Brazil

Godine 1500, Pero Vaz de Caminha pisao je portugalskom kralju o Brazilu, u koji su upravo stigli portugalski istraživači. Napisao je: “Najbolji plod koji se može ubrati od njega (...) bit će spašavanje njegovog naroda [Indijanaca].” Te riječi otkrivaju jedan od glavnih razloga portugalske prekomorske ekspanzije u 15. i 16. stoljeću. Bilo je to širenje vjerskih učenja crkava kršćanstva u druge zemlje.

Međutim, trebalo je proći mnogo vremena prije nego što je stanovnicima Brazila postala dostupna Božja Riječ, Biblija, tako da bi se sami mogli uvjeriti što to ona uči. Cijela Biblija na portugalskom prvi je put izdana (dijelom u Evropi, a dijelom u južnoj Indiji) 1751. Prošlo je još 125 godina prije nego je tiskana na brazilskoj verziji portugalskog. A dobar je dio 20. stoljeća prošao prije nego što je ijedan dio Biblije objavljen na nekom od jezika indijanskih plemena iz Brazila.

Brazil je jedna od malog broja zemalja u Južnoj Americi u kojima španjolski nije glavni jezik — u Brazilu je glavni jezik portugalski. Budući da obuhvaća oko polovicu Južne Amerike i graniči sa svim drugim južnoameričkim zemljama osim s Čileom i Ekvadorom, Brazil je zemlja velikih raznolikosti. Tamošnji su ljudi temperamentni i ljubazni i zanimaju se za duhovne stvari. Većina (85 posto od 161 milijuna stanovnika) ispovijeda katolicizam, a velik postotak tih ljudi sklon je spiritizmu. Posljednjih godina zabilježen je i velik porast broja sljedbenika evangeličkih religija.

Započinje pravo biblijsko obrazovanje

Božja je volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Tim. 2:3, 4, NW). Ta se vrsta spoznaje počela širiti u Brazilu pretkraj 19. stoljeća. Godine 1899. Sarah Bellona Ferguson iz São Paula, prvi je put, poštom iz Sjedinjenih Država, dobila neke publikacije Društva Watch Tower. Nakon što je naučila dragocjene biblijske istine, činila je ono što je mogla da bi ih prenosila drugima. Kad joj se nakon 25 godina pružila prilika da se krsti, to je i učinila.

U međuvremenu su u New Yorku Cityu sastanci Istraživača Biblije (kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati) privukli osmoricu mladih brazilskih mornara u ratnoj mornarici za njihovog odsustva s broda. Tamo su dobili Bibliju na portugalskom. Također im se pomoglo da je razumiju. Kad su se u ožujku 1920, nakon nekoliko mjeseci druženja s Istraživačima Biblije u New Yorku, vratili u Brazil, nastavili su se zajednički sastajati i govoriti drugima o onome što su naučili. Isprva su se u proučavanju služili publikacijama Watch Towera na španjolskom, budući da ništa nije bilo izdano na portugalskom. No nekoliko godina kasnije u Brazil je bio poslan George Young i organizirano je prevođenje literature na portugalski i njeno izdavanje. Godine 1923. u Rio de Janeiru je otvorena podružnica Watch Tower Bible and Tract Societya koja je trebala unapređivati biblijsko obrazovanje u toj ogromnoj zemlji.

Stiže dodatna pomoć

Usprkos ovom dobrom početku, napredak je bio spor. Zato je na poziv J. F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower, 1936. u Brazil stigao Alston Yuille da bi pomogao tamošnjim Svjedocima izvlačiti još veću korist iz duhovnih priprema koje je Jehova činio kroz svoju vidljivu organizaciju. S njim su bili njegova žena Maude i Antonio Pires de Andrade, njegov suradnik koji mu je, barem ispočetka, bio i prevodilac. Tri godine kasnije, Otto Estelmann i Erich Kattner bili su poslani iz Evrope da bi služili kao pioniri, posvećujući se posjećivanju ljudi u domovima, da bi im pokazali kako im biblijska istina može koristiti. Zatim su 1945. stigla dva misionara iz prvog razreda Škole Gilead: Charles D. Leathco i Harry Black.

Jehova je blagoslivljao rad tih a i mnogih drugih revnih objavitelja Kraljevstva, pa je do 1948. u Brazilu već bilo 1 000 Svjedoka Jehove koji su drugima prenosili dragocjene istine iz Božje Riječi. Ta je grupa narasla velikom brzinom: na 10 000 u 1957, a na 50 000 u 1968. U međuvremenu je trebalo proširiti Betelski dom i tiskaru, pa je 1968. podružnica preseljena iz Rio de Janeira u veći kompleks u São Paulu. (Radi daljnjih informacija o djelu u Brazilu od 1920. do 1972, vidi Godišnjak Jehovinih svjedoka 1973 [engl.], 33-88. stranicu.)

Učiniti dostupnom Božju vlastitu Riječ

Prije pedesetak godina, prosječni je rimokatolik u Brazilu uvijek išao na misu, uvijek se molio Mariji, uvijek je slušao svećenika i nikad nije čitao Bibliju. A zašto? U prvom redu zato što su svećenici zabranjivali svojim stadima da posjeduju Bibliju koja ne bi imala imprimatur Rimokatoličke crkve. Istovremeno, sve takve Biblije koje je Crkva odobrila bile su astronomski skupe — potpuno nepristupačne prosječnom vjerniku. Nije nikakvo čudo da su Svjedoci u to vrijeme često znali sretati katolike koji nikad nisu vidjeli Bibliju!

“Obično bih takvim ljudima pročitala Očenaš”, prisjeća se dugogodišnja misionarka Fern. “Katolici su tu molitvu znali napamet, ali su bili iznenađeni kad su je vidjeli u Bibliji.” U mnogo je slučajeva to iznenađenje izazvalo interes, a interes je izazvao pitanje: “Možete li mi nabaviti Bibliju?” Svjedoci su rado nabavili dostupan prijevod kod Brazilskog biblijskog društva.

Deset misionara koji su tada djelovali u São Paulu bili su česti posjetitelji prodavaonice Biblijskog društva u tom gradu. Međutim, protestantskim prodavačima nije se svidjelo to što se cjelokupna zaliha Tradução Brasileire — biblijskog prijevoda koji sadrži ime Jehova — seli s njihovih polica u misionarske torbe. Jednog je dana prodavačica rekla misionarima da im više ne može prodati nijednu od tih Biblija. Ubrzo zatim, Tradução Brasileira više nije objavljivan. Ne iznenađuje što su mnogi Svjedoci čeznuli za promjenom situacije. Godine 1963, 57 delegata iz Brazila prisustvovalo je međunarodnim kongresima u Sjedinjenim Državama kad je izdan New World Translation of the Christian Greek Scriptures (Novi svijet prijevod Kršćanskih grčkih pisama) na portugalskom. Četiri godine kasnije, kad je objavljen cijeli New World Translation na portugalskom, dani kad su se Biblije davale na kapaljku konačno su postali prošlost.

U protekla tri desetljeća, milijuni primjeraka New World Translationa štampani u tiskarama Zajednice preplavili su zemlju i privukli pažnju javnosti. Godine 1987. je u Veji, vodećem brazilskom tjedniku, New World Translation of the Holy Scriptures—With References (Novi svijet prijevod Svetih pisama — s referencama) bio opisan kao “najpotpuniji prijevod Svetog pisma” u zemlji. Brazilski Svjedoci Jehove (kojih sada ima više od 430 000) slažu se s time i ushićeni su kad vide da zbog njihove akcije raspačavanja Biblija mnogi Brazilci u gradovima, manjim mjestima i selima sada konačno listaju sa zahvalnošću stranice svog vlastitog primjerka Božje Riječi.

Individualno poučavanje biblijskoj istini

Čitati Bibliju je jedno, no shvatiti kakav je smisao pročitanog i kako se pročitano može primijeniti je nešto drugo. Zato je potreban program individualne biblijske pouke. Godine 1968. — godinu dana nakon što je objavljen cijeli New World Translation na portugalskom — 50 000 Svjedoka u Brazilu dobilo je Istinu koja vodi do vječnog života, knjigu koja će im pomoći u proučavanju Biblije.

Nakon što je pročitala knjigu, jedna je iskusna pionirka oduševljeno izjavila: “Ova će knjiga milijunima pomoći da prihvate istinu!” I bila je u pravu. Godišnji broj podijeljenih knjiga više se nego utrostručio. Broj biblijskih studija rapidno je porastao. Rute, iz južnog Brazila, rekla je u ime mnogih koji su je proučavali: “Kad sam proučavala knjigu Istina, bila sam istovremeno i zahvalna i gnjevna. Zahvalna zato što sam naučila istinu o stanju mrtvih i nadi u Raj, a ljuta zato što me Katolička crkva čitav život držala u zabludi.”

Potom su, 1983, Svjedoci radosno primili novi priručnik za pružanje biblijske pouke — portugalsko izdanje knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Ta je knjiga doprla do srca daljnjem velikom broju ljudi svih profila. Početkom 1996, više od 500 000 ljudi izvlačilo je korist iz biblijske pouke, u većini slučajeva putem studija koji se vodio na temelju ovog djelotvornog obrazovnog sredstva.

I dok je tekst knjige Vječno živjeti utjecao na onaj dio brazilske populacije koji zna čitati, slikama u brošuri Raduj se zauvijek životu na Zemlji! poučavalo se biblijskim istinama mnoge od 28 milijuna Brazilaca koji ne znaju čitati. U posljednjih je 13 godina tiskano na portugalskom preko šest milijuna tih brošura. Da li nepismeni ljudi shvaćaju biblijska učenja? Sasvim sigurno! Uzmimo za primjer Mariu, stariju ženu. Uz pomoć brošure ona je naučila da je Božje ime Jehova, a ne Senhor, baš kao što je njeno ime Maria, a ne Senhora. Premda Božje ime nije čula nikad prije, zahvalno je prihvatila tu novu istinu već na svom prvom biblijskom studiju. Kad je Svjedok koji ju je poučavao bio na odlasku, Maria ga je ispratila riječima: “Neka Jehova bude s vama!” Mariina iskrena želja zasigurno se ispunila. Uz Jehovin blagoslov, biblijsko obrazovanje u Brazilu i dalje napreduje.

Stvoriti prostora za ponovno pokretanje tiskanja

Godine 1971, tri godine nakon što se podružnica preselila u São Paulo, broj aktivnih Svjedoka premašio je 70 000. Te godine su širom zemlje djelovale 1 202 skupštine; Jehovini svjedoci posvetili su službi propovijedanja preko 11 000 000 sati; a vodili su i prosječno 58 902 biblijska studija na domu. Bilo je očito da će se kompleks podružnice ponovo morati proširiti kako bi se moglo pružati potrebno vodstvo i osiguravati potrebnu opremu za ovaj obrazovni program. Oslanjajući se na Jehovino vodstvo, braća su toj potrebi obratila pažnju.

Mnogo se godina portugalsko izdanje Kule stražare u Brazilu tiskalo na starom stroju za ravni tisak. Međutim, 1957. je, zbog sve većih zahtjeva, problema sa strojem (koji je proizveden 1918) i nedovoljne opskrbe papirom, štampanje preseljeno u New York. No budući da su sada bili riješeni problemi sa strojem i papirom, braća su bila u mogućnosti štampanje ponovo pokrenuti u Brazilu.

Da bi se osiguralo dovoljno prostora za štampanje, započelo se s radom na proširenju kompleksa podružnice. Istovremeno je pokrenut postupak uvoza brzohodnog stroja za rotacioni knjigotisak. Budući da naši časopisi imaju obrazovni karakter, nastojalo se ishoditi oslobođenje od uvozne carine na stroj. No ponekad su religiozne organizacije dobile oslobođenje od carine na određenu robu, a zatim su tu robu prodale uz veliku zaradu. Stoga je razumljivo da neki državni službenici nisu bili voljni ponovo davati oslobođenje religioznim grupama. Međutim, pomoć je došla iz neočekivanog izvora — od jednog državnog službenika koji je bio agnostik. On se zainteresirao za naš zahtjev za oslobođenje i uputio nas je što da poduzmemo. U studenom 1972, nakon samo četiri mjeseca, zatraženo oslobođenje od carine bilo je odobreno. Augusto Machado, koji je radio u podružnici Zajednice, prisjeća se: “Počeli smo od nule, praktički nismo znali ništa; ali smo se pouzdali u Jehovu i proučili zakone i tako smo dobili ono što je bilo potrebno. Jehova stvarno vodi svoje sluge.”

Trebalo je naučiti mnogo toga

Pokretanje tiskanja na stroju za rotacioni knjigotisak nosilo je sa sobom nove izazove. Potpuno rastavljeni stroj stigao je u prosincu 1972. upakiran u 47 velikih sanduka, od kojih su neki težili gotovo šest tona. Iz svjetske centrale stigao je i Milan Miller da bi nadzirao ispravnost sastavljanja stroja. On je koordinirao rad devetorice braće koja su instalirala stroj i poučio ih je kako raditi na njemu. Rad na instaliranju stroja pomogao im je da nauče održavati stroj. Većinom su to bila mlada braća koja su dotada imala malo ili pak nimalo iskustva u tiskanju. Karl Rietz, koji je sudjelovao na instaliranju stroja, bio je nadglednik tiskare, a u tom svojstvu služi još i dan-danas.

Nekako u isto vrijeme stigao je i papir koji je bio uvezen za tiskanje časopisa. “Prva je pošiljka imala 150 tona”, prisjeća se Euclides Justino, kojeg su poslali iz Betela u luku da je preuzme. “Organizirali smo kamionski prijevoz papira iz luke Santos do Betela u São Paulu. No nismo znali da će viljuškar u luci role papira samo utovariti na kamione, pa da ćemo trebati snažne momke da te teške role poslože na kamionima. Zato smo se brat Machado i ja popeli na jedan od kamiona i počeli iskretati role — od kojih je svaka imala 400 kilograma — i kotrljati ih na mjesto. Lučki radnici su se dobro nasmijali, gledajući dva momka s kravatama kako se muče s rolama. Nasreću, još je bilo malo vremena do pauze, pa smo ubrzo prestali. Platili smo ljudima da za vrijeme pauze dovrše posao.” No braća su postepeno učila poslove oko tiskanja na rotaciji.

Godine 1973. stigla je i druga rotacija, koja je imala kapacitet tiskanja sličan onoj prvoj: 12 500 časopisa na sat. Otada je instalirano još nekoliko strojeva — i to strojeva za četverobojni tisak. Tako smo tijekom godina uspjeli držati korak s potrebama za biblijskom literaturom.

Otvorenje dodatnih betelskih objekata

Bilo je planirano da dodatni betelski objekti budu otvoreni oko četiri mjeseca prije nego što će stići taj drugi tiskarski stroj. Neki su sumnjali u to da će gradnja biti dovršena na vrijeme. No Fred Wilson, nadglednik podružnice, nato je rekao: “Vi ne poznajete našu braću.” Oni su srcem prionuli na posao, radeći noću dokasno, a također subotom i nedjeljom. Sedamnaestog ožujka 1973, na dan svečanog otvorenja, još su dovršavali posljednje detalje. U podne je sve bilo spremno! Posljednji kamion s otpadom prošao je kroz stražnji ulaz kad su već posjetitelji počeli ulaziti u predvorje!

Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, i Max Larson, nadglednik bruklinske tiskare, bili su prisutni tom prigodom. Brat Knorr održao je govor povodom svečanog otvorenja. Sljedećeg je dana održan poseban trosatni program kojem je prisustvovalo više od 28 000 ljudi, koji su do posljednjeg mjesta ispunili sportsku dvoranu Ibirapuera. Tom je prilikom, nakon što je govorio o važnosti redovitog razmatranja dnevnog citata, brat Knorr promovirao Godišnjak 1973, koji je tada prvi put bio objavljen na portugalskom. (Ranije je materijal koji se koristio kao temelj za razmatranje dnevnih citata, na portugalskom, izlazio u Kuli stražari.) Takvo svakodnevno čitanje i razmatranje odabranog dijela Božje Riječi zauzima važno mjesto u životu Jehovinog naroda, a to je u skladu s onim što je rekao sam Isus Krist: “Ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih” (Mat. 4:4).

Međunarodni kongres “Božanska pobjeda”

Ta 1973. završila je najvećim kongresom koji je Jehovin narod ikad održao u Brazilu, na stadionu Pacaembu u São Paulu, 26-30. prosinca. Iznad stadiona je lebdio ogroman balon koji je oglašavao moto “Božanska pobjeda”. Program je ojačao uvjerenje prisutnih u to da će božanska pobjeda izvojevana pomoću Božjeg Kraljevstva čovječanstvu sigurno donijeti najveće blagoslove. U toku samog kongresa oni su vidjeli dokaze toga da je obrazovanje o Božjoj volji opisanoj u Bibliji već promijenilo živote desetaka tisuća ljudi u Brazilu. Dvadeset osam godina ranije, brat Knorr je u obližnjoj sportskoj dvorani govorio pred 765 prisutnih. Tom se prilikom, gledajući prema mamutskom stadionu i glasno razmišljajući, upitao hoće li Jehovini svjedoci u Brazilu ikada uspjeti popuniti taj objekt. Ta se zamisao ostvarila 1973, kad se brat Knorr na istom tom prepunom stadionu obratio mnoštvu od 94 586 osoba! Prethodnog je dana bilo kršteno 3 187 novih propovjednika. Taj petodnevni kongres bio je već sam po sebi dokaz božanske pobjede!

Prisutni su bili delegati iz svih dijelova zemlje. Iz Manausa, glavnog grada države Amazonas — udaljenog oko 4 000 kilometara — došla su tri autobusa i četiri automobila delegata, a to je bila prva grupa ljudi koja je ikada proputovala nesigurnom Transamazonskom autocestom. Jedna druga grupa proputovala je više od 3 000 kilometara, krenuvši iz Beléma, na sjevernoj obali, a posebnim vlakom i u više od 180 autobusa stigli su radosni delegati iz Rio de Janeira. Publicitet je bio tako velik da su guverner države São Paulo i gradonačelnik grada São Paula posjetili kongresni stadion.

Osigurati sobe za sve te tisuće delegata bio je pravi izazov, budući da mnogi od njih nisu imali novaca da bi platili hotelski smještaj. Odjel za smještaj obradio je oko 21 000 zahtjeva za smještaj. U skladu s biblijskim savjetom da ‘gostoljubivost revno njeguju’, Svjedoci i ostali ponudili su sobe u svojim domovima (Rim. 12:13, St). Više od 6 000 delegata bilo je smješteno u Dvoranama Kraljevstva. Svi delegati iz Amazonije bili su smješteni u tvornici koju je stavio na raspolaganje muž jedne sestre. Madrace su posudili Svjedoci i zainteresirane osobe.

Dva mjeseca kasnije, isti kongresni program ponovljen je u Salvadoru (Bahia) pred 32 348 osoba.

“Budite sveti”

Premda su Jehovini svjedoci s neodobravanjem gledali na korištenje duhana, ozbiljnost te stvari nije se u potpunosti shvaćalo sve do 1973. Zato su neki Svjedoci nastavili pušiti premda su bili kršteni. Međutim, u svoje vrijeme Jehova je pomogao svojim slugama da shvate biblijska načela koja trebaju utjecati na njihov stav prema toj navici (2. Kor. 7:1; Gal. 5:19-21, NW, fusnota). U Kuli stražari od 1. prosinca 1973 (na portugalskom) istaknuto je da će odsad svi koji se žele krstiti morati najprije prestati koristiti duhan. Onima koji su već bili kršteni, a još su uvijek pušili ostavljeno je šest mjeseci da se odviknu ako žele ostati članovi skupštine.

Budući da je imala dobar motiv, većina je uspjela svladati tu nečistu naviku. Jedan brat koji je u to vrijeme još uvijek pušio, premda je bio kršten 1964, razmišljao je da kad su drugi uspjeli prestati zbog zdravstvenih razloga, kamoli ne bi mogao on uspjeti, kako bi mogao nastaviti služiti Jehovi. Istina je da su neki bili isključeni, ali je izvjestan broj takvih konačno promijenio svoj um i srce, prestao s pušenjem i bio ponovno primljen. Na taj se način Jehovin narod nastavio prilagođavati Božjim visokim mjerilima svetosti (3. Mojs. 19:2; 1. Petr. 1:16).

Istječe li vrijeme?

Da bi se ljudima pomoglo uvidjeti hitnu potrebu da zauzmu stav na Jehovinoj strani u spornom pitanju suvereniteta, u 1970-im se krenulo s intenzivnim raspačavanjem traktata Vijesti Kraljevstva. Is Time Running Out for Mankind? (Istječe li vrijeme čovječanstvu?) bio je naslov Vijesti Kraljevstva br. 16. Amaro Santos, koji služi u Betelu već 25 godina, objašnjava: “Zajednica je svakoj skupštini poslala 100 traktata po objavitelju, da bi ih se besplatno raspačalo u samo deset dana, od 22. do 31. ožujka 1974. Traktat je tiskan u privlačnom obliku koji je privukao pažnju čak i onih koji su inače bili ravnodušni prema poruci Kraljevstva. Više od 7 000 novih objavitelja pridružilo se ostalim Svjedocima u raspačavanju osam milijuna traktata.”

Neki od onih koji su dobili traktat bez odlaganja su postupili po onome što su naučili. Tako je bilo i u slučaju 22-godišnjeg studenta u São Paulu. Ozbiljno shvativši hitnost situacije, prihvatio je biblijski studij na temelju knjige Istina koja vodi do vječnog života. Uskoro je drugima na fakultetu počeo govoriti o onome što je naučio, a tri mjeseca kasnije sudjelovao je u posebnom raspačavanju jednog drugog traktata.

Uloženi su veliki napori da bi se doprlo i do onih ljudi koji žive u udaljenim područjima. Mladi su objavitelji rado sudjelovali u tome. O onome što su dva takva mlada objavitelja učinila u državi Rio Grande do Sul, Belarmino Colla, koji je tada imao 15 godina, napisao je: “Od kuće smo otišli u 6.00 sati, a budući da su kuće bile raštrkane, nikoga nismo sreli sve do 10.00. Ponekad smo morali ići pješke jer na konjima nismo mogli ići po stazama. Radili smo do 20.30, a zatim smo prenoćili kod jedne zainteresirane osobe. U sedam sati sljedećeg jutra ponovo smo počeli, radili smo do 15.00 sati, a onda smo krenuli kući, kamo smo stigli u ponoć. U dva dana propješačili smo 90 kilometara i podijelili samo 30 traktata.” Ti su objavitelji Kraljevstva shvatili da poruka koju prenose daje ljudima priliku da postignu vječni život i da milijunima ljudi u Brazilu treba pružiti tu priliku da bi je mogli iskoristiti. Oni su osjećali hitnost na koju je ukazivao naslov tog traktata, br. 16.

‘Nije uspio pobjeći od Svjedoka’

Godine 1974, Edivaldo Gil da Silva i njegova žena Marli, koji su tada bili specijalni pioniri, dogovorili su biblijski studij dvaput mjesečno sa ženom koja je živjela na zabačenom imanju blizu Ribeirão Prêta, u državi São Paulo. Da bi došli tamo, u 4.00 sata ujutro zamolili bi vozača mljekarskog kamiona da ih poveze, a zatim bi hodali još deset kilometara. Studij je dobro napredovao nekoliko mjeseci sve dok se muž nije počeo protiviti. Čak se preselio sa svojom obitelji, a da nije ostavio novu adresu.

Kad su Edivaldo i Marli osam godina nakon toga bili na oblasnom kongresu, pristupio im je jedan bračni par i upitao ih: “Da li nas se sjećate? Mi smo onaj bračni par koji ste posjećivali na imanju.” Muž je objasnio kako se preselio da bi pobjegao od Jehovinih svjedoka. Međutim, čim su došli u svoj novi dom, a da još nisu stigli ni istovariti namještaj s kamiona, pojavila su se dva Svjedoka i počela im govoriti o Božjem naumu s čovječanstvom. To je tog čovjeka navelo na razmišljanje. Prihvatio je biblijski studij i dobro je napredovao; nekoliko mjeseci kasnije su se on i njegova žena krstili.

Duhovno okrepljujuć posjet

U rujnu 1974, braća u São Paulu radovala su se jednom posebno ugodnom događaju. Kakvom događaju? Posjetu Fredericka W. Franza, tadašnjeg potpredsjednika Društva Watch Tower. To nije bio njegov prvi posjet Brazilu. S bratom Knorrom on je služio u kongresnom programu u São Paulu 1945. godine. Međutim, ovaj je put došao s Karlom Kleinom, koji je ubrzo nakon toga počeo služiti zajedno s njime u Vodećem tijelu Jehovinih svjedoka. Oni su u São Paulu proveli tri dana dopusta, ali im je bilo drago što mogu tom prilikom dati svojoj kršćanskoj braći “kakav duhovni dar” (Rim. 1:11, 12). Ima li što ugodnije od razmatranja duhovnih stvari? Brzo je organiziran poseban sastanak u jednom kazalištu. Prisustvovalo mu je 2 000 osoba.

Massasue Kikuta, koji je član osoblja podružnice od 1967, prisjeća se: “Brat Franz je sve nas iznenadio svojim iznošenjem predavanja na tečnom portugalskom. Ne koristeći pritom Bibliju ili kakve bilješke (već je tada bio slabovidan), više od dva sata citirao je i objašnjavao cijeli 91. psalam, redak po redak, premda je imao 80 godina.” Kasnije se saznalo da je to isto učinio i na španjolskom za braću u Paragvaju!

Jedanaestero siročadi upoznaje istinu

Nekako u to vrijeme jednoj obitelji iz države Goiás hitno je trebalo pomoći da shvati razlog ljudske patnje i pravu svrhu života. Njihov otac, pogođen ozbiljnim financijskim problemima, počinio je samoubojstvo, a nekoliko mjeseci kasnije majka im je umrla od srčanog udara. Preostali članovi obitelji Vinhal postali su siročad — svih 11. Kad je ta nesreća snašla njihovu obitelj 1974, najstarije dijete imalo je 17 godina, a najmlađe samo 40 dana. Uz odlučnost i naporan rad, petero njih uspjelo je ostati zajedno, no šestero najmlađe djece moralo je otići živjeti k rođacima. Pokušavajući ih utješiti, neki su im ljudi govorili da je ta tragedija bila Božja volja. To ih je, naravno, samo još više pogodilo.

Najstarija, Maria Lucia, imala je ozbiljna pitanja o Bogu i o Katoličkoj crkvi. Kad je čula da jedna Svjedokinja nudi besplatan biblijski studij jednoj od njenih kolegica, to je izazvalo njen interes. Primijetivši njen interes, kolegica joj je poklonila knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Kad je Maria Lucia nakon nekoliko dana ponovo srela tu Svjedokinju, usrdno ju je zamolila za besplatan biblijski tečaj koji je ova nudila njenoj kolegici. Obećanje uskrsnuća, opisano u Isusovim riječima zabilježenim u Ivanu 5:28, 29, ispunilo ju je nadom. Kad je naučila što Biblija kaže o Božjem dopuštanju zla, to joj je pomoglo da shvati da ih Bog nije zaboravio. S vremenom su svi osim najmlađeg ponovo živjeli zajedno kao obitelj. Jedni su druge duhovno ohrabrivali. Svih 11 djece je proučavalo Bibliju i krstilo se. Iz Biblije su naučili načela koja govore o kršćanskom vladanju. U duhovnom smislu više nisu bili siročad; dobili su stostruko više ‘braće i sestara i matera’ (Mar. 10:29, 30). Danas je jedna od sestara specijalni pionir, druga je misionarka u Paragvaju, a Paulo služi sa svojom ženom u brazilskom Betelu.

100 000 objavitelja!

Tokom godina je broj objavitelja Kraljevstva postojano rastao. U 1959. službenoj godini zabilježen je porast od 23 posto u odnosu na prethodnu godinu. Tijekom narednog desetljeća postotak porasta je opao na 9 do 14 posto. Potom je 1975. broj krštenih osoba porastao na 16 789, a broj objavitelja je prvi put premašio 100 000, što je predstavljalo porast od 17 posto u odnosu na prethodnu godinu. Prvi je put i broj specijalnih pionira na području premašio 1 000, i to kad se veći naglasak počelo stavljati na rad na udaljenim i rijetko obrađivanim područjima. Premda se u sljedećem desetljeću stopa porasta smanjila, djelo propovijedanja je nastavilo napredovati. A predstojali su i daljnji porasti.

U to je vrijeme Brazil imao više od 100 milijuna stanovnika, a do oko 20 posto njih nije se redovito dolazilo s dobrom viješću. Velik broj njih živio je u manjim mjestima prilično udaljenim od velikih gradova. U nastojanju da se dođe do tih ljudi i da se organiziraju sastanci tamo gdje bude dovoljno interesa, Vodeće tijelo je odobrilo imenovanje privremenih specijalnih pionira, pored onih 1 000 koji su već služili kao specijalni pioniri. Isprva su neki bili imenovani za razdoblje od tri mjeseca; kasnije je to vrijeme bilo produženo. Prvi od tih privremenih specijalnih pionira bili su imenovani u studenom 1985, kad je 128 njih bilo poslano u 113 mjesta. Rezultati su bili jako ohrabrujući.

U jednom mjestu države Goiás pioniri su izvršili ponovni posjet kod gospođe koja je bila naručila primjerak New World Translationa i zatekli je kako plače. Zašto je plakala? Zato što joj je bilo rečeno da ne smije čitati tu Bibliju jer ona sadrži drugačije ime za Boga — Jehova. No kad su joj braća pomogla da istraži tu stvar, ona i njeni prijatelji naučili su da se ime Jehova nalazi i na nekim mjestima u njihovoj Bibliji. Razljutila se na pastora svoje crkve. Posljedica svega toga bila je da je započeto 45 novih biblijskih studija!

U državi Piauí braća su pronašla čovjeka koji je žeđao za vodama istine. Prije nego što su pioniri došli u kontakt s njime, pročitao je neke dijelove posuđene knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Toliko se oduševio onim što je pročitao da je odlučio rukom prepisati knjigu. Do susreta s pionirima već je prepisao 21 poglavlje. Kako je samo bio sretan kad je dobio svoj vlastiti tiskani primjerak knjige i počeo redovito proučavati Bibliju na temelju nje!

Dvjema pionirkama koje služe u državi Sergipe jako se usprotivio crkveni đakon koji je služio kao zamjenik svećenika. I kakav je bio ishod? Đakon je javno preko razglasa oglasio da Jehova nije Božje ime i da je to ime izmislila jedna američka sekta. Time je samo izazvao interes mnogih članova crkve, pa su za kratko vrijeme pionirke vodile 67 biblijskih studija na domu!

U državi Rio Grande do Norte pioniri su počeli proučavati s gospođom kojoj se prvi studij toliko svidio da je na sljedeći pozvala svoje susjede. Pripremajući se za njihov posjet, u školi je posudila pet klupa. Došlo je trideset ljudi, ali je još njih željelo ući, tako da su se studiji ubuduće održavali u školskom dvorištu.

U malom mjestu u državi Mato Grosso do Sul, jedan liječnik i njegova žena proučavali su Bibliju i s vremenom su počeli sudjelovati u službi propovijedanja. Ljudi iz tog mjesta su, vidjevši kako liječnik ide od kuće do kuće da bi razgovarao o Bibliji, bili prilično iznenađeni. Kad su pioniri koji su proučavali s tim bračnim parom morali otići, liječnik i njegova žena ostali su tamo kao jedini aktivni Svjedoci. Služili su kao pomoćni pioniri, a kasnije i kao opći pioniri. Isprva su sastanke održavali sami, no s vremenom je osnovana skupština s deset objavitelja. Taj bračni par sada služi u brazilskom Betelu.

Prve Kongresne dvorane

Kako je broj Jehovinih svjedoka diljem zemlje sve više rastao, sve se teže nalazilo prikladna mjesta za održavanje sastanaka pokrajine. Prvi smo se put u gradnju vlastitog objekta upustili u Salvadoru (Bahia), u kojem cijele godine vlada blaga, tropska klima. Godine 1975. na obronku povrh jedne ravnice sagrađen je djelomično natkriven amfiteatar s redovima betonskih klupa koji je imao dovoljan kapacitet, primajući 4 000 osoba. Dobio je naziv Kongresni park. Kasnije te godine počelo se s gradnjom Kongresne dvorane u predivnom šumovitom području u Ribeirão Piresu, u državi São Paulo, oko 40 kilometara daleko od grada São Paula. Godinama kasnije, pored te prve dvorane sagrađena je još jedna, a obje su međusobno bile povezane internom televizijom. Zajedno imaju 3 300 sjedećih mjesta. U 1979. počela je gradnja Kongresne dvorane u Duque de Caxiasu, blizu Rio de Janeira.

Oni koji su radili na gradnji ovih Kongresnih dvorana pokazivali su duh revnosti. Taj izvrstan duh nadoknadio je neiskustvo mnogih radnika i nedostatak potrebne mehanizacije i opreme. Naprimjer, u Ribeirão Piresu trebalo je kopati sedam metara u dubinu da bi se došlo do čvrstog tla na kojem bi se mogli postaviti temelji. Iskop je najprije vršen bagerom, ali on je mogao ići samo do pola potrebne dubine. Ostalo se moralo obaviti krampom i lopatom. Trebalo je iskopati više od 20 takvih jama.

A kako je bilo s miješanjem i izlijevanjem betona? Prilikom gradnje u Ribeirão Piresu nismo imali na raspolaganju ni postrojenje za proizvodnju betona niti kamione-miješalice. Natal Batulevicins, član betelske obitelji, prisjeća se: “Beton su miješali u dvije stare miješalice koje je trebalo puniti ručno, a zatim su ga u tačkama prevozili do mjesta betoniranja. Radilo se u linijama od po 20 do 30 dobrovoljaca koji su gurali tačke. Kad je trebalo doći na mjesta koja su bila visoka ili teško pristupačna, drugi bi radnik zakačio za tačke kuku i pomogao da ih se izvuče. Kad su se betonirale velike ploče svi su se dobrovoljci — uključujući i one iz uredskih službi — uključivali u posao, koji je ponekad trajao 24 sata.”

Nova uprava

Za Jehovine svjedoke diljem svijeta 1976. godina značajna je po velikoj promjeni u organizacijskoj strukturi podružnica. Prvog veljače te godine počeli su djelovati Odbori podružnica. Umjesto jednog nadglednika, u svakoj je zemlji za nadgledanje djela imenovan odbor duhovno zrele braće koji će služiti kao zastupnici Vodećeg tijela. Sve su to duhovno stariji muževi, pastiri Božjeg stada.

U Brazilu je u odboru prvobitno bilo sedam članova: Massasue Kikuta, John Kushnir, Augusto Machado, Karl Rietz, Amaro Santos, Heinrich Selbert i Fred Wilson. U godinama koje su uslijedile, brat Selbert morao je napustiti Brazil zbog obiteljskih odgovornosti, a brat Kushnir je umro 1988. Ostali i dalje služe u odboru, a 1995. je Östen Gustavsson imenovan za šestog člana odbora. Pretkraj 1976, neki su članovi brazilskog Odbora podružnice, zajedno s drugim predstavnicima podružnica s raznih strana svijeta, prisustvovali sastanku koji je u New Yorku sazvalo Vodeće tijelo. Svrha sastanka bila je da se članove odbora još bolje upozna s njihovim odgovornostima, s članovima Vodećeg tijela i sa svjetskom centralom.

Izvući još veću korist iz kongresâ

U 1976. također se počelo više pažnje poklanjati potrebi poboljšanja ozvučenja na kongresima. Ranije se koristilo pojačala, zvučnike i ljevkaste zvučnike koji su bili napravljeni za manje prostore. Ponekad se na jednom sastanku koristilo nekoliko tipova aparature — od koje je jedan dio bio prilično star. I kakva je bila posljedica toga? Slaba reprodukcija zvuka i česti prekidi programa.

Da bi se situacija poboljšala trebalo je uložiti godine rada i nabaviti mnogo nove opreme. Sada na većini kongresa svi prisutni mogu jasno čuti duhovni program i uživati u njemu. Koliko je to važno postaje jasno kad saznamo da je 1995. bilo održano 158 oblasnih kongresa u 82 grada te da je 724 849 posjetitelja uložilo mnogo vremena, energije i sredstava da bi bilo prisutno. Oni su zaslužili najbolju ozvučenost kako bi iz programa mogli izvući punu korist. Zadovoljan postignutim, jedan pokrajinski nadglednik iz Rio Grande do Nortea je 1994. napisao: “Zadovoljstvo mi je što vas mogu obavijestiti da je na našem kongresu ozvučenje bilo odlično i da su braća zato bila jako pažljiva i uspjela su napraviti mnogo bilježaka.”

A što reći o kvaliteti zvuka u Dvoranama Kraljevstva diljem zemlje? Tokom 1993. širom zemlje je održano više od 100 posebnih sastanaka na kojima su pruženi praktični savjeti o poboljšanju kvalitete zvuka na skupštinskim sastancima. Tim je predavanjima prisustvovalo više od 9 000 braće, a jedan je instruktor kazao: “Govor u Florianu, u Piauí, održavao se u vrijeme velike suše, a braća su bila u teškom financijskom stanju. No usprkos tome bili su prisutni svi pozvani! Neki su putovali više od 12 sati da bi bili prisutni.”

Oduzimanje slobode u mjestu Cachoeiras de Macacu

Ponekad je nerazumijevanje koje su pokazivali državni službenici stvaralo prepreke. U nedjelju, 13. lipnja 1976, policija je po nalogu tamošnjeg suca zapečatila Dvoranu Kraljevstva u mjestu Cachoeiras de Macacu, u državi Rio de Janeiro. U toj je općini bio zabranjen i svaki oblik propovijedanja Kraljevstva. Koji je bio razlog tome?

Dva dana ranije, 17-godišnji dječak slučajno je sam sebe ranio puškom. Odveden je u bolnicu u stanju unutarnjeg krvarenja i akutne anemije. Njegov je otac molio liječnika da učini sve što može da bi mu spasio sina, ali da mu pritom ne daje transfuziju krvi. Nažalost, mladić je u toku operacije umro premda mu je, protivno izraženoj želji njegovog oca, bila dana transfuzija krvi. Provedena je sudska istraga da bi se utvrdilo tko je bio odgovoran. Neistiniti novinski izvještaji utjecali su na presudu, i rezultat je bio nalog za zatvaranje Dvorane Kraljevstva. Uz pomoć četvorice odvjetnika, Ladislau Lehký, nadglednik iz mjesne skupštine, uložio je žalbu. Žalba je konačno bila razmotrena 26. listopada. Brat Orlando do N. Paula, jedan od odvjetnika, iskoristio je danu priliku da ukratko usmeno opiše slučaj. Suci su jednoglasno usvojili žalbu, poništivši tako prvobitni nalog i omogućivši ponovno korištenje Dvorane Kraljevstva te nastavljanje djela propovijedanja Kraljevstva. Vjerska sloboda bila je još jednom potvrđena!

Sljedeće je godine na Oblasnim kongresima “Radosni radnici” održan govor koji je još jednom naglasio Jehovin zahtjev da se s krvlju postupa kao s nečim svetim (3. Mojs. 17:10, 11; Dj. ap. 15:28, 29). Tom je prilikom izdana brošurica Jehovini svjedoci i pitanje krvi, a tokom travnja i svibnja 1978. poduzeta je akcija da je se uruči sucima, odvjetnicima, liječnicima, medicinskim sestrama i ravnateljima bolnica u nastojanju da bi bolje shvatili i poštovali stav Jehovinih svjedoka. Braću se potaknulo da primjerak brošurice daju svom obiteljskom liječniku. No, pored toga, određena su braća bila zadužena da primjerak brošurice zajedno s popratnim pismom pošalju liječnicima i drugim stručnjacima koji možda neće doći u kontakt s pojedinim objaviteljima. U Brazilu je tada bilo više od 70 000 liječnika. Bio je to velik pothvat i uspješno je završen; no trebalo je učiniti još toga. Kasnije će se toj stvari ponovo pokloniti pažnja.

Pripremanje za daljnji porast

Predstojao je daljnji porast kako broja objavitelja Kraljevstva tako i opsega njihovog djela svjedočenja, pa se na njega trebalo pripremiti. (Usporedi Izaiju 54:1-3.) Da bi se moglo proizvoditi potrebnu literaturu, strojeve za rotacioni knjigotisak trebalo je zamijeniti modernim, bržim ofsetnim strojevima. Bio je potreban veći radni prostor. Nastojeći privremeno udovoljiti toj potrebi, 1975. dograđen je objekt uz Kongresnu dvoranu u Ribeirão Piresu. Tu je bilo skladište za jedan dio papira. Međutim, postalo je jasno da ćemo morati pronaći više zemljišta na kojemu bi se proširio Betelski dom, uredi podružnice i tiskara.

Razmotrilo se mogućnost kupovine dodatnog zemljišta blizu postojećih objekata u São Paulu, no zbog urbanističkih propisa i visoke cijene zemljišta to nije bilo praktično. Alternativa je bila preseliti podružnicu na potpuno novu lokaciju. Vodeće tijelo preporučilo nam je da potražimo zemljište izvan grada São Paula. Nakon što se razmotrilo nekoliko mogućnosti, u kolovozu 1977. kupljeno je zemljište od 115 hektara na području grada Cesário Langea, u državi São Paulo, oko 150 kilometara od grada São Paula.

‘Predvidjeli ste premalo toga!’

Odmah nakon što smo kupili zemljište, poslan je poziv dobrovoljcima da pomognu u pripremi terena za gradnju. Isto tako, Vodećem tijelu poslani su prijedlozi za gradnju. Mislili smo da je u našim planovima predviđeno dovoljno prostora za širenje na duže vrijeme. Ustvari, mislili smo da smo planirali previše toga. Međutim, odgovor Vodećeg tijela nas je iznenadio: ‘Predvidjeli ste premalo toga! Trebali biste graditi otprilike dvostruko više nego što ste planirali!’

I tako je nastao plan koji je iziskivao pet puta više stambenog i tvorničkog/uredskog prostora nego što smo ga imali u São Paulu. Je li to bilo potrebno? Pa, od 1977. broj Svjedoka u Brazilu se učetverostručio, a broj sati koje se svake godine posveti službi oko šest puta je veći nego tada.

Gradnja novog betelskog kompleksa ugovorena je s jednim građevinskim poduzećem. No i naša su braća obavljala neke važne poslove. Paulo Tinoco Carneiro, Svjedok koji je iskusan građevinski inženjer, preselio se sa svojom obitelji iz grada Salvadora u jedno mjesto blizu gradilišta. Oko 150 drugih Svjedoka, uključujući i neke članove betelske obitelji, obavljalo je popratne poslove, kao što su izrada aluminijskih prozorskih okvira, priprema obroka za radnike te održavanje i čišćenje. Kad je gradnja bila u punom jeku, svakog se dana posluživalo tri obroka za više od 1 000 radnika. To nije bio mali posao!

Velik broj radnika građevinskog poduzeća predstavljao je izvrsno područje za propovijedanje uveče i vikendom. U jednom je mjesecu jedan brat podijelio radnicima više od 80 primjeraka Moje knjige biblijskih priča. Započeti su biblijski studiji, a šest je radnika napredovalo do krštenja. Jedan od njih sada služi kao član brazilske betelske obitelji.

Preuzimanje dodatnih odgovornosti

Izgradnja novog kompleksa podružnice donijela je sa sobom dodatne odgovornosti. Max Larson, iz svjetske centrale, govorio je o njima u toku svog posjeta Brazilu 1980. U ohrabrujućem govoru koji je održao na stadionu Pacaembu u São Paulu, naglasio je da u svim zemljama braća trebaju financirati djelo propovijedanja i gradnju tiskara i betelskih domova, svaka u svom području. Hoće li braća u Brazilu moći preuzeti tu odgovornost? Brazil se suočavao s ozbiljnom ekonomskom krizom, uz veliku stopu inflacije i nezaposlenosti. Usprkos tome, odaziv je bio odličan. Skupštine i pojedinci davali su priloge dobrovoljno i redovito, tako da je gradnja bila dovršena, a potrebna oprema instalirana. Velikodušnost koju su braća pokazala podsjeća na duh koji su ispoljili drevni Izraelci kad su u vrijeme kralja Davida bili načinjeni planovi za gradnju hrama u Jeruzalemu (1. Dn. 29:3-9).

Selidba 225 članova betelske obitelji i cjelokupne tiskarske opreme iz São Paula u Cesário Lange započela je u kolovozu 1980. Trebalo je preseliti više od 160 kamiona robe. Zatim je došlo instaliranje opreme i period prilagodbe na novu okolinu.

Program svečanog otvorenja održan je 21. ožujka 1981. Lloyd Barry, član Vodećeg tijela, bio je prisutan da bi održao govor povodom otvorenja. Citirajući predivne riječi koje je kralj Salamun izgovorio prilikom inauguracije hrama u Jeruzalemu, brat Barry je jasno naglasio da sva zasluga i slava za divne betelske zgrade pripada Jehovi Bogu. Zatim je zaključio riječima: ‘Ove su zgrade sagrađene zbog napretka u djelu propovijedanja. Zato djelo propovijedanja zaslužuje nepodijeljenu pažnju svih vas.’

Narednih su mjeseci u posjet Betelu došle grupe Svjedoka iz svih dijelova zemlje. U toku samo jednog praznika došlo je 12 000 posjetilaca u 300 autobusa i u desecima automobila.

Vidjeli su da se u podružnici zbiva više od samo preseljavanja u nove zgrade. Značajna poboljšanja učinjena su na polju tiskanja biblijske literature. U 1981. u Brazilu se počelo tiskati španjolska izdanja Kule stražare i Probudite se! za otpremu u susjedne zemlje španjolskog govornog područja — Boliviju, Paragvaj i Urugvaj. Osim tiskanja časopisa, brazilska podružnica počela je tiskati i uvezivati knjige za proučavanje Biblije. To je iziskivalo mnogo nove opreme i stjecanje novih znanja. Tokom 1981. u novoj je tvornici proradila linija za uvezivanje, a prvi proizvod bio je portugalski Godišnjak za 1982. Ubrzo zatim tiskana su i uvezana prva četiri sveska publikacije Aid to Bible Understanding (Pomoć za razumijevanje Biblije). A od 1987, kroz knjigovežnicu prolazi najvažnija od svih knjiga — Biblija, portugalsko izdanje prijevoda New World Translation of the Holy Scriptures.

Dostava kamionima Zajednice

Da bi se smanjili troškovi dostave publikacija i zajamčio njihov dolazak do skupština, 1982. proširena je mreža linija za dostavu vozilima Zajednice. Takav način isporuke funkcionirao je još od 1974, no sada su u njega bile uključene i skupštine na sjeveroistoku — neke udaljene i 3 000 kilometara.

Trenutno kamioni Zajednice svaka tri tjedna izvrše 463 isporuke i prijeđu više od 30 000 kilometara. Na taj se način redovito opslužuje više od 4 600 skupština. Kamioni voze na 12 ruta, od kojih najduža traje 15 dana i iznosi približno 7 000 kilometara. Vozači su članovi betelske obitelji. Svjedoci iz različitih skupština koje se nalaze na putu gostoljubivo primaju vozače u svoj dom, a vozači posjećuju skupštinske sastanke zajedno s mjesnom braćom u mjestima gdje noće.

Doprijeti do udaljenog područja

Propovijedanje dobre vijesti nastavlja se širiti u područja u kojima se svjedočilo malo ili nimalo. Godine 1976, Francisco Albuquerque i njegova žena služili su kao specijalni pioniri u Teféu, u amazonskoj regiji. Koristili su prilike da bi propovijedali ljudima koji su za vrijeme raznih svečanosti brodom dolazili u grad. Jednog dana Francisco je dao knjigu Istina koja vodi do vječnog života jednom mladom trgovačkom putniku i objasnio mu kako je se može proučavati. Kad su se konačno sreli nakon dvije godine, Francisco je vidio da je mladić proučio knjigu i da je s razumijevanjem podcrtao odgovore. S njim je tada započeo tjedni biblijski studij. Budući da je do mjesta gdje je mladić živio trebalo putovati brodom dva sata, dva puta je Francisco išao k njemu, a zatim je sljedeća dva tjedna taj mladić dolazio u Franciscov dom. Za kratko vrijeme, mladić i četiri druga čovjeka su se krstili. Taj je mladi čovjek jednu sobu u svojoj kući uredio za Dvoranu Kraljevstva, a ubrzo zatim osnovana je i skupština.

Tokom 1977. neki specijalni pioniri koji su svjedočili u manjim gradovima i selima u središnjem dijelu zemlje stanovali su u stambenim prikolicama. Jedan od tih pionira, Jair Paiva Ferreira, koji je sada član naše betelske obitelji, priča: “Prikolicu smo parkirali u većem središnjem mjestu, a onda smo iz njega autom putovali na svjedočenje. Ustajali smo rano i nakon dobrog doručka bili smo na području u 8.00 sati. Nakon što smo radili cijeli dan, pronašli smo neko mjesto blizu rijeke, okupali se i zatim večerali. Spavali smo u autu, a budili su nas jedino zvuk vjetra i cvrčci. Bilo je jako ugodno probuditi se i vidjeti papige i are kako lete u blizini. Što se tiče ljudi na području, bilo je jako dirljivo vidjeti njihovu žeđ za istinom. Neki su tražili primjerak od svake knjige koju smo imali kod sebe. Jednom sam prilikom u jednom danu podijelio 48 knjiga, a u jednom mjesecu izvršio sam 109 ponovnih posjeta i još uvijek nisam uspio ponovo doći u kontakt sa svim zainteresiranim osobama. Započeti su mnogi studiji, i premda su mnogi ljudi imali problema s čitanjem, dobar broj njih došao je u istinu.”

Brak — častan pred Bogom i pred ljudima

Pored toga što mnogi nisu znali ni osnove čitanja i pisanja, druga prepreka koja ih je zadržavala da usvoje istinu bio je njihov bračni status. Neki nisu mogli istovremeno platiti i formalno građansko i crkveno vjenčanje, pa su odabirali ovo drugo, a to vjenčanje nije imalo zakonsku valjanost. Naravno, kad takvi ljudi proučavaju Bibliju, oni nauče da trebaju legalizirati svoju bračnu zajednicu (Jevr. 13:4, 18).

U toj se situaciji našla jedna gospođa iz Uberlândie (Minas Gerais). Prije sedam godina “vjenčala” se prema katoličkom obredu, a čovjek s kojim je živjela nije vidio potrebu da legaliziraju svoju zajednicu. I što je učinila? Kad je napredovala u razumijevanju Biblije, rekla mu je da će ga, premda to ne želi, morati napustiti ako ne legaliziraju svoju zajednicu. Kad je shvatio da ona misli ozbiljno, konačno se složio. Nakon svog vjenčanja ona se odmah krstila.

Do 1977. brazilski zakon nije omogućavao rastavu. Zato nitko tko je bio vjenčan, a zatim napustio svog partnera i ušao u vezu s nekim drugim, nije imao mogućnosti da legalizira svoju sadašnju zajednicu. Neki su u toj drugoj zajednici imali čak i unuke. U skladu s Jehovinim vlastitim primjerom opraštanja prošlih grijeha počinjenih u neznanju, Vodeće tijelo je načinilo ustupak ljudima koji su proučavali Bibliju a nalazili su se u toj situaciji, tako da su se mogli krstiti ako bi potpisali izjavu o obećanju vjernosti svom bračnom drugu i ako bi obećali da će legalizirati svoju zajednicu čim to bude moguće (Dj. ap. 17:30; Rim. 3:25, 26a). Jedno je vrijeme u kartoteci Zajednice bio pohranjen priličan broj takvih izjava.

U jednom slučaju radilo se o majci 13-ero djece. Ona je proučavala Bibliju osam godina, ali nije mogla legalizirati svoj bračni status. Zato je potpisala izjavu, te joj je dopušteno da se krsti. Kad su njezina djeca saznala što je morala učiniti da bi se mogla krstiti, osmero njih također je počelo proučavati Bibliju, a kasnije se petero od njih krstilo dok su ostali počeli posjećivati sastanke.

Na koncu je zakon o rastavi ipak usvojen i, premda je propisivao da od zakonskog razdvajanja do rastave mora proći tri godine, moglo se riješiti većinu slučajeva onih koji su potpisali izjave. U 1988. vlada je smanjila period čekanja na godinu dana.

Posebno školovanje za službu

Tokom 1978. poklonjena je daljnja pažnja obučavanju skupštinskih starješina. Od 1959. Škola službe za Kraljevstvo pružala je posebnu obuku onima koji su bili imenovani za nadglednike. Međutim, 1978. svi su starješine u Brazilu, bez obzira na to jesu li ili nisu ranije pohađali tu školu, bili pozvani na poseban dvodnevni program školovanja. U ta dva dana razmatrali su na temelju Biblije kako se mogu poboljšati kao pastiri i učitelji stada, na koje načine mogu prednjačiti u djelu evangeliziranja, kako održavati duhovnu i moralnu čistoću skupštine te kako da zajedno surađuju u sklopu starješinstva. Bilo je prisutno blizu 7 000 starješina. Otada su se u sklopu Škole službe za Kraljevstvo periodički održavali daljnji tečajevi za doškolovanje.

Nije se zaboravilo niti sluge pomoćnike. Od 1985. u Brazilu se nastava u Školi službe za Kraljevstvo organizira i za njih. A od 1988. za održavanje škole mogu se osim Dvorana Kraljevstva koristiti i Kongresne dvorane, što omogućuje velikom broju starješina i slugu pomoćnika da istovremeno pohađaju tečaj. Posljednji tečaj, održan 1995, pohađalo je 22 092 starješina i 27 544 slugu pomoćnika. Kakav li je to lijep broj muževa koji su voljni i biblijski osposobljeni za preuzimanje odgovornostî u skupštinama!

Još je jedna škola počela djelovati u Brazilu 1978. — Škola pionirske službe. Prvi razred, čije je školovanje trajalo dva tjedna, školu je pohađao u Fortalezi (Ceará). Svrha ove škole je ojačati odnos pionira s Jehovom, pomoći im da još bolje hode stopama Isusa Krista te da povećaju svoju djelotvornost u službi.

Evidencija Zajednice pokazuje da je u Brazilu tijekom 18 proteklih godina tu školu pohađalo 1 650 razreda, a 39 649 općih pionira prošlo je tu izvrsnu obuku. Samo u 1994. održano je, u nastojanju da se pruži pomoć pionirima iz cijele zemlje, 187 razreda u 107 većih i manjih gradova.

Vrijedni su pažnje napori koje su neki pioniri učinili da bi mogli pohađati školu. Jedna sestra čiji muž nije vjernik svakog je dana ustajala u 5.00 sati da bi obavila kućanske poslove prije nego što bi otišla na nastavu, a čim bi nastava završila odlazila je po djecu da bi ih iz škole dovezla kući. Jedna druga sestra željela je promijeniti datum svog godišnjeg odmora da bi mogla pohađati školu. Njen se poslodavac nije s time složio, ali ona ga je stalno nastojala izmoliti za to. Odgovor je uvijek bio isti: “Ne dolazi u obzir!” Na koncu je, nakon što se pomolila Jehovi, rekla svom poslodavcu da će dati otkaz. A zašto? Zato što je jednostavno bila odlučna da pohađa tu školu. Dirnut njenom gorljivošću, konačno je pristao promijeniti datum njenog godišnjeg odmora.

Paulo Azevedo, nastavnik prvog održanog razreda, u jednom je intervjuu izjavio: “Škola pionirske službe pomaže pionirima da svoje područje vide u novom svjetlu, jer naglašava da trebaju pokazivati osobni interes za stanara, da trebaju uzeti u obzir njegove ili njene probleme, okolnosti, razmišljanja i vjerovanja. Pioniri koji to stalno imaju na umu slažu se s time da je to kao da su dobili novo područje za rad.”

Misionari za Brazil

Misionari su izvršili neprocjenjivo vrijednu službu u uspostavljanju čvrste organizacijske strukture. Prva dva misionara, koja su završila prvi razred Škole Gilead, stigla su u Brazil 1945. Do 1967. broj diplomaca Gileada porastao je na 76, a najveći broj od 117 dostignut je 1974. Neki su u pokrajinskoj i oblasnoj službi služili desetljećima, kao što su Richard i Ruth Wuttke te Eric i Christina Britten. Tijekom svih ovih godina ovdje je služilo oko 250 misionara iz 11 zemalja.

Općenito govoreći, Brazilci poštuju strance. No ipak, prilagođavanje na novu zemlju s drugačijom klimom, hranom, jezikom i običajima zahtijeva odlučnost i dobar smisao za humor. Sylvia Gustavsson, misionarka iz Švedske, prisjeća se: “Prvi ponovni posjet koji smo moj suprug Östen i ja obavili u Brazilu bio je posjet jednom bračnom paru u Belo Horizonteu (Minas Gerais). Nakon što smo s njima razgovarali otprilike jedan sat, rekli smo da ćemo sad otići. ‘Tek ste došli. Ostanite još malo!’ odgovorili su. Misleći da su stvarno zainteresirani, ponovo smo sjeli i ostali još malo. Pola sata kasnije, opet smo rekli da bismo morali otići. ‘Tek ste došli. Ostanite još malo!’ ponovili su. To se ponavljalo tri puta, a kad smo konačno otišli već je skoro bila ponoć! Ta se drama ponavljala i na sljedećim posjetima, sve dok nismo naučili da je izraz ‘Tek ste došli. Ostanite još malo!’ samo pristojan način da se zahvali za posjet, a da to ne mora bezuvjetno značiti da bi čovjek trebao još ostati. Nasreću, interes tog bračnog para za istinu bio je iskren!”

Misionari iz Brazila na službi u drugim zemljama

Imajući u vidu izvrsnu pomoć misionara koji su došli u Brazil, bili smo jako sretni kad smo 1982. saznali da će braća iz Brazila biti pozvana da služe kao misionari u drugim zemljama! Do kraja te godine, tri bračna para poslana su u Boliviju, a otada je 90 brazilske braće i sestara bilo pozvano da služe kao misionari u Angoli, Boliviji, Mozambiku i Paragvaju.

Neki od tih brazilskih misionara i sami su upoznali istinu uz pomoć koju su im pružili drugi misionari. To je bio slučaj s Átilom Carneirom iz Beléma. Njega je religija razočarala. Kad je došao u kontakt s misionarkom Delfinom Munguiom, zainteresirao se za istinu i počeo je od nje redovito primati časopise. Nakon nekog vremena, sestra je dogovorila da on tri puta tjedno proučava Bibliju s jednim misionarem. Nakon svog drugog studija, Átila je drugima počeo govoriti o onome što je učio, tako da je čak i prije svog krštenja već vodio tri biblijska studija! Nakon krštenja, služio je kao opći pionir, a zatim i kao specijalni pionir. Sada su on i njegova žena misionari u Mozambiku.

Među brazilskim misionarima koji služe u Mozambiku jesu i Benjamim Silva i njegova žena Iolanda. Oni su mnogo godina bili pioniri u sjevernom Brazilu. Uspjeli su uskladiti dvije velike odgovornosti — pionirsku službu i odgoj djeteta. Kad se njihova kćerka Martha udala, roditelji su se stavili na raspolaganje da služe kao misionari. Martha i dalje služi kao pionir, a Jehovin je blagoslov očit kod sve troje.

Poplave na jugu

Još od prvog stoljeća, kršćani su materijalno pomagali svojoj braći u vrijeme velikih nevolja (Dj. ap. 11:29, 30). Južne države Paraná, Santa Catarina i Rio Grande do Sul, 1983. godine doživjele su velike poplave koje su ih opustošile. U Blumenauu (Santa Catarina) vode rijeke Itajaí-Açu porasle su za 16 metara iznad normale, poplavivši praktički cijeli grad. U skladu s primjerom koji su pružili prvi kršćani, Svjedoci iz drugih mjesta poslali su humanitarnu pomoć — 43 tone hrane i 41 tonu odjeće.

Postupak Joãoa Vicentima Carrera, starješine u mjestu Campo Grande u državi Mato Grosso do Sul, udaljene 1 400 kilometara, tipičan je primjer spremnosti da se priskoči u pomoć. Kad je vidio televizijske vijesti o poplavi, telefonirao je podružnici Zajednice i upitao kako bi mogao pomoći. Zajedno s drugim starješinama, prikupio je tri tone hrane, odjeće, obuće i lijekova koje su dale skupštine u gradu. Istog tog dana, on i njegov sin bili su na putu u Blumenau s humanitarnom pomoći.

Luiz Bognar, starješina iz Blumenaua koji je radio na dijeljenju robe koja im je bila poslana, napisao je: “Braća su nam pomogla da preuredimo čamac tako što smo mu dogradili kotače, da je mogao ići i po vodi i preko manjih uzvisina suhog tla koje su stršale iz rijeke. Zatim smo krenuli u potragu za izoliranom braćom. Na nekim smo mjestima zbog visine vode morali presjeći električne žice da bismo prošli. Moja dva sina, od 10 i 12 godina, išla su sa mnom. Oni su dobri plivači. A osim toga, znao sam da su ljudi obzirniji kad se radi o čamcima s djecom.”

U jednoj su kući pronašli 16 osoba koje su tu bile bespomoćne deset dana a zalihe hrane su im se potrošile. Neposredno prije nego što je čamac stigao, jedan je brat nakon razmatranja dnevnog citata komentirao da će Jehova zbrinuti njihove potrebe u svoje vrijeme. A to se i dogodilo. U jednoj drugoj kući 22 osobe bile su tjedan dana zarobljene na gornjem katu i na tavanu. Kad su čuli zvuk čamca koji se približavao, isprva su mislili da bi to mogli biti lopovi; no onda su čuli kako netko zove: “Brate Walteru Germeru!” To su bila braća koja su nosila pomoć. “To je bilo dobro svjedočanstvo za susjede koji nisu Svjedoci”, prisjeća se Janis Duwe, koja je bila u toj kući a sada je član brazilske betelske obitelji. Zalihe koje su dobili bile su daleko veće od potrebnih za dan ili dva. Ona kaže: “Nekoliko mjeseci nismo morali kupovati ništa od trajne hrane.”

Priljepčiv pionirski duh

Premda si Jehovini svjedoci međusobno pomažu u materijalnom pogledu onda kad dođe do hitnih situacija, njihova je glavna djelatnost propovijedanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Oni znaju da će jedino Kraljevstvo zauvijek riješiti bezbrojne probleme čovječanstva. Stavljajući naglasak na to djelo, podružnica Zajednice poslala je 1984. pismo svakom krštenom objavitelju u Brazilu. Pismo je počinjalo riječima: “Obraćamo ti se ovim pismom da bismo te pozvali na sudjelovanje u pomoćnoj pionirskoj službi u travnju.” To bi značilo najmanje 60 sati u tom mjesecu posvetiti prenošenju biblijskih istina svojim bližnjima. Je li poziv bio prihvaćen? Prethodni najveći broj pomoćnih pionira iznosio je 8 000, a bio je iz travnja 1983, no u odgovoru na ovaj poziv, u službu se odazvalo više od 33 000 braće — 21 posto od ukupnog broja objavitelja! I kakav li je radostan mjesec teokratske službe to bio!

Trebalo je uložiti velike napore. Svjedok koji je bio vozač kamiona i jedan koji je bio zidar odredili su da idu u službu propovijedanja redovito od 18.30 do 20.30, nakon što su završili svoj svjetovni posao. Sestra koja je kod kuće radila kao krojačica, ustajala je rano da bi obavila svoj posao prije nego što je otišla u službu propovijedanja. Majci osmero djece — od kojih je najstarije imalo 12 godina, a najmlađe 5 mjeseci — pomagala je njena obitelj, tako što su starija djeca pomagala u brizi oko mlađe djece, a muž je pripremao večeru. Od 12 objavitelja jedne skupštine, 5 ih je služilo u pomoćnoj pionirskoj službi. Među njima su bila dva poglavara obitelji, jedan s 10 djece a drugi s 14. Obojica žive petnaestak kilometara od grada. Dva puta tjedno putovali su u grad da bi radili u službi propovijedanja devet sati svakog od tih dana. Jedna druga sestra, koja ne može hodati, sjedila je na stolici na pločniku ispred svog doma i razgovarala s prolaznicima.

Kad su okusili radost ove službe, neki od onih koji su tokom tog mjeseca služili kao pomoćni pioniri predali su molbu za opću pionirsku službu (Ps. 34:8). U travnju 1984. na popisu je bilo 3 500 općih pionira. Šest mjeseci kasnije bilo ih je 4 200, a godinu dana kasnije taj je broj iznosio 5 400. Sada u zemlji ima više od 22 900 općih pionira. I kakvu samo radost doživljavaju dok u tako velikoj mjeri sudjeluju u najvažnijem djelu koje se danas obavlja na Zemlji!

Simultano izdavanje publikacija

Do 1984. materijal se u našim portugalskim časopisima objavljivalo šest mjeseci kasnije nego u engleskim. Međutim, te godine su u Brazilu instalirana dva ofsetna rotaciona stroja i MEPS (višejezični elektronski fotosložni sistem, koji su razvila braća u svjetskoj centrali u New Yorku). Prevedeni materijal otada se unosi izravno u kompjuter, a MEPS programi znatno su ubrzali proces slaganja stranica. Paul Bauer, Erich Kattner i Franz Schredl bili su u New Yorku na obuci za rad na MEPS-u i njegovo održavanje. Tako se 1984. materijal koji je objavljivan na engleskom počelo simultano tiskati na portugalskom.

Ofsetne rotacione strojeve, od kojih svaki može tiskati 32 000 časopisa na sat, poklonila su braća iz Sjedinjenih Država. Harry Johnson iz bruklinske betelske obitelji nadgledao je njihovo instaliranje. Najprije se počelo sa simultanim izdavanjem publikacija. Ubrzo zatim počelo se tiskati u četiri boje i na kvalitetnijem papiru. Rezultati su bili izvrsni! Nikada prije nije zaprimljeno toliko pretplata na časopise u jednom mjesecu — 50 000 u lipnju 1987. Broj pretplata postojano je rastao, dosegavši vrhunac od 87 238 u travnju 1994. Sada svakog mjeseca tiskamo u prosjeku 3 500 000 časopisa na portugalskom i španjolskom.

Čuvari besprijekornosti okupljaju se u rekordnim brojevima

Daljnji značajan događaj 1985. bilo je održavanje Oblasnih kongresa “Čuvari besprijekornosti” istovremeno na dva najveća stadiona u Brazilu — na stadionu Morumbi u São Paulu i Maracanã u Rio de Janeiru. Na tim kongresima, održanim od 23-25. kolovoza 1985, bili su prisutni delegati iz 11 zemalja. Bila su tu i dva člana Vodećeg tijela, John Barr i Lyman Swingle.

Javno predavanje “Božja vremena i razdoblja — na što ukazuju?” u São Paulu je održao John Kushnir pred 162 941 osobom, a Augusto Machado održao ga je pred 86 410 osoba u Rio de Janeiru — što ukupno iznosi gotovo 250 000 osoba! To je skoro toliko koliko je bilo prisutno u New Yorku 1958, kad su se delegati iz 123 zemlje okupili istovremeno na dva tamošnja stadiona. No to nisu bili svi kongresi održani u Brazilu 1985.

Osim ta dva međunarodna kongresa, u raznim dijelovima zemlje održana su još 23 kongresa, s ukupnim brojem od 144 000 prisutnih i 1 192 krštenih. Među krštenima bila je i jedna gospođa iz São Leopolda (Rio Grande do Sul), koja je pred kratko vrijeme u nesreći izgubila dijete, pa se zato okrenula spiritizmu. Međutim, pročitala je brošuru Unseen Spirits—Do They Help Us? Or Do They Harm Us? (Nevidljivi duhovi — pomažu li nam? Ili nam štete?) a ono što je pročitala toliko je se dojmilo da je potražila mjesnu Dvoranu Kraljevstva. Tamo je prihvatila ponudu biblijskog studija i brzo je napredovala do krštenja. Danas ona, njen muž i njena unuka služe Jehovi.

‘Ne ostavljati sastanka’ usprkos udaljenosti

Naša kršćanska braća i sestre u Brazilu uistinu uvažavaju biblijski savjet da ne ostavljaju svoga sastanka, i ovo to više što više vide da se približuje Jehovin dan (Jevr. 10:24, 25, St). To od njih ponekad zahtijeva znatne napore. Jedan brat iz skupštine u mjestu Fazenda Taquari (Bahia), premda je hrom i u dobi od 70 godina, hoda osam kilometara da bi došao do Dvorane Kraljevstva. Braća iz skupštine Olindina (Bahia), hodaju 16 kilometara, noseći plastičnu vreću s odjećom da bi se mogla presvući kad prijeđu rijeku. U Parái nekoliko obitelji hoda šest kilometara kroz šumu gdje često nailaze na jaguarove tragove. Isto tako, u skupštini Repouso do Amatari (Amazonas), dvije obitelji, koje se sastoje od 15 osoba, hodaju kroz džunglu tako što jedna odrasla osoba hoda naprijed i lupa štapom po stablima i po tlu da bi otjerala zmije.

Jedna trudna sestra hoda s djetetom na rukama 16 kilometara do Dvorane Kraljevstva u malom mjestu Axixá (Tocantins), kad god ne uspije dobiti vožnju kamionom. Da bi svoju malu djecu mogla voditi sa sobom u Dvoranu Kraljevstva, sestra iz Bahie ih stavi u dvije velike košare koje objesi s jedne i s druge strane magarca kojeg vodi.

Na pokrajinskom sastanku u mjestu Cruzeiro do Sul (Acre) bilo je prisutno 37 osoba iz skupštine Rio Badejo (Amazonas), premda u skupštini izvještava samo 9 objavitelja. Ta je grupa hodala osam sati da bi bila prisutna. Među njima je bila i sestra s osmero djece, od kojih najmlađe ima pet godina. Isto tako, desetero braće biciklom je proputovalo 100 kilometara da bi došli na svoj sastanak pokrajine u Florianu (Piauí). Oni su doista zahvalni za duhovne pripreme koje Jehova čini.

Samopožrtvovni pastiri stada

Brz porast broja objavitelja stvorio je potrebu za većim brojem duhovnih pastira koji bi se brinuli za Božje stado (Dj. ap. 20:28; 1. Petr. 5:2). Ne samo da postoji potreba za starješinama koji bi vodili brigu oko pojedinih skupština nego i za osposobljenim nadglednicima koji bi mogli putovati kako bi s ljubavlju nadgledali pokrajine i oblasti. Mnoga braća već više od 30 godina požrtvovno služe kao putujući nadglednici. Svake se godine osnuje prosječno dvanaest novih pokrajina, a sada na brazilskom području ima 326 pokrajinskih nadglednika i 21 oblasni nadglednik. Ta braća pokazuju izvrstan duh, spremni su služiti bilo gdje, bez obzira na okolnosti.

Što to može uključivati? Neki su ostavili udoban dom, i sada rado prihvaćaju smještaj pod različitim okolnostima u kojima žive naša braća. Budući da je klima tropska, susreću se s komarcima i drugim insektima. Zbog vrućine neki radije spavaju u mrežama nego u krevetima. Ima domova koji imaju krov ali ne i zidove. U udaljenim krajevima možda moraju putovati čamcima, konjima, dotrajalim autobusima ili jednostavno pješice.

José Vertematti, koji je u 1970-ima služio kao pokrajinski nadglednik u Maranhãu, napisao je: “Da bismo došli do skupština u Sítio Cearáu i Guimarãesu, moja žena Mazolina i ja morali smo dva sata putovati brodom a zatim čekati bilo kakvo prijevozno sredstvo da nas poveze, budući da nije bilo autobusne linije. Nekoliko puta vozili smo se kamionom, Mazolina u kabini a ja na vrhu tereta, u kojem je bilo svinja, kokoši i koza ili vreća s brašnom, rižom i grahom. Kad bi kamion zagreznuo u blato, morali bismo izići i gurati ga. Ako je sve išlo kako treba, ovaj dio putovanja trajao je oko pet sati. Zatim smo još četiri sata hodali do Dvorane Kraljevstva.” Mjesni Svjedoci jako su cijenili takve posjete.

Da bi došla na sastanke u Dvorani Kraljevstva u Guimarãesu, neka su braća morala hodati oko 30 kilometara svaki tjedan, za što im je trebalo pet ili šest sati. Tokom posjeta pokrajinskog nadglednika, ostali bi u gradu cijeli tjedan da bi mogli imati punu korist iz njegovog posjeta.

Ima pokrajina koje obuhvaćaju ogromna, rijetko naseljena područja. Naprimjer, tokom 1980-ih jedna je pokrajina obuhvaćala države Acru, Rondôniu i dijelove država Mato Grosso i Amazonas, što je područje veličine Španjolske. Dok je bio u toj pokrajini, Adenir Almeida posjećivao je skupštinu u Lábrei (Amazonas), mjestu u kojem su mnogi ljudi patili od Hansenove bolesti, ili gube. Da bi tamo stigao, četiri je sata putovao autobusom, prenoćio je u putničkom svratištu, a ujutro je krenuo dalje, zajedno s osmoricom drugih putnika, na vrhu kamiona natovarenog bocama alkoholnog pića. Nakon nekoliko sati putovanja po vrućini, svi su bili jako žedni. Jedina dostupna tekućina bila je u tim bocama. Brat Almeida priznaje da pod takvim okolnostima nije bilo lako oduprijeti se ponudi drugih da i on pije iz boca koje su oni ukrali iz tereta. Nakon desetosatnog putovanja po žarkom suncu, uz mnogo prašine a potom i kiše, konačno su stigli u Lábreu. Tamo se okupila cijela skupština na njegovom dočeku — dva specijalna pionira i dva nekrštena objavitelja! U nedjelju je imao zadovoljstvo da krsti dva objavitelja.

Wladimiru Aleksandruku, neoženjenom bratu koji služi kao putujući nadglednik skoro 30 godina, za prenoćište je jednom poslužio i mjesni zatvor. To je bilo 1972. kad je u izoliranom području posjetio jednu objaviteljicu čiji muž nije bio vjernik. Mjesto je bilo malo i nije imalo hotel, zato je pokrajinski nadglednik dogovorio da spava u zatvoru. Sa smijehom se prisjeća: “Svi su mislili da sam ja novi šef policije, jer su me vidjeli da ulazim i izlazim iz zatvora kad god sam to htio i da nosim košulju i kravatu. Najprije sam ja bio jedini stanar, ali drugog dana pridružio mi se čovjek koji je ukrao svinju. Tako sam mu mogao svjedočiti.”

Ti samopožrtvovni nadglednici spremno priznaju da su srdačna ljubav i istinska revnost braće više nego nadoknadile svaki nedostatak udobnosti ili privatnosti.

Prema zapadu

U 1980-im, mnoge obitelji s juga slijedile su poziv: “Idi na zapad, mladiću!” Selile su se u zapadni Brazil, naročito u Rondôniu, tražeći zemlju pogodnu za obrađivanje. Država ju je nudila besplatno. Kroz šumu su iskrčeni oko 35 kilometara dugi putevi, nazvani “linije”, a uzduž obje strane tih “linija” bila je zemlja raskrčena za naseljenike. To je bilo izvrsno područje za svjedočenje!

U mjestu Pimenta Bueno (Rondônia) brijač koji je bio evangeličke religije sagradio je crkvu. Međutim, uznemirio se kad je vidio kako se pastori u njegovoj religiji svađaju i da svaki želi da ga se dodijeli u crkvu u kojoj se sabire više novca. Nikad dotad nije saslušao Svjedoke. No kad je jednog dana promatrao specijalne pionire kako rade uzduž ulice, a vidjelo se da su jako sretni, upitao se: ‘Ako ja imam istinu, zašto sam toliko uznemiren? I ako su oni “lažni proroci”, zato su toliko sretni?’ Posjetio je pionire — i to noću, da ga netko ne bi vidio — i prihvatio je biblijski studij. Ono što je naučio jako ga se dojmilo, pa je pozvao pionire, Jonasa i Robsona Barbosu de Souzu, da održe propovijed pred 30 članova njegove crkve. Nekoliko tih članova prihvatilo je istinu, a s vremenom je crkva bila zatvorena. Ubrzo zatim zatvorena je i katolička crkva u tom području, budući da su čovjek koji je vršio bogoslužje i njegova obitelj isto tako postali Jehovini svjedoci.

Kad je pokrajinski nadglednik prvi put posjetio tu skupštinu, u njoj je već bilo 49 objavitelja, a 280 osoba bilo je na javnom predavanju. Područje je bilo malo, a za kratko vrijeme svi su stanovnici ili bili Svjedoci ili su proučavali s njima. Zato su objavitelji morali kamionom odlaziti u susjedna naselja da bi propovijedali. Također su koristili kamion (prekriven ceradom) da bi putovali na kongrese u najbliži grad, Pôrto Velho, udaljen 600 kilometara.

Amazonska regija

Svjedočenje u amazonskoj regiji nosi posebne izazove, no duhovne potrebe ljudi koji tamo žive ne zanemaruju se. To je područje veće od zapadne Evrope. Na brazilski dio šume otpada gotovo polovica zemlje, no on ima samo 9 000 000 stanovnika — oko 6 posto brazilske populacije. Neki dijelovi rijeka u ovom području izgledaju poput pravog mora. Naprimjer Negro, jedna od glavnih pritoka Amazone, pored Manausa, glavnog grada savezne države, široka je 18 kilometara, a ušće glavnog toka delte Amazone široko je 50 kilometara. Među svjetskim rijekama, Amazonu se u mnogim pogledima smatra kraljicom.

U toj regiji nije neuobičajeno da se za odlazak iz jednog u drugi grad mora nekoliko dana putovati brodom. Dva specijalna pionira koja su zadužena za Eirunepé (Amazonas), grad s 20 000 stanovnika, napisala su: “Do svog područja moramo brodom putovati 13 dana. Brod smatramo dijelom svog područja. Dok smo bili na brodu, podijelili smo nekoliko publikacija i započeli osam biblijskih studija, koje smo vodili dvaput dnevno.” U Amazoniji ima 213 specijalnih pionira koji marljivo pomažu ljudima da izvuku korist iz Božje Riječi.

Plovidba brodovima Zajednice

Od 1991. neki od naših specijalnih pionira u svojoj službi koriste i brodove kao sastavni dio opreme. Te je godine Zajednica nabavila dva broda za tu svrhu. Jedan se zove Boas Novas (Dobra vijest), koji plovi rijekama Negro, Purus, Madeira i Solimões. Proclamador das Boas Novas (Objavitelj dobre vijesti) kruži oko otoka Marajó — velikog kao Nizozemska — koji se nalazi na ušću Amazone.

Na svakom je brodu pet specijalnih pionira. Dok su dva para pionira u službi, jedan pionir ostaje na brodu i priprema jelo, čisti i čuva brod da ne bi došli gusari. Glavni je cilj doprijeti do stanovnika malih sela pored riječnih obala i do ostalih koji žive u kolibama sagrađenim na kolju ili u plovećim domovima.

“Entre!” (Uđite!) izraz je dobrodošlice koji pioniri čuju gotovo uvijek kad dođu pred neki dom. Nakon njega slijedi svjedočanstvo od 40 ili više minuta. Pioniri ostaju u većim mjestima blizu dva mjeseca, vodeći biblijske studije sa zainteresiranim osobama, u mnogo slučajeva i nekoliko puta tjedno. Javna predavanja i Studij Kule stražare obično se održavaju u školi ili u nekom privatnom domu. Ostali sastanci održavaju se na brodu. Ako ljudi pokažu istinsku želju za služenjem Jehovi, specijalni pioniri dobivaju zadatak da ostanu i razvijaju interes.

Oko tri sata brodom od Manausa, u blizini Janauacáe, nalazi se jedinstvena Kongresna dvorana koju su sagradila tamošnja braća. Tamo nema problema s dobivanjem soba za one koji iz udaljenih krajeva dolaze na sastanke pokrajine. Mnogi ljudi žive u plovećim domovima, tako da jednostavno brodom dotegle svoj dom do Kongresne dvorane, koja je sagrađena na otoku, “parkiraju” ga i iskrcaju se na sastanak. Premda obližnje skupštine imaju manje od 100 objavitelja, na sastancima pokrajine bude i do 250 prisutnih.

Pomaganje Indijancima da upoznaju istinu

Indijance, s kojima se većina ljudi tako često ophodi s malo poštovanja, duboko se dojmi kad se Jehovini svjedoci prema njima odnose s punim poštovanjem. Velik broj njih duhovno je napredovao do krštenja (Dj. ap. 10:34, 35).

Hamilton Vieira, koji je služio kao pokrajinski nadglednik u području u kojem žive Indijanci, prisjeća se jednog iskustva koje je imao s njima. U jednom je govoru citirao Luku 21:34-36 (NW), gdje se upozorava na ‘prekomjerno jelo i piće’. Najprije je govorio o ‘prekomjernom jelu’. Kad je primijetio da njegovi slušaoci baš ne shvaćaju što to znači, objasnio im je to. Indijanci su se tome jako začudili, a onda su se počeli smijati. Pojam prekomjernog jela za njih je bio totalni apsurd. Indijancima je normalno da ponekad okruže ribu na jednoj strani rijeke ali tada uhvate samo toliko koliko im treba da bi zadovoljili svoje trenutne potrebe, i nimalo više. No što je s ‘prekomjernim pićem’?

Nažalost, prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića uobičajeno je među indijanskim stanovništvom. Na neumjereno pijenje alkohola potiču ih ljudi koji im dobavljaju pića i koji se onda zabavljaju gledajući kako se ovi nerazumno ponašaju kad su pijani. Brat Vieira im je uspio objasniti da isto kao što je besmisleno previše jesti, jednako je tako apsurdno i previše piti.

U tom području posjetilac mora ponekad hodati uskim šumskim stazama i naučiti održavati ravnotežu dok hoda po deblima koja leže u manjim riječnim tokovima, služeći kao mostovi. Ta su debla obično vlažna i klizava. “Nije mi bilo lako hodati po njima”, prisjeća se brat Vieira. “Domaćoj braći to nije problem, čak niti sestrama koje nose djecu na rukama i koje su, na moje čuđenje, nosile moje torbe, dok sam se ja borio da zadržim ravnotežu.”

Neočekivana pomoć

U 1970-ima i 1980-ima važnu ulogu u propovijedanju dobre vijesti igrala su javna predavanja s prikazivanjem dijapozitiva. Pataíba (Bahia) ima samo 1 500 stanovnika i malu skupštinu, ali je broj prisutnih na prikazivanju dijapozitiva iznosio 1 572. Kako je do toga došlo? Moacyr Soares, pokrajinski nadglednik, objašnjava: “Budući da je Dvorana Kraljevstva bila premala, predložio sam starješinama da od načelnika mjesta zatraže dozvolu za korištenje tržnice na glavnom trgu, nasuprot katoličke crkve. S njegovim dopuštenjem uklonili smo štandove i načinili gledalište. Budući da je to bio ‘Veliki tjedan’, bila je planirana velika procesija koja je trebala krenuti od crkve u 18.00 sati, u vrijeme kad je trebalo početi naše javno predavanje. Na nju su bili pozvani ljudi iz obližnjih mjesta, a budući da u tom mjestu nije bilo svećenika, jedan je trebao doći izvana da bi predvodio procesiju. Međutim, na svećenikovom se autu probušila guma, pa on nije stigao na vrijeme. Zato je, umjesto procesiji, većina ljudi koji su došli na nju prisustvovala našem predavanju. Shodno tome, naslov govora bio je ‘Privesti još mnoge k pravdi u vrijeme kraja’.”

200 000 objavitelja!

U siječnju 1987. broj objavitelja Kraljevstva u Brazilu prešao je 200 000, a rast se nastavio brzim tempom. Tokom 1988. bilo je osnovano 367 novih skupština; daljnjih 370 osnovano je 1989. — u prosjeku više od jedne svakog dana! Više radnika — više publikacija! Zato smo kao pomoć dobili treći rotacioni stroj, s kapacitetom od 38 000 časopisa na sat. Također je trebalo modernizirati Odjel za otpremu kako bi mogao obraditi tisuće skupštinskih narudžbi za literaturu.

Izrađeni su planovi za dogradnju postojeće tiskare, kako bi se povećao radni prostor sa 27 000 kvadratnih metara na 42 000 kvadratnih metara. Gradnja je počela u prosincu 1988, a obavila ju je ekipa betelskih građevinara pod stručnim vodstvom nekolicine međunarodnih slugu — sve samih volontera.

Pomoć međunarodnih slugu

Bili smo sretni što je s nama 35 braće stručnjaka iz drugih zemalja koji su nam pomogli u ovom projektu proširivanja tiskare, a kasnije i u izgradnji dodatnih stambenih zgrada. Neka braća i sestre služili su nekoliko tjedana, drugi su služili par mjeseci, a nekoliko njih i više od šest godina. Njihovo gostovanje bilo je ohrabrujuće, izgrađujuće, a zbog njihove stručnosti i jako produktivno.

Neki od tih međunarodnih slugu bili su mladi; drugi su već bili bake i djedovi. Keith Colwell i njegova žena Rae Etta stigli su prvi, u ožujku 1989, i spadaju u ovu drugu kategoriju. Oni imaju više od 50 godina. Keith kaže: “Nije bilo lako odvojiti se od naše dvije kćeri i zetova, od četvero unučadi i od mame i tate. Ponekad razmišljamo o odlasku kući i o tome da jednostavno budemo ‘baka i djed’, ali dokle god nas se može koristiti i dok imamo snage, sa zadovoljstvom ćemo govoriti: ‘Evo mene! Pošalji mene’ (Iza. 6:8).”

Darwin Harley i njegova žena Shirley također su skoro šest godina služili u Brazilu. I oni su s nostalgijom razmišljali o svoje četvero djece i osmero unučadi. No ipak su bili odlučni Jehovu stavljati na prvo mjesto u svom životu i nastaviti svojoj djeci pružati primjer u tom pogledu. Zato se nakon vjenčanja najmlađeg od njih, Darwin i Shirley nisu dvoumili što da učine. Predali su molbu da trajno služe kao međunarodni sluge. Premda danas već imaju više od 60 godina, s ganućem kažu: “Zahvalni smo Vodećem tijelu za priliku da možemo služiti Jehovi na ovaj poseban način.” Kad je došlo vrijeme da brazilska betelska obitelj kaže doviđenja svim tim vjernim slugama iz drugih zemalja, na mnoge su oči navrle suze. Neki od tih slugu vratili su se kući, dok su drugi otišli na nove zadatke.

Svećenik upoznaje istinu

Najistaknutija od veličanstvenih stvari koje Jehova čini u Brazilu jest oslobađanje ljudi koji su bili duboko upleteni u krivu religiju. Jednog je dana u autobusu jedan Jehovin svjedok sjedio do Ademira de Oliveire, koji je deset godina služio kao svećenik u Brazilskoj katoličkoj crkvi. Počeli su razgovarati o značenju riječi “pakao”. Kasnije je Ademir razmišljao o tom razgovoru i dok je čitao naše časopise sve je jasnije spoznavao istinu.

U svojoj je crkvi počeo naučavati da je Jehova Bog i da je korištenje likova neispravno. Ali shvaćao je da sam ne primjenjuje ono što propovijeda — konačno, crkva je još uvijek imala svoje likove. U to vrijeme, kad su mu u samo deset mjeseci umrli i otac i majka, pomislio je da ga Bog kažnjava zato što je razmišljao o napuštanju Katoličke crkve. Međutim, prilikom majčinog pogreba shvatio je da je Jehova Onaj tko je može vratiti u život. Godine 1989. otišao je na svoj prvi sastanak u Dvoranu Kraljevstva i otada je redovito posjećivao sastanke. Napustio je Katoličku crkvu, a u prvom mjesecu u kojem je služio kao objavitelj Kraljevstva, izvijestio je 60 sati i podijelio 12 primjeraka knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Nakon svog krštenja postao je opći pionir, a sada služi i kao starješina u gradu Jundiaí (São Paulo).

Odgovori na pitanja mladih

Mladim ljudima treba pomagati da bi služili Jehovi na prihvatljiv način (Prop. 12:1). Prilikom serije Oblasnih kongresa “Odanost Bogu”, održanih 1989, dobili smo korisno sredstvo za tu svrhu. Jedna je 15-godišnja djevojka napisala: “Na početku programa dana je obavijest da svi mladi u dobi od 10 do 19 godina sjednu zajedno u prvom dijelu gledališta. Svi smo bili jako uzbuđeni, pitajući se što će se dogoditi. Na kraju programa, nakon živog govora, govornik je objavio da će svatko od mladih dobiti na poklon knjigu pod naslovom Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. Bilo je jako, jako uzbudljivo! Skoro sam zaplakala, bila sam jako sretna. Baš nam je to bilo potrebno. Otada u knjizi često tražim savjete. S tim dragocjenim Jehovinim darom dobro smo opremljeni za suočavanje s pritiscima ovog sustava.” Mladoj je braći i sestrama na 108 kongresa diljem zemlje bilo podijeljeno više od 70 000 knjiga.

Procjenjuje se da su oko 35 posto onih koji posjećuju skupštinske sastanke u Brazilu mladi. Oni se svaki dan suočavaju s degradirajućim utjecajem ovog materijalističkog, nemoralnog svijeta. Suočeni su s izazovom da steknu adekvatno svjetovno obrazovanje koje će ih pripremiti za život u svijetu odraslih, a da istovremeno steknu životno važno obrazovanje iz Božje Riječi koje ih može pripremiti za preživljavanje u novi svijet pravednosti. Većina se od njih hrabro suočava s tim izazovom. Mnogi služe kao pomoćni pioniri čak dok još idu u školu, a zatim stupe u opću pionirsku službu čim završe školu. Drugi školu smatraju svojim osobnim područjem i koriste svaku priliku da bi tamo svjedočili.

Kad je jedan Svjedok u Minas Geraisu posjetio školu i razgovarao s jednom od učiteljica, ona mu je ispričala sljedeće: “U svom sam razredu imala dvije djevojčice, jedna je imala 9 a druga 11 godina. Primijetila sam da su drugačije od ostalih učenika. Zapazila sam da za vrijeme naših molitvi one tiho stoje s drugima ali da ne ponavljaju molitve. Kad sam ih upitala da li možda ne znaju kako se moli ili im je neugodno moliti se, rekle su mi da Jehova Bog ne sluša molitve koje se stalno automatski ponavljaju i da se i one u sebi mole dok se mi molimo. Upitala sam ih: ‘A kako se vi molite?’ Starija mi je rekla: ‘Molim vas, sagnite glavu’, a zatim se pomolila. Zahvalila je Jehovi za svoje roditelje, hranu, učiteljicu, a čak se molila i za zdravlje svoje majke koja ih je naučila istini iz Biblije. Nisam mogla zadržati suze i morala sam otrčati u toalet da bih se isplakala.” Prilikom ponovnog posjeta, objavitelj je saznao da se obitelj tih djevojčica preselila jer u tom mjestu gdje je učiteljica radila nije bilo Dvorane Kraljevstva. “Jako mi nedostaju”, zaključila je učiteljica.

Preobražavajuća snaga istine

Božja Riječ može imati snažan, preobražavajuć utjecaj na život ljudi. Naprimjer, pojedinci koji su robovali demonima sada su oslobođeni. Tako je bilo kod jednog mladog čovjeka iz São Paula čija se obitelj bavila spiritizmom. Od svoje 13. godine vodio je spiritistički (macumba) centar, kamo su mnogi dolazili po pomoć u rješavanju problema svih vrsta, u vezi s obitelji, zdravljem, zaposlenjem i udvaranjem. Osim što su za to koristili biljne mješavine, obavljali su i rituale žrtvovanja životinja — žaba, kokoši i koza — i to noću na grobljima. Ponekad su koristili ljudske kosti ukradene iz grobova. Godine 1990, kad je imao 19 godina, prvi je put došao u kontakt s Jehovinim svjedocima. Kad je shvatio da je ono što je naučio od njih istina, okupio je 11 duhovnih medija koji su radili za njega i objasnio im da Biblija ne odobrava spiritističke postupke. Da bi se oslobodio demonskih napada, spalio je sve spiritističke predmete koje je imao. Nakon pet mjeseci proučavanja Biblije, postao je objavitelj, a tokom prvog mjeseca propovijedanja, izvijestio je 12 biblijskih studija (Dj. ap. 19:19, 20). Većinu tih studija vodio je s ljudima iz svoje sredine koji su ga znali kao macumbeira (majstora macumbe). Nakon svog krštenja služio je kao pomoćni pionir, zatim kao opći pionir, a kasnije kao član brazilske betelske obitelji.

Biblijska istina duboko je utjecala i na život čovjeka koji je svake godine tokom 20 godina aktivno sudjelovao na karnevalu. Za svoje sudjelovanje u čuvenim karnevalskim plesovima u Rio de Janeiru dobio je i nagrade. Sastavni dio njegova života bilo je prekomjerno pijenje, kockanje i druženje s ljudima koji su vršili sve oblike nemorala. Kad je upoznao istinu, potpuno je promijenio svoj način života. Sada je sluga pomoćnik, a svoje talente koristi pri dekoriranju pozornica na kongresima.

Nogomet je bio strast jednog drugog mladića iz Rio de Janeira. Bio je u grupi animatora navijanja koju je organizirao klub i koja je brutalno zlostavljala protivničke navijače. Bio mu je običaj da na nogometni stadion ode naoružan pištoljem i bombom kućne izrade. Na skoro svakoj utakmici potukao se s protivničkim navijačima i s policijom. Međutim, jedan bivši školski kolega, koji je bio Svjedok, započeo je s njim proučavati Bibliju. Shvatio je tko su mu pravi prijatelji i tko mu je najveći neprijatelj. Dopustio je biblijskoj istini da izmijeni njegovu osobnost, a zatim se krstio.

I Pedro, mladić iz São Paula, vodio je nasilan život. Bavio se borilačkom vještinom zvanom capoeira (tehnika nasilnog napada) i volio je nositi vatreno oružje. Kako je bio visok skoro dva metra i snažne građe, stalno se tukao. Međutim, jednog je dana pristao na biblijski studij. Nakon što je čuo biblijsko predavanje u Dvorani Kraljevstva, shvatio je da će u svom životu morati poduzeti velike promjene. Uništio je svoje oružje i napredovao do krštenja. Otada mu se deset članova njegove obitelji uz njegovu pomoć pridružilo u služenju Jehovi.

Može li istina pomoći nekoj osobi da svlada sramežljivost? Pomogla je to jednoj gospođi iz São Paula. Kad je ta žena prvi put čula biblijsku poruku, zadivilo ju je ono što je čula. No posjećivanje sastanaka i javno propovijedanje dobre vijesti još su joj uvijek bile ogromne prepreke. Zašto? Zbog njene sramežljive naravi i straha da će se morati suprotstaviti mužu. No imala je na umu retke kao što je Matej 10:37 i konačno je smogla hrabrosti da krene u službu propovijedanja. Željela je ugoditi Jehovi, a ipak je često plakala, boreći se s porivom da odustane i ode kući. Međutim, na koncu joj je svjedočenje postalo lakše i čak ugodno. Zbog njene ustrajnosti, istinu su upoznali njena majka, petorica braće i muž.

Izdržati visoku inflaciju

Jedan od glavnih problema tokom 1980-ih bila je vrlo visoka inflacija. I pored nekoliko ekonomskih planova, inflacija je nastavila rasti dok nije u periodu od svibnja 1989. do travnja 1990. dostigla 6 584 posto. U nekim su mjesecima cijene rasle gotovo 3 posto na dan! Na kraju mjeseca čovjek je trebao skoro dvaput više novca za neki artikl nego na početku mjeseca. Nastojeći situaciju staviti pod kontrolu, vlada je u ožujku 1990. na 18 mjeseci zamrznula sve bankovne račune. Također je više puta morala brisati po nekoliko nula s novca i tiskati nove novčanice.

Problem inflacije, dakako, nije bio nov, ali ono što se događalo tokom 1990-ih bilo je stvarno previše. Nasreću, u podružnici smo imali poveliku zalihu papira i drugih potrepština za tiskanje. Kupovali smo samo ono što je bilo apsolutno neophodno, a sve drugo smo odgađali. Betelska 800-člana obitelj složila se da neko vrijeme bude bez svojih mjesečnih naknada. Također je bilo ohrabrujuće što je podružnica Zajednice primala telefonske pozive i pisma od braće koja su nudila svoje donacije i zajmove da bi Betel mogao i dalje funkcionirati. Nakon nekoliko mjeseci, vlada je neprofitnim organizacijama kao što je naša dopustila da obnove uobičajenu djelatnost. Za Zajednicu je kriza bila završena.

Tokom tog teškog perioda, Svjedoci su nastavili biti aktivni u službi. Mudro su koristili svoje vrijeme, novac i energiju. Mnogi su pokazali istinsko cijenjenje za božanski savjet da najprije traže Kraljevstvo (Mat. 6:33). Rezultat toga bio je novi najveći broj objavitelja, pionira i podijeljene literature u 1990. Otada nije premašen 11-postotni porast broja objavitelja, zabilježen te godine.

Kad su bankovni računi bili zamrznuti, skupština Floresta u mjestu Joinvile (Santa Catarina), imala je deponirano novca u protuvrijednosti 100 000 američkih dolara, namijenjenog izgradnji Dvorane Kraljevstva. Odgodila je gradnju, ali su prilozi koje je prikupila ipak omogućili da se nova dvorana sagradi i bez novca u banci. Kad su sredstva u banci kasnije bila odmrznuta, skupština je kupila parcelu za parkiralište odmah do Dvorane Kraljevstva i pomogla je jednoj drugoj skupštini da si sagradi Dvoranu Kraljevstva.

Naučiti čitati Bibliju s razumijevanjem

Opisujući sretnog čovjeka, psalmist je rekao: “U zakonu [je] Jehovinom radost njegova i iz zakona njegovog on prigušenim glasom čita dan i noć” (Ps. 1:2, NW). Ali ima mnogo ljudi koji nikad nisu imali priliku ići u školu i naučiti čitati. Da li bi se takvima moglo pomoći da osjete radost o kojoj je govorio psalmist? Godine 1958. počela se u Dvoranama Kraljevstva održavati posebna nastava na kojoj se učilo čitati i pisati. U 1970. načinjen je daljnji korak u ovom obrazovnom programu kad je na portugalskom izdana brošurica Naučiti čitati i pisati. Do danas su Svjedoci naučili čitati više od 20 000 ljudi, od kojih mnogi nisu bili Svjedoci.

Čak su i neki koji nisu Jehovini svjedoci primijetili korisnost ove nastave i izrazili su svoje cijenjenje za nju. U São Paulu je jedan suprug koji nije vjernik zahvalio mjesnoj skupštini za to što su Svjedoci njegovu ženu naučili čitati. Šef policije iz Ferrosa (Minas Gerais) poslao je pismenu pohvalu Zajednici za poučavanje zatvorenika u tamošnjem zatvoru, u kojoj je rekao: “Bez obzira na to polazimo li s duhovne točke gledišta ili s materijalističkog stanovišta, Jehovini svjedoci su surađivali sa mnom kao šefom policije u tome što su zatvorenike učili čitati. Poput sitne kiše koja tiho pada, ali može uzrokovati bujanje rijeke, oni su u velikoj mjeri pomogli da se zatvorenici integriraju u društvo.”

Naravno, čitanje ima najveću vrijednost kad osoba uživa u Božjoj Riječi i razgovara o njoj s drugima. Jedna 74-godišnja Svjedokinja iz Rio de Janeira koja je završila tečaj opismenjivanja čini upravo to, i sada je u poziciji da mnoge ljude koji žive u njenom kraju uči istini.

Kad je izdana brošurica Naučiti čitati i pisati, objavitelje se poticalo da je koriste za vođenje studija sa zainteresiranim osobama koje trebaju takvu pomoć. Jednog je dana Sonia Springate, koja je služila kao misionarka u Curitibi (Paraná), zamolila ženu kojoj je svjedočila da pročita Otkrivenje 21:4. Žena je oklijevala, a onda je rekla: “Ne, vi pročitajte.” Kad je došla u ponovni posjet k toj osobi, Sonia je ustanovila da ta žena ne zna čitati. Premda je žena imala mnogo posla brinući se za četvero djece, sestra je s njom vodila studij pomoću brošurice Naučiti čitati i pisati. Isprva je bila malodušna, no uz ohrabrenje je ustrajala i za godinu dana naučila je čitati. Danas su ona i njen muž kršteni Svjedoci, a djeca napreduju u istini.

Nekima koji su već znali čitati trebalo je pomoći da bolje razumiju ono što čitaju. U tu su svrhu u nekim skupštinama 1990. osnovane grupe koje su dobivale takav napredni stupanj pomoći u čitanju i konverzaciji. Takvu pomoć sada prima gotovo 6 000 Svjedoka, a rezultati su dobri. Na početku tečaja jednoj je sestri iz Rio de Janeira trebalo oko dva sata da pročita i shvati gradivo za Skupštinski studij knjige. Nakon dva mjeseca tečaja, za to joj je trebalo 20 minuta.

Posebno raspačavanje časopisa

Kod Jehovinih svjedoka visoko mjesto na listi štiva za čitanje zauzima Kula stražara, kojoj je svrha da ljudima koji ljube istinu pomogne razumjeti Bibliju. Ona veliča Jehovu Boga kao Suverenog Gospodara svemira i pokazuje kako će Božje Kraljevstvo riješiti probleme čovječanstva. Njen popratni časopis, Probudite se!, ukazuje na pravo značenje pozadine tekućih događaja i izgrađuje povjerenje u Stvoriteljevo obećanje o mirnom i sigurnom novom svijetu. Jehovini svjedoci revno prenose te vrijedne informacije drugima. Da bi povećali raspačavanje ovih časopisa i ohrabrili nove koji udovoljavaju uvjetima za sudjelovanje u službi, bilo je planirano da se na praznik 1. svibnja 1990. provede akcija posebnog raspačavanja časopisa. Preporučilo se da skupštine organiziraju službu propovijedanja prijepodne, poslijepodne i uveče te da cijele obitelji toga dana rade u službi.

Odaziv je bio odličan! Naprimjer, u Rio de Janeiru je iz jedne skupštine sa 125 objavitelja, u službi prijepodne sudjelovalo njih 121, a poslijepodne 118. Tog je mjeseca postignut najveći broj objavitelja u zemlji, 288 107, a izviješteno je više od 500 000 podijeljenih časopisa samo u tom danu. Otada su s dobrim uspjehom bili organizirani i drugi posebni dani rada s časopisima.

Oblasni kongresi “Čist jezik”

Kongresi predstavljaju važne događaje u životu Jehovinih svjedoka, a neki od kongresa dugo ostaju u sjećanju svojih posjetitelja. Jedan takav kongres održan je u São Paulu u kolovozu 1990. Zadnjeg dana Oblasnog kongresa “Čist jezik”, više od 134 000 osoba — 86 186 na stadionu Morumbi i 48 220 na stadionu Pacaembu — slušalo je javno predavanje koje su istovremeno iznosila dva govornika. Prisutni su bili C. W. Barber i A. D. Schroeder, članovi Vodećeg tijela, te još 2 350 stranih delegata iz 14 zemalja.

Po završetku zadnjeg predavanja na oba stadiona, delegati su počeli mahati rupčićima i maramama. Pod dubokim dojmom svega što su vidjeli, mnogima su navrle suze radosnice. Kako su brazilski Svjedoci samo bili zahvalni što su njihova kršćanska braća i sestre došli iz drugih zemalja da bi im se pridružili na ovoj veličanstvenoj prigodi!

Izvanredna ljubav koja se očituje među Jehovinim slugama važan je faktor u pomaganju iskrenim osobama da prepoznaju istinu (Ivan 13:35). Tako je bilo i u slučaju jednog mladića i njegove sestre koji su se protivili tome da njihova majka, koja je bila udovica, proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima. Jedan je starješina posjetio tu obitelj i pozvao ih na kongres u São Paulu u nedjelju poslijepodne. Po njih je došao dosta ranije budući da je imao zaduženje kao dobrovoljac na stadionu. To dvoje je bilo duboko dirnuto. Komentirali su o redu i čistoći na stadionu, načinu na koji je sve organizirano i, naravno, izljevu osjećaja ljubavi prema gostujućim delegatima na završetku. Prihvatili su biblijski studij, dobro su napredovali i krstili se zajedno sa svojom majkom. Danas je taj mladić sluga pomoćnik.

Odbori za kontaktiranje s bolnicama

Svi Jehovini svjedoci, bilo da su novokršteni bilo da su iskusniji, znaju da je uzdržavanje od krvi u svim oblicima važan kršćanski zahtjev (1. Mojs. 9:3, 4; Dj. ap. 21:25). U 1984. osnovan je velik broj odbora iskusnih starješina koji su trebali intervjuirati liječnike i registrirati one koji će poštovati pacijentovu odluku o neprihvaćanju transfuzije krvi. Taj je program dobio još veći zamah 1991, kad je u São Paulu održan međunarodni seminar s Odborima za kontaktiranje s bolnicama (OKB-ima). Prisustvovali su mu Eugene Rosam i Fred Rusk iz Službe za bolničke informacije u Brooklynu, N. Y. (SAD). Na seminaru je bilo i više od 700 druge braće, među kojima je bilo liječnika, pravnika i članova OKB-â.

Seminar je pokazao da još ima mnogo posla. Odbori će biti reorganizirani, a njihovi će članovi započeti s prezentacijama liječnicima i medicinskim ekipama, na kojima će razjasniti naše stajalište o korištenju krvi i ponuditi im znanstvene članke o beskrvnom liječenju. Cilj koji su članovi odbora imali pri kontaktu s liječnicima bio je “komunikacija i kooperacija, a ne konfrontacija”. Nakon reorganizacije, broj od 200 odbora sa 1 200 članova smanjen je na 64 odbora s oko 350 članova. Tako su u gradovima s velikim centrima za medicinsko liječenje odbori bili malobrojniji, ali zato osposobljeniji.

U listopadu 1992. otvorila se prilika za prezentaciju pred 1 300 liječnika iz više od 100 zemalja, koji su se u São Paulu okupili na XXII. međunarodnom kongresu o transfuziji krvi. Organizatori skupa dali su odobrenje našoj sestri Zeliti da Silva Souza, koja je hematolog, da izloži plakat s popisom 65 medicinskih alternativa transfuziji krvi. Pedro Catardo i Sergio Antão, iz Betela, izvijestili su: “U početku smo se pomalo pribojavali na kakav ćemo prijem naići, ali reakcija više od 500 liječnika s kojima smo osobno kontaktirali bila je jako povoljna. Jedan od glavnih predavača na kongresu pažljivo je proučio plakat i izložene članke. U predavanju koje je kasnije održao u glavnoj dvorani, izrazio je divljenje nad korisnim informacijama koje su došle ‘iz neočekivanog izvora — od Jehovinih svjedoka’.”

Narednih mjeseci održane su prezentacije pred 20 Regionalnih medicinskih savjeta, a nekoliko njih preporučilo je liječnicima da kontaktiraju s mjesnim OKB-om kad dođe do problema u vezi s krvi. U protekle četiri godine održano je više od 600 takvih prezentacija, a sada je na našem popisu više od 1 900 liječnika spremnih na suradnju.

Zanimljivo je da je određen broj liječnika koji uviđaju prednosti alternativnih, beskrvnih medicinskih postupaka inicirao održavanje seminara u Brazilu da bi se na njima raspravljalo o toj temi s drugim medicinskim stručnjacima. Pozvana su bila i neka naša braća koja su liječnici ili služe kao članovi OKB-â. Takav je seminar najprije održan u Rio de Janeiru, a zatim i u drugim gradovima. Kasnije je Regionalni medicinski savjet u Rio de Janeiru objavio izjavu u kojoj je preporučio primjenu alternativnih postupaka.

“Nikad neću zaboraviti tu molitvu”

OKB-i su pružili veliku podršku bolesnoj braći i njihovim obiteljima. Specijalna pionirka Alaide Defendi prisjeća se: “Moja je sestra bila ozlijeđena u prometnoj nesreći u Curitibi (Paraná) u veljači 1992. Liječnik je rekao da joj život ovisi o transfuziji krvi. Telefonirala sam OKB-u, i za 15 minuta u bolnicu su stigla trojica braće u odijelu i kravati i s aktovkom u ruci i pokazala su liječniku svoje vizitkarte.”

Bilo je dogovoreno da se pacijent prebaci u drugu bolnicu, udaljenu 40 kilometara. Proizvod koji prihvaćaju neki koji odbijaju transfuziju krvi je eritropoetin, sintetički hormon koji stimulira koštanu srž da poveća proizvodnju crvenih krvnih stanica, ali liječnik je rekao da se taj lijek u Brazilu ne može nabaviti. Međutim, braća su stupila u kontakt s članom OKB-a u São Paulu koji je istog dana lijek poslao avionom. Sestra Defendi zaključuje riječima: “Kad je moja sestra bila u vrlo lošem stanju, jedan član OKB-a ostao je u bolnici cijeli dan, a u kritičnom trenutku odveo me na stranu i rekao: ‘Pomolimo se Jehovi.’ Nikad neću zaboraviti tu molitvu.”

Posjet brežuljcima i slamovima Ria

Budući da su na glasu kao ljudi koji su istinski odani Bogu, Svjedoci u Rio de Janeiru koji žive u područjima kojima dominira trgovina drogom mogu nastaviti sa svojom službom u tim četvrtima. U tim područjima ima nekoliko skupština, a kako je to objasnio jedan starješina, što braća više propovijedaju to bolje. Preprodavači droge poznaju braću i ne diraju ih. Na nekim brežuljcima ima više od 200 000 stanovnika koji žive u uvjetima slamova. Velika većina tih ljudi nema veze s drogom, ali im financijske okolnosti ne omogućuju da žive negdje drugdje.

Jedan starješina koji živi u drugom dijelu grada došao je autom u područje jednog slama da bi tamo skupštini održao javno predavanje. Kad je ispred Dvorane Kraljevstva parkirao svoj auto, pojavila su se dva naoružana mladića i upitala ga tko je on. Kad se predstavio kao Jehovin svjedok i rekao da je došao održati javno biblijsko predavanje, mladići su mu rekli da je onda sve u redu i da se ne mora brinuti za auto jer ga nitko neće dirati.

“Jednom su prilikom”, priča pokrajinski nadglednik Francisco Duarte, “preprodavači došli u Dvoranu Kraljevstva na kraju sastanka kako bi upozorili braću da će biti pucnjave. Moja žena i ja malo smo se uplašili, ali objavitelji su nastavili normalno razgovarati usprkos pucnjavi. Nakon kratkog vremena, preprodavači su se vratili i rekli da možemo izići jer je pucnjava gotova.”

Nije mudro da itko tko nije iz tog područja hoda a da ga ne prati netko tko živi u tom mjestu. Također je neophodno da se čovjek obuče tako da ne bi privlačio pažnju lopova. Brata Duartea je, premda je s njime bio tamošnji objavitelj, zaustavio jedan čovjek i zatražio ručni sat. “Isprva sam mislio da je to razbojnički prepad”, prisjeća se brat Duarte, “ali je čovjek dalje rekao: ‘Znam, ti si novi pokrajinski nadglednik, ali ako budeš i dalje nosio taj sat zlatne boje netko će ti ga ukrasti, misleći da je od zlata. Evo ti moj sat, a svoj stavi u džep.’ To je bio brat. Tada sam naučio biti oprezniji.”

Mladić koji je bio u bandi preprodavača droge počeo je proučavati Bibliju i shvatio je da će morati promijeniti svoje zanimanje. Ali kako? Znao je da svakoga tko napusti bandu ostali članovi obično ubiju radi sigurnosti bande — tako da se tajne te bande ne bi otkrile drugim ljudima. Usprkos tome, taj je mladić skupio hrabrosti, pomolio se Jehovi i otišao porazgovarati s vođom bande. Objasnio mu je da proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima, pročitao mu je nekoliko biblijskih redaka i rekao da ne može ostati u bandi. Saznao je da je i sam vođa bande ranije proučavao Bibliju. Taj je mladić bio otpušten bez represalija, i sada je aktivan objavitelj u skupštini.

300 000 objavitelja!

Kako je sve više novih dolazilo u skupštine, bilo je potrebno sve više literature za korištenje u programu biblijskog obrazovanja. Naša je tiskara već bila proširena, ali smo trebali još više prostora da bismo udomili betelsku obitelj, volontere koji rade u podružnici. Dio mlađe braće stanovao je u spavaonicama u kojima je bilo i više od 20 kreveta. Zato smo 1990. započeli rad na gospodarskoj zgradi i na osam novih stambenih blokova s ukupno 384 sobe. Povećan je i kapacitet blagovaonice na 1 500 mjesta.

Za taj je građevinski projekt iz svih dijelova zemlje pristiglo više od 1 000 volontera. Neki su došli na nekoliko tjedana; drugi, na nekoliko mjeseci. Mnogi su bili profesionalci u svojoj struci. (Oko 130 njih kasnije su postali stalnim članovima betelske obitelji.) Iz mjesta Feira de Santana (Bahia) — udaljenog više od 2 000 kilometara — došla je grupa od 23 braće iz 12 različitih skupština. Unajmili su autobus i putovali 40 sati da bi tijekom jednog tjedna pomagali u radu. Braća iz drugih zemalja, grupa od 35 iskusnih radnika, također su došla da bi pomagala u poslu. Od velike je pomoći bio i rad stotina braće i sestara iz skupština u blizini Betela koji su pomagali vikendom.

U 1991. broj objavitelja prešao je 300 000. Bio je to porast od 100 000 u samo četiri godine! Povećanje kompleksa podružnice bilo je uistinu potrebno.

“Vi ste stvarno brzi”

Napredovanje djela stvaranja učenika zahtijevalo je i da se osigura više mjesta za obožavanje. Prethodnih su godina sagrađene Kongresne dvorane u mjestima Salvador (Bahia); Duque de Caxias (Rio de Janeiro); Ribeirão Pires, Cosmópolis i Sertãozinho (São Paulo); i Betim (Minas Gerais). Najveća Kongresna dvorana u zemlji smještena je blizu grada Vargem Grande Paulista (São Paulo); njena je gradnja završena u listopadu 1992. Nedugo nakon toga dovršena je i druga dvorana, s kapacitetom od 4 000 mjesta, u Queimadosu (Rio de Janeiro). U rujnu 1993, istovremeno je održano otvorenje pet daljnjih Kongresnih dvorana u mjestima Fortaleza (Ceará); Itaboraí (Rio de Janeiro); Quatro Barras (Paraná); Recife (Pernambuco); i Sapucaia do Sul (Rio Grande do Sul). Sada je u upotrebi 16 Kongresnih dvorana, a 5 daljnjih u fazi je projektiranja.

U skladu s biblijskom zapoviješću da ne ostavljamo svoje sastajanje, potrebno je i više Dvorana Kraljevstva za sve one ljude koji su nalik ovcama a koji dolaze u velikom broju (Jevr. 10:23-25). Svega trećina skupština u Brazilu ima svoje vlastito mjesto sastajanja, a stopa osnivanja novih skupština daleko premašuje stopu gradnje. Osim toga, za gradnju nove Dvorane Kraljevstva u prosjeku je trebalo tri godine. Zato smo 1987. počeli osnivati Regionalne odbore za gradnju, koji su sastavljeni od starješina koji imaju iskustva u gradnji i koji mogu pružati pomoć starješinstvima u skupštinama. Betelski projektni odjel također je pružio praktične savjete.

Daljnji značajan korak načinjen je 1992. kad je pokrenut program brze gradnje Dvorana Kraljevstva. Prvi objekt sagrađen je u Agudosu (São Paulo), uz suradnju 200 volontera i tima od 25 radnika iz Betela. Gradnja je trajala tri tjedna, no otad je vrijeme potrebno za takvu gradnju smanjeno na 16 dana. Tokom 1995. službene godine, sagrađeno je 129 novih Dvorana Kraljevstva i posvećeno Jehovinoj službi.

Promatrače uvijek iznenadi brzina gradnje. Na kraju prvog tjedna gradnje jedne od Dvorana Kraljevstva, jedan radnik iz poduzeća koje je dobavljalo prozorska stakla iznenadio se kad su braća inzistirala na tome da ih dođe ugraditi sljedeće srijede. “Mora da ste se preračunali”, rekao je. “Do sljedećeg tjedna još nećete ni podići zidove, a kamoli da će biti spremni za ugradnju prozorskih stakala.” Vratio se u srijedu ali bez stakala. Kad je vidio da su zidovi podignuti i ožbukani, prozorski okviri ugrađeni, a krov postavljen — sve za manje od tjedan dana — oko pet minuta nije od čuđenja mogao sići s kamiona. Priznao je: “Vi ste stvarno brzi!” A onda je otišao po stakla.

Jednog čovjeka koji je živio blizu gradilišta Dvorane Kraljevstva zapanjila je brzina gradnje, pa je upitao: “Što da učinim da vam pomognem?” Dobio je odgovor: “Najprije biste trebali proučavati Bibliju s nama.” Već sljedećeg dana s njim je započet biblijski studij.

Prenošenje naše poruke pomoću znakova ruku

Brz porast nije bio razlog da se počne zapostavljati gluhe i slijepe. Poklanjanje pažnje njihovim potrebama dovelo je do odličnih rezultata. Godine 1992. izdana je na portugalskom knjiga sa 336 stranica Znakovni jezik, kao udžbenik za učenje gluhih znakovnom jeziku. U toj su knjizi bili standardizirani znakovi koje koriste Jehovini svjedoci u Brazilu i također se nastojalo eliminirati znakove koji se temelje na babilonskim predodžbama. Jedan od takvih znakova bio je pokret rukom kojim se oponaša prskanje — koji, naravno, ne prenosi točno pojam kršćanskog krštenja u vodi.

Prva skupština za gluhe i nagluhe osobe osnovana je u Rio de Janeiru 1982. Sada u raznim gradovima ima šest takvih skupština i 50 manjih grupa. Godine 1994. na 18 kongresa program je prevođen na znakovni jezik. Na nekima od njih prevodioci su prevodili tekst koji su izgovarali učesnici u drami. Godine 1996. oni brazilski Svjedoci koji su gluhi primili su sa širokim osmijehom i suzama radosnicama videofilm Zajednice koji na znakovnom jeziku prezentira cijelu brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Kako li će taj film dobro doći, zato što mnoge gluhe osobe ne znaju čitati, ali razumiju znakovni jezik!

Hvalevrijedan je duh spremnosti kod braće koja u tim skupštinama služe kao starješine, sluge pomoćnici i pioniri. Za učenje znakovnog jezika treba vremena, napora i upornosti, ali rezultati su vrijedni truda.

“Ohrabrila me, a da me nije ni vidjela, ni čula niti da mi je išta rekla.” Tako obično kažu oni koji poznaju Rosemary Varellu, slijepu i gluhu sestru koja već tri godine služi kao pomoćni pionir. Rođena je gluha i zato nije naučila govoriti. Postupno je izgubila i vid, i sada je praktički slijepa. Ona se izražava pomoću znakovnog jezika, a od drugih prima znakove koje joj oni daju dotičući joj ruke.

Rosemary je izgubila vid prije nego što je upoznala istinu, a to je jako utjecalo na njenu komunikaciju s mužem. Bila je tako utučena da je pomišljala na samoubojstvo. U to je vrijeme stupila u kontakt s Nilzom Carvalho, mladom pionirkom koja je znala znakovni jezik. Kad je saznala za Božje obećanje da će izliječiti ljude od svake vrste invalidnosti, prihvatila je biblijski studij (Iza. 35:5). Uskoro je počela posjećivati sastanke u skupštini za gluhe u São Paulu. Uređeno je da pored nje za vrijeme sastanaka sjedi prevodilac koji će joj taktilnom komunikacijom prenositi ono što se iznosi na podiju. Kasnije je i njen muž prihvatio biblijski studij; prestao je pušiti i oboje su se krstili u veljači 1992. Ubrzo nakon svog krštenja postali su stalni pomoćni pioniri. Rosemary je vodila čak 20 biblijskih studija s gluhim osobama, a istovremeno je obavljala i svoje kućanske poslove.

Da bi pomogla osobama oštećenog vida, Zajednica je 1980. počela proizvoditi publikacije na portugalskom jeziku pisane Brailleovim pismom (prvi stupanj). Danas na Brailleovom pismu postoje mnoge publikacije Zajednice, između ostalog Biblija i Kula stražara. Cijela Biblija na portugalskom jeziku pisana Brailleovim pismom sastoji se od 84 sveska — što baš i nije džepno izdanje! Izdan je i priručnik kao pomoćno sredstvo za one koji bi željeli naučiti Brailleovo pismo. Statistika pokazuje da u Brazilu ima više od milijun ljudi oštećenog vida.

Suša na sjeveroistoku

Premda je suša u sjeveroistočnom dijelu Brazila kroničan problem, situacija je bila osobito teška 1993. U nekim područjima kiša nije pala dvije godine. Najviše su pogođeni bili ljudi koji žive u seoskim područjima i koji ovise o svojim žetvama. U Mumbabi (Ceará) ljudi su dan i noć stajali u redu da bi došli do vode na jedinom preostalom izvoru. Zbog suše su u nekoliko gradova bile opljačkane tržnice i supermarketi. Da bi pomogle braći u toj regiji, skupštine iz São Paula, Rio de Janeira i Curitibe, pokazujući velikodušnost poput svoje kršćanske braće iz Filipa u prvom stoljeću, poslale su četiri velika kamiona s 80 tona hrane, odjeće i obuće. Sve u svemu, tu su pomoć primila braća u 65 gradova u pet država (Fil. 4:14-17).

Na jednoj kontrolnoj točki stražar je upitao vozača kamiona koliko je zaradio za tako opasan put. Opasno je bilo zbog pljačkanja. Kad je saznao da je vozač Jehovin svjedok, stražar je rekao: “Samo Jehovini svjedoci to čine zabadava!” A kad je na jednoj drugoj cestovnoj kontrolnoj točki vozač rekao da je Jehovin svjedok, stražar ga je zatražio da mu on i njegov suvozač pokažu svoje iskaznice Uputa liječnicima/oslobađanje odgovornosti. Nakon što je pregledao iskaznice, rekao je drugom stražaru: “To su stvarno Jehovini svjedoci. Pusti ih.”

Jedan čovjek iz države Paraíba, videći pruženu pomoć, komentirao je: “Druge religije samo govore, a vi stvarno nešto i činite za svog bližnjeg.” Premda je situacija bila teška, braća se nisu prepustila očaju, budući da su vjerovala da će se Jehova pobrinuti za njihove osnovne potrebe. Jedna je sestra napisala: “Vi ne možete zadovoljiti našu čežnju za kišom, ne možete riješiti niti naš problem nestašice vode, ali ste putem pomoći koju ste nam poslali ojačali našu vjeru i pouzdanje da nismo sami u ovom svijetu i da ima onih koji misle na nas” (Jak. 2:14-17).

“Bravo za Jehovine svjedoke!”

Kongresi su za Jehovine svjedoke osobito radosne prigode. No kad se održavaju u sportskim objektima može doći do neočekivanih problema. Za vrijeme Oblasnog kongresa “Nosioci svjetla”, održanog 1992. godine na stadionu Pacaembu u São Paulu, našli smo se u nezgodnoj situaciji. Ugovorili smo korištenje stadiona na tri dana, no u nekim se mjestima sportski događaji smatraju važnijima od svega drugog. Tako je u četvrtak poslijepodne — dan prije početka našeg kongresa — braći bilo rečeno da će u 18.00 sati u nedjelju tu biti nogometna utakmica između dva najbolja kluba u zemlji. Zato ćemo morati raščistiti stadion do 16.00 sati.

João Fernandes, nadglednik kongresa, priča: “Nismo imali izbora, premda je ugovor već bio potpisan. U petak navečer održali smo sastanak na kojem su bila po trojica braće iz svakog odjela — ukupno 110 braće — da bismo razradili planove kako da brzinom munje raspremimo kongresno mjesto. Bila je potrebna bliska suradnja svih, ne samo da bismo raspremili opremu nego i da bismo je transportirali, a da ne ometamo izlaz 30 000 ljudi sa stadiona. Pozornica i sistem za ozvučenje bili su raspremljeni za nekoliko minuta. Ostala oprema prebačena je u bivšu betelsku zgradu u São Paulu, gdje smo je očistili i pospremili. U 15.45 — malo više od sat vremena nakon kraja programa — sve je već bilo gotovo.”

Tokom kongresnog tjedna neki su TV komentatori rekli da Jehovini svjedoci neće uspjeti predati stadion na vrijeme za dolazak nogometnih navijača. U nedjeljnom sportskom pregledu jedan je komentator s drugog stadiona upitao komentatora koji se nalazio na stadionu Pacaembu: “Kakvo je stanje na stadionu? Jesu li ti religiozni ljudi ispunili svoje obećanje i očistili stadion na vrijeme?” Odgovor je glasio: “Jesu! I ne samo da su predali stadion na vrijeme nego su i sve ostavili čisto. Zadovoljstvo je vidjeti da su očistili ne samo toalete nego i tribine. Bravo za Jehovine svjedoke!”

Minikongresi u izoliranim mjestima

U amazonskoj regiji ima izoliranih grupa i pojedinačnih obitelji koje su enormno udaljene od kongresnih gradova. Jedina prijevozna sredstva koja im stoje na raspolaganju jesu avion, koji je jako skup, i brod, koji je jako spor. Zato većina tih objavitelja ne može putovati na oblasne kongrese ili na sastanke pokrajine. Tako je i s braćom iz Tabatinge (Amazonas), koji su od najbližeg kongresnog grada, Manausa, udaljeni oko 1 600 kilometara.

Imajući u vidu taj problem, 1990. su načinjene pripreme da se skraćeni dijelovi kongresnog programa iznesu tokom posjete pokrajinskog nadglednika. Takav se program i dalje održava za braću u pet mjesta iz tri pokrajine. Grupe od oko 50 ljudi, a može ih biti i do 180, sastaju se u Dvorani Kraljevstva, ako ta grupa ima dvoranu, ili u unajmljenoj dvorani.

“Sada mogu biti pionir, zar ne?”

Doista je dirljivo vidjeti cijenjenje prema duhovnim stvarima koje pokazuju neki kandidati za krštenje. Pokrajinski nadglednik Públio Cavalcante primijetio je 1993. na malom sastanku pokrajine koji se održavao u Teféu, u amazonskoj regiji, da je među onima koji su sjedili na mjestima rezerviranim za kandidate za krštenje i jedan mladić kojeg nikad prije nije vidio. Budući da u tom području ima vrlo malo braće, pokrajinski nadglednik obično osobno poznaje svakoga od njih. Upitao je starješine nije li mladić greškom tamo sjeo. Objasnili su mu: ‘Nije. On živi oko 35 do 40 sati brodom odavde. Istinu je upoznavao dopisivanjem. Svakih ga je šest mjeseci posjećivao specijalni pionir — u Juruái — i ostajao je tamo oko mjesec dana.’

Pokrajinski nadglednik je kasnije porazgovarao s tim mladićem i u toku razgovora ga je upitao je li ikad vodio biblijski studij. ‘Jesam, imam 11 studija. Ono je jedan od mojih interesenata s kojima proučavam Bibliju’, odgovorio je, pokazujući na drugog mladića koji je sjedio u slušateljstvu. U toku razgovora pokazao je i drugu dvojicu mladića s kojima je proučavao. Interesenti su sami platili put i putovali su preko 35 sati da bi prisustvovali tom sastanku i krštenju svog prijatelja. Nakon što se tog dana krstio, mladić je upitao specijalnog pionira: “Sada mogu biti pionir, zar ne?” Zasad se u tom području još ne održavaju sastanci, ali sada kad je taj objavitelj kršten, specijalni pionir namjerava ga školovati za vođenje sastanaka.

Propovijedanje u rijetko obrađivanim područjima

Jehovini svjedoci ne smatraju da tako dugo dok imaju nekog udjela u službi propovijedanja čine sve što je potrebno. Oni shvaćaju da svatko treba dobiti priliku da čuje dobru vijest. U Brazilu ima mnogo gradova koji nisu dodijeljeni nijednoj skupštini i onih drugih koje se rijetko obrađuje. Obično su to mali, izolirani gradovi ili oni koji su teško pristupačni. Istraživanje provedeno 1990. otkrilo je da 4 000 000 ljudi živi u nedodijeljenom području, a da daljnjih 9 000 000 živi u području koje se rijetko obrađuje. Te je godine poduzeta posebna akcija da bi se došlo do nekih od tih ljudi. U njoj je sudjelovalo više od 2 000 objavitelja, koji su radili u 177 prethodno nedodijeljenih gradova. Kasnije se tridesetak obitelji preselilo u neke od tih gradova da bi oformili jezgru za nove skupštine.

Ograničena financijska sredstva nisu nesavladiva prepreka za Svjedoke kad se radi o sudjelovanju u toj aktivnosti. Starješine iz četiri skupštine u Sobralu (Ceará), u jednoj od najsušnijih i najsiromašnijih regija Brazila, sastali su se u rujnu 1993. da bi odlučili kako da se redovito obrađuju pojedini gradovi. Bilo je deset gradova koji su im bili dodijeljeni, a koje se dotad obrađivalo tek sporadično. Autobusni red vožnje za ta mjesta gotovo da je objaviteljima onemogućavao putovanje u njih.

Ti su se gradovi nalazili u krugu od oko 130 kilometara od Sobrala, pa su starješine odlučili da kupe rabljeni kombi kojim bi objavitelji mogli svakog dana putovati na područje. Mogli bi otići ujutro, a vratiti se uvečer. Kad su skupštine bile informirane o odluci, poslale su dobrovoljne priloge za kombi. “Vozilo nije kupljeno nekim velikim mjesnim prilogom, nego naporima sviju”, napisao je Wilson P. Dias, jedan od starješina koji su vodili tu stvar. Drugi je brat napisao: “Skupštine su poklonile 2 000 USD, jedan brat iz Engleske poklonio je isto toliko, a ostatak je isplaćen u ratama.”

U taj je rad uključeno više od 50 objavitelja i pionira, a svaki od njih putuje određenog dana u tjednu. Na taj način oni dopiru do populacije koja broji otprilike 110 000 osoba. Dosad su većem broju pojedinaca pomogli da postanu objavitelji Kraljevstva, a druge su reaktivirali. Sada se sastanci redovito održavaju u četiri od tih gradova.

Početkom 1995. predložen je još jedan način djelovanja, koordiniran iz brazilske podružnice, da bi se doprlo do ljudi koji žive u nedodijeljenim ili udaljenim područjima te da bi se brinulo za njih. Neke su se skupštine dogovorile da će platiti troškove općih pionira koji su spremni da u tim područjima služe šest mjeseci. I druge su skupštine slijedile njihov primjer, a rezultati su bili jako ohrabrujući. Dosad je više od 340 općih pionira poslano da služe u 350 gradova, u kojima je uz njihovu pomoć već više od 300 osoba postalo objaviteljima.

Istovremeno, mnogo vrijednog posla obavlja 1 400 stalnih i privremenih specijalnih pionira. Mnogi od njih zaduženi su da surađuju sa skupštinama u kojima nedostaje iskusne braće. Naprimjer, u gradu Rio Branco (Acre) jedna od skupština ima, pored jednog specijalnog pionira, samo jednog mjesnog starješinu koji treba voditi brigu o potrebama 90 objavitelja. No, većina specijalnih pionira služi u manjim mjestima gdje nema skupština, i zadovoljstvo je vidjeti kakvo vrsno djelo oni obavljaju.

I braća iz većih gradova čine svoj dio u obrađivanju udaljenih i rijetko obrađivanih područja. Devet godina zaredom, braća iz Rio de Janeira organiziraju grupe koje po nekoliko tjedana rade u takvim područjima. Nedavno je grupa od 68 braće i sestara radila u 20 gradova države Paraná, proputovavši tijekom 17-dnevne akcije više od 2 500 kilometara. Jedino za čim žale, kaže Georges Ghazi, jedan od organizatora grupe, jest to što ovakvih akcija za svjedočenje nije bilo već i prije.

Stambeni objekti u koje je strogo ograničen pristup

Ljudi koji žive na nedodijeljenom području nisu jedini do kojih je teško doći. U većim gradovima ima mnogo ljudi koji se radi sigurnosti od kriminala odlučuju na stanovanje u kompleksima i stambenim zgradama u koje je strogo ograničen pristup. Doprijeti do tih ljudi je teško, ali ne i nemoguće. Muž i žena koji su u 1980-im neko vrijeme bili u punovremenoj službi, preselili su se u jednu od takvih zgrada u blizini São Paula. Oni su tu zgradu smatrali svojim osobnim područjem. “Kad sam išla u kupovinu, u banku ili po djecu u školu”, priča majka, “uvijek sam bila pripremljena za kontakt sa susjedima.” Kasnije ih je na oprezan način sistematski posjećivala.

Na roditeljskom sastanku u školi jedna je majka rekla našoj sestri da njen sin ima poteškoća sa sposobnošću koncentriranja. Sestra joj je odnijela kopiju članka iz časopisa Probudite se! koji je govorio o tom problemu, i to je dovelo do biblijskog studija. Na koncu su se ta gospođa i njene dvije kćeri krstile. Jedna druga susjeda pitala je našu sestru da li joj želi pomagati u prikupljanju hrane za siromašne. Sestra joj je objasnila da ona već radi na pomaganju ljudima u svom susjedstvu i objasnila joj je kako se provode biblijski studiji na domu. Ta gospođa, njen muž i njihov 18-godišnji sin počeli su proučavati i na koncu su se krstili.

Jedna druga gospođa i njene tri kćeri adolescentne dobi prihvatile su biblijski studij. Muž se protivio, premda je tvrdio da je religiozan. Jedna mu je kćerka predložila da posjeti sastanak i da sam istraži stvar, a on se s time složio. Nakon nekoliko dana naša je sestra pozvala k sebi tu obitelj na ručak, i oni su došli. Na iznenađenje svih njih, muž je počeo pričati o sastanku kojem je prisustvovao. Kasnije se složio da se s njime započne biblijski studij. Danas svi iz te obitelji služe Jehovi.

I drugi su imali studije. Tako je u studenom 1991. osnovana skupština koju su u cijelosti sačinjavali ljudi koji su živjeli u tom jednom stambenom kompleksu. U njemu ima 46 objavitelja, a 1995. je Spomen-svečanosti prisustvovalo 80 osoba. Tako istina iz Božje Riječi može prodrijeti čak i u ona mjesta do kojih je teže doprijeti.

400 000 objavitelja, a novi i dalje dolaze!

Prije gotovo jednog stoljeća, sjeme biblijske istine prvi je put prodrlo u Brazil putem pošte. Oko 25 godina kasnije, organizirano je da se publikacije Watch Towera u Brazilu redovito prevode na portugalski i tiskaju u Rio de Janeiru. Tokom sljedećih 25 godina, oko 1 000 ljudi u Brazilu postalo je Jehovinim svjedocima i počelo redovito sudjelovati u širenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu drugima. No do travnja 1995, taj je broj narastao na više od 400 000 objavitelja Kraljevstva! Ima li još posla?

Isus Krist je prorekao da će se poruka Kraljevstva prije nego dođe kraj propovijedati “po svemu svijetu” (Mat. 24:14). U kojem se to omjeru ostvarilo u Brazilu? Sastanci koje su Jehovini svjedoci (tada poznati kao Istraživači Biblije) ispočetka održavali u Brazilu, držali su se i u São Paulu i Rio de Janeiru. U tim je područjima danas mnogo skupština koje su prepune ljudi koji ljube Jehovu i služe mu. Na širem gradskom području São Paula sada ima 837 skupština; na području Rio de Janeira 539; a na području Salvadora 276. U cijeloj zemlji ima više od 6 650 skupština revnih Svjedoka Jehove. Ljudi u mnogima od tih gradova imaju mogućnosti čuti poruku Kraljevstva dosta često — u nekim područjima svaki tjedan.

U manjim mjestima i seoskim područjima svakoga se ne posjećuje tako često. Postoji oko 350 manjih gradova (procjenjuje se s 1 500 000 stanovnika) i prostrana seoska područja koja nisu dodijeljena nijednoj skupštini. U tim se područjima ne svjedoči redovito, no čine se napori da se u njih dolazi otprilike jednom svakih šest mjeseci.

Može li se još većem broju ljudi — bilo da žive u većim gradovima bilo u udaljenim područjima — pomoći da uvide vrijednost biblijske poruke? U nastojanju da se dopre do njihovih srca, u travnju i svibnju 1995, poduzet je poseban napor da se stupi u osobni kontakt sa što više ljudi i da im se uruči traktat Zašto u životu ima toliko problema? Tiskano je više od 34 000 000 primjeraka i poslano skupštinama za raspačavanje. Kad je dobio primjerak, jedan je čovjek rekao: ‘Jutros sam sebi postavio to isto pitanje i razgovarao sam s drugima o tome.’ Jedna je gospođa rekla: ‘Mnogo godina postavljala sam si to pitanje, ali nisam mislila da ću ikad dobiti odgovor na njega.’ Druga je žena Zajednici napisala: “Toliko mi se svidio traktat da vas molim za biblijski studij. Mnogo vam hvala.”

Jehovini svjedoci u Brazilu ne smatraju da je njihovo djelo završeno te da se ništa više ne može učiniti u poslušnosti Isusovoj proročanskoj zapovijedi o davanju svjedočanstva o Kraljevstvu. Čak i u područjima koja Svjedoci često obilaze, mnoge ljude ne nalaze kod kuće. Ljudi možda rade, možda su u kupovini ili u gostima ili možda dugo spavaju da bi obnovili snagu za predstojeći tjedan. Svjedoci vode brigu oko tih ljudi. Nastojeći se prilagoditi toj situaciji, jedan putujući nadglednik iz Porto Alegra (Rio Grande do Sul) primijenio je sljedeću strategiju: Shvatio je da za hladnih zimskih dana mnogi ljudi vole dugo spavati jer je krevet najtoplije mjesto gdje se može biti. Nadglednik i njegov suradnik hodali su oko bloka i kucali samo na vrata onih kuća u kojima su bili vidljivi znakovi života. Jedan su blok obišli devet puta, a svaki su put nalazili sve više budnih ljudi. U svakom su domu ostavili literaturu, čime su si otvorili put za ponovne posjete.

U Brazilu ima mnogo ljudi koji pokazuju interes za Božju Riječ, a Jehovini svjedoci im gorljivo žele pomoći da je razumiju i nauče primjenjivati u svakodnevnom životu. Trenutno Svjedoci redovito vode više od 500 000 biblijskih studija na domu s pojedincima i obiteljima. A 1995. su Jehovini svjedoci, koristeći se knjigom Spoznaja koja vodi do vječnog života, krenuli s programom koji je osmišljen da bi se pravdoljubivim ljudima pomoglo naučiti osnovna biblijska učenja čak i brže nego je to bio slučaj u prošlosti. Pored onih koji prihvaćaju takvu pomoć, milijuni drugih diljem zemlje rado uzimaju biblijsku literaturu koju raspačavaju Svjedoci, što se vidi iz podataka da je tijekom 1996. službene godine razdijeljeno 2 334 630 knjiga, 21 168 979 časopisa te 2 787 032 brošure.

Teokratska interesna sfera naše brazilske braće i sestara proteže se daleko izvan granica Brazila. Mnogi su se pioniri odavde preselili da bi služili tamo gdje je veća potreba u zemljama u kojima svjedočanstvo još nije toliko opsežno. Iz podružnice u Cesário Langeu isporučuje se biblijska literatura koja se osim u Brazilu koristi u propovijedanju dobre vijesti u Angoli, Argentini, Boliviji, Mozambiku, Njemačkoj, Paragvaju, Portugalu i Urugvaju. Bez obzira na djelo obavljeno dosad, po svemu sudeći njegov se tempo nastavlja ubrzavati godinu za godinom.

Sve je to prava radost!

U davanje svjedočanstva diljem Brazila doista je uloženo mnogo rada. No to je bilo radosno djelo! Dakako, osim dobrih vremena bilo je i onih teških. Ali naša su srca dirnuta kad svojim očima vidimo dokaze da Jehova blagoslivlje aktivnost svojih lojalnih slugu.

Erich Kattner još se uvijek sjeća da je 1939. i 1940, dok je svjedočio po seoskim područjima Brazila često spavao na otvorenom, koristeći svoju torbu za literaturu kao jastuk. Tada je u zemlji bilo svega nekoliko stotina Svjedoka. Jako je malo onih čije je domove posjećivao imalo Bibliju. Da bi nabavio Biblije za zainteresirane osobe, morao je otići u mjesnu trgovinu Biblijskog društva, no nakon nekog vremena više mu ih nisu htjeli prodati. Međutim, kako on priča, “imao sam zadovoljstvo i prednost posjetiti kongres ‘Vječna dobra vijest’, održan u New York Cityu 1963, kad je izdan New World Translation of the Christian Greek Scriptures na šest jezika, između ostalog i na portugalskom. Bio sam osobito zahvalan Jehovi što smo ga dobili na portugalskom, jer sam ga mogao koristiti na svom zadatku u Brazilu.” Godine 1967. na portugalskom je izdan kompletni New World Translation, od 1. Mojsijeve do Otkrivenja. Kakav je to samo bio blagoslov za biblijsko obrazovno djelo u Brazilu! Broj aktivnih hvalitelja Jehove u Brazilu porastao je sa 30 118 u 1963, na više od 436 000 u 1996.

Augusto Machado je zahvalan za pomoć koju mu je pružila jedna od prvih misionarki poslanih u Brazil. Sjeća se i prvog kongresa Jehovinih svjedoka kojem je prisustvovao. To je bilo u Rio de Janeiru. Bili su prisutni N. H. Knorr i M. G. Henschel iz New Yorka. Prisutnih je bilo samo 1 064. Jedan od govora nosio je naslov “Vrsniji put ljubavi”. “A zatim sam 1958”, priča brat Machado, “imao prednost da budem među mnoštvom od 253 922 osobe koje su prisustvovale osmodnevnom međunarodnom kongresu u New Yorku. Isti duh ljubavi prožimao je oba kongresa. (...) Vratio sam se iz New Yorka s još većim uvjerenjem nego ikad prije da Jehovin narod, nepodijeljen plemenski i rasno, obavlja svijetom rašireno biblijsko obrazovno djelo koje nema premca u povijesti.”

Godine 1985. vidio je izrazit dokaz onoga što se djelom biblijskog obrazovanja postiglo u Brazilu. Imao je prednost održati predavanje na međunarodnom kongresu koji se istovremeno održao u São Paulu i Rio de Janeiru. Broj prisutnih gotovo je dosegao 250 000, a većina njih bila je iz Brazila. A desetljeće kasnije, kad su se skupštine Jehovinih svjedoka diljem Brazila sastale na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti, bilo je više od 1 144 000 prisutnih.

Svi Jehovini predani sluge danas imaju mnogo razloga da budu radosni usprkos teškim vremenima u kojima živimo. Naša su srca duboko ganuta dok meditiramo o onome što je Bog dosad učinio i o onome što je obećao za budućnost. Iz svih zemalja, pa tako i iz Brazila, “izabrani” se sakupljaju u njegovu duhovnu kuću za obožavanje (Agej 2:7). Kao što Psalam 144:15 (NW) pravo kaže: “Sretan je narod čiji je Bog Jehova!”

[Karta/slike na stranici 167]

(Vidi publikaciju)

Amazona

Manaus

AMAZONAS

MATO GROSSO

Cesário Lange

RIO GRANDE DO SUL

Belém

Fortaleza

Recife

Salvador

Rio de Janeiro

São Paulo

[Slike]

1. Plaža kod Recifea

2. Rio de Janeiro

3. Amazonska kišna šuma

4. Svjedočenje na Amazoni

5. Podružnica, Cesário Lange

[Slika preko cijele stranice 124]

[[Slika na stranici 126]

Alston i Maude Yuille započeli su služiti u Brazilu 1936

[[Slika na stranici 126]

Charles Leathco, iz prvog razreda Gileada, još uvijek služi u Betelu u Brazilu

[Slike na stranici 133]

Stroj za rotacioni knjigotisak proradio je u Saõ Paulu 1973

[Slike na stranici 134]

Na kongresu “Božanska pobjeda” održanom u Saõ Paulu, delegati su se oduševili vidjevši plodove svog ujedinjenog svjedočenja

[Slika na stranici 142]

Djelomično natkriven “Kongresni park” u Salvadoru

[Slika na stranici 145]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): Massasue Kikuta, Karl Rietz, Amaro Santos, Östen Gustavsson, Augusto Machado, Fred Wilson

[Slike na stranici 150]

Prilikom svečanog otvorenja podružnice 1981, Lloyd Barry je poticao: ‘Propovijedanju dobre vijesti poklonite nepodijeljenu pažnju’

[Slika na stranici 156]

U Školi pionirske službe odškolovalo se više od 39 000 pionira. Na slici je razred u Sorocabi (São Paulo)

[Slika na stranici 158]

Misionari i drugi diplomci iz Gileada u punovremenoj službi sa svojim bračnim drugovima, za vrijeme posjeta zonskog nadglednika 1996

[Slike na stranici 162]

Ofsetni rotacioni strojevi i MEPS odigrali su važnu ulogu u prelasku na simultano izdavanje publikacija

[Slika na stranici 170]

Brod koji se na ušću Amazone koristi za propovijedanje dobre vijesti

[Slike na stranici 175]

Volonteri iz drugih zemalja pomogli su domaćim Svjedocima da izgrade kompleks podružnice; na slici su Harleyevi (gore) i Colwellovi

[Slike na stranicama 176 i 177]

Kompleks podružnice iz koje se sada koordinira djelovanje preko 430 000 Svjedoka u Brazilu

[Slike na stranici 192]

Danas u Brazilu potrebama Jehovinih svjedoka služi 16 Kongresnih dvorana

[Slike na stranici 193]

Potrebno je još više Dvorana Kraljevstva. Metode brze gradnje pomažu u udovoljavanju toj potrebi

[Slika na stranici 194]

Neke skupštine pružaju posebnu pomoć gluhim i slijepim osobama

[Slike na stranici 205]

Erich Kattner se radovao objavljivanju “New World Translationa” na portugalskom

[Slika na stranici 207]

Augusto Machado je vidio izrazit dokaz rezultata koje se biblijskim obrazovanjem postiglo u Brazilu