Kršćansko gledište o pogrebnim običajima

IZNENADNA, neočekivana smrt voljene osobe posebno je potresna. Ona uzrokuje šok, koji je popraćen snažnom emocionalnom boli. S druge strane, smrt voljene osobe nakon duge i teške bolesti ne iznenađuje, ali tuga i osjećaj dubokog gubitka ostaju.

Bez obzira na okolnosti vezane uz smrt voljene osobe, ožalošćeni trebaju podršku i utjehu. Pored toga, ožalošćeni kršćanin možda će se morati suočiti s progonstvom onih koji inzistiraju na slijeđenju nebiblijskih pogrebnih običaja. To je uobičajeno u mnogim afričkim zemljama, a isto tako i u nekim drugim dijelovima svijeta.

Što će pomoći ožalošćenom kršćaninu da izbjegne nebiblijske pogrebne običaje? Kako mogu suvjernici pružiti podršku u takvim kušnjama? Odgovori na ta pitanja tiču se sviju koji nastoje ugoditi Jehovi zato što “vjera čista i bez mane pred Bogom i ocem jest ova: obilaziti sirote i udovice u njihovijem nevoljama, i držati sebe neopoganjena od svijeta” (Jakov 1:27).

Povezuje ih jedno vjerovanje

Zajednički činilac koji povezuje mnoge pogrebne običaje jest vjerovanje da mrtvi nastavljaju živjeti u nekom nevidljivom području predaka. Da bi ih umirili, mnogi ožalošćeni osjećaju se obaveznima izvršiti određene obrede. Ili se pak boje negodovanja svoje okoline koja vjeruje da će na zajednicu doći zlo ukoliko se obredi ne izvrše.

Pravi kršćanin ne smije pokleknuti pred strahom od ljudi i sudjelovati u običajima koji se ne dopadaju Bogu (Priče Salamunove 29:25; Matej 10:28). Biblija pokazuje da mrtvi nisu ničega svjesni, jer kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...) jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 10). Zbog toga je Jehova Bog upozorio svoj drevni narod da ne pokušava umiriti mrtve ili komunicirati s njima (5. Mojsijeva 14:1; 18:10-12; Izaija 8:19, 20). Ove biblijske istine kose se s mnogim uvriježenim pogrebnim običajima.

Što je sa “seksualnim čišćenjem”?

U nekim zemljama centralne Afrike od ožalošćenog bračnog druga očekuje se da ima spolne odnose s nekim bliskim rođakom umrlog. Ukoliko to ne učini, vjeruje se da će umrli nanijeti zlo živim članovima obitelji. Ovaj obred naziva se “seksualno čišćenje”. No Biblija kaže da je svaki spolni odnos izvan braka ‘blud’. Budući da kršćani moraju ‘bježati od bluda’, oni se hrabro odupiru tom nebiblijskom običaju (1. Korinćanima 6:18, St).

Razmotri primjer udovice imenom Mercy.a Kad je 1989. umro njen suprug, rođaci su zahtijevali da izvrši obred seksualnog čišćenja s jednim rođakom. Odbila je, objasnivši da se taj obred protivi Božjem zakonu. Razgnjevljeni, rođaci su otišli nakon što su je verbalno zlostavljali. Mjesec dana kasnije opljačkali su joj kuću i skinuli lim s krova. “Tvoja će ti vjera pomoći”, rekli su joj.

Skupština je utješila Mercy i čak joj je sagradila novu kuću. To se toliko dojmilo susjeda da su neki od njih odlučili pomoći u tom projektu, a žena poglavice, koja je katolkinja, prva je donijela travu za krov. Mercyno vladanje kojim je pokazala vjeru ohrabrilo je njenu djecu. Otada se četvero njih predalo Jehovi Bogu, a jedan je sin nedavno pohađao Školu za osposobljavanje slugu.

Zbog običaja seksualnog čišćenja, neki kršćani dopustili su sebi da zbog pritiska koji se vršio na njih stupe u brak s nevjernikom. Naprimjer, jedan je udovac 70-ih godina prenagljeno donio odluku da se oženi mladom djevojkom koja je bila u rodu s njegovom pokojnom ženom. Učinivši to, mogao je reći da je izvršio seksualno čišćenje. Međutim, takav postupak protivi se biblijskom savjetu da se kršćani trebaju vjenčati “samo u Gospodinu” (1. Korinćanima 7:39).

Ceremonije cjelonoćnog bdjenja

U mnogim se zemljama oni koji tuguju sakupe u kući preminulog i bdiju cijele noći. Ta bdjenja često uključuju gošćenje i glasnu muziku. Vjeruje se da to umiruje mrtve i da štiti žive članove obitelji od čarolija. Možda se drže i laskavi govori kako bi se zadobila naklonost umrlog. Nakon jednog govora ožalošćeni mogu pjevati neku religioznu pjesmu prije nego što sljedeći pojedinac ustane i održi govor. To može potrajati sve do svitanja.b

Pravi kršćanin ne sudjeluje u takvim ceremonijama bdjenja zato što Biblija pokazuje da mrtvi ne mogu niti pomoći, a niti naškoditi živima (1. Mojsijeva 3:19; Psalam 146:3, 4; Ivan 11:11-14). Pisma osuđuju prakticiranje spiritizma (Otkrivenje 9:21; 22:15). Ipak, nekoj kršćanskoj udovici možda će biti teško spriječiti druge da vrše spiritističke postupke. Oni mogu uporno zahtijevati da se održi bdjenje u njenom domu. Što suvjernici mogu učiniti da pomognu ožalošćenim kršćanima koji se suočavaju s ovim dodatnim problemom?

Skupštinski starješine često mogu pružiti podršku ožalošćenoj kršćanskoj obitelji tako da razgovaraju s rođacima i susjedima. Nakon takvog razgovora ti pojedinci mogu pristati na to da mirno iziđu iz kuće i da se ponovo sakupe na dan pogreba. No što ako neki postanu agresivni? Daljnji pokušaji da ih se urazumi mogu rezultirati nasiljem. ‘Sluga Gospodinov ne treba se svađati, već mora podnositi nepravdu’ (2. Timoteju 2:24). Stoga, ako rođaci koji nisu spremni surađivati agresivno preuzmu vodstvo, kršćanska udovica i njena djeca možda to neće moći spriječiti. No oni neće sudjelovati niti u jednoj ceremoniji neke krive religije koja se održava u njihovom domu zato što slušaju biblijsku zapovijed: “Ne vucite u tudjem jarmu nevjernika” (2. Korinćanima 6:14).

Ovo načelo vrijedi i za pokop. Jehovini svjedoci ne sudjeluju u pjevanju, molitvama ili obredima koje vodi svećenik neke krive religije. Ako kršćani koji su članovi uže obitelji smatraju da je potrebno prisustvovati takvom obredu, tada oni neće u njemu sudjelovati (2. Korinćanima 6:17; Otkrivenje 18:4).

Dostojanstveni pogrebi

Pogrebi koje organiziraju Jehovini svjedoci ne sadrže obrede čija je svrha umiriti mrtve. Biblijski govor može se održati u Dvorani Kraljevstva, u mrtvačnici, u kući preminulog ili kod groba. Svrha tog govora je utješiti ožalošćene, objašnjavajući im što Biblija govori o smrti i o nadi u uskrsnuće (Ivan 11:25; Rimljanima 5:12; 2. Petrova 3:13). Može se otpjevati pjesma koja se temelji na Pismima, a pogreb završava utješnom molitvom.

Nedavno je organiziran jedan takav pogreb za Jehovinu svjedokinju koja je bila i najmlađa sestra Nelsona Mandele, predsjednika Južnoafričke Republike. Nakon pogreba predsjednik je iskreno zahvalio govorniku. Prisustvovali su i mnogi dostojanstvenici i visoki državni službenici. “Ovo je najdostojanstveniji pogreb kojemu sam ikad prisustvovala”, rekla je ministrica u vladi.

Da li je žalobna odjeća prihvatljiva?

Jehovini svjedoci su u žalosti kad im umre voljena osoba. Možda poput Isusa i oni plaču (Ivan 11:35, 36). Pa ipak, smatraju da nije potrebno javno isticati svoju tugu nekim vanjskim simbolom. (Usporedi Mateja 6:16-18.) U mnogim zemljama od udovica se očekuje da obuku posebnu žalobnu odjeću kako bi se umirili umrli. Ta se odjeća mora nositi nekoliko mjeseci ili čak godinu dana nakon pogreba, a njeno je skidanje prilika za još jednu gozbu.

Ako netko ne pokaže znakove žalosti, to se smatra vrijeđanjem mrtve osobe. Iz tog su razloga u nekim dijelovima Svazija plemenski poglavice istjerali Jehovine svjedoke iz njihovih kuća i s njihovih vlastitih posjeda. No, te su vjerne kršćane uvijek zbrinula njihova duhovna braća koja žive negdje drugdje.

Vrhovni sud Svazija presudio je u korist Jehovinih svjedoka, izjavljujući da bi im se trebao odobriti povratak u njihove kuće i na njihove posjede. U jednom drugom slučaju, jednoj kršćanskoj udovici bilo je dozvoljeno da ostane na svom posjedu nakon što je pokazala pismo i snimljenu kasetu na kojoj je njen pokojni suprug jasno izjavio da njegova žena ne treba nositi crninu. Tako je mogla dokazati da uistinu poštuje svog supruga.

Od velike je koristi ako netko, prije svoje smrti, jasno navede upute o pogrebu, posebno u mjestima gdje su uobičajeni nebiblijski običaji. Razmotri primjer Victora koji živi u Kamerunu. On je napisao program kojeg se treba pridržavati na njegovom pogrebu. U njegovoj obitelji bilo je mnogo utjecajnih ljudi koji pripadaju kulturi sa snažnom tradicijom u pogledu mrtvih, uključujući i obožavanje ljudskih lubanja. Budući da je Victor bio uvaženi član obitelji, znao je da će se vjerojatno i njegovu lubanju isto tako obožavati. Zbog toga je dao jasne upute o tome na koji bi način Jehovini svjedoci trebali organizirati njegov pogreb. To je olakšalo situaciju njegovoj udovici i djeci, a ljudima je dano dobro svjedočanstvo.

Izbjegavaj oponašati nebiblijske običaje

Neki koji imaju biblijsku spoznaju zbog straha se ne žele isticati kao drugačiji od ostalih. Da bi izbjegli progonstva, pokušavaju ugoditi svojim susjedima, ostavljajući dojam kao da održavaju tradicionalno bdjenje za mrtve. Iako je preporučljivo posjetiti ožalošćene i osobno ih utješiti, to ne znači da je potrebno održavati mali pogrebni obred u pokojnikovoj kući svaku noć prije pravog pogreba. Time mogu spotaknuti promatrače jer bi mogli steći utisak da sudionici zapravo ne vjeruju u to što Biblija govori o stanju mrtvih (1. Korinćanima 10:32).

Biblija nalaže kršćanima da obožavanje Boga stave na prvo mjesto u svom životu i da mudro iskoriste svoje vrijeme (Matej 6:33; Efežanima 5:15, 16). Pa ipak, u nekim su mjestima tjedan dana ili više bile prekinute i skupštinske aktivnosti zbog pogreba. Afrika nije jedinstven slučaj što se tiče tog problema. Govoreći o jednom pogrebu, u izvještaju iz Južne Amerike kaže se sljedeće: “Na tri kršćanska sastanka bilo je jako malo prisutnih. Desetak dana nije se podupirala služba propovijedanja. Čak su ljudi izvan skupštine i oni koji proučavaju Bibliju bili iznenađeni i razočarani kad su vidjeli neku našu braću da sudjeluju u pogrebnim obredima.”

U nekim krajevima ožalošćena obitelj može nakon pogreba pozvati nekoliko bliskih prijatelja na jednostavan obrok. Ali u mnogim dijelovima Afrike stotine onih koji prisustvuju pogrebu nahrupe u kuću preminulog, očekujući gozbu na kojoj se obično žrtvuju životinje. Neki koji su povezani s kršćanskom skupštinom oponašali su taj običaj, ostavljajući utisak da održavaju uobičajenu gozbu da umire mrtve.

Pogrebi koje organiziraju Jehovini svjedoci nisu težak financijski teret za ožalošćene. Stoga nije neophodno poduzeti posebne pripreme kako bi prisutni dali novac za pokrivanje velikih troškova pogreba. Ako siromašne udovice ne mogu platiti neophodne troškove, ostali će članovi skupštine, bez sumnje, rado pomoći. Ako ta pomoć nije dovoljna, starješine mogu poduzeti korake da pruže materijalnu pomoć onima koji su dostojni (1. Timoteju 5:3, 4).

Pogrebni običaji nisu uvijek u suprotnosti s biblijskim načelima. Kada jesu, kršćani će odlučno postupiti u skladu s Pismimac (Djela apostolska 5:29). Iako to može donijeti dodatne nevolje, mnogi Božji sluge mogu posvjedočiti da su se uspješno suočili s takvim kušnjama. Učinili su to snagom dobivenom od Jehove, “Bog[a] svake utjehe”, i uz ljubaznu pomoć suvjernika, koji su ih tješili u njihovim nevoljama (2. Korinćanima 1:3, 4).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 23]

Blagoslovljeni zbog svog čvrstog stava

Sibongili je hrabra kršćanska udovica koja živi u Svaziju. Nakon nedavne smrti svog supruga odbila je slijediti običaje za koje mnogi vjeruju da umiruju mrtve. Naprimjer, nije obrijala glavu (5. Mojsijeva 14:1). Osam članova obitelji zbog toga se razbješnjelo, te su joj na silu obrijali glavu. Također su sprečavali Jehovine svjedoke da dođu u Sibongilinu kuću i utješe je. Međutim, drugi pojedinci koji su se zanimali za poruku Kraljevstva bili su sretni što je mogu posjetiti s pismima ohrabrenja koja su napisali starješine. Onoga dana kada se od Sibongili očekivalo da obuče posebnu žalobnu odjeću, desilo se nešto iznenađujuće. Jedan istaknuti član obitelji organizirao je sastanak da bi razgovarali o njenom odbijanju držanja tradicionalnih običaja kojima se izražava žaljenje.

Sibongili kaže: “Pitali su me da li mi moja vjerska uvjerenja dopuštaju da pokažem svoju tugu noseći crninu. Nakon što sam im objasnila svoj stav, rekli su mi da me neće siliti. Na moje iznenađenje, svi su mi se ispričali zbog toga što su sa mnom grubo postupali i obrijali mi glavu protiv moje volje. Svi su me zamolili da im oprostim.” Kasnije je Sibongilina sestra izjavila da vjeruje da su Jehovini svjedoci prava religija i zatražila je biblijski studij.

Razmotri još jedan primjer: Jedan čovjek iz Južnoafričke Republike po imenu Benjamin imao je 29 godina kada je saznao za iznenadnu smrt svoga oca. Benjamin je u to vrijeme bio jedini Svjedok u svojoj obitelji. Za vrijeme pogreba od sviju se očekivalo da prođu mimo groba i bace šaku zemlje na lijes.d Nakon pogreba svi su najbliži članovi obitelji obrijali glavu. Budući da Benjamin nije sudjelovao u tim obredima, susjedi i članovi obitelji predskazali su da će ga kazniti duh njegovog umrlog oca.

“Ništa mi se nije desilo zato što sam se pouzdao u Jehovu”, kaže Benjamin. Članovi obitelji primijetili su da nije bio kažnjen. S vremenom su neki od njih započeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i krštenjem su simbolizirali svoje predanje Jehovi. A Benjamin? Započeo je punovremeno vršiti djelo evangeliziranja. Posljednjih nekoliko godina ima izvrsnu prednost služiti kao putujući nadglednik u skupštinama Jehovinih svjedoka.

[Bilješka]

“Stari zavjet” i “Novi zavjet”

DANAS je uobičajeno kazati da su Pisma koja su napisana na hebrejskom i aramejskom jeziku “Stari zavjet”. To se temelji na stavku iz 2. Korinćanima 3:14 u latinskoj Vulgati i King James Versionu. Međutim, prijevod izrazom “stari zavjet” u ovom je tekstu netočan. Grčka riječ diathékes ovdje znači “savez”, kao i na ostala 32 mjesta na kojima se pojavljuje u grčkom tekstu. U mnogim suvremenim prijevodima ispravno stoji “stari savez” (The New English Bible, Revised Standard Version, The Jerusalem Bible). Apostol Pavao nije govorio o cijelim Hebrejskim pismima, odnosno o Aramejskim pismima. Niti je on mislio da nadahnuti kršćanski spisi utemeljuju neki “novi zavjet (odnosno savez)”. Apostol govori o starom savezu Zakona, koji je Mojsije zapisao u Pentateuhu, a koji sačinjava samo jedan dio pretkršćanskih Pisama. Zato on u sljedećem stavku kaže: “Kad se čita Mojsije.”

Dakle, nema valjanog temelja za to da se Hebrejska i Aramejska pisma naziva “Stari zavjet”, niti da se Kršćanska grčka pisma naziva “Novi zavjet”. Sam je Isus Krist skup svetih spisa nazvao ‘Pismima’ (Matej 21:42; Marko 14:49; Ivan 5:39). Apostol Pavao ih je nazvao ‘Sveto pismo’, ‘Pisma’ i ‘sveti spisi’ (Rimljanima 1:2; 15:4; 2. Timoteju 3:15, NW).