Svjetski izvještaj

Građevinski radovi primjereni porastu velikog mnoštva

Jehovini svjedoci su 1935. iz Biblije saznali da je Bog u današnje vrijeme, tijekom sadašnjeg sustava stvari, naumio sakupiti veliko mnoštvo, koje se nada da će zauvijek služiti Jehovi na rajskoj Zemlji (Otkr. 7:9, 10). Te su iste godine prvi put na Havajima jedno od mjesta na kojima su održavali svoje sastanke nazvali Dvorana Kraljevstva. Sada su tisuće takvih Dvorana Kraljevstva pune ljudi koji su primili radosna biblijska obećanja i koji priznaju biblijska pravedna mjerila.

Milijuni ljudi redovito pohađaju sastanke koji se održavaju u Dvoranama Kraljevstva. Budući da se svake godine krsti stotine tisuća ljudi, neophodno je potrebno više Dvorana Kraljevstva. Rezultati jednog istraživanja provedenog 1998. pokazuju da je u 40 zemalja u razvoju hitno potrebno otprilike 8 000 Dvorana Kraljevstva. Što se prošle godine napravilo kako bi se udovoljilo toj potrebi?

Regionalni uredi za izgradnju Dvorana Kraljevstva osnovani su na značajnim mjestima, kao naprimjer u Južnoafričkoj Republici, Australiji i Njemačkoj. Iz tih centara nadglednici projekata sudjeluju u organiziranju programa gradnje Dvorana Kraljevstva u istočnoj i zapadnoj Africi, na azijsko-pacifičkom području te u Istočnoj Evropi. Dosad je na tim poslovima radilo 77 međunarodnih slugu, i to u 21 afričkoj zemlji, u 7 zemalja Istočne Evrope i u 4 zemlje azijsko-pacifičkog područja. Pomoć se pruža i u dvije zemlje Latinske Amerike. Gdje god je moguće, radi se na tome da se osnuju stalne grupe za gradnju Dvorana Kraljevstva. Koliko je god moguće, koriste se oni načini izgradnje i materijali koji su uobičajeni za određeno područje, a braću koja žive tamo potiče se da sudjeluju u izgradnji. Međutim, u početku jedan ili dvojica međunarodnih slugu mogu preuzeti vodstvo u tim grupama kako bi im dali potrebnu pouku. Tamo gdje su mjesta sastajanja neophodno potrebna, ali ekonomska situacija domaćoj braći praktički onemogućava da kupe građevinski materijal, međunarodno bratstvo nastoji pružiti pomoć i u tom pogledu.

Nakon što se braći u Gani pomoglo da pojednostave program izgradnje Dvorana Kraljevstva, prošle su godine sagradila 13 Dvorana Kraljevstva, umjesto 4, koliki je bio prosjek posljednjih godina. U Burundiju je, uz pomoć međunarodnih slugu, u samo nekoliko mjeseci izgrađeno 11 Dvorana Kraljevstva. U Gitegi (Burundi) je, igrom slučaja, Dvorana Kraljevstva bila prva zgrada koja je podignuta na jednom brdu. U skladu s tamošnjim običajem, mnogi mještani u tom području to brdo sada nazivaju Jehovinom planinom.

U Liberiji je 1998. broj objavitelja porastao za 40 posto, a 1999. za 19 posto. Nakon završetka građanskog rata koji se u toj zemlji vodio godinama, većina skupština treba Dvorane Kraljevstva. No veći dio naše tamošnje braće suočava se s ozbiljnim ekonomskim problemima, između ostalih i s nezaposlenošću. Kako su samo zahvalna za financijsku pomoć braće iz drugih zemalja zahvaljujući kojoj mogu sagraditi potrebne Dvorane Kraljevstva! Zahvalna su i za pomoć u organiziranju građevinskih radova koju im je pružilo petero međunarodnih slugu.

U Nigeriji je potrebno više od 1 800 Dvorana Kraljevstva. Jedinstvo i marljivost domaćih Svjedoka koji su sudjelovali u izgradnji u Abeokuti (Nigerija) čak su i predstojnicu jedne obližnje crkve potaknuli da volonterski pomaže. Ona sada služi Jehovi zajedno sa skupštinom kojoj je pomagala graditi Dvoranu Kraljevstva. U jednom selu u Togu ljudi su se tako snažno protivili izgradnji Dvorane Kraljevstva da su braća odlučila graditi na drugoj lokaciji. No nakon što su protivnici vidjeli kako je lijepa Dvorana Kraljevstva koja se gradi, pitali su može li se izgraditi druga dvorana na području koje je bilo sporno.

Na Šri Lanki skupštine održavaju sastanke u privatnim domovima, malim privremenim objektima s krovom od kokosovog lišća i u dvorištima prekrivenima platnom. Kako su samo zahvalne što će dobiti prikladnija mjesta obožavanja, koja su dostojna te prigode! Na Šri Lanki se gradi 13 Dvorana Kraljevstva, 20 ih je u fazi projektiranja, a 50 se planira izgraditi u sljedećih pet godina.

Kad postoji prikladna Dvorana Kraljevstva, ljudi spremnije dolaze na sastanke, na kojima mogu izvući korist iz pouke koju Jehova pruža. Tako se povećao broj prisutnih u tri skupštine koje koriste veliku novu Dvoranu Kraljevstva izgrađenu u predgrađu Lime, u Peruu, i u toku godine dana 75 novih objavitelja počelo je sudjelovati u službi propovijedanja.

U većim gradovima u kojima ima mnogo skupština, grade se objekti s nekoliko Dvorana Kraljevstva kako bi se posjed dobro iskoristio. Tri takva kompleksa Dvorana Kraljevstva svečano su otvorena u Rumunjskoj u vikendu od 29. i 30. svibnja. Jedan od tih kompleksa u gradu Cluj-Napoca ima četiri Dvorane Kraljevstva, a drugi dvije. Sljedećeg je dana svečano otvoren kompleks u gradu Tîrgu Mureş, koji ima sedam Dvorana Kraljevstva.

Izgradnja Kongresnih dvorana

Za veće skupove u mnogim se zemljama grade Kongresne dvorane. U Estoniji su tijekom prošle godine svečano otvorena dva kompleksa s Dvoranama Kraljevstva i Kongresnim dvoranama. U svakom su kompleksu tri odvojene Dvorane Kraljevstva koje se spajanjem mogu pretvoriti u veliku Kongresnu dvoranu. U ovoj službenoj godini izuzetan događaj za Poljsku bilo je svečano otvorenje tri Kongresne dvorane koje su otvorene isti vikend. Dva člana Vodećeg tijela, Theodore Jaracz i Daniel Sydlik, prisustvovala su ovoj posebnoj prigodi i održala ohrabrujuće govore u svakoj od dvorana. U najveću dvoranu, u gradu Sosnowiecu, stavljeno je 6 400 stolica, pa se taj objekt koristio za pet oblasnih kongresa održanih u srpnju.

U Sjedinjenim Državama, u kojima sada služi 980 419 objavitelja Kraljevstva, prošle su godine otvorene još četiri Kongresne dvorane, te ih sada ukupno ima 40. U Brazilu, gdje služe 528 034 objavitelja, otvorena je 17. Kongresna dvorana. To je objekt s dvije dvorane koji ima 10 000 sjedećih mjesta, a udaljen je otprilike sat vožnje od São Paula. U Nigeriji su u toku godine otvorene još dvije Kongresne dvorane bez vanjskih zidova — jedna, s 10 000 sjedećih mjesta, u Oti, a druga, s 5 000 sjedećih mjesta, u Ibadanu.

Izgrađeni su i drugi objekti koji se koriste za širenje globalnog biblijskog obrazovnog programa.

Obrazovni centar Društva Watchtower

Godine 1986. poduzeti su neki od prvih pravnih koraka kako bi se u Pattersonu (New York), u Sjedinjenim Državama, izgradilo ono što je sada kompleks od 28 zgrada poznat kao Obrazovni centar Društva Watchtower. Građevinski radovi konačno su mogli započeti 1989. Razne službe povezane s obrazovnim djelom Jehovinih svjedoka objekt su počele koristiti 1994. Škola Gilead premještena je na tu lokaciju 1995. Tamo su smještene još dvije škole: Škola za članove Odbora podružnice i Škola za putujuće nadglednike. Na koncu je 1999. održan program svečanog otvorenja. (Izvještaj o tom događaju objavljen je u Kuli stražari od 15. studenoga 1999.) Svake godine objekte razgledaju deseci tisuća Svjedoka i drugih zainteresiranih osoba, i raduju se kad vide što se postiglo zahvaljujući njihovim dobrovoljnim prilozima, jedinstvenim naporima spremne braće i sestara te, povrh svega, zahvaljujući Jehovinom blagoslovu.

Potrebne su podružnice

Zbog porasta broja hvalitelja Jehove u mnogim su zemljama potrebni objekti za nove podružnice. U takvim podružnicama, kao i u svjetskoj centrali, stanuju članovi betelske obitelji, koji su uključeni u Red specijalnih punovremenih slugu.

BOLIVIJA: Izuzetan napredak teokratskih aktivnosti doveo je do toga da je 20. ožujka 1999. svečano otvorena nova podružnica u Santa Cruzu (Bolivija). U Boliviji je broj objavitelja Kraljevstva porastao sa 714, koliko ih je bilo 1968. kad je otvorena prijašnja podružnica, na današnjih 15 388, što je najveći broj svih vremena, a Spomen-svečanosti 1999. prisustvovalo je ukupno 53 312 osoba.

Čitavu novu podružnicu, smještenu u tropskim nizinama Bolivije, izgradili su domaći radnici — većina njih bili su Svjedoci koji su radili volonterski — a tijekom gradnje se s dobrim ukusom koristio domaći materijal. Zahvaljujući tome izgrađen je objekt koji se skladno uklapa u pošumljeni okoliš, a u njemu je temperatura ugodna i bez korištenja rashladnih uređaja. Ovaj objekt, zajedno s prvom bolivijskom Kongresnom dvoranom, posvećen je Jehovi za vrijeme posjeta Gerrita Löscha, člana Vodećeg tijela. Ovom su radosnom događaju prisustvovale tisuće bolivijskih Svjedoka, kao i posjetitelji iz 11 zemalja, a među njima su bili i bivši misionari koji su neko vrijeme služili u Boliviji, u kojoj je misionarsko djelo započelo prije 54 godine.

MOZAMBIK: “Velik je Jehova i slavan veoma” (Ps. 48:1). To je Jehovinim svjedocima u Mozambiku jedan od najomiljenijih stavaka i često ga se moglo čuti 19. prosinca 1998, na svečanom otvorenju novih objekata podružnice u Maputu, nedaleko od Indijskog oceana. Prije samo nekoliko godina to je izgledalo nemoguće. Djelo Jehovinih svjedoka bilo je pod vladinom zabranom više od dva desetljeća, sve do 1991. Te ih je godine bilo tek nešto više od 6 000. Krajem 1998. izvijestili su najveći broj od 29 514 objavitelja. Bili su potrebni novi objekti podružnice.

Kako je podružnica uopće izgrađena, budući da većina braće u Mozambiku nema iskustva u ovakvim građevinskim radovima? Pomogli su mnogi međunarodni sluge i volonteri koji su u procesu gradnje poučavali domaće Svjedoke. Svečanom otvorenju prisustvovali su gosti iz 15 zemalja, a istog je vikenda u Matoli, udaljenoj 26 kilometara, otvorena prva Kongresna dvorana u Mozambiku. Jehova je doista velik! Da nije bilo njegove brige pune ljubavi, njegovi sluge u Mozambiku nikad ne bi doživjeli ove povijesne događaje.

NOVA KALEDONIJA: Nova podružnica i jedna Kongresna dvorana na Novoj Kaledoniji svečano su otvorene 24. listopada 1998. Tim je objektima dosadašnja podružnica proširena za više od tri puta. Ovdje djeluju tri prevodilačka tima kako bi se udovoljilo potrebama na Novoj Kaledoniji i u područjima pod istom državnom upravom.

Svečano otvorenje bilo je radostan i živopisan događaj. Na programu je bio i audiovizualni prikaz najznačajnijih trenutaka izgradnje. Jehovinim svjedocima na Novoj Kaledoniji bilo je posebno drago što je tom događaju prisustvovao Lloyd Barry, član Vodećeg tijela, koji je održao govor za svečano otvorenje.

SENEGAL: Otkad su prvi Jehovini svjedoci 1951. došli u Senegal, ulaže se veliki napor kako bi se doprlo do milijuna ljudi koji žive na području ove podružnice. U ovoj zemlji služe 194 misionara iz 18 zemalja. Oni su, ovdje gdje se više od 90 posto stanovnika izjašnjava da nisu kršćani, pomogli stotinama osoba da im se pridruže u služenju Jehovi.

Prilikom izgradnje nove podružnice u Cape Almadiesu, u predgrađu Dakra, primijenjene su metode koje su za većinu ljudi u tom području nešto novo. Svaki put kad bi dizalica podigla veliku prefabriciranu ploču i postavila je na mjesto, promatrači su pljeskali i radovali se tome. Sve je bilo precizno i pravilno izvedeno. U zaključku programa svečanog otvorenja koje je održano 19. lipnja 1999. na tom najzapadnijem dijelu afričkog kontinenta, svi prisutni udružili su glasove i od srca zapjevali: “O hvala, Jehova!”

Afrika

Suvremena povijest Jehovinih svjedoka u Africi traje od početka 1880-ih. U 1920-im na tom je kontinentu započela intenzivna javna propovjednička aktivnost. Prošle je godine najveći broj od preko 830 000 Svjedoka širom Afrike govorio svojim bližnjima o “veličanstvenim Božjim stvarima” (Djela 2:11).

Veliko ohrabrenje predstavlja to što mnogi mladi na školu gledaju kao na svoje područje za svjedočenje. Mlada sestra iz Mozambika po imenu Dorcas postavila si je cilj da svjedoči ravnatelju i svim učiteljima u školi, kao i razrednim kolegama. Trenutno vodi osam biblijskih studija, a šest osoba s kojima proučava Bibliju redovito dolazi na sastanke. Tri druge osobe napredovale su do krštenja, a potom postale opći pioniri. Četvero Dorcasinih učitelja u različitim je prilikama prihvatilo njen poziv da dođu na skupštinske sastanke. Njen otac sada proučava s jednim od tih učitelja. Jedna učiteljica, kojoj je Dorcas počela svjedočiti prije pet godina, dok je išla u drugu školu, konačno se odazvala na njenu ustrajnost i počela proučavati Bibliju s njom kako bi mogla sudjelovati u pravom obožavanju.

Od 1995. veća se pažnja poklanja osobama oštećenog sluha, kojih u Nigeriji ima otprilike pet milijuna. Nakon što su na jednom oblasnom kongresu vidjeli da se predavanja prevode na znakovni jezik, mnogi objavitelji koji čuju željeli su naučiti komunicirati na ovom jeziku. U nešto više od godinu dana 216 objavitelja i pionira iz 61 skupštine naučilo je znakovni jezik dovoljno dobro da vodi biblijske studije i prevode na sastancima. U više od 80 skupština sastanci se prevode kako bi i gluhi mogli imati koristi od njih.

Florence, koja živi u Obali Bjelokosti, odlučila je postati opatica još dok je bila djevojka. No obeshrabrila su je tumačenja o tome da su neka učenja neobjašnjiva tajna i bila je šokirana zato što ju je jedan svećenik stalno nagovarao na spolni odnos. Napustila je samostan. Kasnije, u Burkini Faso, Jehovini svjedoci naišli su na nju u službi od kuće do kuće. Ubrzo nakon što je proučila brošuru Zahtjevi i knjigu Spoznaja, postala je sretan Jehovin sluga.

Dva su puta u prošloj godini Svjedoci u Banguiu, u Srednjoafričkoj Republici, otvorili Dvorane Kraljevstva i svoje domove da bi primili Svjedoke koji su morali pobjeći preko rijeke iz ratom rastrgane Demokratske Republike Kongo. U srpnju je više od 200 braće i sestara sa svojim obiteljima, kao i drugih ljudi, moralo otići u Bangui. Dok je luka bila puna izbjeglica koji su morali biti na otvorenom, naša su braća bila zbrinuta i fizički i duhovno. Za njih su na jeziku lingala organizirani sastanci u dvije Dvorane Kraljevstva, u kojima se održavalo svih pet tjednih sastanaka. Jedan tamošnji predstavnik vlasti, koji je promatrao sve to, rekao je: “Divno je to što ste učinili, što ste otvorili svoju dvoranu kako biste udomili te jadne ljude. Treba vas pohvaliti za to.” Jedan čovjek koji je prolazio pored dvorane zaustavio je jednog misionara i rekao mu: “Vi ljudi živite prema onome što propovijedate. Želim vam sve najbolje. Bog će vas blagosloviti za to.”

Dok je prije nekoliko godina bila u bolnici, jedna je nekrštena objaviteljica u Gani svjedočila od jednog bolničkog kreveta do drugog, premda je bila poprilično bolesna. Neki su pokazali cijenjenje za ono o čemu im je pričala, drugi nisu htjeli slušati, a jedna je žena slušala bez neke vidljive reakcije. Nekoliko godina kasnije na Oblasnom kongresu “Božanski životni put” koji se održavao u Gani, ta je objaviteljica, sada specijalni pionir, prepoznala jednu ženu. “Koje vas dobro nosi?” upitala je pionirka. “Jehova je velik”, rekla je gospođa. “Uvijek sam se pitala hoću li te ikad ponovno vidjeti i zahvaliti što si mi, dok smo ležale u bolnici, u srce usadila istinu o Kraljevstvu. Tada sam bila previše bolesna da bih reagirala, ali nisam mogla prestati razmišljati o onome što si govorila o životu u Raju u Božjem Kraljevstvu, u kojem ‘nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam’. Čim sam izišla iz bolnice, potražila sam Jehovine svjedoke i oni su počeli proučavati sa mnom. Nedugo nakon toga sam se preselila. Na svom sam novom poslu tražila Jehovine svjedoke i nastavila proučavati Bibliju. Zahvaljujući tome sutra ću se na ovom kongresu krstiti.” Dvije žene su se zagrlile, plačući od radosti. To svjedočenje u bolnici uistinu je donijelo dobar plod!

U Maliju je jedna žena koja je već 13 godina zbog vračanja invalid došla u kontakt s Jehovinim svjedocima. Mogla se kretati jedino pužući na rukama i koljenima. S njom je započet biblijski studij. Rečeno joj je da održavamo skupštinske sastanke, ali s obzirom na ženinu invalidnost, naša sestra nije gajila previše nade da će žena doći u Dvoranu Kraljevstva. Međutim, istina je ženu dirnula u srce. Zamisli samo kako su se braća i sestre iznenadili kad su ispred Dvorane Kraljevstva vidjeli tu ženu kako čeka početak sastanka. Dogovoreno je da je nakon sastanka kući odveze jedan brat koji ima automobil. Kako je u toku studija rasla njena vjera u Jehovu, tako se oslobađala ropstva zlim duhovima. Malo-pomalo noge su joj počele ozdravljati i nakon šest mjeseci ponovno je mogla hodati! Sada je kršteni Jehovin sluga.

Jedan opći pionir u Ugandi ovako je započeo razgovor s radnim kolegom tijekom pauze za ručak, drugog dana na svom novom radnom mjestu: “Zdravo, čini mi se da će mi biti poprilično teško upamtiti imena svih radnih kolega.” “Ah, ne brinite se”, rekao mu je kolega, “brzo ćete se uhodati. Ja sam William.” “Hvala što ste se predstavili”, odvratio je pionir. “Lijepo od vas. No ja znam da ljudi širom svijeta imaju problema s pamćenjem tuđih imena.” “Kako to mislite?” upitao je William. Pionir je nastavio: “Naprimjer, da vas netko upita kako se zove Stvoritelj svemira i sveg živog, da li biste znali odgovoriti?” Razgovor o Božjem imenu doveo je sljedećeg dana do biblijskog studija. William je pozvao pionira da dođe kod njega i razgovara s njegovom obitelji. Sada je pet članova te obitelji kršteno kao Svjedoci. Pionir je uoči Spomen-svečanosti išao od ureda do ureda i pozivao kolege da dođu na taj važan događaj. Kako je samo bio radostan kad je došlo njih 40!

Mnogi ljudi u Africi doživjeli su nevolje zbog ratova koji se vode u njihovim zemljama. Mnogi su morali pobjeći iz svojih domova. Ali Jehovini svjedoci su i kao izbjeglice nastavili propovijedati dobru vijest. Mnoga braća i sestre iz glavnog grada Gvineje-Bisao (zapadna Afrika) pobjegli su u grad Buba, udaljen 240 kilometara. Tamo je živio jedan brat sa ženom, ali nije bilo skupštine. Međutim, nedugo nakon što su došli Svjedoci iz glavnog grada, organizirani su sastanci, a djelo svjedočenja brzo je napredovalo. Ubrzo je 40 osoba dolazilo na sastanke, a vodilo se 70 biblijskih studija.

Trideset objavitelja iz skupštine Giteranyi u Burundiju pješačilo je oko 160 kilometara kako bi došlo na pokrajinski sastanak u Kayanzi. Put je trajao tri dana. Oni koji su imali bicikle vozili bi neko vrijeme druge, zatim bi se vratili po one koji su zaostali, prevezli ih naprijed i tako stalno. Nzeyimana Jean putovao je s čitavom obitelji — ženom, punicom i sedmero djece, uključujući i dijete koje boluje od dječje paralize i hoda uz pomoć štapa. Bili su jako radosni kad su svi stigli na mjesto održavanja pokrajinskog sastanka.

Sjeverna, srednja i južna Amerika

Do 18. stoljeća kompletna Biblija bila je dostupna na engleskom, francuskom, španjolskom i portugalskom, jezicima kojima se počelo govoriti u najvećem dijelu američkog kontinenta. Jehovini svjedoci, kako su kasnije postali poznati, krajem 19. stoljeća započeli su provoditi biblijski obrazovni program, kojim su do 1935. doprli gotovo u svaku američku zemlju. Sada u tim zemljama ima 2 769 625 revnih Svjedoka.

U nekim područjima vlada jako hladna klima, ali dobra vijest se i dalje propovijeda. Jedan starješina iz skupštine North Pole na Aljasci kaže da se od vrata do vrata propovijeda čak i na temperaturi od -37 Celzijevih stupnjeva, a sastanci se održavaju čak i onda kad temperatura padne na -48 Celzijevih stupnjeva. Potrebno je biti ustrajan da bi se služilo pod ovakvim uvjetima.

U nekim velikim gradovima u kojima ima mnogo zgrada stanari rijetko objaviteljima daju priliku da s njima razgovaraju licem u lice zbog toga što žive u strahu od kriminala. Jedna objaviteljica u Argentini svjedočila je u takvoj zgradi i razgovarala preko interfona sa ženom koja je pažljivo slušala. Dogovorile su se da razgovor nastave drugi put. Uslijedili su mnogi ponovni posjeti, ali nisu razgovarale licem u lice. No, vodili su se zanimljivi razgovori, a biblijski stavci čitani su preko interfona. Najzad je gospođa, nakon četiri mjeseca, pozvala objaviteljicu u svoj stan i započet je biblijski studij. Strpljiva ustrajnost ove objaviteljice bila je nagrađena.

U Sjedinjenim Državama ima više od 17 000 staračkih domova u kojima stanuju stotine tisuća starijih ljudi. Kako se do tih starijih može doprijeti s dobrom viješću? Neke su skupštine imale uspjeha kad su razgovarale s ravnateljima takvih ustanova i ponudile da će volonterski voditi brigu o duhovnim potrebama stanara. U jednom su slučaju objasnili da će volonteri iz skupštine rado voditi besplatne tjedne biblijske studije sa svakim tko to želi. Ponuda je rado prihvaćena. Proučavanju bi se često pridružilo osoblje, članovi obitelji te drugi posjetitelji i volonteri. Ravnateljica je napisala: “Ova grupa za proučavanje pruža duhovnu potporu našim stanarima i nastavlja raditi u njihovu korist. Oni naprosto vole proučavati Bibliju.” Ravnateljica shvaća da proučavanje predstavlja mentalni stimulans za starije. Osoblje se ugodno iznenadilo kad je vidjelo da je jedna starija žena, koja nije progovorila otkad je došla u starački dom, počela komentirati na studiju. Jedan stariji čovjek koji nikada nije prisustvovao nijednoj grupnoj aktivnosti u domu rado je dolazio na biblijski studij.

Dok je jedna sestra u Čileu svjedočila na groblju, razgovarala je sa ženom koja je u nesreći izgubila 12-godišnjeg sina. Ova je ožalošćena majka dva puta dnevno dolazila na grob svog sina. Svjedokinja joj je govorila o nadi u uskrsnuće i započela s njom proučavati Bibliju. Žena je razgovarala sa susjedom kojoj je sin isto umro mlad i koja je svaki dan posjećivala njegov grob. I ona je započela proučavati. Kad je majka ove žene došla na groblje, zamolila je svećenika da održi misu za njenog preminulog unuka. Svećenik joj je neljubazno odgovorio, pa je zato prestala odlaziti u crkvu i započela je proučavati Bibliju. Sada ove tri žene s drugima na groblju razgovaraju o nadi u uskrsnuće koju su nedavno stekle.

Da li bi Jehovi dopustio da te, unatoč tvojim ograničenjima, upotrijebi kako bi pomogao nekome da upozna istinu? Jedna misionarka u Kostariki je dopustila. Još uvijek nije dobro govorila španjolski. No započela je proučavati Bibliju s Anom, pobožnom katolkinjom. Uz Bibliju su koristile brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Ana ima problema s vidom, pa bi jednostavno slušala dok su se čitali odlomci i biblijski stavci, a potom ih je komentirala. Jednog je tjedna Ana na sljedeći način ohrabrila misionarku: “Nije mi bitno što ne možemo komunicirati najbolje. Mnoge stvari o kojima smo razgovarale razlikuju se od onog što uči Katolička crkva. Da mi je netko dao opširna, savršeno sročena objašnjenja, ne bih povjerovala, ali vi mi te stvari pokazujete direktno iz Biblije, bez puno dodatnih riječi, tako da mogu vidjeti da je to zaista biblijsko učenje.”

Svjedoci u Nikaragvi uložili su poseban napor da bi neke brojeve časopisa Probudite se! uručili učiteljima u školama. Tema “Čemu se današnji mladi mogu nadati?” jedan je primjer za to. Vrijednost takvih informacija jasno je vidljiva. Ravnatelj škole u jednom je gradu, unatoč prigovorima jedne učiteljice, zamolio Svjedoke da svim učenicima održe prezentaciju. Održano je jednoiposatno predavanje, a mnogi su učenici zatražili literaturu. Nakon toga je učiteljica koja se ranije protivila željela da Svjedoci ponove prezentaciju u školi u kojoj je ona ravnateljica. Oni su to i učinili. S njom je započet biblijski studij i ona sada želi da Svjedoci svaki mjesec učenicima održavaju predavanja.

Evroazija

Naziv Evroazija odnosi se na Evropu i Aziju kao na jedan kontinent. Na tom je području Jehova prvi put saopćio dobru vijest Abrahamu (Gal. 3:8). Pored toga, tamo je i Isus Krist postavio temelj djelu evangeliziranja koje se vrši još i danas (Mat. 28:19, 20). Jehovini svjedoci nastoje prenijeti dobru vijest ljudima u svim zemljama Evroazije, kojih ima otprilike 80. Pored stotina jezika na kojima Društvo Watch Tower već tiska biblijsku literaturu, tom je broju od 1995. dodano još 36 jezika kako bi se doprlo do daljnjih 170 000 000 ljudi koji žive u ovom dijelu Zemlje. Među tim jezicima su i pendžapski (pismo nastalik), uzbečki, kazahski, tadžički, azerbajdžanski i mongolski.

Situacija na Kosovu jako se zaoštrila tijekom 1999. Gotovo 800 000 ljudi albanskog porijekla izbjeglo je s Kosova u susjedne zemlje. Skoro 500 000 njih pobjeglo je u Albaniju. Među izbjeglicama je bilo i 14 Jehovinih svjedoka s 8 djece. Svjedoci u Albaniji primili su tu braću u svoje domove i pomogli im tijekom tog vrlo teškog razdoblja. Kako su se etnički sukobi zaoštravali tako se moglo jasnije vidjeti što je braći s Kosova najvažnije. Željela su biti sigurna da su njihova braća srpskog porijekla na sigurnom. Svjedoci u Srbiji uložili su poseban trud kako bi došli u kontakt sa svojom braćom albanskog porijekla i uvjerili se da su ovi dobro. Kakva je to ljubav, za razliku od etničke mržnje kojom su okruženi! Četiri mjeseca kasnije braća s Kosova žarko su željela vratiti se kući. Nije im bilo stalo da sa sobom ponesu puno materijalnih stvari. Umjesto toga, zatražila su kutije literature koju će koristiti dok drugima budu prenosili utješnu poruku o Božjem Kraljevstvu.

Kad je jedna Svjedokinja u Belgiji razgovarala preko interfona s jednom ženom, žena je otvoreno rekla da trenutno nije raspoložena za takav razgovor. Naša je sestra rekla da će je drugom prilikom nazvati telefonom. Žena je bila iznenađena budući da je sestra nekoliko dana kasnije stvarno nazvala. Rekla je da se treba preseliti i da je zamolila Zavod za socijalnu skrb da joj pomogne naći drugi stan. Nakon još jednog telefonskog razgovora izgubile su kontakt, pa je Svjedokinja odlučila napisati joj pismo i poslati ga na adresu Zavoda za socijalnu skrb. Pismo je stavljeno među ženine dokumente, a u kontakt su ponovno stupile nekoliko tjedana kasnije kad je žena napokon primila pismo. Baš u to vrijeme izišla je Naša služba za Kraljevstvo u kojoj je stajalo: “Ako svi ulažemo ujedinjeni napor u započinjanju studija i ako molimo Jehovu za blagoslov naših nastojanja, sigurno ćemo naći nove studije!” Nakon što se usrdno pomolila Jehovi, naša je sestra nazvala ženu i rekla joj da želi proučavati Bibliju s njom. Žena je pristala na studij. Sada ona i muž dolaze na skupštinske sastanke, a ona obitelji i prijateljima prenosi dobre stvari koje je naučila.

Jedna privremena specijalna pionirka i njena suradnica jednog su kišnog dana razgovarale s vlasnicima trgovina u jednom gradu u Maleziji, u području u kojem se rijetko svjedočilo. Srednjoškolka koja se zaustavila u blizini čekajući da prođe pljusak, prišla im je i zamolila da joj daju literaturu koju su nudile. Pionirke su joj objasnile što je besplatni biblijski studij i rekle gdje stanuju. Nazvala je nakon otprilike tjedan dana. Pročitala je svu literaturu i željela je još. Započet je biblijski studij. Ova djevojka mnogo čita, pa je nakon gotovo svakog posjeta tražila još publikacija. Ponekad bi zvala kasno u noći i tražila literaturu na koju se upućuje u publikacijama. Budući da su pionirke u tom gradu bile samo privremeno, jednim su dijelom osobno proučavale s tom djevojkom, a drugi dio studija odvijao se putem pisama. Djevojka je proučila knjigu Spoznaja za dva mjeseca. Propovijedala je prijateljima i u autobusu. Dobro napreduje i sada je nekršteni objavitelj, a želi ispuniti preduvjete za krštenje.

Jedna Svjedokinja u Italiji sprijateljila se s novom susjedom. Susjeda se vratila iz Njemačke u Italiju budući da je njenom mužu ponuđen posao. Međutim, nije dobio posao. Muž je opet otišao u inozemstvo kako bi našao posao, a obitelj je ostavio u Italiji. Dok je bio odsutan, bračni par Svjedoka pomagao je ženi u kupovini, vodio njenog sina u školu, pozivao nju i djecu na obroke i davao joj moralnu podršku koju je toliko trebala. Žena je pitala zašto rade sve to. Što su odgovorili? “Zato što, kao Jehovini svjedoci, ljubimo svoje bližnje.” Žena je rekla da ranije nikad nije imala vremena da sasluša Svjedoke, ali sada ju je interesiralo u što vjeruju. S njom se vodio redoviti biblijski studij, a počela je dolaziti i na skupštinske sastanke. Muž se u međuvremenu vratio kući. Svjedoci su i njemu ponudili biblijski studij, no on je odbio budući da je bio uznemiren. Opet nije mogao pronaći posao. Kad se ta obitelj preselila u drugi dio Italije, Svjedoci su ženi dali adresu tamošnje Dvorane Kraljevstva i potaknuli je da ode tamo. No, ona je bila jako sramežljiva, pa nije otišla. Međutim, naša sestra nazivala ju je telefonom svaki tjedan i održavala interes za Jehovu živim. Kad je žena jednom vidjela dvoje Svjedoka kako svjedoče na ulici, zamolila ih je da počnu proučavati Bibliju s njom. Osim toga, počela je dolaziti na sastanke. U međuvremenu je muž pronašao posao. I on je želio proučavati. Sada su i jedno i drugo predani i kršteni kršćani. Njihovo dvoje starije djece isto je kršteno, a treće dijete je nekršteni objavitelj.

Jedna pionirka u Luksemburgu jako se trudila da dopre do svakog čovjeka na svom području. Rolete na jednoj kući uvijek su bili spušteni i nikoga nikad nije bilo kod kuće. Međutim, kad je pionirka jednog dana išla u školu po svoju kćer, primijetila je automobil ispred te kuće u kojoj nikoga nikad nije bilo. Ona u tom trenutku očito nije planirala ići u službu propovijedanja, ali nije željela propustiti priliku. Pozvonila je. Čovjek koji se javio rekao je da ga Biblija zapravo ne interesira, ali je želio saznati više o Isusu Kristu. Uručila mu je knjigu Najveći čovjek koji je ikada živio. Nakon što je s mužem napravila nekoliko ponovnih posjeta, započet je studij. No čovjek je u početku htio proučavati samo jednom u tri tjedna zbog svog ispunjenog rasporeda. Međutim, postupno je počeo usvajati novo gledište o životu. Shvatio je da treba odvojiti više vremena za upoznavanje i vršenje Božje volje. Više nije igrao stolni tenis, koji je jako volio i kojem je posvećivao četiri večeri u tjednu. Kad je potpuno shvatio pitanje kršćanske neutralnosti, dao je otkaz na poslu i prihvatio posao s više od upola nižom plaćom. Što misli o toj promjeni? Rekao je: “Drago mi je što sam to učinio. Na koncu, jako sam želio svoj život dovesti u sklad s biblijskim načelima. Nastavio sam napredovati u istini tako da mi ništa ne stane na put da postanem nekršteni objavitelj, pa sam, pet mjeseci kasnije, simbolizirao svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.” Kako je samo zahvalan što je ona pionirka tako temeljito obavljala svoju službu!

Otočne zemlje

Jehova poziva stanovnike cijele Zemlje, uključujući i one koji žive u otočnim područjima, da se raduju njegovoj kraljevskoj vlasti (Ps. 97:1). Još na Pentekost 33. n. e. stanovnici otoka Krete primili su ovaj poziv. U 20. stoljeću na taj se poziv odazivaju deseci tisuća onih koji žive u otočnim zemljama. Na Filipinima 132 496 osoba govori drugima o slavi Jehovinog kraljevanja. Na japanskim otocima 222 857 osoba sudjeluje u toj radosnoj službi. Čak i otoci na kojima ima jako malo stanovnika imaju priliku radovati se dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu.

Ljubaznost koju je pokazao jedan mladi pionir na Samoi doprinijela je svladavanju predrasuda prema Jehovinim svjedocima. Otišao je u ambulantu tamošnje bolnice, dobio broj i trebao čekati red da ga liječnik primi. Međutim, sjedio je do jedne starije žene koja je izgledala bolesnije od većine ostalih koji su bili tu, pa je zato, kad je došao na red, ljubazno zamolio medicinsku sestru da ta žena uđe umjesto njega, a on će ući kad dođe red na nju. Medicinska sestra se iznenadila, ali je pristala na to. Dok je brat čekao da ponovno dođe na red, došao je jedan od poglavica (matai) iz njegovog sela i sjeo pored njega. Budući da je ovaj čovjek bio bolesniji od našeg brata, ponovno je ustupio svoj red kako bi ovaj čovjek odmah otišao liječniku. Kasnije je naš brat susreo onu stariju ženu, ovaj put na tržnici. Bilo joj je jako drago što ga vidi i upitala ga je da li je on Jehovin svjedok. Nakon što je dobila potvrdan odgovor, rekla je da prije nije slušala Svjedoke kad bi je posjetili, ali da sada zna kako oni doista vole svoje bližnje. Dala je svoju adresu i započet je redoviti biblijski studij. Što je bilo sa seoskim poglavicom? Rekao je ocu tog pionira da prije nije poštovao Svjedoke, ali da ih sada rado prima u svoj dom. Došao je na Spomen-svečanost i rekao: “Može se desiti da ono što isprva mrziš, na kraju počneš voljeti.”

Je li praktično započinjati biblijske studije na poslovnom području? Ponekad jest. Jedan specijalni pionir na Cipru redovito je donosio časopise jednom poslovnom čovjeku. Kad je čovjek izrazio cijenjenje za ono što čita, pionir mu je uz pomoć brošure Zahtjevi pokazao kako se proučava Biblija. Studij se održava na čovjekovom radnom mjestu, no pionir uzima u obzir okolnosti, pa svaki studij traje 10 ili 15 minuta.

Na Guadeloupeu se posebna pažnja poklanja svjedočenju na ulici. Je li svjedočenje na ulici doista potrebno budući da je u toj zemlji omjer objavitelja i stanovnika 1 naprema 55? Ljudi su kod kuće sve više zaokupljeni gledanjem satelitske i kabelske televizije. Ljudi su skloniji zaustaviti se i poslušati dobru vijest kad nisu kod kuće. Jedan pokrajinski nadglednik izvijestio je da je grupa od 15 objavitelja svjedočeći na ulicama otoka Sv. Martin raspačala 250 časopisa, kao i traktata, za otprilike dva sata. Dakako, neki koji rado prihvate literaturu možda kažu da nemaju vremena za razgovor. No prioriteti se mogu promijeniti kad životne okolnosti pobude nečiji duhovni apetit. Tako je jedna osoba u gradu Les Abymes postavljala mnogo pitanja nakon smrti svog oca. Sada je željela proučavati gotovo svaki dan — najprije pomoću brošure Zahtjevi, a zatim knjige Spoznaja. Ujedno istražuje knjigu Raspravljanje i ispisuje navedene stavke na list papira. Kaže da se osjeća “poput kralja u Izraelu koji je prepisivao Pisma za sebe”. Došla je do zaključka da, premda “sve takozvane kršćanske religije imaju Bibliju, samo Jehovini svjedoci primjenjuju što ona kaže”.

Hatsuko je samohrana majka u Japanu koja odgaja dvoje djece. Ona radi na dva radna mjesta kako bi mogla financijski zbrinjavati obitelj. Kada ima vremena da drugima svjedoči o Jehovi i njegovom naumu koji je s ljubavlju pripremio za čovječanstvo? Treba joj oko 20 minuta da se biciklom doveze od jednog do drugog radnog mjesta. Odlučila je da to vrijeme svaki dan koristi za svjedočenje. Razgovara s ljudima koje sretne — s prolaznicima, kupcima na prodajnim automatima, dostavljačima, građevinskim radnicima i tako dalje. U početku je trebala uložiti puno truda jer je sramežljiva. Shvatila je da je bolje da časopisi govore, umjesto da sama puno govori. Pored toga, postupno joj je, uz molitvu prije službe, razgovor s ljudima lakše padao. Već dvije godine svjedoči na ovaj način, a sada svakog mjeseca uruči 200 do 300 časopisa, uključujući i one koje daje na svojim rutama s časopisima na ulici.

Videofilm Jehovini svjedoci — organizacija iza imena snažno je oruđe kojim se kod ljudi može razviti cijenjenje za organizaciju kojom se Jehova služi. Jedna žena u Australiji pet je godina primala časopise Društva i drugu literaturu. A onda su joj jednog tjedna Svjedoci ostavili ovaj videofilm da ga pogleda. Kad su je objavitelji sljedeći put posjetili, pozvala ih je u kuću. Ženu je videofilm koji je pogledala ganuo do suza. Dosad je vjerovala Svjedocima koji su je posjećivali, ali sada je osjećala da može vjerovati i organizaciji. Tog je dana s njom započet formalan studij uz knjigu Spoznaja, a sljedeći tjedan prisustvovala je sastancima u Dvorani Kraljevstva.

Kome se ljudi mogu obratiti za savjet? Ponekad kolumnistu u nekim novinama ili časopisu. Jedna pionirka s Nove Kaledonije shvatila je da je u jednom izdanju Probudite se! lijepo odgovoreno na pitanje koje je bilo postavljeno u jednom svjetovnom časopisu. Pisala je osobi koja je postavila pitanje, ali je pismo naslovila na izdavača časopisa, sa zahtjevom da ga proslijedi dotičnoj osobi. Napisala je da posjeduje važne informacije o toj temi, citirala je temu, navela neke podnaslove, zajedno s nekim izabranim citatima i rekla da bi joj dala taj materijal. Odgovor je uskoro došao, časopis je poslan, a to je otvorilo put za pružanje daljnje duhovne pomoći.

Objavitelji u Irskoj na svom području susreću ljude koji su došli iz Afrike, Istočne Evrope i s Orijenta. Jedna skupština u Belfastu organizirala je da se javno predavanje i Studij Kule stražare održe na mandarinskom jeziku. Sastanku su prisustvovale 22 zainteresirane osobe. To je bio rezultat odlične službe koju jedan par misionara vrši među Kinezima koji su došli u Belfast da bi radili ili pohađali fakultet. Ti su misionari od 1993. proučavali Bibliju sa 75 osoba iz 17 kineskih pokrajina i iz raznih tajvanskih gradova. Kontakt sa mnogim zainteresiranim osobama održava se i nakon što su se vratile u Kinu. Jednom je prilikom neki bračni par proučavao Bibliju; tada se žena morala vratiti u Kinu, a bila je tužna zato što je mislila da tamo neće moći nastaviti proučavati. Međutim, nekoliko tjedana kasnije muž je oduševljeno ispričao da mu je žena rekla kako su Svjedoci jednog dana dok je bila na poslu navratili kod nje kući i ostavili poruku koja je glasila: “Vaši prijatelji iz Irske zamolili su nas da vas posjetimo. Doći ćemo ponovno.” I stvarno, došli su! Drugi bračni par pisao je iz Kine: “Jako nam nedostajete. Sjećamo se mnogo spomena vrijednih stvari, ali moramo reći da je najvrednije od svega bilo proučavanje Biblije s vama. Izgleda da je Biblija sada najvažnija stvar u našem životu.”

[Slike na stranici 49]

(1) Mozambik, (2) Senegal, (3) Nova Kaledonija, (4) Bolivija