Dostojno slaviti Spomen-svečanost

BILO je to uvečer 14. nisana 33. n. e., kad je Isus utemeljio Spomen-svečanost.a Upravo je završio proslavu Pashe sa svojih 12 apostola, stoga možemo biti sigurni u taj datum. Nakon što je otpustio izdajnika Judu, “uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i dade im, i reče: uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. I uze čašu i davši hvalu dade im; i piše iz nje svi. I reče im: ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za mnoge” (Marko 14:22-24).

Isus je zapovjedio svojim učenicima da se sjećaju njegove smrti zbog njene važnosti (Luka 22:19; 1. Korinćanima 11:23-26). Njegova je žrtva bila jedina koja je mogla otkupiti ljudski rod od prokletstva naslijeđenog grijeha i smrti (Rimljanima 5:12; 6:23). Kruh i vino koje je koristio bili su simboli njegovog savršenog tijela i njegove krvi. Budući da znamo prvobitan datum, možemo slaviti tu prigodu odgovarajućeg dana svake godine, baš kao što je to bio slučaj sa židovskom Pashom. No moramo to činiti dostojno. Zašto?

Apostol Pavao rekao je da oni koji uzimaju simbole, kruh i vino, ‘obznanjuju smrt Gospodinovu dok on ne dođe’ (1. Korinćanima 11:26). Dakle, svečanost treba usmjeriti pažnju na Isusovu smrt i na njeno značenje za čovječanstvo. Ta prigoda treba biti ozbiljna, to je vrijeme da se razmišlja o Božjoj dobroti i o cijenjenju koje trebamo osjećati prema Jehovi i njegovom Sinu (Rimljanima 5:8; Titu 2:14; 1. Ivanova 4:9, 10). Stoga je Pavao upozorio: “Tako koji nedostojno jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodinovu, kriv je tijelu i krvi Gospodinovoj” (1. Korinćanima 11:27).

Dostojno — kako?

Bog sigurno ne bi bio zadovoljan kad bismo obeščastili tu prigodu sudjelovanjem u sumnjivim postupcima ili prihvaćanjem poganskih običaja (Jakov 1:27; 4:3, 4). To isključuje popularna događanja u doba Uskrsa. Slijedeći Isusovu uputu da ‘činimo ovo za njegov spomen’, želimo slaviti Spomen-svečanost upravo onako kako ju je on utemeljio (Luka 22:19; 1. Korinćanima 11:24, 25). To isključuje raskoš koju su crkve kršćanstva pridodale svečanosti. New Catholic Encyclopedia priznaje da se “današnja misa uvelike razlikuje od vrlo jednostavne ceremonije koju su provodili Krist i Njegovi Apostoli”. A čestim, čak svakodnevnim, održavanjem mise, crkve kršćanstva udaljile su se od onog što je Isus želio i pretvorile su to u običan događaj.

Pavao je pisao korintskim kršćanima o nedostojnom uzimanju simbola jer se u skupštini pojavio problem u vezi s Gospodinovom večerom. Neki nisu poštovali njenu svetost. Sa sobom su ponijeli večeru i jeli je prije ili za vrijeme sastanka. Često su prekomjerno jeli i pili. Zbog toga su bili pospani a osjetila su im otupila. Budući da nisu bili mentalno i duhovno budni, nisu mogli ‘razlikovati tijelo’ i zato su bili ‘krivi tijelu i krvi Gospodinovoj’. Istovremeno su oni koji nisu imali večeru bili gladni, pa su isto tako bili rastreseni. Praktički nitko od njih nije bio u stanju uzimati simbole s cijenjenjem i punim razumijevanjem ozbiljnosti te prigode — razumijevanjem da je ta svečanost bila u spomen na Gospodinovu smrt. Zbog toga su bili osuđeni jer su pokazali nepoštovanje, čak prezir, prema tome (1. Korinćanima 11:27-34).

Potreban je razbor

Neki su uzimali simbole Spomen-svečanosti, no kasnije su shvatili da to nisu trebali činiti. One koji s pravom uzimaju simbole Spomen-svečanosti izabrao je Bog i oni imaju svjedočanstvo Božjeg duha o tome (Rimljanima 8:15-17; 2. Korinćanima 1:21, 22). Dostojnima ih ne čini njihova osobna odluka ili odlučnost. Bog je ograničio broj onih koji će s Kristom vladati na nebu na 144 000, što je relativno malen broj u usporedbi sa svima onima koji će imati korist od Kristove otkupnine (Otkrivenje 14:1, 3). Odabiranje je počelo u Isusovo vrijeme, pa se može zaključiti da je danas preostao samo malen broj sudionika. A budući da neki od njih umiru, taj se broj treba smanjivati.

Zašto bi se moglo dogoditi da netko uzima simbole iako nema pravo na to? Možda zbog prijašnjih religioznih gledišta — da svi vjerni idu na nebo. Ili možda zbog ambicije ili sebičnosti — zbog osjećaja da je netko zaslužniji od drugih — te zbog želje za isticanjem. Možda je to posljedica snažnih osjećaja koji se javljaju zbog ozbiljnih problema ili neke tragedije zbog koje osoba gubi zanimanje za život na Zemlji. Moglo bi to biti i zbog prisnog prijateljstva s nekim tko ima nebeski poziv. Svi mi trebamo zapamtiti da je to isključivo Božja odluka, a ne naša (Rimljanima 9:16). Dakle, ako netko nakon ‘ispitivanja’ shvati da zapravo ne treba uzimati simbole, treba se sada uzdržati od uzimanja (1. Korinćanima 11:28).

Nada koju je Bog dao većini čovječanstva jest nada u vječni život na rajskoj Zemlji. To je velik blagoslov koji očekujemo i koji nam je lako prihvatljiv (1. Mojsijeva 1:28; Psalam 37:9, 11). Vjerni će na Zemlji biti ponovno sjedinjeni sa svojim voljenim uskrsnulima i tu će se sresti s pravednicima drevnog doba, kao što su Abraham, Sara, Mojsije, Rahaba, David i Ivan Krštavatelj — sa svima onima koji su umrli prije nego što je Isus otvorio put za nebeski život (Matej 11:11; usporedi 1. Korinćanima 15:20-23).

Oni koji imaju zemaljsku nadu dostojno slave Gospodinovu večeru svojom prisutnošću i učtivom pažnjom, iako ne uzimaju kruh i vino. I oni uživaju pogodnosti Kristove žrtve, koja im omogućava da imaju povoljan položaj pred Bogom (Rimljanima 7:14, 15). Dok slušaju predavanje koje se iznosi, raste njihovo cijenjenje za svete stvari i želja da ostanu u jedinstvu s Božjim narodom širom svijeta.

Ove godine, nakon zalaska sunca u utorak, 2. travnja, Spomen-svečanost će se održati u svima od preko 78 000 skupština Jehovinih svjedoka diljem zemaljske kugle. Hoćete li i vi prisustvovati?

[Bilješke]

[Slika na stranici 8]

Jehovini svjedoci slave Spomen-svečanost svake godine jedanput