Pitanja čitalaca

Kako treba postupiti kršćanin kad dobije poziv da bude član porote?

Pravni sustav nekih zemalja koristi porotnike izabrane iz građanstva. U zemljama u kojima prevladava takvo uređenje kršćanin mora odlučiti kako će postupiti kada mu se naloži da se javi na porotničku dužnost. Mnogi su kršćani čiste savjesti zaključili da biblijska načela ne zabranjuju nekome da se odazove na taj poziv, baš kao što su se Sidrah, Mizah i Abdenago pokorili direktivi babilonske vlade da se pojave u ravnici Duri i kao što su Josip i Marija otišli u Betlehem, poštujući naredbu rimskih vlasti (Danijel 3:1-12; Luka 2:1-4). Ipak, postoje činjenice koje iskreni kršćani mogu razmotriti.

Porota se ne koristi u svim zemljama. U nekim zemljama građanske i krivične pravne slučajeve rješava profesionalni sudac ili vijeće sudaca. Na drugim mjestima prevladava takozvano običajno pravo i porota je sastavni dio sudskog procesa. Ipak, mnogi ljudi imaju samo nejasnu predodžbu o tome kako se izabiru članovi porote i što oni rade. Stoga će biti korisno dobiti pregled tih stvari bez obzira na to da li nekome predstoji porotnička dužnost ili mu ne predstoji.

Božji narod priznaje Jehovu za Vrhovnog Suca (Izaija 33:22). U drevnom su Izraelu iskusni muškarci koji su bili čestiti i nepristrani služili kao suci kako bi razrješavali razmirice i odlučivali o zakonskim pitanjima (2. Mojsijeva 18:13-22; 3. Mojsijeva 19:15; 5. Mojsijeva 21:18-21). U vrijeme kad je Isus bio na Zemlji, sudsku je funkciju vršio Sanhedrin, židovski vrhovni sud (Marko 15:1; Djela apostolska 5:27-34). Nije postojala mogućnost da obični Židov bude član građanske porote.

Druge su zemlje koristile porote sastavljene od građana. Sokratu je sudio 501 porotnik. I u Rimskoj Republici porota je sudjelovala u suđenju iako je to uređenje bilo ukinuto pod vladavinom careva. Kasnije je engleski kralj Henrik III omogućio da optuženome sude njegovi susjedi. Budući da su oni poznavali optuženoga, smatralo se da će njihovo suđenje biti pravednije nego postupak u kojem je optuženi pokušavao dokazati svoju nevinost u borbi ili tako što bi preživio nekakva mučenja. Kako je vrijeme prolazilo, sistem porote se promijenio u uređenje u kojem je skupina građana trebala saslušati neki slučaj i zatim donijeti odluku na temelju dokaza. Profesionalni ih je sudac vodio po točkama dokaza.

Postoje različiti tipovi porota, različit broj porotnika i različite su stvari uključene u donošenje odluke. Naprimjer, u Sjedinjenim Državama velika porota, koja se sastoji od 12 do 23 člana, odlučuje da li postoji dovoljno dokaza da bi netko mogao biti optužen za krivično djelo; ona ne odlučuje o nečijoj krivnji ili nevinosti. Slično tome, porotnici u istražnom postupku (istražiteljska porota) ispituju dokaze kako bi odlučili je li neko krivično djelo počinjeno.

Kad razmišlja o poroti, većina ljudi pomisli na vijeće od 12 građana koje sudjeluje na suđenju — bilo da se radi o građanskom sporu bilo o nekom krivičnom predmetu — koje saslušava iskaze svjedoka kako bi odlučilo da li je optuženi kriv ili nevin. To je mala porota, za razliku od velike porote. Općenito govoreći, sud šalje pozive za porotničku dužnost osobama izabranim s glasačkih lista, vozačima i tome slično. Neki mogu biti automatski diskvalificirani, kao naprimjer osuđivani zločinci i mentalno retardirane osobe. Ovisno o mjesnim zakonima, druge osobe — kao što su liječnici, svećenici, pravnici ili mali poduzetnici — mogu tražiti izuzeće. (Neki mogu biti izuzeti zato što ulažu snažan prigovor savjesti u pogledu porotničke službe.) Međutim, vlasti sve više isključuju mogućnost izuzeća, tako da su svi obavezni odazvati se na porotničku dužnost, možda i više puta tokom godina.

Ne moraju svi koji se jave na porotničku dužnost obavezno sudjelovati na suđenju kao porotnici. Iz skupine ljudi pozvane na porotničku dužnost, nasumce se biraju potencijalni porotnici za pojedini slučaj. Sudac zatim utvrđuje identitet tužioca, optuženog i njihovih odvjetnika i opisuje o kakvom se slučaju radi. On i odvjetnici ispituju svakog potencijalnog porotnika. To je trenutak da se osoba izjasni ako joj savjest ne dopušta da bude član porote zbog prirode tog slučaja.

Grupu treba smanjiti na onoliko osoba koliko će zapravo sudjelovati na suđenju u tom slučaju. Sudac će izuzeti svakoga čija bi se nepristranost mogla dovesti u pitanje zbog mogućeg interesa koji bi dotični mogao imati u tom slučaju. Osim toga, odvjetnici obiju strana imaju pravo tražiti izuzeće nekoliko porotnika. Svi koji su otpušteni iz porotničkog vijeća vraćaju se u grupu porotnika koja čeka da nasumce bude izabrana za neke druge slučajeve. Neki kršćani koji su se našli u toj situaciji iskoristili su vrijeme kako bi neformalno svjedočili. Nakon nekoliko dana osoba je izvršila porotničku dužnost, bez obzira na to da li je zaista sudjelovala na suđenju kao porotnik ili uopće nije sudjelovala.

Kršćani se trude da ‘gledaju svoj posao’ i da se ne miješaju u “tudje poslove” (1. Solunjanima 4:11; 1. Petrova 4:15). Kad je neki Židov tražio od Isusa da presudi u pitanju nasljedstva, on mu je odgovorio: “Čovječe! ko je mene postavio sudijom ili kmetom nad vama?” (Luka 12:13, 14). Isus je došao da objavljuje dobru vijest o Kraljevstvu, a ne da presuđuje u pravnim slučajevima (Luka 4:18, 43). Isusov je odgovor možda naveo čovjeka da koristi metodu rješavanja razmirica koja je bila izložena u Božjem zakonu (5. Mojsijeva 1:16, 17). Iako je ovakav način razmišljanja opravdan, odazivanje na poziv za porotničku dužnost nešto je sasvim drugo od miješanja u tuđe poslove. To je sličnije situaciji u kojoj su se našla tri Danijelova prijatelja. Babilonska im je vlada naredila da se pojave u ravnici Duri i oni nisu prekršili Božji zakon zato što su poslušali zapovijed. Ono što su učinili nakon toga bilo je nešto sasvim drugo, kao što to Biblija pokazuje (Danijel 3:16-18).

Kad su Božji sluge prestali biti pod Mojsijevim zakonom, morali su surađivati sa svjetovnim sudovima u različitim zemljama. Apostol Pavao je hrabrio ‘svete’ u Korintu da razmirice rješavaju unutar skupštine. Iako je na sudsku vlast svjetovnih sudova ukazao kao na ‘nepravedne’ ljude, Pavao nije porekao da takvi svjetovni sudovi imaju svoje mjesto u rješavanju svjetovnih poslova (1. Korinćanima 6:1). On se branio koristeći se zakonima predviđenima rimskim pravom, čak se obratio cezaru u vezi sa svojim slučajem. Ne može se reći da je postojanje svjetovnih sudova u osnovi neprikladno (Djela apostolska 24:10; 25:10, 11).

Svjetovni sudovi predstavljaju jednu od službi ‘viših vlasti’. One su “od Boga postavljene u svoje uvjetne položaje” te postavljaju i provode zakone. Pavao je napisao: “To [je] Božji sluga tebi za tvoje dobro. Ako pak činiš što je zlo, boj se: jer ne nosi bez svrhe mač; jer je Božji sluga, osvetnik da izrazi srdžbu nad onim koji čini što je zlo.” Kršćani se ne ‘protive vlasti’ dok vrši takve pravne službe, jer joj se ne žele ‘postavljati nasuprot’ i biti osuđeni (Rimljanima 13:1-4, NW; Titu 3:1).

Dovodeći u ravnotežu činjenice, kršćani trebaju razmisliti o tome mogu li se pokoriti određenim cezarovim zahtjevima. Pavao je savjetovao: “Dajte svima [višim vlastima] što im pripada, onome koji traži porez, porez; onome koji traži pristojbu, pristojbu; onome koji traži strah, takav strah” (Rimljanima 13:7, NW). To su otvorene upute što se tiče novčanih davanja (Matej 22:17-21). Ako cezar kaže da građani moraju odvojiti svoje vrijeme i napore kako bi čistili ceste ili obavljali neki drugi posao koji spada u cezareve službe, svaki kršćanin mora odlučiti hoće li se pokoriti tim zahtjevima (Matej 5:41).

Neki kršćani gledaju na porotničku službu kao na davanje cezaru onoga što mu pripada (Luka 20:25). Zadatak porote je da sasluša dokaze i iznese iskreno mišljenje temeljeno na činjenicama ili zakonu. Naprimjer, porotnici u velikoj poroti odlučuju o tome da li postoji dovoljno dokaza da bi netko bio izveden pred sud; oni ne odlučuju o krivnji. Kako je sa suđenjem u običajnom pravu? U građanskom pravnom slučaju porota bi mogla dosuditi odštetu ili naknadu. U krivičnom pravnom slučaju porota treba odlučiti da li dokazi potvrđuju odluku o nečijoj krivnji. Porota ponekad predlaže kakvu bi kaznu predviđenu zakonom trebalo odmjeriti. Država zatim koristi svoj autoritet koji joj omogućava da se “izrazi srdžbu nad onim koji čini što je zlo”, ili da se ‘osveti zločincima’ (1. Petrova 2:14).

Što da učini kršćanin ako mu savjest ne dopušta da služi kao član pojedine porote? Budući da Biblija ne spominje porotničku dužnost, on ne može reći: ‘Nije u skladu s mojom religijom da služim u bilo kojoj poroti.’ Ovisno o slučaju, kršćanin bi mogao reći da ne može biti član porote u određenom sudskom slučaju, jer mu to ne dopušta savjest. To bi se moglo dogoditi ako je u neki slučaj uključen spolni nemoral, abortus, ubojstvo ili neko drugo pitanje o kojem kršćanin ima svoje mišljenje oblikovano biblijskom spoznajom, a ne samo svjetovnim zakonom. No u praksi je vrlo vjerojatno da suđenje za koje je kršćanin izabran ne uključuje takva pitanja.

Zreli bi kršćanin također trebao razmisliti o tome hoće li snositi bilo kakvu odgovornost za presudu koju će izreći suci. (Usporedi 1. Mojsijevu 39:17-20; 1. Timoteju 5:22.) Ako bi netko bio greškom proglašen krivim i ako bi mu se odmjerila smrtna kazna, da li bi kršćanin u poroti bio suodgovoran za prolijevanje krvi? (2. Mojsijeva 22:2; 5. Mojsijeva 21:8; 22:8; Jeremija 2:34; Matej 23:35; Djela apostolska 18:6). Na Isusovom suđenju Pilat nije želio biti “kriv u krvi ovoga pravednika”. Židovi su spremno rekli: “Krv njegova na nas i na djecu našu” (Matej 27:24, 25).

Ako se kršćanin odazvao na porotničku dužnost, kako je to od njega zahtijevala vlast, ali je zbog svoje savjesti odbio služiti kao porotnik u određenom sudskom slučaju usprkos sučevom inzistiranju, on treba biti spreman snositi posljedice — bilo da se radi o globi bilo o zatvorskoj kazni (1. Petrova 2:19).

Na kraju možemo reći da svaki kršćanin pred kojim stoji porotnička dužnost mora odlučiti kako će postupiti, donoseći odluku na temelju svog razumijevanja Biblije i na temelju svoje savjesti. Neki su se kršćani odazvali na porotničku dužnost i služili u nekim porotama. Drugi su smatrali da to moraju odbiti čak i unatoč kazni. Svaki kršćanin mora sam odlučiti što će učiniti, a drugi ne smiju kritizirati njegovu odluku (Galaćanima 6:5).