Svjetski izvještaj

Afrika

U cijelom se svijetu brzim tempom okuplja sve više ljudi koji imaju “ispravan stav prema vječnom životu” (Dj. ap. 13:48, NW). U mnogim dijelovima Afrike priliv onih koji žele hoditi Jehovinim putem života naročito je velik. Da bi im se pomoglo u tome, tijekom prošle službene godine na joruba jeziku (kojim govori 23 milijuna ljudi) objavljeno je Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet, a na tsonga jeziku (kojim govori 4 milijuna ljudi) Kršćanska grčka pisma.

Angola i Uganda u posljednjih su pet godina izvijestile porast broja javnih hvalitelja Jehove veći od 70 posto. Porast u Ekvatorijalnoj Gvineji, Gambiji, Mozambiku i Ruandi u razdoblju od pet godina daleko je veći od 100 posto. Gvineja-Bisao ima porast od 300 posto za taj isti period. U Nigeriji redovito izvještava više od 200 000 objavitelja. U Demokratskoj Republici Kongo i u Zambiji ima više od po 100 000 objavitelja Kraljevstva koji daju odlično svjedočanstvo, često usprkos ozbiljnim problemima.

Burkina Faso je područje u kojem mnogi ljudi jedva čekaju da nauče što stoji u Bibliji. Prošle su godine četiri specijalna pionira provela tri mjeseca propovijedajući u 169 sela koja se nalaze u krugu od 140 kilometara oko glavnog grada, Ouagadougoua. U nekim područjima gotovo nema cesta, a ti su revni pioniri, na svom putu od sela do sela, u toku samo jednog dana znali propješačiti i više od 15 kilometara na temperaturi od čak 45 stupnjeva Celzijusa u hladu. Razgovarali su s ljudima koji nikada nisu čuli za Jehovu niti su ikada sreli ijednog Svjedoka. Vlasti u tom kraju posljednjih su godina poduzele napore da ljude nauče čitati i pisati na jeziku moore, njihovom materinjem jeziku. No postoji vrlo malo materijala za čitanje. Da bi se udovoljilo toj potrebi, Društvo proizvodi brojne publikacije na njihovom jeziku. Pioniri izvještavaju: “Reakcija stanovništva vrlo je dirljiva i to nas hrabri. (...) Vidi se koliko su sretni kad na koncu prime publikacije na svom jeziku, posebno one u kojima se govori o Božjoj dobroj vijesti.” Pioniri su za tri mjeseca koja se proveli u tom području uručili 3 615 knjiga, 22 228 brošura i 368 časopisa.

U jednom gradu u Nigeriji neki su objavitelji trebali ići svjedočiti u područje u kojem je uslijed etničkog sukoba napetost opasno rasla. Poslušavši savjet koji su dobili, vraćali su se kući. No gomila razbješnjelih mladića zaustavila je automobil u kojem su bili objavitelji zahtijevajući da im se da gorivo kako bi mogli zapaliti kuće. Braća su objasnila svoj neutralni stav, ali mladići nisu htjeli slušati (Ivan 17:16; Rim. 12:18). Tada su objavitelji svakome od njih dali po primjerak traktata Vijesti Kraljevstva br. 35, u čijem je naslovu bilo postavljeno pitanje “Hoće li ikada svi ljudi ljubiti jedni druge?” Mladići su se oduševili traktatom, pohvalili braću i pustili ih da u miru pođu kući.

Dok je prošle godine radio na jednom izoliranom području u Ruandi, jedan je Svjedok susreo čovjeka koji je vrlo rado prihvatio knjigu Spoznaja i biblijski studij. Čovjek je od samog početka pokazao cijenjenje za skupštinske sastanke (Jevr. 10:24, 25). Iako mu je jedna noga amputirana do koljena, u kanuu izdubljenom od drva plovio bi preko jezera, a potom pješačio četiri sata samo da stigne na mjesto održavanja sastanaka. Sastancima je prisustvovao redovito, upisao se u Teokratsku školu propovijedanja i pomogao svojoj djeci da upoznaju svog Stvoritelja. Kako se on samo raduje, nadajući se da će uskoro opet moći hodati s obje noge! (Iza. 35:6).

Čovjek po imenu Jackson proučavao je Bibliju sa Svjedocima u Monroviji, Liberija, ali je zbog rata morao pobjeći u jedno selo koje se nalazi u njegovoj rodnoj pokrajini Bopoluu. Nakon nekog vremena podružnica je od njega primila pismo u kojem hitno traži pomoć pri gradnji Dvorane Kraljevstva i u organiziranju zainteresiranih ljudi. Zašto? To je objasnio ovako: “Svake nedjelje, od šest i trideset ujutro pa sve do devet navečer, s ljudima proučavam Bibliju. (...) Više ne stižem proučavati Bibliju sa svima koji su zainteresirani, pa sam zbog toga odredio da mi četiri osobe s kojima proučavam Bibliju pomažu tako da izvjestan broj biblijskih studija vode sami. (...) Najveći problem s kojim se trenutno suočavam jest kako udovoljiti potrebama ove skupštine koja raste. I sâm sam još dijete i potrebno mi je duhovno mlijeko; kako onda mogu hraniti druge?” Pokrajinski nadglednik koji je posjetio Bopolu izvijestio je da je Jackson proučavao Bibliju s 37 osoba te da je bilo još onih koji su željeli proučavati. Pokrajinski nadglednik je preporučio da se u Bopolu hitno dodijeli jedan specijalni pionir. Na koncu je i sam Jackson ispunio preduvjete da služi kao nekršteni objavitelj.

U Mozambiku se u 372 od ukupno 637 skupština vode tečajevi opismenjivanja. Danas nekih 5 800 polaznika pohađa tu nastavu, a 1 525 osoba naučilo je čitati tijekom protekle godine. Vrijedno je spomenuti da među Jehovinim svjedocima u Mozambiku stopa pismenosti sada iznosi 72 posto. Tečajevi opismenjivanja umnogome su pomogli da ljudi u toj zemlji dođu do točne spoznaje biblijske istine (1. Tim. 2:3, 4).

Kad su jednoga jutra roditelji iz dvije obitelji dovezli svoje dječake, od kojih je jedan imao četiri a drugi pet godina, u školu u Windhoeku, u Namibiji, ravnateljica je objasnila da će razred imati rođendansku proslavu. Ranije je pročitala brošuru Škola i zbog toga je upitala jednu majku što da učini. Sestra je objasnila naš stav no rekla je da dječaci mogu sami donijeti odluku.

Kad se jedna sestra na kraju dana vratila po svoje dijete, ravnateljica joj je rekla: “Zaista možete biti ponosni na ova dva dječaka! Kad su djeca pjevala rođendansku pjesmu, njih sam dvojicu poslala van iz učionice. Kad je došlo vrijeme za tortu, mlađi je upitao je li to rođendanska torta. Odgovorila sam da jest, na što je on odvratio: ‘Ne, hvala.’ Drugi je dječak rekao isto.” Kasnije je jedan od njih upitao nastavnicu zna li Božje ime i tada joj svjedočio o Jehovi. Drugi je dječak nastavnici samoinicijativno donio videokasetu Jehovini svjedoci — organizacija iza imena. Zbog njihovog dobrog primjera i hrabrog svjedočenja kad su je pozvali došla je na Spomen-svečanost. Jedna je majka s njom započela proučavati Bibliju, a nastavnica je izjavila: “Sada se obavezujem da ću postupati kako to Bog želi i odlučila sam da neću dopustiti da me išta u tome spriječi.”

Jedan revni starješina iz Zambije uspješno koristi publikacije Društva koje su snimljene na audiokasetama dok svjedoči na ulici. Kako to? On parkira svoj auto uz rub ceste i pusti audiokasetu na kojoj je snimljena knjiga Tajna obiteljske sreće. Poziva prolaznike da poslušaju što se govori, a oni ubrzo upitaju što je to. Naš im brat objasni da slušaju dio knjige Obiteljska sreća. Na taj je način u jednom mjesecu uručio 29 knjiga i započeo dva biblijska studija.

Sjeverna, srednja i južna Amerika

Žetva je trenutno u nekim zemljama bogatija nego u drugima, ali ipak je očito da su ‘njive žute za žetvu’ (Ivan 4:35). U proteklih pet godina Brazil ima porast od 33 posto u broju objavitelja Kraljevstva; Meksiko 36 posto, Kuba 64 posto; a Kolumbija 65 posto. Tijekom istog razdoblja, u Sjedinjenim Državama 209 249 osoba simboliziralo je svoje predanje krštenjem u vodi, a novi najveći broj onih koji su sudjelovali u službi propovijedanja iznosi 1 040 283!

Jedan specijalni pionir koji služi u južnom dijelu Hondurasa vodio je studij koji mu je doista donio radost. Kad su došli do 12. poglavlja knjige Spoznaja, čovjek s kojim je proučavao postao je nekršteni objavitelj. U roku od dva mjeseca on je sam već vodio dva napredna biblijska studija, a oba su njegova interesenta prisustvovala sastancima. Nakon tri i po mjeseca, jedan od tih interesenata postao je nekršteni objavitelj dobre vijesti. Tri mjeseca kasnije i drugi je interesent započeo sa svjedočenjem. Kad je onaj čovjek koji je prvi počeo proučavati bio spreman za krštenje, u isto je vrijeme za krštenje bio spreman i njegov prvi interesent. Drugi isto dobro napreduje. Što je bilo dalje? Čovjek koji je prvi počeo proučavati, sada naš brat, već vodi drugi biblijski studij s jednim bračnim parom. Kakvu samo radost donosi djelo pravljenja učenika!

U Brazilu se braća jako trude dati temeljito svjedočanstvo u području rijeke Amazone. Podružnica je u to područje dodijelila 21 pionira, koji u propovijedanju koriste četiri broda. Svaki od ovih pionira ima iskustva u plovidbi i, što je još važnije, oni gaje duh spremnosti i samopožrtvovnosti. Ovi brodovi plove duž rijeka Madeira, Purus, Solimões i Tocantins te u području oko otoka Marajó. Ove su rijeke ukupno duge oko 9 700 kilometara, a procjenjuje se da duž njihovih obala ili nedaleko od njih živi 370 000 ljudi. U jednom je pismu koje su pioniri nedavno poslali s jednog broda, između ostalog, pisalo: “Na koncu smo došli u grad Chaves. (...) Održali smo javno predavanje i ljudima pokazali videofilm Ujedinjeni božanskom poukom. Bilo je prisutno sedamdeset osoba. Jedan je čovjek dobio knjigu Vječno živjeti i pročitao je još u toku tjedna naše posjete. Rekao nam je: ‘Ako mislite ovdje osnovati crkvu, želim biti član.’”

Druge je ljude možda teško pronaći, ne zato što žive u udaljenim područjima, nego zato što na takva mjesta putuju za vrijeme godišnjih odmora. Gotovo milijun ljudi koji svakog ljeta odlaze na Aljasku želi vidjeti planinu Mount McKinley, visoku 6 194 metra! Da li bi im se i tamo moglo ponuditi nešto što će im pomoći da razmišljaju o Bogu i njegovom naumu? Tamošnji su Svjedoci dobili posebnu dozvolu da postave stol s literaturom u nacionalnom parku Denali. Izabrane su prikladne teme iz Probudite se!, primjerice “Planine — remek-djela stvaranja” (8. listopada 1994), “Tko će spasiti naše životinje?” (8. srpnja 1997), “Mogu li se spasiti naše kišne šume?” (8. svibnja 1998) i “Iditarod — nastajao deset stoljeća” (8. listopada 1995). Upravo zato što su se trudili otići tamo gdje ima ljudi, došli su u kontakt s posjetiteljima iz Australije, Grčke, Kanade, Engleske, Njemačke, Italije, Škotske, Švedske, Švicarske, Tajvana i Kine! Ujedno su svjedočili mnogim ljudima iz drugih dijelova Sjedinjenih Država.

Područje u Meksiku sada se obrađuje često — u mnogim gradovima svaki tjedan ili dva. U malom mjestu Las Nubes, u državi Chiapas, stanovnici su većinom Jehovini svjedoci. Postoje samo tri kućanstva čiji članovi nisu Svjedoci. U San Antoniu Buenavisti trenutno ima osam skupština tako da za posjećivanje ostaju samo 64 kućanstva čiji članovi nisu Svjedoci. Tamošnji Svjedoci pješače i po nekoliko sati kako bi došli do područja u kojem će propovijedati i voditi biblijske studije.

Po završetku sastanka u jednoj Dvorani Kraljevstva u Nikaragvi, jedna je Svjedokinja pozdravila dvije mlade žene. Mislila je da su one Svjedokinje iz druge skupštine koje su došle u posjetu. Kad je naša sestra shvatila da se ne radi o tome i da su jednostavno došle iz znatiželje, ponudila im je biblijski studij. Prihvatile su ponudu. Obje su bile članice vjerske zajednice Mladost u kojoj su vodile određenu grupu vjernika. Jedna od njih, Karelia, svoju je grupu počela poučavati onome što je naučila proučavajući Bibliju. Počela je s Božjim imenom. Crkveni ju je pastor pokušao odvratiti od toga, govoreći da Jehova zapravo nije božansko ime. Karelia je odvratila da pastor, u tom slučaju, više ne smije koristiti svoju Bibliju zbog toga što ona sadrži ime Jehova. Ostao je bez riječi. Nakon toga, Karelia je svoju grupu poučavala istini o Trojstvu i križu. Uskoro su joj pastori oduzeli pravo da se moli na sastancima jer se molila Jehovi, u ime Isusa Krista. Nisu je pozvali na svoju sljedeću sjednicu. Stoga je na jednom njihovom sastanku izjavila da napušta vjersku zajednicu zbog toga što želi postati Jehovin svjedok. Donijela je tu odluku nakon što je proučila samo prva četiri poglavlja knjige Spoznaja. Krstila se za manje od sedam mjeseci.

Azija

I Orijent se odaziva na poziv: “Hvalite Jah! (...) Sve što diše — neka hvali Jah” (Ps. 150:1, 6, NW). U svakoj azijskoj zemlji Jehovini svjedoci propovijedaju dobru vijest, a budući da ljudi imaju mogućnost čuti poruku broj Svjedoka raste. U nekim se zemljama taj rast odvija brzim tempom. Izrael, Bangladeš i Macao imaju porast veći od 100 posto u posljednjih pet godina. U istom razdoblju Nepal, Gruzija i Kazahstan izvještavaju porast znatno veći od 200 posto. U Republici Koreji oko 85 000 objavitelja redovito sudjeluje u propovijedanju dobre vijesti. U Japanu više od 222 000 osoba lojalno služi Jehovi.

Kakva je samo radost nastupila kad su 30. travnja 1998. Jehovini svjedoci u Kirgistanu dobili zakonsko priznanje! Predsjednik državne komisije nadležne za registraciju iznenadio se kad su mu braća dala primjerak knjige Spoznaja, koja je već bila objavljena i spremna za distribuciju na kirgiskom jeziku.

Premda još nisu krštena, mala djeca ponekad postižu dobre rezultate dok ljude potiču na pravo obožavanje. Jedan troipogodišnji dječak iz obitelji Svjedokâ koja živi u Indiji, prijateljski se ophodio s dvoje svojih susjeda i gledao je na njih kao na starijeg brata i stariju sestru. Dječak je redovito pozivao svog susjeda, “brata”, na skupštinske sastanke nedjeljom. No susjed je vikendom odlazio u kino. Ipak, na koncu je popustio i pristao poći na sastanak. Tada je dječak inzistirao da se susjed prije odlaska u Dvoranu Kraljevstva prikladno obuče. Kad je ovaj pokušao naći nekakav izgovor, dječak ga je uzeo za ruku, odveo ga u njegovu sobu i pokazao mu što bi bilo prikladno da obuče. Kad je došao na sastanak, mladić se ugodno iznenadio onim što je čuo. Otada on i njegova tjelesna sestra nisu izostali ni s jednog sastanka. Kad je kasnije saznao da je dječak poslušan svojim roditeljima bez obzira na to jesu li oni prisutni ili ne — jer “Jehova sve vidi” — mladić je zbilja bio zadivljen. On i njegova sestra sada se namjeravaju krstiti kao Svjedoci.

Jedna objaviteljica u Kagoshimi, u Japanu, efikasno koristi videofilmove Društva. Budući da se uvjerila da su oni izuzetno djelotvorno sredstvo putem kojeg se može doprijeti do srca ljudi, odlučila je da svaki od tih filmova pogleda zajedno sa svojim nevjerujućim mužem. Najprije su pogledali kasetu Jehovini svjedoci — organizacija iza imena. Film ga je naveo da pristane na redoviti biblijski studij. Zatim ga se u filmu Ujedinjeni božanskom poukom, dojmila činjenica da postoji svijetom rašireno bratstvo i u njemu potaknula želju da bude Jehovin svjedok. Ipak, zbog svog posla i pritiska koji je doživio od rodbine, mislio je da je to nemoguće. Međutim, nakon što je pogledao prvi i drugi dio videofilma Biblija — knjiga činjenica i proročanstva, u svom je životu počeo primjenjivati biblijska načela. Uskoro je počeo ići u službu propovijedanja kao nekršteni objavitelj. Na koncu je pogledao videofilm Jehovini svjedoci stoje čvrsto pod nasrtajem nacizma i dojmilo ga se kad je vidio da Jehova jača svoj narod. Sada je bio spreman za krštenje, a krstio se u listopadu 1997.

U Mianmi je vrlo pobožna žena po imenu Valkim postala članom metodističke crkve. Kad je njen pastor napustio tu crkvu i postao pastor u drugoj, ona ga je slijedila zato što tamo gdje je prije bila nije pronašla pravu radost. Kasnije je pastor još jednom promijenio religiju, prešao je u Evanđeosku crkvu i postao pastor u njenim redovima. Valkim ga je opet slijedila. Međutim, s vremenom se jako razočarala u religiju općenito budući da njene duhovne potrebe nisu bile zadovoljene. Nedugo nakon toga, u razdoblju od tri godine umrlo je njeno troje djece. Bila je očajna. Njeni prijatelji savjetovali su joj da gleda filmove i čita romane da bi joj bilo lakše. No depresija nije popuštala. Zatim je jednoga dana Valkim posjetila rođakinju koja je postala Jehovin svjedok. Baš za vrijeme njene posjete, u kući se zatekao jedan starješina i saznao je kakva ju je nevolja snašla. Pozvao ju je na sastanke u Dvoranu Kraljevstva i rekao joj da po završetku sastanka može pitati što je god zanima. Prihvatila je poziv. Nakon što je dobila biblijske odgovore na pitanja koja su je zbunjivala, napokon je bila zadovoljna. Spremno je prihvatila biblijski studij. Brzo je napredovala i danas je kršteni objavitelj.

U širenju dobre vijesti često je potrebno strpljenje kako bi se svladale barijere vjerskih predrasuda. No neki zahvalno slušaju i svoje cijenjenje pokazuju tako što se doista trude redovito prisustvovati skupštinskim sastancima. Natalija, koja ima oko 60 godina, živi u planinama Kazahstana. Da bi došla u Dvoranu Kraljevstva, treba putovati 30 kilometara od svoje kuće, koristeći dva autobusa. Prvim autobusom putuje 12 kilometara u dolinu, a drugim se vozi još 18 kilometara do Dvorane Kraljevstva. Zimi, kada je putovanje zbog snijega i leda opasno, autobus često ne vozi u planinsko područje. No Natalija misli da za nju nije previše opasno pješice ići u dolinu kako bi došla do drugog autobusa. Ona kaže: “Moram ići kući”, što znači, u Dvoranu Kraljevstva. Ona objašnjava: “Imam dva doma. Jedan je tamo gdje spavam, a moj drugi dom je Dvorana Kraljevstva.”

Stanovništvo Izraela mješavina je rasa, jezika i religija. Ljudi u Izraelu često pozivaju Svjedoke u svoju kuću da čuju zašto su došli. Mnogi pokazuju iskreno cijenjenje za poruku Kraljevstva. Međutim, u ultraortodoksnoj židovskoj zajednici postoji manjina koja je uznemirena tom sve povoljnijom reakcijom na poruku Kraljevstva. U prosincu 1997. oko 300 ljudi sudjelovalo je u demonstracijama koje su organizirane u blizini mjesta na kojemu se održavao oblasni kongres u Jaffi, nedaleko od Tel Aviva. Mnogi su demonstranti autobusima bili poslani iz drugih dijelova zemlje i nisu imali pojma protiv koga zapravo demonstriraju.

Organizirano nasilje dovelo je do incidenata u kojima je svjetina pretukla sestre, a braću napadala iz zasjede dok su vršili ponovne posjete. Protivnici pokušavaju izazvati mržnju prema našoj braći, izvikujući parole koje nas prikazuju kao naciste te govoreći kako ljudima plaćamo da se obrate na našu religiju. Iako ljudi koji organiziraju ovu kampanju punu mržnje znaju da to nije istina, mnogi zavedeni pojedinci vjeruju tim lažima i spremni su učiniti što se god od njih zatraži.

Protivljenje nije zastrašilo braću niti je zaustavilo one koji su zainteresirani u njihovoj potrazi za istinom. Veliku većinu ljudi u Izraelu ljuti takvo protuzakonito vladanje. Mnogi prolaznici koji vide religiozne protivnike kako demonstriraju ispred Betela zaustavljaju se kako bi postavili neka pitanja i drago im je kad čuju biblijske odgovore. Neki ljudi, čiju su pažnju privukle demonstracije, čak su počeli proučavati s Jehovinim svjedocima i dolaziti na sastanke.

U Libanonu jedna je brižna sestra uspjela pomoći jednoj djevojci koja je odrasla među Jehovinim narodom. Do svoje petnaeste godine pohađala je sastanke i činilo se da je sve u redu. Tada je iznenada prekinula vezu sa skupštinom i nije željela razgovarati o biblijskoj istini. Skoro godinu dana bila je odvojena od skupštine. Na koncu je sestra, nakon što se posavjetovala sa starješinama i pomolila, nazvala djevojku i upitala je da li bi željela da je ona posjeti. Odgovor je bio: “Zašto me želiš posjetiti? Ako želiš sa mnom razgovarati o istini, molim te ne dolazi.” Sestra je uvjerila djevojku da joj nedostaje i da bi joj željela pričati o svom nedavnom putovanju u Evropu. Obećala je da će poštovati njenu želju; međutim, dodala je: “Ustvari, željela bih ti postaviti nekoliko pitanja, a tvoji bi mi odgovori mogli koristiti da pomognem mladima poput tebe.”

Kada su se našle, naša je sestra pričala djevojci o putovanju u Evropu i o kongresu kojem je prisustvovala. Govorila joj je o radosti koju je osjetila među braćom te o ljubavi koju su oni pokazali. Djevojci je bilo drago što to čuje i bila je impresionirana. Tada joj je sestra postavila nekoliko pitanja: “Ti već godinu dana živiš svoj život, a da te istina ne ograničava. Sad mi, molim te, reci: Jesi li sretna i zadovoljna? Što je to nedostajalo istini, a što si pronašla u svjetovnom načinu života? Što je s onim ljudima s kojima si se družila u toj godini dana — misliš li sada da su bolji za tebe nego oni s kojima si se družila prije?” Zamolila je djevojku da razmisli o pitanjima pa da joj onda kasnije odgovori.

Deset dana kasnije ponovno su se susrele. Djevojka je, kao odgovor na pitanja, između ostalog, rekla da se dosađivala i da je svoje vrijeme pokušala ispuniti radeći po kući, slušanjem muzike te gledanjem televizije i videofilmova, ali da nije bila sretna. Također je rekla da ima mladića i da se nada da će se vjenčati s njim. Sestra je strpljivo koristila neke biblijske retke, neke članke “Mladi pitaju” iz Probudite se! i knjigu Obiteljski život učiniti sretnim kako bi joj pomogla da shvati što je prava ljubav i kako bi mladić koji uistinu voli djevojku trebao pokazivati svoju ljubav i zanimanje za nju. Nakon nekoliko posjeta, za vrijeme kojih su razgovarale na temelju prvih pet poglavlja knjige Obiteljski život, djevojka je zaključila da njen mladić neće biti onakav muž kakvog bi željela.

Ponovno je započela proučavati Bibliju i napredovala je sigurnim koracima. Zatim se jedan drugi mladić počeo zanimati za nju i za istinu. Premda je proučavao, nije napredovao. Prekinula je svaku vezu s njim budući da je odlučila da će se udati za nekoga tko će zajedno s njom služiti Jehovi cijelim srcem. Krstila se godinu dana kasnije. Našla je zaposlenje sa skraćenim radnim vremenom i započela služiti kao pionir. Umjesto da se dosađuje, ona sada služi kao sretan pionir. Ujedno može pomoći drugim mladima koji misle da će ih svijet usrećiti, baš kao što je to jednom i sama mislila.

Kako se među više od 130 000 000 stanovnika Pakistana mogu pronaći ljudi nalik ovcama? Naša su braća prošle godine učinila svoj dio revno raspačavajući publikacije kao što je traktat Vijesti Kraljevstva br. 35 na urdu i engleskom jeziku. Stoga su još mjesecima nakon toga pristizali kuponi putem kojih su ljudi tražili da se s njima proučava Biblija ili da im se pošalje brošura Zahtjevi, pa čak i iz gradova u kojima nema Svjedokâ. Očito je da anđeo koji leti posred neba, o kojem se govori u Otkrivenju 14:6, ima značajan udio u tom djelu.

Evropa

Ovo je Jehovin “dan spasenja” (2. Kor. 6:2). Ljudi još uvijek imaju priliku izabrati život. Istočna Evropa jedno je od područja u kojem mnogi ljudi u današnje vrijeme donose takvu mudru odluku. U odnosu na 1993. Bosna i Hercegovina, Bugarska, Estonija, Litva, Moldova i Ukrajina imaju porast od preko 100 posto. U Rusiji i Latviji taj porast je veći od 300 posto, usprkos sve većem protivljenju koje dolazi s raznih strana. U istom razdoblju u Bjelorusiji porast je veći od 500 posto. U Albaniji taj porast iznosi nevjerojatnih 830 posto! Očito je da postoji još mnogo ljudi koji su, kada dobiju potreban poticaj, zahvalni što imaju mogućnost izabrati život.

Jedna Svjedokinja u Austriji posjećivala je ženu koja je uvijek govorila da nema vremena. Na svom je sljedećem posjetu Svjedokinja samo držala u ruci traktat Život u miroljubivom novom svijetu i prije nego što je žena stigla reći: “Nemam vremena”, Svjedokinja joj je uručila traktat uz kratku napomenu: “Tiče se budućnosti vaše obitelji.” Nakon što ga je pročitala, žena je poželjela znati više. Kad se Svjedokinja vratila, gospođa je zatražila knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, koju je vidjela izloženu ispred Dvorane Kraljevstva. Obitelj je u međuvremenu dobila letak kojim se najavljivao biblijski tečaj koji je organizirala tamošnja crkva. Otišla je tamo zajedno sa svojim mužem. No kad su svećeniku postavili neka pitanja, on im je odgovorio da se tijekom tečaja može samo meditirati, ali da nema razgovora. Međutim, na svoja su pitanja dobili odgovor kad ih je Svjedokinja sljedeći put posjetila te su započeli proučavati Bibliju. Kao što se moglo i očekivati, došlo je do protivljenja. Muž se brinuo za održavanje crkve i bio je član župnog vijeća. On je, zbog pritiska, neko vrijeme prestao proučavati. Kontakt se održavao putem telefona i dostavljanjem časopisa. Nakon tri mjeseca studij je bio obnovljen. Kako je raslo njegovo cijenjenje za Jehovu, povukao se iz župnog vijeća i prestao voditi brigu o održavanju crkve. Sada su i on i njegova žena kršteni Svjedoci, a njihova su djeca nekršteni objavitelji.

Mnogi su Evropljani imigrirali u Sjedinjene Države u potrazi za bogatstvom. To je učinio i Aleksander koji je rodom iz Latvije. No shvatio je da život u ovoj zemlji obećanja nije lagodan; našao se u financijskoj stisci. Međutim, pronašao je duhovno bogatstvo. Proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima shvatio je da je pronašao istinu, nešto dragocjenije od zlata. Budući da je po prirodi bio entuzijast, uskoro je s drugima želio podijeliti svoja novostečena vjerovanja. Prije nego što je uopće otputovao u Sjedinjene Države razveo se od svoje žene Inare, ostavivši je da se sama brine za njihovog sina Kima. Unatoč tome, Inara je, zbog učestalih pisama i telefonskih poziva svog bivšeg muža Aleksandera, počela proučavati sa Svjedocima u Latviji. Na koncu se Aleksander krstio u New Yorku, a Inara se krstila u Litvi. Nakon što je pet godina bio odsutan, Aleksander se vratio u Latviju i ponovno se vjenčao sa svojom bivšom ženom, na veliku radost Kima, koji je u to vrijeme imao devet godina.

Isus nas je poučio da ljubimo čak i svoje neprijatelje (Mat. 5:44, 45). I neki se od njih mijenjaju kako bi svojim načinom života ugodili Jehovi. To se moglo vidjeti kad je jedan starješina iz skupštine Taurage u Litvi, prolazio pitanja s jednom kandidatkinjom za krštenje iz grada Panevežisa. Dok su razgovarali, kandidatkinja, starija žena, spomenula je da joj je bilo teško biti blaga zbog prirode posla koji je godinama radila. Bila je zatvorska čuvarica u jednom ženskom zatvoru u Panevežisu. To je pobudilo interes starješine. Pitao ju je da li je radila tamo tijekom 1960-ih. Kad je odgovorila: “Jesam”, upitao je: “Sjećate li se bilo koje žene koja je kao Jehovin svjedok u to vrijeme bila zatvorena zbog istine?” Sjetila se dvije ili tri žene, među njima i Petrute, sestre koja joj je prije nekog vremena pomogla da upozna istinu. Sjećala se i jedne sestre koja je bila zatvorena zajedno sa svojom kćerkicom koja je tada bila još beba. Kad je starješina to čuo, uzbuđeno joj je rekao da je to bila njegova majka, koja je bila uhapšena zbog svjedočenja te da su joj sva djeca, osim dojenčeta, odlukom suda oduzeta i smještena kod rodbine. U to vrijeme taj je starješina imao tri godine. A sada je upravo razmatrao pitanja za krštenje s bivšom zatvorskom čuvaricom svoje majke. Kako li je bio radostan što je ona prigrlila istinu!

Iako je ukupni broj Svjedoka u Finskoj prošle godine porastao samo malo, radovali su se novom najvećem broju od 20 103 objavitelja. U toj zemlji ima još ljudi koji tragaju za istinom. Primjerice, jedan je bračni par Svjedoka planirao bolje se upoznati s obitelji koja živi u susjedstvu. Međutim, prije nego što su imali priliku da ostvare svoje planove, susjeda je došla na njihova vrata. Dok su pričali, razgovor je skrenuo na duhovne stvari i naša je sestra toj ženi ponudila knjigu Spoznaja.

Kad je žena donijela knjigu kući, njen ju je muž pročitao za par dana, ali samo s namjerom da kritizira zato što je imao predrasude prema Jehovinim svjedocima. Ipak, sada je htio saznati više. Oni su uskoro Svjedocima rekli da već dugo vremena tragaju za religijom koja posjeduje istinu. Ispitali su nekoliko religija. Jehovine svjedoke su izostavili jer ionako svi govore protiv njih. Mislili su: “Nije moguće da Svjedoci imaju istinu, kad je ni druge religije nemaju.”

S tom se obitelji odmah započelo proučavati. Bračni par je rekao: “Kako smo proučavali, mnogi reci koje smo dobro poznavali sjeli su na svoje mjesto na jedan nov način. Osjećali smo kao da se diže magla dok smo malo-pomalo otkrivali što je istina. Kad smo u jednoj knjizi ugledali sliku Raja, smjesta smo pomislili: ‘Na takvom mjestu želimo biti!’”

Uskoro su počeli prisustvovati skupštinskim sastancima. Žena se prisjeća: “Dočekani smo vrlo srdačno — jednostavno nisam mogla vjerovati!” Njenog se muža dojmila urednost i točnost. Njihov sin, koji ima 12 godina, primjetio je nešto drugo: “U svojoj sam obitelji zapazio da su zbog studija mama i tata postali pažljiviji te da je atmosfera u domu ugodnija i opuštenija.” Muž sada s cijenjenjem kaže: “Jehova je bio dugotrpljiv s nama. Nije nas želio uništiti, nego nas je doveo u pokajanje.” Za otprilike sedam mjeseci, cijela se obitelj krstila (Rim. 2:4; 2. Petr. 3:9).

Jedan je čovjek iz Švicarske upoznao istinu dok je radio kao glavni mehaničar u jednom udaljenom planinskom području. Jako je volio taj posao, ali vratio se radu u tvornici koji je bio manje plaćen samo da bi mogao redovito prisustvovati skupštinskim sastancima, koji su se održavali u dolini. Molio je Jehovu da mu pomogne da dobro obavlja odgovoran posao koji mu je bio povjeren i da na odgovarajuć način udovoljava drugim odgovornostima koje je imao.

Krajem godine, direktor ga je pozvao u svoj ured i rekao mu da su vrlo zadovoljni kako njegovim radom tako i duhom koji pokazuje. Samo ga je čudilo zašto brat svaki dan napušta svoje radno mjesto u četiri sata popodne. Kad mu je brat odgovorio da mora ispuniti još dva ugovora, direktor ga je gledao u čudu i pitao ga kako to misli. “Vidite”, rekao je brat, “kad sam se oženio, svojoj sam ženi rekao da ću brinuti za nju i biti s njom. Osim zaposlenja koje mi služi da izdržavam svoju obitelj postoji i jedna duhovna dimenzija, moj odnos s Bogom, a to zahtijeva vrijeme. I te se tri aktivnosti moraju skladno uklopiti u moju svakodnevicu.” Dodao je da mu svjetovni posao zapravo zauzima veći dio dana — devet sati, a tu je još i vrijeme koje utroši na putovanje do tvornice i natrag. Direktor je shvatio poantu i rekao mu je da i dalje može napuštati radno mjesto u četiri sata popodne. Tako je uspio svjedočiti direktoru, a ujedno koristi mogućnost da razgovara sa svojim kolegama, od kojih neki nikad prije nisu došli u kontakt sa Svjedocima.

Fernando je godinama prao prozore u jednom poduzeću u Španjolskoj u kojem radi jedan Jehovin svjedok po imenu Carlos. Znali su porazgovarati, ali Fernando nije pokazao neki naročit interes za istinu. Međutim, nakon što je posjetio svoju šogoricu u Barceloni, Fernando je imao nekih pitanja. Saznao je da se njen susjed — bivši pijanac, čovjek koji je uvijek izazivao nered i često tukao svoju ženu — potpuno promijenio te da je sada dobar muž. Čuo je da je taj čovjek postao Jehovin svjedok. No kako je bilo moguće napraviti takvu promjenu? Carlos je objasnio Fernandu da Božja Riječ može potaknuti ljude na takve promjene (Jevr. 4:12). Sada se Fernando zainteresirao. I on je, u kratkom razdoblju, napravio promjene u svom životu, te je sada objavitelj dobre vijesti.

Otočne zemlje

Jehovini svjedoci svjedoče o Božjem Kraljevstvu u 84 otočne zemlje i otočne skupine. Na nekim otocima odaziv na biblijsku istinu doista je izvanredan. U Francuskoj Polineziji, na južnom Pacifiku, 1 Svjedok dolazi na svakih 114 stanovnika. Na Guadeloupeu, koji se nalazi na Karibima, ima 410 000 stanovnika, a omjer od 1 Svjedoka prema 52 stanovnika rezultat je ustrajnog propovijedanja u tom području. Omjer Svjedoka i stanovnika na Sv. Heleni, na južnom Atlantiku, je 1 naprema 31.

La Digue, koji se nalazi u otočnoj skupini Sejšela u Indijskom oceanu, vrlo je malen otok. Na njemu živi samo oko dvije tisuće stanovnika, što znači da ima otprilike 500 kućanstava. No tamo se dešavaju ohrabrujuće stvari. Freddy, koji se rodio i odrastao na otoku Mahéu, nakon što se preselio na La Digue naučio je stvari koje su iz temelja promijenile njegov život. Odgajan je kao katolik, a kad je imao 18 godina upisao se u školu za svećenike. Mislio je da će tamo učiti o Bibliji te je uporno tražio jedan primjerak, ali su mu umjesto toga rekli da uči crkvene predaje. Potpuno razočaran, napustio je školu nakon samo nekoliko tjedana i započeo vlastitu potragu za Bogom. Nabavio je Bibliju i razgovarao o njoj sa svakim tko je to želio. Međutim, njegov način života nije bio tako čestit kao njegove namjere. Upleo se u nemoral, zloupotrebu droge, opijanje i bavio se borilačkim vještinama.

Kasnije, kad je živio na otoku La Digueu, došao je u kontakt s misionarima Jehovinih svjedoka. Uskoro je s njim započet biblijski studij, koji se vodio ponekad dva ili tri puta tjedno. Kad je saznao Božje ime, zbilja je bio ganut i sljedećeg je dana izjavio: “Kako je samo dobro znati kome se moliš i razgovarati s nekim tko ti više nije stranac. Čitavu sam se noć molio koristeći Božje ime i prvi sam put stvarno osjetio da me sluša.”

Jednog je dana rekao: “Poznajem jednog mladića koji je vrlo zainteresiran. Znam da nemate vremena da biste proučavali s njim. Možda bih ja mogao proučavati s njim, budući da sam dosad već mnogo naučio.” Misionar ga je potaknuo da najprije razmisli o svom vlastitom odnosu s Bogom. Dva dana kasnije, Freddy je rekao: “Shvaćam da biti Svjedok za Jehovu ne znači samo poznavati što on savjetuje nego i primjenjivati to u svom životu. Jasno mi je da ne mogu zastupati Jehovu pred drugima. Kako mogu propovijedati drugim ljudima ako moj obiteljski život nije onakav kakav bi trebao biti?” Zbog toga se razdvojio od žene s kojom je živio nevjenčano dok nisu mogli ozakoniti svoju vezu. Sljedećeg su se mjeseca vjenčali. Kad je napravio i daljnje promjene, Freddy je bio sretan što konačno ima prednost ići u službu propovijedanja. Sada je kršten.

Elsie, jedna žena s Mauricijusa, bila je poznata u svom mjestu kao Gros Mama, vračara. Svi su bili u strahu od nje. Na groblju je vršila mračne rituale i poznavali su je kao duhovnog iscjelitelja velike moći. Kako je ona upoznala istine iz Biblije? Uz mnogo strpljivosti, osobnog interesa i Jehovinu nezasluženu dobrohotnost. Nakon što je Elsieina kći počela proučavati, jedna je Svjedokinja posjetila i Elsie. Svjedokinja ne samo da je otkrila kako se majka duboko uplela u spiritizam već i da ne zna čitati, da ima ozbiljnih obiteljskih problema i da je strastveni pušač. Unatoč tome, počele su voditi razgovore na temelju Biblije koristeći publikaciju Moja knjiga biblijskih priča. Svjedokinja ju je posjećivala tri puta tjedno, stalno je ohrabrujući i potičući: “Pouzdajte se u Jehovu.”

Nije bilo lako promijeniti se. Dok se borila da prestane pušiti, trebala je naučiti da Jehova vidi sve što radimo i da ništa ne možemo sakriti od njega (Jevr. 4:13). U knjizi Vječno živjeti vidjela je sliku koja prikazuje rane kršćane kako spaljuju svoje knjige koje su govorile o magiji i bilo joj je objašnjeno što ta slika znači, no ona nije odmah prestala sa svojim demonskim obredima (Dj. ap. 19:19). Ipak, nakon jednog iskustva koje joj je utjeralo strah u kosti, sakupila je sve predmete koje je koristila u krivom obožavanju i bacila ih u rijeku.

Nakon toga, kad bi joj ljudi dolazili radi okultnih usluga, objasnila bi im da se ono što je prije radila ne dopada Bogu. Poticala ih je da proučavaju Bibliju. Govorila im je da ih samo Jehova može zaštititi od zla i hrabrila ih je da se pouzdaju u njega. Iako je Elsie nedavno umrla, neki ljudi koji su prije koristili njene usluge sada služe Jehovi.

Na otočju Wallis i Futuna, na južnom Pacifiku, nije dozvoljeno propovijedati od kuće do kuće u svakom selu, ali je moguće posjećivati rođake i neformalno svjedočiti. Jedan čovjek koji je proučavao Bibliju dao je primjerak traktata Vijesti Kraljevstva br. 35 svom prijatelju, kojega su svi poznavali kao pijanicu duge kose i neuredne brade. On je često tukao svoju ženu i djecu. Nakon nekoliko razgovora, čovjek je prihvatio poziv da dođe na Skupštinski studij knjige. Toliko mu se svidjelo ono što je tamo naučio da je upitao može li zajedno sa ženom doći u Dvoranu Kraljevstva. Tog je tjedna na rasporedu bilo javno predavanje s naslovom “Čist narod iskazuje čast Jehovi”. Bili su zadivljeni. Zatražili su da se s njima proučava. Interesent koji je pozvao par dogovorio se da oni dođu k njemu i tamo se nađu s dvoje Svjedoka. Kad je zainteresirani par stigao, muškarca nisu mogli prepoznati. Obrijao se, ošišao svoju dugu, čupavu kosu i obukao čistu odjeću. Čak mu je i govor bio drugačiji. Izgledao je kao potpuno novi čovjek. Oni otada redovito prisustvuju svim skupštinskim sastancima. Iz ovog se primjera jasno može vidjeti da naš posao nije da sudimo drugima, nego da im prenesemo biblijsku istinu. Ako im je srce čisto, Jehovin će im duh pomoći da naprave potrebne promjene u životu.

Mnogi na Tajvanu moraju proći prave ispite svoje vjere kada je riječ o pogrebima, obožavanju predaka i sličnim stvarima. Meihua, jedna novokrštena sestra, mjesecima je brižljivo posjećivala svog svekra u bolnici koji je bio na samrti. Kad je umro, njena je svekrva uporno tvrdila da njegova duša, ukoliko ga ona ne bude obožavala, neće imati mira te da će se vratiti i progoniti obitelj. Usprkos svim pritiscima, Meihua je ostala nepokolebljiva. Svekrva ju je željela prisiliti da napusti obitelj i da se vrati svojim roditeljima. Iako nije željela pristati na sudjelovanje u obožavanju pokojnika, Meihua je odlučila zamoliti članove obitelji da joj dopuste da poštovanje pokaže na svoj način. Oni su, na njeno iznenađenje, pristali! Pripremila je prikladnu molitvu. Kad je došlo vrijeme, u prisustvu cijele obitelji i sa suzama koje su joj tekle niz obraze, uputila je iskrenu molitvu Jehovi moleći ga da cijeloj obitelji pomogne razumjeti da njen svekar više ne pati nego da počiva u miru. Spomenula je uskrsnuće i rekla kako njen svekar može imati koristi od njega (Dj. ap. 24:15). Rezultat je bio zapanjujuć. Njena svekrva, njen nevjerujući muž i cijela obitelj sada je poštuju kao dobru, hrabru ženu. Ona i dalje pokazuje svoje cijenjenje prema Jehovi revno sudjelujući u službi propovijedanja.