Pitanja čitalaca
Isus je potaknuo: “Snažno se naprežite da uđete kroz uska vrata, jer će mnogi, kažem vam, tražiti da uđu, ali neće moći” (Luka 13:24, “NW”). Što je time mislio, i kako se to odnosi na današnje vrijeme?
Ovaj zanimljiv stavak najbolje možemo razumjeti kroz razmatranje njegove prvobitne primjene. Oko šest mjeseci prije svoje smrti Isus je bio u Jeruzalemu za vrijeme godišnjice ponovnog posvećenja hrama. Govorio je da je on pastir Božjih ovaca, ali je istaknuo da Židovi općenito nisu bili među tim ovcama zato što su odbili slušati. Kad je rekao da su on i njegov Otac “jedno”, Židovi su uzeli kamenje da ga kamenuju. Pobjegao je u Pereju na drugoj strani Jordana (Ivan 10:1-40).
Tamo ga je jedan čovjek pitao: “Gospodine! je li malo onijeh koji će biti spaseni?” (Luka 13:23). To je bilo prikladno pitanje budući da su Židovi tog vremena smatrali da će samo ograničen broj zaslužiti spasenje. S obzirom na stav koji su pokazali, nije teško zamisliti tko bi, prema njihovom mišljenju, sačinjavao tu manjinu. Kako su samo bili u krivu, kao što će kasniji razvoj događaja to pokazati!
Isus je oko dvije godine bio među njima, poučavajući, čineći čuda, pružajući im mogućnost da postanu nasljednici nebeskog Kraljevstva. S kojim rezultatom? Oni, a posebno njihovi vođe, bili su ponosni što su Abrahamovi potomci i što su imali Božji zakon (Matej 23:2; Ivan 8:31-44). No oni nisu prepoznali glas Vrsnog Pastira i odazvali se na njega. Pred njima su bila kao otvorena vrata, s članstvom u Kraljevstvu kao glavnom nagradom ako bi kroz njih prošli, ali oni su to odbili. Samo je relativno mali broj ljudi, većinom iz nižih slojeva, čuo Isusovu poruku istine, odazvao se na nju i ostao uz njega (Luka 22:28-30; Ivan 7:47-49).
Na Pentekost 33. n. e., ova druga grupa ljudi bila je pomazana duhom (Djela apostolska 2:1-38). Oni nisu bili među onima za koje je Isus rekao da čine nepravdu, a koji će plakati i škrgutati zubima zato što nisu iskoristili priliku koja im je bila otvorena (Luka 13:27, 28).
Dakle, “mnogi” u prvom stoljeću bili su Židovi općenito, a posebno religiozni vođe. Oni su tvrdili da žele Božju naklonost — ali samo prema vlastitim mjerilima i putevima, a ne prema Božjim. Za razliku od njih, relativno “malo” onih koji su se odazvali s iskrenim interesom da postanu dio Kraljevstva postalo je pomazanim članovima kršćanske skupštine.
Sada razmotri širu primjenu koja se odvija u našim danima. Nebrojeno mnogo ljudi koji posjećuju crkve nazovikršćanstva poučeno je da će ići na nebo. Međutim, ta se težnja ne temelji na točnim učenjima iz Pisama. Kao što je to ranije bio slučaj sa Židovima, ovi ljudi Božju naklonost žele samo uz svoje vlastite uvjete.
Ipak, u našem se vremenu relativno mali broj ljudi ponizno odazvao na poruku o Kraljevstvu, predao se Jehovi i stekao mogućnost da dobije njegovu naklonost. To je dovelo do toga da su postali ‘sinovi carstva’ (Matej 13:38). Te pomazane ‘sinove’ počelo se pozivati na Pentekost 33. n. e. Jehovini svjedoci već dugo smatraju kako Božji način postupanja s njegovim narodom dokazuje da su članovi nebeske klase, u osnovi, već pozvani. Stoga, oni koji su upoznali biblijsku istinu posljednjih godina razumiju da se i njima sada pruža nada u vječni život na rajskoj Zemlji. Oni su brojčano premašili sve manji ostatak pomazanih kršćana, koji imaju izgled da će uistinu otići na nebo. Luka 13:24 ne odnosi se prvenstveno na one koji ne očekuju da će otići na nebo, ali u svakom slučaju sadrži mudar savjet za njih.
Time što nas potiče da se snažno naprežemo Isus nije rekao da nam on ili njegov Otac stavljaju prepreke na našem putu kako bi nas ometali. No iz Luke 13:24 razumijemo da su Božji zahtjevi takvi da će nedostojni biti izostavljeni. ‘Snažno se naprezati’ podrazumijeva borbu i potrebu da se netko napregne. Zato bismo se mogli upitati: ‘Naprežem li se?’ Luku 13:24 moglo bi se ovako parafrazirati: ‘Moram se snažno naprezati da uđem kroz uska vrata, jer će mnogi tražiti da uđu, ali neće moći. Da li se stvarno snažno naprežem? Da li sam poput sportaša na drevnom stadionu koji daje sve od sebe kako bi pobijedio? Niti jedan takav sportaš ne bi to radio s pola srca ili bio sklon odmaranju. Jesam li ja takav?’
Isusove riječi ukazuju na to da će možda neki htjeti ‘ući’ kroz vrata samo na način koji njima odgovara, na lagan način koji se njima više sviđa. Takav bi stav mogao utjecati na pojedine Svjedoke. Neki bi mogli razmišljati: ‘Znam za neke predane kršćane koji su se godinama naprezali i mnogo se žrtvovali; ipak, do vremena kad su umrli, kraj ovog zlog sustava još uvijek nije došao. Zato je možda bolje da se opustim, da živim normalnijim životom.’
Lako je tako razmišljati, no je li to baš mudro? Naprimjer, jesu li apostoli razmišljali na taj način? Sasvim sigurno nisu. Oni su za pravo obožavanje dali sve od sebe — i to sve do svoje smrti. Primjerice, Pavao je mogao reći: “[Krista] mi propovijedamo (...) Za što se i trudim i borim po njegovoj moći koja u meni silno čini.” Kasnije je napisao: “Zato se mi trudimo i borimo; postavili smo, naime, svoju nadu u živoga Boga, koji je Spasitelj svih ljudi, osobito vjernima” (Kološanima 1:28, 29; 1. Timoteju 4:10, St).
Znamo da je apostol Pavao učinio posve ispravnu stvar time što se naprezao. Kako bi samo svatko od nas bio zadovoljan da, poput Pavla, može reći: “Dobar rat ratovah, trku svrših, vjeru održah” (2. Timoteju 4:7). Tako se u skladu s Isusovim riječima, zapisanima u Luki 13:24 (NW), svatko od nas može zapitati: ‘Da li revno i marljivo radim? Uistinu, da li obilno i redovito dokazujem da uzimam k srcu Isusovu opomenu: “Snažno se naprežite da uđete kroz uska vrata”?’