Čuvaj se “epikurejaca”

“On je tako dobar! Živi prema visokim moralnim mjerilima. Ne puši, ne uzima drogu, ne psuje. Ustvari, bolji je od nekih koji tvrde da su kršćani!”

JESI li čuo da neki imaju takav način razmišljanja kako bi opravdali neprikladno prijateljstvo koje razvijaju? Kad bi ga se ispitalo na temelju Pisma, da li bi se održalo? Jedan primjer iz jedne rane kršćanske skupštine rasvjetljuje tu stvar.

U prvom je stoljeću apostol Pavao upozorio korintsku skupštinu: “Ne zavaravajte se. Loša društva kvare korisne navike.” Možda su neki kršćani gajili blisko poznanstvo s pojedincima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije, uključujući i filozofiju epikurejaca. Tko su bili epikurejci? Zašto su oni predstavljali duhovnu prijetnju kršćanima u Korintu? Ima li danas ljudi poput njih kojih bismo se trebali čuvati? (1. Korinćanima 15:33, NW).

Tko su bili epikurejci?

Epikurejci su bili sljedbenici grčkog filozofa Epikura, koji je živio od 341. do 270. pr. n. e. On je naučavao da je užitak isključivo ili glavno dobro u životu. Znači li to da su epikurejci živjeli skandalozno, bez načela, upuštajući se u degradirajuće postupke u stalnoj potrazi za dobrim provodom? Začudo, Epikur nije poučavao svoje sljedbenike da žive na takav način! Umjesto toga, poučavao ih je da se užitak najbolje doživljava kad se živi u skladu s razboritošću, hrabrošću, samosvladavanjem i pravdom. Zastupao je težnju, ne za sadašnjim i trenutnim užitkom, nego za užitkom koji traje cijeli život. Zato su epikurejci, kad bi ih se usporedilo s onima koji su činili teške grijehe, možda izgledali čestito. (Usporedi Titu 1:12.)

Slično kršćanstvu?

Da si bio pripadnik rane korintske skupštine, da li bi bio impresioniran epikurejcima? Neki su možda mislili da zbog naizgled visoke etike epikurejaca nema opasnosti da se kršćani druže s njima. Nadalje, opravdavajući se, Korinćani su možda zapazili prividne paralele između epikurejskih mjerila i mjerila Božje Riječi.

Naprimjer, epikurejci su bili umjereni u svojoj težnji za užitkom. Cijenili su duševne užitke više od fizičkih užitaka. Ono što je osoba pojela nije bilo toliko važno kao njezin odnos s osobom s kojom je to pojela. Epikurejci su se čak uzdržavali od uplitanja u politiku i tajnih prijestupa. Kako li je lako bilo zaključiti: “Oni su nam vrlo slični!”

Međutim, jesu li epikurejci zaista bili slični ranim kršćanima? Svakako da nisu. Oni koji su imali ispravno školovanu moć zapažanja mogli su otkriti značajne razlike (Jevrejima 5:14). Možeš li i ti? Razmotrimo pobliže Epikurova učenja.

Tamna strana epikureizma

Da bi pomogao ljudima nadvladati strah od božanstava i smrti, Epikur je naučavao da bogovi nisu zainteresirani za čovječanstvo i da se ne miješaju u ljudska zbivanja. Prema Epikuru, bogovi nisu stvorili svemir, a život je nastao slučajno. Zar se to jasno ne suproti biblijskom učenju da postoji ‘jedan Bog’, Stvoritelj, i da se brine za svoja ljudska stvorenja? (1. Korinćanima 8:6; Efežanima 4:6; 1. Petrova 5:6, 7).

Epikur je također naučavao da nema života nakon smrti. To se, naravno, kosilo s biblijskim učenjem o uskrsnuću. Ustvari, kad je apostol Pavao govorio na Areopagu, vjerojatno su epikurejci bili među onima koji se nisu slagali s Pavlom u vezi s naukom o uskrsnuću (Djela apostolska 17:18, 31, 32; 1. Korinćanima 15:12-14).

Moglo bi se reći da je najopasniji element Epikurove filozofije bio ujedno i najpodmukliji. Njegovo nijekanje zagrobnog života dovelo ga je do zaključka da čovjek treba živjeti što je moguće sretnije tokom svog kratkog vijeka na Zemlji. Kao što smo vidjeli, njegova ideja nije bila obavezno živjeti grešno nego, umjesto toga, uživati u sadašnjosti jer je sadašnji život sve što imamo.

Dakle, Epikur je odvraćao od tajnih prijestupa da bi se izbjeglo strah od otkrivanja, što je bez sumnje prijetnja sadašnjoj sreći. On je poticao umjerenost da bi se izbjeglo posljedice prekomjernosti u užicima, što je još jedna prepreka sadašnjoj sreći. Također je poticao na dobar odnos s drugima jer ako je takav odnos obostran, isplati se. Naravno, izbjegavanje tajnih prijestupa, umjerenost i razvijanje prijateljstava sami po sebi su dobri. Zašto je onda Epikurova filozofija bila opasna za kršćanina? Zato što se njegov savjet temeljio na njegovom bezvjernom gledištu: “Da jedemo i pijemo, jer ćemo sjutra umrijeti” (1. Korinćanima 15:32).

Istina, Biblija pokazuje ljudima kako sretno živjeti već sada. Međutim, ona savjetuje: “Sami sebe držite u ljubavi Božijoj, čekajući milosti Gospodina našega Isu[sa Kri]sta za život vječni” (Juda 21). Da, Biblija stavlja veći naglasak na vječnu budućnost, a ne na sadašnjost koja iščezava. Za kršćanina je glavni životni interes služiti Bogu i on uviđa da je, kad Boga stavlja na prvo mjesto, sretan i zadovoljan. Na sličan je način Isus, umjesto da postane zaokupljen svojim osobnim interesima, trošio svoju energiju nesebično služeći Jehovi i pomažući ljudima. Učio je svoje učenike da drugima čine dobro, ne u nadi da će im biti uzvraćeno, nego zbog prave ljubavi prema njima. Očito je da su temeljne motivacije epikureizma i kršćanstva potpuno različite (Marko 12:28-31; Luka 6:32-36; Galaćanima 5:14; Filipljanima 2:2-4).

Podmukla opasnost

Ironično je što je sreća epikurejaca, iako su stavljali tako velik naglasak na nju, bila u najboljem slučaju ograničena. Zato što je Epikuru nedostajala “radost Gospodinova [“Jehovina”, NW]”, nazvao je život “gorkim darom” (Nehemija 8:10). Kako li su rani kršćani bili sretni u usporedbi s njima! Isus nije preporučivao nesretan život samoodricanja. Ustvari, slijeđenje njegova načina života put je do najveće sreće (Matej 5:3-12).

Ako su neki pripadnici skupštine u Korintu mislili da se mogu družiti s onima na koje je utjecalo epikurejsko razmišljanje a da ne ugroze svoju vjeru, varali su se. U vrijeme kada je Pavao pisao svoje prvo pismo Korinćanima, neki od njih već su izgubili vjeru u uskrsnuće (1. Korinćanima 15:12-19).

Epikureizam danas?

Iako je epikureizam nestao u četvrtom stoljeću n. e., ima onih koji danas usvajaju sličan stav “živi za sadašnjost”. Ti ljudi polažu malo ili nimalo vjere u Božje obećanje o vječnom životu. Pa ipak, neki od njih imaju relativno visoka mjerila vladanja.

Kršćanin može biti doveden u kušnju da stvori blizak odnos s takvim pojedincima, možda misleći da njihove dobre osobine opravdavaju prijateljstvo. Međutim, iako sebe ne smatramo boljima od drugih, moramo imati na umu da sva “loša društva” — uključujući i ona čiji je utjecaj podmukliji — “kvare korisne navike”.

Filozofija “živi za sadašnjost” također se pojavljuje na nekim poslovnim seminarima, u knjigama za samopomoć, romanima, filmovima, televizijskim programima i muzici. Iako direktno ne potiče na grešno vladanje, može li takvo bezvjerno gledište utjecati na nas na podmukle načine? Naprimjer, možemo li postati toliko zaokupirani udovoljavanjem samome sebi da izgubimo iz vida sporno pitanje Jehovine suverenosti? Možemo li biti odvučeni da imamo stav ‘ne napreži se toliko’ umjesto da budemo “bogato zaposleni u djelu Gospodinovu”? Ili možemo li biti navedeni da posumnjamo u pravičnost i korisnost Jehovinih mjerila? Moramo se čuvati kako izlaganja izravnom nemoralu, nasilju i spiritizmu tako i ljudi koji su pod utjecajem svjetskih gledišta! (1. Korinćanima 15:58, NW; Kološanima 2:8).

Stoga, družimo se prvenstveno s onima koji cijelim srcem slijede Jehovino vodstvo (Izaija 48:17). Zbog toga će naše korisne navike biti ojačane. Naša će vjera biti utvrđena. Živjet ćemo sretno ne samo sada nego i u budućnosti, s vječnim životom u izgledu (Psalam 26:4, 5; Priče Salamunove 13:20).

[Slika na stranici 24]

Epikur je naučavao da bogovi nisu zainteresirani za čovječanstvo

[Zahvala]

Ljubaznošću The British Museuma