međutim, ako pod ispitom činimo kompromise, pokazujemo sami sebi da smo strašljivi ili slabi, da nam nedostaje jaka ljubav prema Jehovi i prema pravednosti ili da nam nedostaje samosvladavanja. Svaka od tih slabosti ozbiljno ugrožava naš odnos s Bogom. Doista, na nama se može obistiniti Pavlovo upozorenje: “Ako, naime, svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe” (Hebrejima 10:26, St). Koliko li je prije svega bolje da ne griješimo nego da popustimo slabosti i izlažemo se opasnosti da ćemo izgubiti sve izglede na život!

Bezuvjetna besprijekornost

U danima proroka Danijela, trojici Hebreja prijetila je vatrena smrt ako ne budu obožavali idol. Kako su reagirali? “Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao” (Daniel 3:17, 18, St).

Zauzeli su čvrst stav, jer su željeli činiti što je ispravno. Ako bi zbog toga morali umrijeti, neka. Uzdali su se u uskrsnuće. Međutim, ako bi ih Bog izbavio, još bolje. No, njihov je čvrst stav bio bezuvjetan. Božji sluge bi uvijek trebali imati takav stav.

U naše su vrijeme neki koji su odbili ulaziti u kompromise uhapšeni, mučeni, čak i ubijeni. Drugi su žrtvovali materijalne stvari, radije su ostali siromašni nego da se obogate na račun ispravnih načela. Što se dogodilo s kršćankom koja se spominje na početku ovog članka? Zahvalila se liječniku na dobrohotnom iako na krivom gledištu utemeljenom savjetu, no nije ušla u kompromis u pogledu svoje vjere. Umjesto toga, poštovanje Jehovinog zakona navelo ju je da odbije operaciju. Srećom, ipak je ozdravila i nastavila aktivno služiti Jehovi. Međutim, u vrijeme kad je zauzela čvrst stav nije znala kakav će biti ishod, no bila je spremna staviti cijelu stvar u Jehovine ruke.

Što joj je pomoglo ostati tako čvrstom pod pritiskom? Nije pokušala osloniti se sama na sebe, a to isto tako ne bi trebao činiti nijedan sluga Božji. Ne zaboravi, “Bog nam je utočište i sila, pomoćnik, koji se u nevoljama brzo nalazi” (Psalam 46:1). Koliko li je bolje obratiti se Bogu za pomoć kad smo u nevolji nego sagriješiti i zatim mu se morati obratiti i tražiti milosrđe!

Da, nemojmo Božje veliko milosrđe nikada shvaćati olako. Umjesto toga, razvijajmo iskrenu želju da činimo ono što je ispravno, čak i kad se suočavamo s teškoćama. To će produbiti naš odnos s Jehovom, pružiti nam školovanje potrebno za vječni život i mi ćemo pokazati dolično poštovanje prema Božjem milosrđu. Takvo mudro ponašanje obradovat će srce našeg nebeskog Oca.

[Slika na stranici 24]

Potpuno pouzdanje u uskrsnuće pomoglo je trojici Hebreja očuvati besprijekornost