‘Omrznuti od svih naroda’

¹ Posljednjih godina svi smo se radovali kad smo čuli uzbudljive izvještaje o predivnim blagoslovima koje je doživio Jehovin narod širom svijeta. Legalizacija djela u Malaviju nakon 26 godina brutalnog tlačenja izmamila nam je suze radosnice. Odahnuli smo kad smo vidjeli kolaps bezbožnog komunizma u Istočnoj Evropi, što je rezultiralo oslobađanjem doslovno tisuća naše braće iz komunističkog tlačiteljskog jarma. Bili smo jako zabrinuti kad je dovedena u pitanje sloboda našeg obožavanja u Grčkoj; a kad smo izborili veliku pobjedu na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u Francuskoj, bili smo ushićeni. Oduševili su nas izvještaji o velikom omjeru proširenja podružnica Zajednice što je omogućilo proizvodnju ogromnih količina literature namijenjene tražiteljima istine. Kad smo čuli da se više od 7 400 osoba krstilo na kongresu u Kijevu, u Ukrajini, preostalo nam je jedino da se divimo. Da, ovaj dojmljivi napredak djela Kraljevstva uzdigao je naš duh u nove visine.

² Iako imamo snažan razlog za radovanje, moramo se čuvati prekomjerne ushićenosti. Niz povoljnih izvještaja mogao bi prouzročiti da zaključimo kako protivljenje dobroj vijesti popušta i da Jehovin narod stječe priznanje širom svijeta. Takvo razmišljanje može biti varavo. Iako smo izborili neke zadovoljavajuće pobjede i postigli izvjesnu mjeru uspjeha u uklanjanju barijera dobroj vijesti u nekim zemljama, ne smijemo zaboraviti da naš temeljni odnos sa svijetom ostaje nepromijenjen. Kao sljedbenici Isusa, ‘nismo od svijeta’. Kao takvi, sigurno ćemo biti ‘omrznuti od svih naroda’ (Ivan 15:19; Mat. 24:9). Dokle god postoji ovaj sustav stvari, ništa neće promijeniti osnovno pravilo da će ‘svi koji pobožno hoće da žive u Kr[i]stu Isusu, biti gonjeni’ (2. Tim. 3:12).

³ Stranice povijesti svjedoče u prilog istinitosti ovog upozorenja. Iako je Isus, Osnivač kršćanstva, dao zadivljujuće svjedočanstvo pred moćnim vladarima i njihovim podanicima, svakodnevno je podnosio zlostavljanje i bio je u neprestanoj opasnosti da bude ubijen. Premda su njegovi apostoli mnogima pomogli da postanu učenici, premda su sudjelovali u pisanju Kršćanskih grčkih pisama, i ispoljavali čudesne darove duha, i oni su isto tako bili omrznuti i maltretirani. Usprkos njihovom dobrom ponašanju i ljubavi prema bližnjem, većina ljudi je na sve kršćane gledala kao na prezira vrijednu “jeres [“sektu”, NW]” o kojoj se “svuda na suprot govori” (Dj. ap. 28:22). Iako Jehova danas na zadivljujući način koristi svijetom raširenu kršćansku skupštinu u izvršavanju svoje volje, ona neprestano doživljava protivljenje i omalovažavanje od strane svih elemenata ovog zlog sustava stvari. Nema razloga za očekivanje da će to protivljenje prestati.

⁴ U prvom je stoljeću Sotona proganjao Isusove učenike na različite načine. Protivnici prožeti mržnjom govorili su neutemeljene laži koje su Isusove učenike krivo prikazivale (Dj. ap. 14:2). Pakosno im se prijetilo s namjerom da bi ih se zastrašilo (Dj. ap. 4:17, 18). Bijesne rulje pokušavale su ih ušutkati (Dj. ap. 19:29-34). Bili su zatvarani bez opravdanog razloga (Dj. ap. 12:4, 5). Progonitelji su često pribjegavali fizičkom nasilju (Dj. ap. 14:19). U nekim slučajevima nevini pojedinci bili su namjerno ubijeni (Dj. ap. 7:54-60). Apostol Pavao je osobno pretrpio praktički sve ove oblike zlostavljanja (2. Kor. 11:23-27). Protivnici su spremno koristili svaku priliku da ometaju djelo propovijedanja i da nanose patnje ovim vjernim radnicima.

⁵ Danas Sotona koristi sličnu taktiku. Izriču se neutemeljene laži, koje nas krivo prikazuju kao zabludjelu sektu ili kult. U nekim zemljama, vlasti su našu literaturu proglasile anarhističkom i zabranile je. Naše poštovanje svetosti krvi javno se ismijavalo i osporavalo. U 1940-im, rulje razjarene pitanjem pozdravljanja zastave napadale su našu braću, nanosile im ozljede i uništavale njihovu imovinu. Tisuće su zbog neutralnosti bile zatvorene. U totalitarnim zemljama naša su braća bila lažno optuživana za subverzivno djelovanje, što je rezultiralo time da su stotine brutalno mučene i ubijene u zatvorima i koncentracionim logorima. Pritisak je bio nemilosrdan, što je jasno pokazivalo da smo omrznuti bez opravdanog razloga. (Vidi knjigu Proclaimers, poglavlje 29.)

⁶ Što nosi budućnost? Iako Jehovin narod može s vremena na vrijeme u nekim dijelovima svijeta postići iznenadni napredak, koji olakšava pritisak, cjelokupna situacija ostaje ista. Đavo se nastavlja gnjeviti zbog svog poniženja 1914. Zna da je njegovo vrijeme kratko. Njegov će se bijes s približavanjem velike nevolje sigurno povećavati. On se potpuno predao svom ratu protiv ustoličenog Kralja, Krista Isusa, i odlučan je boriti se do kraja. On i njegovi demoni mogu iskaljivati svoj gnjev jedino na Jehovinom narodu ovdje na Zemlji, koji vjerno ‘drži zapovijesti Božije i ima svjedočanstvo [“djelo svjedočenja”, NW] Isusa Krista’ (Otkr. 12:12, 17).

⁷ Stoga dok gledamo u budućnost, trebamo biti realni u svojim očekivanjima. Ne postoji razlog za mišljenje da će Đavo popustiti ili odustati. Mržnja prema nama koju je on usadio u ovaj svijet može planuti u svako vrijeme i na svakom mjestu. U mnogim je zemljama sloboda propovijedanja postignuta tek nakon duge borbe. Takva sloboda može biti veoma krhka, može je podržavati samo neki vladar koji je trenutno na vlasti i koji nas simpatizira ili neki nepopularni zakon. Dramatični preokreti mogu se zbiti preko noći, uzrokujući kaos i provalu kršenja ljudskih prava.

⁸ Sadašnje blagostanje i sloboda koju uživamo u nekim zemljama mogu nenadano prestati, izvrgavajući našu braću istim zlostavljanjima koja su pretrpjela i u prošlosti. Ne smijemo si dozvoliti da nas obuzme duh apatije i ravnodušnosti, tako da počnemo misliti kako su naši neprijatelji već svladani. Mržnja ovoga svijeta ne mora se uvijek u potpunosti očitovati, ali ostaje intenzivna. Sve u Božjoj riječi pokazuje da će se, kako se kraj približava, protivljenje svijeta intenzivirati, a ne splasnuti. Zato moramo biti budni, pokazujući se “mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Trebamo razumjeti da ćemo voditi “čvrstu borbu” sve do samog kraja, a ustrajnost je ključ za naše preživljenje (Juda 3, NW; Mat. 24:13).

⁹ U dijelu svijeta u kojem živimo, djelo propovijedanja možda se nesmetano odvija bez bilo kakve zamjetljive smetnje od strane protivnika. To bi nas moglo učiniti skeptičnima, tako da pomislimo postoji li ijedan razlog za ozbiljnu zabrinutost. Ipak, potrebno je biti na oprezu. Okolnosti se mogu brzo promijeniti. Protivnici mogu bez prethodnog upozorenja iskoristiti neko sporno pitanje i upotrijebiti ga protiv nas. Otpadnici neprestano traže neki razlog za prigovaranje. Srditi svećenici koji se osjećaju ugroženima našim djelom mogu nas javno osuđivati. Naši planovi za izgradnju Kraljevske dvorane u svom kraju mogu izazvati spor koji uznemirava cijelu okolicu. U štampi se mogu pojaviti izjave koje potpiruju mržnju, bacajući na nas nepovoljno svjetlo. Prominentne lokalne ličnosti mogu nas namjerno krivo prikazivati, prouzrokujući da naši susjedi postanu neprijateljski nastrojeni kad ih posjećujemo. Čak i voljeni u našem vlastitom kućanstvu mogu postati srditi i dodijavati nam. Zato moramo biti oprezni, uviđajući da je neprijateljstvo svijeta i te kako prisutno, te da može izbiti na vidjelo u svako vrijeme.

¹⁰ Kako bi to trebalo utjecati na nas? Sve ovo neizbježno utječe na naše razmišljanje i na naš izgled za budućnost. Na koji način? Treba li nas to učiniti bojažljivima, strašljivima u pogledu onoga što bismo mogli pretrpjeti? Trebamo li posustati u djelu propovijedanja zato što su neki u našem kraju možda uznemireni njime? Postoji li valjani razlog da se osjećamo uzrujanima kad nas se neopravdano omalovažava? Hoće li nas grubo postupanje neizbježno lišiti radosti u služenju Jehovi? Je li ishod u bilo kom pogledu neizvjesan? Ne, ni u kom slučaju! Zašto ne?

¹¹ Nikad ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da poruka koju objavljujemo ne potječe od nas, nego od Jehove (Jer. 1:9). Dužni smo slijediti poticaj: “Glasite ime njegovo, javljajte po narodima djela njegova (...) po svoj zemlji” (Iza. 12:4, 5). On je zbog određene namjere dopuštao loše postupanje sa svojim narodom, naime ‘da se pripovijeda ime njegovo po svoj zemlji’ (2. Mojs. 9:16). Mi obavljamo djelo čiju je provedbu naredio Jehova i on je taj koji nam daje hrabrosti da govorimo sa slobodom (Dj. ap. 4:29-31). To je najvažnije, najkorisnije i najhitnije djelo koje se može obavljati u ovim završnim danima starog sustava.

¹² Ova nam spoznaja daje hrabrost da zauzmemo čvrsti stav, izravno se suprotstavljajući Sotoni i ovom svijetu (1. Petr. 5:8, 9). Spoznaja da je Jehova uz nas učinit će nas ‘hrabrima i slobodnima [‘jakima’, NW]’, uklanjajući svaki razlog za strah pred našim progoniteljima (5. Mojs. 31:6; Jevr. 13:6). Iako ćemo uvijek pokušavati biti taktičnima, razumnima i razboritima kad nam protivnici prijete, jasno ćemo pokazati da smo odlučni ‘većma se Bogu pokoravati nego li ljudima’ tada kad je dovedeno u pitanje naše obožavanje (Dj. ap. 5:29). Kad je povoljna prilika da odvažno progovorimo u svoju obranu, učinit ćemo to (1. Petr. 3:15). Međutim, nećemo gubiti vrijeme prepirući se s okorjelim protivnicima koji su zainteresirani samo za to da nas diskreditiraju. Umjesto da se razjarimo ili da se pokušavamo osvetiti kad nas omalovažavaju ili krivo optužuju, jednostavno ćemo ih ‘ostaviti’ (Mat. 15:14).

¹³ Naša ustrajnost u kušnjama ugodna je Jehovi (1. Petr. 2:19). Koliku cijenu moramo platiti za to priznanje? Moramo li se odreći sebe, služeći bez radosti zato što smo omrznuti i što nam se protive? Daleko od toga! Jehova obećava da će nagraditi našu poslušnost ‘radošću i mirom’ (Rim. 15:13). Kad je bio suočen s intenzivnom patnjom, Isus je ostao sretan zbog ‘radosti koja je bila određena za njega’ (Jevr. 12:2). Isto vrijedi i u našem slučaju. Zato što je nagrada za našu ustrajnost tako velika, potaknuti smo da se ‘radujemo i veselimo’ premda podnosimo mučne kušnje (Mat. 5:11, 12). Čak i u vrijeme protivljenja, ova radost je, sama po sebi, razlog za odavanje hvale i časti Jehovi kroz podupiranje poruke Kraljevstva.

¹⁴ Postoji li ikakva neizvjesnost u pogledu konačnog ishoda, koja bi nam pružala razlog da budemo bojažljivi ili neodlučni? Ne, ishod sukoba između Jehovine organizacije i Sotoninog svijeta određen je prije mnogo vremena (1. Iv. 2:15-17). Bez obzira na intenzitet ili veličinu protivljenja, Jehova će nam dati pobjedu (Iza. 54:17. Rim. 8:31, 37). Čak i ako smo iskušani do krajnje granice, ništa ne može spriječiti da primimo nagradu. Nemamo razloga biti ‘[“tjeskobno”, NW] zabrinuti ni za što’, budući da nas je Jehova obdario mirom u odgovoru na naše molitve (Fil. 4:6, 7).

¹⁵ Zato zahvaljujemo Jehovi svaki put kad čujemo izvještaje da su naša braća izbavljena od protivljenja ili da im je dana sloboda propovijedanja u područjima gdje su u prošlosti bili ograničavani. Radujemo se kad izmijenjene okolnosti otvore nove mogućnosti da tisuće iskrenih ljudi dođu u dodir s porukom Kraljevstva. Doista smo zahvalni kad Jehova odluči dati nam pobjedu u sukobima s protivnicima prožetima mržnjom. Znamo da će blagosloviti i podupirati naše djelo na bilo koji način koji je potreban da se uzveliča njegov dom pravog obožavanja i da će dati ‘izabranima [‘poželjnima’, NW]’ iz svih nacija priliku da uđu (Agej 2:7; Iza. 2:2-4).

¹⁶ U isto vrijeme, potpuno smo svjesni da je naš neprijatelj, Sotona, vrlo moćan, i da će nam se jako protiviti sve do samog kraja. Njegovi napadi mogu biti otvoreni i očiti, ili mogu biti prepredeni i varljivi. Progonstva mogu iznenada izbiti tamo gdje smo u prošlosti znali jedino za mir. Zli protivnici mogu biti okrutni i nepopustljivi u svojim naporima da nas nepravedno ugnjetavaju. U određeno vrijeme postat će jasno da su svi takvi ‘u stvari borci protiv Boga’, i on će ih odstraniti (Dj. ap. 5:38, 39, NW; 2. Sol. 1:6-9). U međuvremenu, bez obzira što moramo pretrpjeti, odlučni smo ostati postojani, lojalno služeći Jehovi i propovijedajući poruku Kraljevstva. Mi smo najsretniji narod na licu Zemlje, znajući da ‘kad budemo kušani [‘kad postanemo priznati’, NW] primićemo vijenac života’ (Jakov 1:12).