Vodoravno

1. TRSKA

5. APOLON

9. DRAG

11. HUS

12. ALABASTER

14. PAS

16. KAJANJE

18. GALGAL

20. TUŽAN

21. SUZA

23. HH

24. IME

28. VEDAR

29. ABRAHAM

30. LAŽOV

32. TRI

33. TRAVA

34. JOBAB

35. GRANE

36. ME

37. METLA

40. RADOST

44. ALI

45. CRVENO MORE

47. HOREB

48. SIVAN

Okomito

1. JEDINSTVO

2. HVAT

3. VRANA

4. TRSKA

5. AGEJ

6. OH

7. LUPEŽ

8. OSA

9. DA

10. ATALIJA

13. RAT HARMAGEDON

15. SAN

17. NJUH

18. GAMALIJEL

19. GOLGOTA

22. ZID

25. ERA

26. AHAJA

27. SMIJEH

31. VRBA

32. TIJELO

36. MANA

37. MAH

38. TIR

39. TRS

40. REV

41. OM

42. SO

43. TRN

46. VI

Rh-faktor i vi

PONOSNI otac radosno gleda svoju novorođenu bebu kako mirno spava na majčinim rukama. Bila je to duga noć u rađaonici, ali sada je sve to prošlost. Ulazi liječnik da bi pogledao svoje pacijente te da bi svima čestitao. “Ima još samo jedna stvar, rutinska, zaista”, kaže on.

Majčina krv je Rh-negativna, a provjera je pokazala da je krv bebe Rh-pozitivna, pa će biti potrebno da majka primi imunizacijsku injekciju. “To je samo mala injekcija sačinjena od ljudskih antitijela, no veoma je važna”, uvjerava ih liječnik, “da bi se spriječile komplikacije s budućim trudnoćama.”

Iako liječnik injekciju može smatrati rutinskom, na spominjanje iste te mogućih “komplikacija” u mislima zabrinutih roditelja pojavljuju se mnoga pitanja. Kakva je ustvari svrha te injekcije? Koliko je potrebna? Što bi se dogodilo ako bi je roditelji odbili? Za kršćane se postavlja još jedno pitanje. Budući da Biblija kaže da se ‘uzdržavamo od krvi’, može li kršćanin mirne savjesti prihvatiti injekciju koja sadrži ljudska antitijela uzeta iz tuđe krvi? (Djela apostolska 15:20, 29, NW).

Povijest Rh-problema

Desetljećima ranije, znanstvenici su otkrili da ljudska krv sadrži mnogo faktora, odnosno antigena, koji krv svakog pojedinca čine jedinstvenom. S vremenom su naučili da su većinu medicinskih problema u slučajevima kad bi krv jedne osobe došla u doticaj s krvlju druge uzrokovala dva sustava antigena. Jedan od tih antigena nazvan je “ABO”, a drugi “Rh”. Kratko razmatranje Rh-sustava pomoći će nam odgovoriti na važna pitanja ovih zabrinutih roditelja, o kojima ste možda i vi razmišljali.

Godine 1939. liječnici su objavili zagonetan slučaj jedne 25-godišnje žene čije je drugo dijete umrlo tokom trudnoće. Nakon porođaja mrtvog djeteta ženi je dana transfuzija krvi, nakon koje su uslijedile snažne reakcije, iako je krv pripadala njenom mužu te je očigledno, što se tiče ABO antigena, bila kompatibilna s njenom. Liječnici su kasnije nagađali da se neki nepoznati faktor iz krvi njenog prvog djeteta pomiješao s njenom krvi i “senzibilizirao” njezinu krv te doveo do reakcija na krv njenog muža i do gubitka njenog drugog djeteta.

Taj nepoznati faktor kasnije je identificiran putem eksperimenata s rhezus majmunima te je tako nazvan “Rh-faktor”. Ovaj krvni faktor bio je tokom 1960-ih predmetom intenzivnog medicinskog zanimanja budući da je otkriveno kako je upravo on uzrok donekle uobičajene i često tragične bolesti beba nazvane fetusna eritroblastoza. Dok su liječnici proučavali Rh-faktor i ovu bolest, razvila se zadivljujuća medicinska priča.

Rh, genetika i bolesna novorođenčad

Većina ljudi nije emocionalno ravnodušna kad se novorođenče ozbiljno razboli ili umre. Mnogima je teško gledati čak i kad je malo dijete bolesno ili se muči, a liječnici po tome nisu izuzetak. Dva daljnja razloga učinila su ovaj po bebe smrtonosan Rh-faktor posebnom preokupacijom liječnika.

Prvi je bio to što su liječnici počeli uviđati zakonitost u ovoj bolesti te razumijevati kako je Rh-faktor uključen u obolijevanje i smrt. Rh-faktor postoji u crvenim krvnim stanicama otprilike 85 do 95 posto ljudi, i muškaraca i žena. Oni su označeni kao “Rh-pozitivni”. Onih 5 do 15 posto ljudi koji ga ne posjeduju opisani su kao “Rh-negativni”. Ako je Rh-negativna osoba izložena krvi Rh-pozitivne osobe, kod nje se mogu stvoriti molekule koje se nazivaju antitijelima a koje uništavaju Rh-pozitivnu krv.

To je ustvari uobičajena, normalna reakcija tjelesnog imunološkog sustava dok se bori protiv stranih uljeza. Problem je u tome što Rh-negativna majka može nositi dijete koje je od svog oca naslijedilo Rh-pozitivnu krv. To nije problem kad posteljica savršeno funkcionira te je djetetova krv odvojena od majčine. (Usporedi Psalam 139:13.) No budući da su naša tijela nesavršena, ponekad može mala količina djetetove krvi procuriti i doći u doticaj s majčinom. To se ponekad događa zbog nekog medicinskog zahvata, kao što je amniocenteza (uzimanje uzorka tekućine iz vodenjaka koji okružuje dijete koje se razvija). Ili se može dogoditi da se nešto djetetove krvi pomiješa s majčinom tijekom poroda. Bez obzira na to što bio uzrok takvom miješanju krvi, majka može postati senzibiliziranom te stvarati antitijela protiv Rh-pozitivne krvi.

Predstavite si problem: Kad majka jednom razvije takva antitijela, svako iduće novorođenče u opasnosti je ukoliko od oca naslijedi Rh-pozitivnu krv. To je zbog toga što majka sada posjeduje antitijela na Rh-pozitivnu krv.

Normalno je da određena antitijela prolaze kroz posteljicu. To je dobra stvar, budući da se zbog toga sve bebe rađaju s određenim stupnjem privremenog prirodnog imuniteta, koji su dobile od svojih majki. Međutim, kod Rh-bolesti senzibilizirana majčina Rh-antitijela prolaze kroz posteljicu i napadaju Rh-pozitivnu djetetovu krv. To rijetko utječe na prvo dijete, no daleko je učestalije kod svakog idućeg djeteta. To izaziva bolest nazvanu hemolitička bolest novorođenčadi (fetusna eritroblastoza, ako se radi o težim slučajevima).

Postoje mnogi načini liječenja ove bolest, iako, kao što ćemo vidjeti, često s ograničenim uspjehom. Usredotočimo se sada na jedan medicinski aspekt problema — moguća preventivna sredstva.

Napredak na području preventive

Možda se sjećate da postoje dva razloga zašto je ova bolest tako uzbudila liječnike. Prvi je bio taj što je mehanizam bolesti postao poznatim i razumljivim. Što je bio drugi razlog?

Pojavio se 1968. godine. Nakon mnogo godina istraživanja i frustrirajućih pokušaja liječenja ovih teško bolesnih beba, s ograničenim uspjehom, razvijena je imunizacija koja je bila djelotvorna u preventivi problema “Rh-djece”. To je bila dobra vijest. No, na kojem se principu zasnivala?

Prisjetite se da Rh-problem (za drugo i svako iduće Rh-pozitivno dijete) nastaje kad krv prvog Rh-pozitivnog djeteta “procuri” u krvotok Rh-negativne majke i potakne je na proizvodnju antitijela. Postoji li način da se “uhvate” djetetove crvene krvne stanice u majčinom sustavu prije nego dobiju priliku da je senzibiliziraju?

Metoda do koje se došlo sastoji se od imunizirajuće injekcije koja se daje majci nazvane Rh-imunoglobulin, ili RhIG, poznate u nekim zemljama pod komercijalnim nazivima kao što su RhoGAM i Rhesonativ. Injekcija se sastoji od antitijela protiv Rh-pozitivnih antigena. Način na koji ona točno djeluje kompliciran je, pa čak i nejasan, no u biti izgleda da se događa sljedeće.

Kad postoji sumnja da je bila izložena Rh-pozitivnoj krvi, što se naprimjer događa nakon poroda Rh-pozitivnog djeteta, Rh-negativnoj majci daje se RhIG injekcija. Ta antitijela brzo napadaju svaku iscurjelu Rh-pozitivnu crvenu krvnu stanicu djeteta i uništavaju ih prije nego senzibiliziraju majku. To djelotvorno otklanja opasnost za sljedeće dijete, budući da majka nije proizvela nikakva antitijela protiv Rh-pozitivne krvi. Stvarna prednost koju liječnici vide u tome jest to što ovaj postupak služi da bi se spriječila bolest, a ne da bi je se liječilo nakon što se razvila.

To teoretski dobro zvuči, no funkcionira li u praksi? Očigledno funkcionira. U jednoj zemlji, naime Sjedinjenim Državama, učestalost hemolitične bolesti fetusa pala je tokom 1970-ih za 65 posto. Iako je tome moglo pridonijeti mnogo toga, 60 do 70 posto tog pada može se pripisati upotrebi RhIG-a. U jednoj kanadskoj provinciji broj beba umrlih usljed hemolitičke bolesti fetusa smanjio se sa 29 godine 1964, na 1 u razdoblju od 1974. do 1975. Medicinska zajednica vidjela je u tome potvrdu načela da je “bolje spriječiti nego liječiti”. Poznavajući ove osnovne činjenice, sada možemo razmotriti neka specifična pitanja koja se često javljaju u vezi s Rh-bolešću.

Kakvi su rizici da tokom svoje trudnoće doživim probleme s Rh-bolešću?

Jednostavnim testiranjem krvi može se odrediti Rh-krvna grupa majke i oca; otprilike svaki sedmi brak sklopljen je između Rh-negativne žene i Rh-pozitivnog muškarca. Aspekti očeve genetske strukture ukupno uzeto smanjuju rizik na oko 10 posto.a

Međutim, to su statistički podaci stanovništva u općenitom. Ako ste Rh-negativna žena udana za Rh-pozitivnog muškarca, vaše šanse da dobijete Rh-pozitivno dijete jesu ili 50 ili 100 posto, ovisno o genetskoj strukturi vašeg supruga.b (Ne postoji siguran put za određivanje muževljeve genetske građe, kao što još ne postoji ni jednostavan način za određivanje je li dijete u maternici Rh-pozitivno ili nije.)

Za Rh-negativnu majku koja nosi Rh-pozitivno dijete postoji kod svake trudnoće 16 posto šansi da bude senzibilizirana, izlažući time riziku buduće trudnoće. Naravno, to je samo prosjek. Izuzev u slučaju prethodnih transfuzija ili drugih izlaganja majke tuđoj krvi, prvo dijete u braku obično nije u opasnosti od Rh-bolesti. Nakon prvog djeteta, prilično je teško u svakom pojedinom slučaju predvidjeti rizik. Jedna žena može biti senzibilizirana već nakon prvog Rh-pozitivnog djeteta. Druga može imati petero ili više Rh-pozitivne djece i nikada ne postati senzibiliziranom. Ako majka postane senzibilizirana, rizik umiranja svakog narednog Rh-pozitivnog fetusa iznosi 30 posto, a to se ne mijenja ovisno o intervalu između trudnoća. Dakle, to ne treba olako shvaćati.

Može li laboratorijski pregled pokazati postoji li rizik za dijete koje nosim?

Može, u određenoj mjeri. Može se tokom trudnoće mjeriti razina antitijela u majčinoj krvi kako bi se vidjelo stvara li ona antitijela protiv djetetove krvi. Također, amniocenteza može pomoći u otkrivanju uništava li se djetetova krv i je li dijete u opasnosti. Međutim, amniocenteza katkad stvara vlastite komplikacije te stoga treba biti pažljiv u vezi s podvrgavanjem istoj.

Ima li RhIG injekcija nuspojave?

Još uvijek postoje neka oprečna mišljenja u pogledu njenog korištenja tokom trudnoće s obzirom na moguća imunološka oštećenja embrija u razvoju. Pa ipak, većina stručnjaka zaključuje da je imunizacija relativno bezopasna, kako za majku tako i za dijete koje se u njoj razvija.

Koliko bi često, prema mišljenju liječnikâ, trebala primati injekciju?

Stručnjaci kažu da injekciju treba dati neposredno nakon bilo kojeg događaja koji bi mogao uzrokovati da Rh-pozitivna krv uđe u krvotok Rh-negativne žene. Stoga se trenutno preporučuje da se injekcija dâ u roku od 72 sata nakon porođaja djeteta, ukoliko se pokaže da je njegova krv Rh-pozitivna. Isto se preporučuje i u slučaju amniocenteze ili pobačaja.

Nadalje, budući da su studije pokazale kako mala količina djetetove krvi može tokom normalne trudnoće ući u majčin krvotok, neki liječnici preporučuju da se injekcija dâ tokom 28. tjedna trudnoće kako bi se spriječila senzibilizacija. U tom bi slučaju još uvijek bilo preporučljivo ponovno dati injekciju nakon rođenja djeteta.

Postoji li neki način liječenja djeteta kad već dobije Rh-bolest?

Postoji. Premda je hemolitička bolest novorođenčadi ozbiljna bolest, postoje dobri dokazi u korist načina liječenja koji ne uključuju transfuzijsko mijenjanje djetetove krvi. Komplikacija od koje se najviše strahuje kod ove bolesti uključuje stvaranje kemijskog spoja nazvanog bilirubin, što je posljedica propadanja crvenih krvnih stanica. To izaziva žuticu i u nekim slučajevima može oštetiti djetetove organe. (Kad već govorimo o tome, blaga žutica može biti uzrokovana i kad postoji ABO inkompatibilnost između majčine i djetetove krvi, no to obično nije toliko ozbiljno.)

Liječnici su godinama smatrali da određeni stupanj žutice u te novorođenčadi daje indikaciju za transfuzijsku promjenu krvi, no daljnjim istraživanjima došlo se do različitih alternativnih načina liječenja. Raniji inducirani porod ili carski rez, fototerapija (plavo svjetlo) te medikamenti kao što je fenobarbiton, aktivni ugljen i drugi načini liječenja pokazali su se korisnima te su drastično smanjili potrebu pribjegavanja transfuziji. Zapravo, neki noviji izvještaji ističu beskorisnost pa čak i opasnost transfuzijske izmjene krvi u djece oboljele od Rh-bolesti. (Vidi okvir na 26. stranici.)

Unatoč tomu, ima ekstremnih slučajeva u kojima liječnici ipak inzistiraju na tome da je transfuzijska izmjena krvi jedini prihvatljivi način liječenja. Stoga neki roditelji smatraju da je bolje izbjeći cijeli problem injekcijom koja će spriječiti bolest te tako i žuticu.

Je li RhIG injekcija načinjena od krvi?

Jest. Antitijela koja sačinjavaju injekciju uzimaju se iz krvi osoba koje su postale imunizirane ili senzibilizirane s obzirom na Rh-faktor. Moguće je da u budućnosti postane dostupan genetskim inženjeringom proizvedeni RhIG koji se ne dobiva iz krvi.

Može li kršćanin mirne savjesti primiti RhIG?

U to je uključeno pitanje moguće zloupotrebe krvi. Biblija sasvim jasno zabranjuje jedenje ili neku drugu zloupotrebu krvi (3. Mojsijeva 17:11, 12; Djela apostolska 15:28, 29). Bi li, s obzirom na to da se RhIG proizvodi od krvi, u slučaju da kršćanka pristane na injekciju, to predstavljalo povredu biblijske zapovijedi da se čuvamo od krvi?

Ovaj i njemu popratni časopis Kula stražara dosljedno su obrađivali ovo pitanje.c Zapazili smo da kod svih trudnoća antitijela slobodno kroz posteljicu cirkuliraju između majke i djeteta. Stoga su neki kršćani zaključili da za njih primanje injekcije sačinjene od antitijela, kao što je RhIG, ne izgleda kao povreda biblijskog zakona budući da proces u biti nalikuje onome što se prirodno događa.

Ipak, konačnu odluku o tome hoće li pristati na RhIG ili neće treba, u skladu sa svojom savješću, donijeti svaki kršćanski bračni par. Međutim, ukoliko muž i žena koji se suočavaju s Rh-pitanjem odluče ne pristati na RhIg onda kada za to postoje medicinske indikacije, trebaju biti spremni prihvatiti rizik da im buduće dijete ozbiljno oboli od bolesti koja se možda mogla spriječiti. Oni u toj situaciji čak mogu odlučiti da bi bilo mudro poduzeti posebne mjere opreza kako ne bi imali više djece te se tako izložili mogućoj tragediji. Savjesni kršćanski roditelji trebali bi, prije nego donesu tako teške odluke, u molitvi razmotriti sve aspekte.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 26]

Porast bilirubina — razlog za transfuziju?

Liječnici već dugo strahuju od posljedica porasta bilirubina kod djece, i to u tolikoj mjeri da čim bilirubin počne rasti — naročito prema brojci od 20 mg/100 ml — često inzistiraju na transfuzijskoj izmjeni krvi, “kako bi se spriječila oštećenja mozga” (kernikterus). Jesu li njihov strah te vrijednost transfuzije opravdani?

Dr. Anthony Dixon navodi: “Nekoliko studija provedenih s takvom dojenčadi nije uspjelo otkriti nikakve posljedice, kratkoročne ili dugoročne, u slučajevima kad se razina bilirubina kretala između 18 i 51 mg po 100 ml.” Dr. Dixon ide dalje raspravljajući o “vigintifobiji: strahu od broja 20”. Premda nije dokazana nikakva korist liječenja ove povećane količine bilirubina, dr. Dixon zaključuje: “Dilema je jasna. Agresivno liječenje povećane količine seruma bilirubina sada je standardna praksa. Standardnu praksu ne treba dovoditi u pitanje dok se ne dokaže da je pogrešna, pa ipak, svaki pokušaj demonstriranja njene pogrešnosti kosi se s etičkim normama!” (Canadian Family Physician, listopad 1984, 1981. stranica).

S druge strane, talijanski stručnjak dr. Ersilia Garbagnati pisala je o zaštitnoj ulozi bilirubina i “potencijalnim neočekivanim opasnostima nedopustivo niskih razina seruma bilirubina” (naglašeno od nas) (Pediatrics, ožujak 1990, 380. stranica). Dr. Joan Hodgman ide korak dalje te u Western Journal of Medicine piše: “Transfuzijske izmjene krvi neće spriječiti da bilirubin ošteti mozak pri niskim razinama bilirubina te, s obzirom na gore navedeni eksperimentalni rad, mogu zapravo biti štetne” (lipanj 1984, 933. stranica).