Jesu li žetvene svečanosti ugodne Bogu?

SOČNO voće, ukusno povrće i snopovi zdravog žita nagomilani na veliku hrpu predstavljaju privlačnu sliku. U vrijeme žetve takvi prizori uljepšavaju oltare i propovjedaonice crkava širom Engleske. U Evropi, kao i drugdje, brojne svečanosti obilježavaju kako početak tako i kraj razdoblja žetve.

Oni ljudi čiji život ovisi o zemlji naročito su zahvalni za njene prinose. Zaista, Bog je pozvao drevnu naciju Izrael da slavi tri godišnja praznika koji su bili usko povezani sa žetvom. U rano proljeće, za vrijeme Praznika beskvasnih kruhova, Izraelci su prinosili Bogu snop prvina žetve ječma. Za Praznik tjedana (ili Pentekost), krajem proljeća, prinosili su kruhove napravljene od prvina žetve pšenice. U jesen je došao Praznik berbe koji je obilježio kraj izraelske poljoprivredne godine (2. Mojsijeva 23:14-17). Ovi su praznici bili “sveti sabori” i vrijeme radovanja (3. Mojsijeva 23:2; 5. Mojsijeva 16:16).

Kako je onda s današnjim žetvenim proslavama? Jesu li one ugodne Bogu?

Povezanost s poganstvom

Uznemiren svjetovnom prirodom tradicionalne žetvene gozbe i pijanstvom koje je povezano s proslavom, jedan anglikanski svećenik u Cornwallu, Engleska, odlučio je 1843. oživjeti srednjovjekovni žetveni običaj. Uzeo je nešto žita koje je prvo požnjeveno i napravio od njega kruh za pričesnu proslavu u svojoj crkvi. Tako je ovjekovječio praznik Lammas — “kršćansku” proslavu za koju neki kažu da vuče porijeklo od drevnog obožavanja keltskog boga Lugha.a Tako današnje anglikanske žetvene svečanosti imaju pogansko porijeklo.

Što je s drugim proslavama koje se održavaju krajem razdoblja žetve? Prema Encyclopædii Britannici, mnogi običaji koji obilježavaju ove svečanosti potječu od “animističkog vjerovanja u duh žita ili majku žita”. U nekim regijama poljoprivrednici su vjerovali da duh boravi u zadnjem snopu žita koji treba požnjeti. Da bi istjerali duha, udarali su žito dok zrnje nije ispalo na zemlju. Drugdje su ispreplitali stabljike žitarice i napravili “lutku od žita” koju su čuvali na sigurnom za “sreću” sve do sjetve sljedeće godine. Zatim su klasje žita zakopali nazad u zemlju u nadi da će to blagosloviti novi usjev.

Neke legende vrijeme žetve dovode u vezu s obožavanjem babilonskog boga Tamuza, ljubavnika božice plodnosti Ištar. Otkidanje zrelog klasja žita predstavljalo je Tamuzovu preranu smrt. Druge legende čak povezuju žetvu s ljudskom žrtvom — postupkom koji je Jehovi Bogu odvratan (3. Mojsijeva 20:2; Jeremija 7:30, 31).

Kakvo je Božje gledište?

Božje postupanje s drevnim Izraelom jasno otkriva da je Jehova, Stvoritelj i Izvor života, zahtijevao isključivu odanost svojih obožavatelja (Psalam 36:9; Nahum 1:2). U danima proroka Ezehijela običaj plakanja za bogom Tamuzom predstavljao je “velike gadove” u Jehovinim očima. To, zajedno s drugim krivim religioznim ritualima, dovelo je do toga da je Bog zatvorio svoje uši za molitve tih obožavatelja krivih Bogova (Ezehijel 8:6, 13, 14, 18).

Usporedi to s onim na što je Jehova Bog uputio Izrael da čini s obzirom na žetvu. Na Praznik berbe Izraelci su održavali svečani skup za vrijeme kojeg su mladi i stari, bogati i siromašni živjeli u privremenim nastambama ukrašenim bujnim lišćem s raskošnih stabala. Za njih je to bilo vrijeme velikog radovanja, ali i vrijeme za razmišljanje o izbavljenju koje je Bog omogućio njihovim precima u vrijeme izlaska iz Egipta (3. Mojsijeva 23:40-43).

Za vrijeme izraelskih praznika, Jehovi, jedinom pravom Bogu, davali su se prinosi (5. Mojsijeva 8:10-20). Što se tiče ranije spomenutih animističkih vjerovanja, Biblija nigdje ne govori da urodi, kao što su snopovi pšenice, imaju dušu.b I Pisma jasno pokazuju da su idoli beživotni, nesposobni govoriti, vidjeti, čuti, mirisati, osjećati ili pružiti svojim obožavateljima neku pomoć (Psalam 115:5-8; Rimljanima 1:23-25).

Kršćani danas nisu pod savezom Zakona koji je Bog sklopio s drevnom nacijom Izrael. Zaista, Bog ga je ‘uzeo prikovavši ga na Isusov križ’ (Kološanima 2:13, 14). Jehovine današnje sluge žive po ‘zakonu Kristovu’ i odazivaju se s cijenjenjem na sve što im Bog pruža (Galaćanima 6:2).

Apostol Pavao je jasno izjavio da su židovski praznici bili “sjena stvarnosti koja je imala doći”, dodajući, “a stvarnost je Krist” (Kološanima 2:16, 17, St). Prema tome, pravi kršćani prihvaćaju biblijsko objašnjenje: “Što žrtvuju neznabošci, da djavolima žrtvuju, a ne Bogu (...) Ne možete piti čaše Gospodinove i čaše djavolske” (1. Korinćanima 10:20, 21). Osim toga, kršćani slušaju nalog da se ne ‘dohvataju nečistoće’. Da li žetvene svečanosti u tvojoj okolici imaju poganske prizvuke ili prizvuke krive religije? Ako da, pravi kršćani mogu izbjeći da izazovu Jehovino negodovanje tako da odbiju imati bilo kakvog udjela u takvom uprljanom obožavanju (2. Korinćanima 6:17).

Kad dijete puno cijenjenja primi poklon od svog oca, kome će zahvaliti? Potpunom strancu ili svom ocu? Iskrenim molitvama obožavatelji Boga svakog dana zahvaljuju Jehovi, svom nebeskom Ocu, na njegovoj obilnoj velikodušnosti (2. Korinćanima 6:18; 1. Solunjanima 5:18).

[Bilješke]