Čuvaj se pripisivanja krivih poticaja
ISTAKNUTI televizijski evangelist nemilosrdno je optužio svog suradnika, propovjednika, da je počinio preljub. Međutim, unutar godine dana, evangelist koji je objavio takvu optužbu zatečen je s prostitutkom.
U drugom slučaju, jedna od vodećih svjetskih sila poslala je svoje izaslanike da zaraćene snage dovedu na mirovne pregovore. U međuvremenu, ista država tajno je poslala svoje trgovce oružjem da stranim državama prodaju oružje vrijedno milijarde dolara.
Budući da je očito licemjerstvo postalo toliko uobičajeno, je li ikakvo čudo da je sumnjičavost u velikoj mjeri zamijenila povjerenje? Za mnoge je postala navika dovesti u pitanje poticaje drugih ljudi.
Kao kršćani, moramo biti pažljivi da ne dopustimo takvim stavovima da utječu na naš odnos s vjernim suvjernicima. Iako nas je Isus Krist poticao da budemo “mudri kao zmije” dok smo među neprijateljima, nije rekao da trebamo sumnjati u njegove istinske sljedbenike (Matej 10:16). Dakle, koje su opasnosti pripisivanja krivih poticaja drugima? U kojim područjima moramo naročito biti pažljivi da bismo izbjegli takva naginjanja? I kako možemo zaštititi naš dragocjeni odnos sa sukršćanima?
Pouka iz prošlosti
Pripisivanje krivih poticaja drugima bez pravog razloga jednako je kao i osuđivanje drugih. To je kao donošenje preranog zaključka da su njihove riječi ili djela samo izgovor za nešto neiskreno i zlobno što oni skrivaju. Često stvarni problem leži u pogrešnom gledanju na stvari, kao što se to može vidjeti u biblijskom izvještaju koji nalazimo u Knjizi Jozue, u 22. poglavlju.
Izraelci su završili svoje osvajanje Obećane zemlje i upravo su dobili svoja plemenska područja. Plemena Rubena i Gada i pola Manasijina plemena sagradili su oltar “velik i naočit” u blizini rijeke Jordan. Ostala plemena krivo su pretpostavila da je to čin otpada. Pretpostavljali su da će tri plemena koristiti tu veliku građevinu za žrtvovanje umjesto da idu u šator od sastanka u Silo, unaprijed određeno mjesto za obožavanje. Odjednom su plemena koja su iznijela optužbu načinila pripreme za vojnu akciju (Jozua 22:10-12).
Pohvalno je što su razgovarala sa svojom izraelskom braćom tako što su im poslala službenu delegaciju, predvođenu Finesom. Kad su čula optužbe o nevjernosti, pobuni i otpadu od Jehove, okrivljena plemena objasnila su koji je razlog izgradnje tog ogromnog oltara. Umjesto da bude oltar za žrtvovanje, trebao je poslužiti “da bude svjedok” jedinstva izraelskih plemena u obožavanju Jehove (Jozua 22:26, 27). Delegacija se kući vratila zadovoljna jer je s njihovom braćom sve bilo u redu. Tako su građanski rat i strašno krvoproliće spriječeni.
Kakva li pouka za nas da nikad ne budemo brzi u pripisivanju krivih poticaja drugima! Često se ono što izgleda istinito kod pukog površnog promatranja, pokaže potpuno različitim kad pažljivije ispitamo stvari. To se pokazalo točnim u mnogim aspektima života kršćanina.
Naš stav prema starješinama
U izvršavanju svoje odgovornosti da ‘pasu crkvu Gospodina’, starješine povremeno nailaze na potrebu da savjetuju razne pojedince u skupštini (Djela apostolska 20:28). Naprimjer, kako reagiramo kad nam starješina kaže za loše društvo naše djece ili njihovo nedolično vladanje u ophođenju sa suprotnim spolom? Da li pretpostavimo da on ima skriveni poticaj i pomislimo: ‘On nikad nije volio našu obitelj’? Ako dopustimo da takvi osjećaji utječu na nas, kasnije bismo mogli požaliti. Duhovna dobrobit naše djece može biti u opasnosti, pa bismo trebali biti zahvalni za korisne savjete iz Pisama (Priče Salamunove 12:15).
Kad nas skupštinski starješina savjetuje, nemojmo tražiti neki skriveni poticaj. Radije se pitajmo možemo li na neki način izvući korist iz njegovog savjeta temeljenog na Bibliji. Apostol Pavao je zapisao: “Jer svako karanje kad biva ne čini se da je radost, nego žalost; ali poslije daće miran rod pravde onima koji su naučeni njime” (Jevrejima 12:11). Zato budimo zahvalni i objektivno razmislimo o toj stvari. Imajmo na umu da je starješinama često isto toliko teško dati nam savjet koliko je nama teško primiti ga.
Mišljenje o roditeljima
Kada se suoče s određenim roditeljskim ograničenjima, neki mladi dovode u pitanje poticaje svojih roditelja. Neki bi mogli reći: ‘Zašto mi roditelji stvaraju toliko pravila? Oni sigurno ne žele da ja uživam u svom životu.’ Međutim, umjesto da izvuku takav zaključak, mladi bi trebali objektivno ispitati situaciju.
Roditelji su potrošili mnoge godine brinući se za svoju djecu. To je od njih zahtijevalo veliko materijalno odricanje, a i odricanje na druge načine. Postoji li ijedan razlog za zaključak da bi oni nakon svega toga odlučili život svojih tinejdžera učiniti nesretnim? Nije li razumnije zaključiti da ljubav potiče takve roditelje da zaštite svoju djecu i da se brinu za njih? Nije li ih ta ista ljubav navela da postave određena ograničenja svojoj djeci, koja se sada suočavaju s novim izazovima u životu? Kako bi samo bezobzirno i nezahvalno bilo pripisati krive poticaje roditeljima punim ljubavi! (Efežanima 6:1-3).
Naš stav prema sukršćanima
Mnogi su skloni unaprijed osuđivati druge i ukalupljivati ih. Što ako bismo i mi sami imali takav stav i postali donekle sumnjičavi prema određenim ljudima? Jesmo li u tom pogledu pod utjecajem svijeta?
Naprimjer, pretpostavimo da jedan od naše duhovne braće ima lijep dom i skupocjen automobil. Hoćemo li automatski zaključiti da je on materijalist koji interese Kraljevstva ne stavlja na prvo mjesto u životu? Neki kršćani mogu biti u mogućnosti da si priušte atraktivne stvari, ali to ne znači da imaju loše poticaje ili da ne ‘ištu najprije carstvo’. Oni mogu biti vrlo zaposleni u duhovnim aktivnostima, darežljivo koristeći svoja materijalna sredstva da bi promicali interese Kraljevstva, možda na neki nenametljivi način (Matej 6:1-4, 33).
Kršćanska skupština prvog stoljeća bila je sastavljena od ljudi svih vrsta — bogatih i siromašnih (Djela apostolska 17:34; 1. Timoteju 2:3, 4, NW; 6:17; Jakov 2:5). Bog ljude ne vrednuje na temelju njihovog materijalnog položaja, a niti bismo mi to trebali činiti. Trebali bismo voljeti naše prokušane i vjerne suvjernike te ‘ništa ne činiti iz pristranosti’ (1. Timoteju 5:21, St).
U ovom svijetu koji leži u vlasti Sotone, ukalupljivanje i sumnjičavost primjećuju se na razne načine. Naprimjer, neku osobu bi se moglo smatrati nasilnikom ili materijalistom naprosto zbog njenog porijekla. Kao kršćani, međutim, ne smijemo prihvatiti takve stavove. Jehovina organizacija nije mjesto za zadrtost i sumnjičavost. Svi pravi kršćani trebaju oponašati Jehovu Boga, kod kojega “nema nepravde, niti gleda ko je ko” (2. Dnevnika 19:7; Djela apostolska 10:34, 35).
Budi potaknut ljubavlju
Pisma jasno kažu da “svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju” (Rimljanima 3:23). Zbog toga trebamo gledati na naše suobožavatelje kao na one koji se ujedinjeno s nama trude vršiti prihvatljivu službu Jehovi. Ako smo dopustili da na naš odnos s duhovnom braćom i sestrama utječe sumnja ili neki drugi negativni osjećaji, molimo se za Božju pomoć u suzbijanju takvog stava da ne bismo postali žrtvom Sotone (Matej 6:13). On je uvjerio Evu da Jehova ima loše poticaje, da nije zabrinut za njeno dobro i da joj ne dopušta slobodu koja bi je učinila istinski sretnom (1. Mojsijeva 3:1-5). Pripisivanje krivih poticaja našoj braći služi njegovim ciljevima (2. Korinćanima 2:11; 1. Petrova 5:8).
Ukoliko uvidimo da imamo sklonost drugima pripisivati krive poticaje, razmislimo o primjeru Isusa Krista. Iako je bio savršeni Sin Božji, nije tražio loše poticaje u svojim učenicima. Umjesto toga, Isus je u njima tražio dobre strane. Kad su se njegovi učenici natjecali za istaknut položaj, on nije pretpostavio da svi imaju pokvarene poticaje i zamijenio ih s 12 novih apostola (Marko 9:34, 35). Budući da su bili nesavršeni, možda je na njih na neki način utjecala i kultura otpadničkog judaizma, sa svojim isticanjem ponosa i razlike u društvenim položajima. Isus je znao da je temeljni poticaj njegovih sljedbenika bila ljubav za Jehovu. Zato što su iskazali tu ljubav i ostali vjerni Isusu, bili su nagrađeni u velikoj mjeri (Luka 22:28-30).
Ako bismo na naše vjerne suvjernike gledali sumnjičavo, bilo bi to kao da stvari gledamo kroz iskrivljene leće. Ništa se ne bi pokazalo onakvim kakvo stvarno jest. Neka bismo zato gledali kroz leće ljubavi. Postoje mnogi dokazi da nas lojalni sukršćani vole i da zavređuju našu dobrohotnu obzirnost (1. Korinćanima 13:4-8). Stoga im pokažimo ljubav i čuvajmo se pripisivanja krivih poticaja.
[Slika na stranici 26]
Kako gledaš na druge koji vjerno obožavaju Boga?
[Slika na stranici 27]
Povjerenje i poštovanje čine Jehovine svjedoke jednom sretnom obitelji