SLAŽETE li se s ovim zaključkom koji je iznio jedan biblijski pisac? U otprilike 2 000 godina, koliko je prošlo od vremena kad je zapisan ovaj redak, došlo je do značajnog napretka znanosti. Ima li i danas ljudi koji smatraju da očiti sklad i red koji vladaju u prirodi ukazuju na postojanje Stvoritelja, odnosno Boga?

Čak i u razvijenim zemljama ima mnogo ljudi koji vjeruju u postojanje Stvoritelja. Tako je, naprimjer, u Sjedinjenim Državama jedno istraživanje koje je 2005. proveo časopis Newsweek pokazalo kako 80 posto ljudi “vjeruje da je Bog stvorio svemir”. Da li to vjeruju samo oni koji su slabo obrazovani? Ima li i među znanstvenicima onih koji vjeruju u Boga? Godine 1997. znanstveni časopis Nature izvijestio je da je u jednom istraživanju gotovo 40 posto biologa, fizičara i matematičara izjavilo kako vjeruje ne samo u to da Bog postoji nego i da sluša molitve te odgovara na njih.

No neki se znanstvenici snažno protive vjerovanju u Boga. Dr. Herbert Hauptman, dobitnik Nobelove nagrade, nedavno je na jednom znanstvenom skupu izjavio da je vjerovanje u nadnaravne sile, a naročito vjerovanje u Boga, nespojivo s pravom znanošću. “Takvo vjerovanje nanosi štetu ljudskom rodu”, rekao je Hauptman. Čak i neki znanstvenici koji vjeruju u Boga ne žele otvoreno reći da sklad i red koji se jasno vide u biljnom i životinjskom svijetu upućuju na postojanje Stvoritelja. Zašto je to tako? Ukazujući na jedan od razloga, Douglas Erwin, paleobiolog sa Smithsonian Institutea, kaže: “Znanost ne priznaje čuda.”

A što vi mislite o tome? Dopuštate li da vam drugi govore kako trebate razmišljati i u što trebate vjerovati? Jeste li spremni istražiti dokaze i sami doći do zaključka? Dok budete na idućim stranicama čitali o najnovijim znanstvenim otkrićima, pitajte se: ‘Je li logično zaključiti da postoji Stvoritelj?’

U NOVIJE vrijeme znanstvenici i izumitelji doista su mnogo naučili od biljaka i životinja. Oni istražuju građu živih organizama kako bi dobili ideje za proizvodnju novih materijala ili usavršavanje postojećih strojeva. Ta se grana znanosti naziva biomimetika. Dok budete razmatrali sljedeće primjere, pitajte se: ‘Kome uistinu treba odati priznanje za sve te izume?’

Kitove peraje

Što konstruktori aviona mogu naučiti od grbavih kitova? Mnogo toga. Odrasli grbavi kit težak je oko 30 tona, ima tijelo koje nije naročito gipko i velike peraje koje nalikuju krilima. To stvorenje dugačko 12 metara izvanredno se snalazi u vodi. Njegova okretnost naročito dolazi do izražaja u načinu na koji dolazi do hrane. Grbavi kit obično zaroni ispod jata račića ili riba, a potom pliva u krug prema površini vode, ispuštajući mlazove zraka od kojih se stvara “mreža” mjehurića. Pomoću te “mreže”, koja u promjeru ima svega metar i pol, kit tjera plijen prema površini vode, a zatim brzo pojede svoj uredno pripremljeni obrok.

Istraživače je naročito zanimalo kako to stvorenje čije se tijelo ne može lako savijati pravi tako nevjerojatno male krugove. Otkrili su da je tajna u obliku njegovih prsnih peraja. Prednji rub kitovih peraja nije ravan poput avionskih krila, nego ima na sebi niz kvržica.

Kada kit brzo pliva, te kvržice povećavaju uzgon i smanjuju otpor vode. Na koji način? Časopis Natural History objašnjava da kvržice ubrzavaju strujanje vode niz peraje i stvaraju pravilnu vrtložnu struju, čak i kada kit izranja pod gotovo okomitim kutom. Kada bi prednji rub peraja bio potpuno ravan, kit ne bi mogao plivati prema površini u tako malim krugovima jer bi se vodena struja iza njegovih peraja pretvarala u niz nepravilnih vrtloga i ne bi stvarala silu uzgona.

Kako bi se to otkriće moglo primijeniti u praksi? Avionska krila koja bi bila konstruirana po uzoru na peraje grbavog kita vjerojatno bi trebala imati manje zakrilaca i drugih mehanizama za reguliranje strujanja zraka. Takva bi krila bila sigurnija i lakše bi se održavala. John Long, stručnjak za biomehaniku, smatra da bi u skoroj budućnosti “svi putnički avioni mogli imati nazubljena krila nalik perajama grbavog kita”.

Galebova krila

Naravno, avionska krila već se danas konstruiraju po uzoru na ptičja. No nedavno je u tom pogledu postignut značajan napredak. Časopis New Scientist izvještava: “Istraživači sa Sveučilišta Floride konstruirali su prototip letjelice s daljinskim upravljanjem koja može poput galeba lebdjeti u zraku, obrušiti se prema tlu i naglo poletjeti uvis.”

Galebovi te izvanredne akrobacije izvode tako što savijaju krila u laktu i ramenom zglobu. Oponašajući građu savitljivog galebovog krila, istraživači su napravili “prototip letjelice dugačak šezdesetak centimetara koji pomoću malog motora upravlja nizom metalnih šipki koje pokreću krila”, piše časopis. Ta vješto konstruirana krila omogućavaju maloj letjelici da lebdi u zraku i obrušava se između visokih nebodera. Američko ratno zrakoplovstvo želi konstruirati letjelicu s tako velikom sposobnošću manevriranja i koristiti je za traženje kemijskog ili biološkog oružja u velikim gradovima.

Gušterove noge

Ljudi mogu mnogo naučiti i od kopnenih životinja. Naprimjer, mali gušteri iz porodice gekona, ili macaklina, mogu se penjati po zidu i visiti naglavce držeći se za strop. Oni su još u biblijskim vremenima bili poznati po toj zadivljujućoj sposobnosti (Priče Salamunove 30:28, St). Kako se gekon odupire djelovanju sile teže?

Zahvaljujući tome što na nogama ima mnoštvo sitnih dlačica (setae) gekon se može uhvatiti čak i za površine koje su glatke poput stakla. Gekonove noge ne izlučuju ljepilo. One se hvataju za podlogu zahvaljujući djelovanju vrlo slabih međumolekularnih sila. Molekule koje se nalaze na površini gekonovih nogu i podlozi za koju se on hvata spajaju se pod djelovanjem vrlo slabe privlačne sile koja se naziva Van der Waalsova sila. U normalnim okolnostima gravitacijska je sila puno jača od Van der Waalsove i zato se čovjek ne može penjati po zidu prislanjajući dlanove na njegovu glatku površinu. No sitne dlačice na gekonovim nogama povećavaju površinu koja je u kontaktu sa zidom. Kad se Van der Waalsova sila pomnoži s tisućama dlačica na gekonovim nogama, dobiva se privlačna sila koja je dovoljno jaka da podnese težinu tog malog guštera.

Kakva bi mogla biti korist od tog otkrića? Umjetni materijali koji bi se izrađivali po uzoru na gekonovo stopalo mogli bi služiti kao zamjena za čičak-traku — još jedan izum koji se temelji na ideji posuđenoj iz prirode.a Časopis The Economist citira jednog istraživača koji kaže da bi ‘ljepljive trake izrađene po uzoru na gekonove noge’ mogle biti naročito korisne “u medicini, gdje se ne mogu koristiti umjetna ljepila”.

Kome treba odati priznanje?

U međuvremenu američka Nacionalna uprava za aeronautiku i svemirska istraživanja (NASA) radi na konstruiranju robota koji bi imao nekoliko parova nogu te bi hodao poput škorpiona, a istraživači u Finskoj već su proizveli traktor sa šest nogu koji se penje preko prepreka poput divovskog kukca. Drugi istraživači proizveli su tkaninu s malim zaklopcima koji se, poput češera, otvaraju i zatvaraju ovisno o vlažnosti zraka. Jedan proizvođač automobila konstruirao je vozilo po uzoru na izvanredno hidrodinamičan oblik tropske ribe škrinjašice. Neki drugi znanstvenici istražuju sposobnost amortiziranja udaraca koju posjeduje školjka Petrovo uho, a cilj im je proizvesti laganije i čvršće pancirne košulje.

Od prirode je posuđeno tako mnogo dobrih ideja da su istraživači već stvorili kompjutersku bazu podataka u kojoj je evidentirano nekoliko tisuća takvih “bioloških izuma”. Znanstvenici mogu pretraživati tu bazu podataka kako bi pronašli “prirodna rješenja za probleme s kojima se suočavaju pri konstruiranju materijala i strojeva”, piše The Economist. Prirodni izumi koji su evidentirani u toj bazi podataka nazivaju se “biološki patenti”. U poslovnom svijetu vlasnik patenta je osoba ili tvrtka koja zakonski registrira neki novi izum. Govoreći o spomenutoj zbirci bioloških patenata, The Economist piše: “Nazivajući ta biomimetička rješenja ‘biološkim patentima’, istraživači naglašavaju činjenicu da je vlasnik patenta zapravo priroda.”

Kako je priroda došla do svih tih fantastičnih izuma? Mnogi istraživači smatraju da je izvanredna građa živih organizama i raznih neživih tvari rezultat milijuna godina evolucijskog razvoja temeljenog na metodi pokušaja i pogreške. No neki su znanstvenici došli do drugačijeg zaključka. U jednom članku koji je 2005. objavljen u listu The New York Times mikrobiolog Michael Behe je napisao: “Postoje jasni dokazi da su [živa i neživa priroda] rezultat planskog i svrsishodnog oblikovanja. (...) Ako je očigledno da je nešto nastalo planski i sa svrhom, onda se ta činjenica ne smije zanemariti.”

Čovjek koji izumi avionsko krilo koje omogućava bolji i sigurniji let zaslužuje da mu se za to oda priznanje. Slično tome, onaj tko izumi kvalitetniji zavoj, proizvede ugodniju tkaninu ili konstruira bolji automobil zaslužuje priznanje za svoj izum. Ustvari, proizvođač koji bez dopuštenja kopira nečiji izum i nigdje ne navede da je ideju preuzeo od nekoga drugog mogao bi za to krivično odgovarati.

Čini li vam se onda logičnim da vrhunski znanstvenici, koji u nastojanju da riješe teške konstruktorske probleme prave tek loše kopije onog što se može vidjeti u prirodi, zaslugu za izvanredne izvorne ideje pripisuju slijepoj evoluciji? Ako kopija mora imati inteligentnog tvorca, ne mora li ga onda imati i original? Tko zaslužuje veće priznanje, vrhunski majstor ili onaj tko uči od njega i oponaša njegove metode rada?

Logičan zaključak

Mnogi koji su pažljivo razmotrili dokaze o planskom i svrsishodnom oblikovanju žive i nežive prirode slažu se sa psalmistom koji je napisao: “Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega” (Psalam 104:24). Biblijski pisac Pavao došao je do sličnog zaključka. On je napisao: “[Božja] se nevidljiva svojstva jasno vide od stvaranja svijeta naovamo, budući da se zapažaju po onome što je načinjeno, naime njegova vječna moć i Božanstvo” (Rimljanima 1:19, 20).

Međutim, mnogi iskreni ljudi koji cijene Bibliju i vjeruju u Boga smatraju da se Bog mogao poslužiti evolucijom kako bi stvorio čudesan biljni i životinjski svijet. No što Biblija kaže o tome?

NAKON što je Charles Darwin objavio svoju teoriju evolucije, koja je ubrzo postala vrlo popularna, mnoge takozvane kršćanske religije počele su tražiti način da spoje vjerovanje u Boga i teoriju evolucije.

U današnje vrijeme najistaknutije “kršćanske” religije očito prihvaćaju ideju da se Bog na neki način poslužio evolucijom kako bi stvorio život. Neki naučavaju da je Bog stvorio svemir na takav način da se on postupno razvija te da se od nežive tvari s vremenom razviju živi organizmi i na kraju čovjek. Oni koji podržavaju to učenje, nazvano teistička evolucija, smatraju da se Bog nije miješao u taj proces nakon što je on započeo. Drugi pak smatraju kako je, općenito govoreći, Bog dopustio da evolucijom nastane većina biljnih i životinjskih porodica, ali da se povremeno znao umiješati kako bi pomogao u razvoju evolucijskog procesa.

Je li moguće spojiti evoluciju i stvaranje?

Je li teorija evolucije doista spojiva s biblijskim učenjima? Kada bi bila istina da je svijet nastao evolucijom, onda bi biblijski izvještaj o stvaranju prvog čovjeka, Adama, bio tek priča čija je svrha pružiti moralnu pouku, a ne izvještaj koji treba doslovno shvatiti (1. Mojsijeva 1:26, 27; 2:18-24). Je li Isus tako gledao na taj biblijski izvještaj? On je rekao: “Zar niste čitali da ih je onaj koji ih je stvorio od početka načinio kao muško i žensko i rekao je: ‘Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionut će uz svoju ženu, i njih dvoje bit će jedno tijelo’? Tako nisu više dvoje, nego jedno tijelo. Dakle, što je Bog združio u jaram, neka nijedan čovjek ne rastavlja” (Matej 19:4-6).

Isus je citirao izvještaj o stvaranju zapisan u drugom poglavlju 1. Mojsijeve. Da je Isus smatrao kako je sklapanje prvog braka izmišljena priča, bi li naveo taj događaj kao dokaz ispravnosti svog učenja o svetosti braka? Naravno da ne bi. Isus je ukazao na izvještaj iz 1. Mojsijeve zato što je znao da je to stvarni događaj (Ivan 17:17).

Isusovi učenici također su vjerovali u izvještaj o stvaranju koji je zapisan u 1. Mojsijevoj. Naprimjer, Luka u svom Evanđelju prati Isusovu rodoslovnu liniju sve do Adama (Luka 3:23-38). Kad bi Adam bio izmišljena osoba, gdje bi se ta rodoslovna linija prestala temeljiti na činjenicama i pretvorila se u izmišljenu priču? Kad bi početak tog rodoslovlja bio izmišljen, koliko bi onda bila utemeljena Isusova tvrdnja da je on Mesija iz Davidove loze? (Matej 1:1). Evanđelist Luka rekao je da je “sve stvari od početka točno ispitao”. I on je očito vjerovao u izvještaj o stvaranju iz 1. Mojsijeve (Luka 1:3).

Vjera apostola Pavla u Isusa bila je povezana s njegovim povjerenjem u istinitost izvještaja iz 1. Mojsijeve. On je napisao: ‘Budući da je smrt došla preko čovjeka, i uskrsnuće mrtvih dolazi preko čovjeka. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti’ (1. Korinćanima 15:21, 22). Ako Adam nije u doslovnom smislu praotac svih ljudi, onaj preko kojega je “grijeh ušao u svijet i preko grijeha smrt”, zašto je onda Isus trebao umrijeti da bi uklonio posljedice grijeha naslijeđenog od Adama? (Rimljanima 5:12; 6:23).

Potkopavati vjerovanje u izvještaj o stvaranju iz 1. Mojsijeve znači potkopavati same temelje kršćanske vjere. Teorija evolucije nikako se ne može spojiti s učenjima o Kristu. Svaki pokušaj spajanja tih dvaju vjerovanja može samo dovesti do toga da ljudima oslabi vjera te da budu ‘poljuljani kao da ih bacaju valovi i nošeni tamo-amo svakim vjetrom učenja’ (Efežanima 4:14).

Vjera koja ima čvrsti temelj

Biblija već stoljećima odolijeva kritikama i napadima. Uvijek se iznova pokazuje da je ono što u njoj piše istina. Postoje brojni dokazi da Biblija iznosi točne podatke kad govori o povijesti, medicini i znanosti. Njeni savjeti u vezi s međuljudskim odnosima pouzdani su i nikad ne zastarijevaju. Ljudske su filozofije i teorije poput zelene trave koja nikne i s vremenom uvene, no Božja Riječ “ostaje dovijeka” (Izaija 40:8).

Učenje o evoluciji nije samo znanstvena teorija. To je ljudska filozofija koja je već desetljećima vrlo popularna. No posljednjih je godina čak i tradicionalno Darwinovo učenje o evoluciji evoluiralo — bolje rečeno, mutiralo — zbog toga što znanstvenici nastoje naći objašnjenje za sve brojnije dokaze da je sve u prirodi nastalo sa svrhom i prema točno utvrđenom redu. Pozivamo vas da detaljnije istražite ovu temu i pročitate ostale članke iz ovog broja časopisa. Osim toga, preporučujemo vam da pročitate dolje prikazane publikacije te knjigu o kojoj se govori na 32. stranici.

Vjerujemo da ćete, nakon što istražite tu temu, imati više pouzdanja u istinitost biblijskih izvještaja koji govore o prošlosti. Što je još važnije, ojačat će vaša vjera u ispunjenje biblijskih obećanja koja se odnose na budućnost (Hebrejima 11:1). To bi vas ujedno moglo potaknuti da slavite Jehovu, Boga “koji je stvorio nebo i zemlju” (Psalam 146:6).

PROBUDITE SE!: ZAŠTO SMATRATE DA ŽIVI ORGANIZMI PRUŽAJU DOKAZE O INTELIGENTNOM STVARANJU?

PROFESOR BEHE: Kad god vidimo neku složenu strukturu čiji su dijelovi sastavljeni s određenom svrhom, zaključimo da ju je netko stvorio. Uzmimo za primjer strojeve i razne druge izume koje svakodnevno koristimo — kosilicu za travu, automobil, pa čak i neku vrlo jednostavnu napravu. Meni se naročito sviđa primjer mišolovke. Čovjek će zaključiti da ju je netko napravio zato što vidi razne dijelove koji su sastavljeni s određenom svrhom — da bi se ulovio miš.

Znanost je toliko uznapredovala da je otkrila najosnovnije dijelove živih organizama. Na naše veliko iznenađenje, znanstvenici su na molekularnoj razini otkrili vrlo složene “strojeve”. Naprimjer, u živim stanicama postoje mali molekularni “kamioni” koji prevoze razne tvari iz jednog dijela stanice u drugi. Osim toga, postoje i mali molekularni “prometni znakovi” koji pokazuju na kojem mjestu “kamioni” trebaju skrenuti lijevo ili desno. Neke stanice imaju mali molekularni “motor” koji im omogućava plovidbu tekućinom. Kad bismo u bilo kojoj drugoj situaciji vidjeli složenu strukturu čiji su dijelovi sastavljeni s određenom svrhom, zaključili bismo da ju je netko stvorio. Usprkos onome što Darwin tvrdi u svojoj teoriji evolucije, ta se složenost ne može objasniti ni na koji drugi način. Kako svi iz iskustva znamo da je svaku složenu strukturu morao netko stvoriti, imamo pravo zaključiti da je i molekularne strukture stvorilo neko inteligentno biće.

PROBUDITE SE!: ZAŠTO SE VEĆINA VAŠIH KOLEGA NE SLAŽE S VAŠIM ZAKLJUČCIMA U VEZI S INTELIGENTNIM STVARANJEM?

PROFESOR BEHE: Mnogi se znanstvenici ne slažu s mojim zaključcima jer shvaćaju da ideja o inteligentnom stvaranju seže izvan granica znanosti i jasno ukazuje na nešto što je uzvišenije od prirode. Mnogima se ne sviđa taj zaključak. No mene su uvijek učili da znanstvenici trebaju biti objektivni i spremni prihvaćati dokaze, kakvi god oni bili. Po mom mišljenju, kukavički je odustati od zaključka na koji jasno upućuju dokazi samo zato što smatrate da taj zaključak povlači za sobom nepoželjna etička i moralna pitanja.

PROBUDITE SE!: ŠTO BISTE REKLI KRITIČARIMA KOJI TVRDE DA PRIHVAĆANJE IDEJE O INTELIGENTNOM STVARANJU POTIČE LJUDE DA ŽIVE U NEZNANJU?

PROFESOR BEHE: Zaključak da je život nastao planski i sa svrhom nije proizašao iz neznanja. Taj se zaključak ne temelji na onome što ne znamo, nego na onome što znamo. Prije 150 godina, kada je Darwin objavio svoju knjigu Postanak vrsta, izgledalo je da je život vrlo jednostavan. Znanstvenici su smatrali da je živa stanica tako jednostavna da je mogla spontano nastati u mulju na dnu mora. No znanost je u međuvremenu otkrila da su stanice nevjerojatno složene, daleko složenije od najsuvremenijih strojeva koji se koriste u 21. stoljeću. Složenost stanice i skladna povezanost njenih dijelova jasno pokazuju da je stvorena sa svrhom.

PROBUDITE SE!: JE LI ZNANOST DOKAZALA DA SU PROCESOM EVOLUCIJE, KOJI SE TEMELJI NA PRINCIPU PRIRODNOG ODABIRA, MOGLI NASTATI SLOŽENI MOLEKULARNI “STROJEVI” O KOJIMA VI GOVORITE?

PROFESOR BEHE: Ako istražite znanstvenu literaturu, vidjet ćete da nitko nije ozbiljno pokušao — bilo eksperimentalnim putem bilo detaljno razrađenom znanstvenom teorijom — objasniti kako su evolucijom mogli nastati takvi molekularni “strojevi”. Nitko to nije pokušao unatoč činjenici da su u proteklih deset godina, koliko je prošlo od objavljivanja moje knjige, mnoge znanstvene organizacije, kao što su Američka akademija znanosti i Američki institut za razvoj znanosti, uporno pozivale svoje članove da daju sve od sebe kako bi osporili tvrdnju da živi organizmi pružaju dokaze o inteligentnom stvaranju.

PROBUDITE SE!: KAKO ODGOVARATE ONIMA KOJI TVRDE DA OBILJEŽJA NEKIH BILJAKA ILI ŽIVOTINJA DOKAZUJU DA SU STVORENE S GREŠKOM?

PROFESOR BEHE: To što ne znamo koja je funkcija nekog organa ne znači da on nema važnu ulogu. Naprimjer, nekad se smatralo da takozvani rudimentarni organi [zakržljali ostaci organa koji su izgubili svoju funkciju] dokazuju da su ljudsko tijelo i drugi organizmi loše stvoreni. Tako su se slijepo crijevo i krajnici nekad smatrali rudimentarnim organima te su se obično odstranjivali. No s vremenom je otkriveno da ti organi imaju važnu ulogu u radu imunološkog sustava i danas se više ne smatraju beskorisnima.

Osim toga, treba imati na umu da se u biologiji određene promjene događaju sasvim slučajno. Moj automobil može imati ulegnuće na karoseriji ili probušenu gumu, no to ne znači da taj automobil ili gumu nitko nije proizveo. Slično tome, u biologiji se neke stvari događaju slučajno, no to ne znači da su i izuzetno složene molekularne strukture živih organizama nastale slučajno. Taj zaključak naprosto nije logičan.

“EVOLUCIJA je činjenica jednako kao što je činjenica da je Sunce izvor topline”, tvrdi profesor Richard Dawkins, ugledni evolucionist. Naravno, tvrdnja da je Sunce izvor topline može se dokazati eksperimentima i izravnim opažanjem. No može li se na isti način neosporno dokazati i tvrdnja da je život nastao evolucijom?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, trebamo razjasniti jednu pojedinost. Naime, mnogi su znanstvenici primijetili da pri razmnožavanju živih organizama kod novih generacija s vremenom može doći do nekih manjih promjena. Charles Darwin taj je proces nazvao “razvoj s postupnim preinakama”. Istraživači su uočili te promjene i potvrdili ih putem raznih eksperimenata, a uzgajivači biljaka i životinja vješto se koriste tim spoznajama.a Te se promjene mogu smatrati činjenicom. Međutim, znanstvenici te sitne promjene nazivaju “mikroevolucijom”. Mnogi znanstvenici tvrde da te sitne promjene dokazuju jednu potpuno drugačiju pojavu, pojavu koju nitko nikada nije vidio i koju oni nazivaju makroevolucijom.

Darwin je govorio o daleko većim promjenama od onih koje se danas mogu zapaziti kod razmnožavanja biljaka i životinja. U svojoj čuvenoj knjizi Postanak vrsta on je napisao: “Sva bića promatram ne kao zasebne tvorevine, nego kao izravne potomke nekih malobrojnih bića.” Darwin je rekao da su se ta prvobitna ‘malobrojna bića’, ili jednostavni oblici života, kroz izuzetno duga vremenska razdoblja putem “krajnje sitnih preinaka” postupno razvila u milijune različitih životnih oblika na Zemlji. Evolucionisti naučavaju da je uzastopnim nizanjem takvih malih promjena s vremenom došlo do velikih promjena koje su bile potrebne da bi se ribe pretvorile u vodozemce, a majmuni u ljude. Te navodne velike promjene nazivaju se makroevolucijom. Ova Darwinova tvrdnja mnogima zvuči razumno. Oni razmišljaju: ‘Ako unutar iste vrste može doći do malih promjena, zašto onda u procesu evolucije kroz dugačka vremenska razdoblja ne bi moglo doći i do velikih promjena?’b

Teorija o makroevoluciji temelji se na tri glavne pretpostavke:

1. Mutacijama nastaju “sirovine” potrebne za stvaranje novih vrsta.c

2. Prirodni odabir dovodi do stvaranja novih vrsta.

3. Fosilni zapisi svjedoče o makroevolucijskim promjenama kod biljaka i životinja.

Jesu li dokazi o makroevoluciji toliko čvrsti da se ona treba smatrati činjenicom?

Mogu li mutacijama nastati nove vrste?

Mnoga svojstva neke biljke ili životinje ovise o uputama sadržanim u njenom genetskom kodu, detaljnom nacrtu koji određuje građu i nasljedna svojstva čitavog organizma, a nalazi se u jezgri svake stanice.d Istraživači su otkrili da mutacije — ili slučajne promjene — genetskog koda raznih biljaka ili životinja mogu dovesti do promjene svojstava njihovih potomaka. Godine 1946. Hermann Muller, dobitnik Nobelove nagrade i začetnik mutacijske genetike, ustvrdio je: “Uzastopno nizanje mnogih rijetkih i uglavnom sitnih promjena nije samo glavna metoda umjetnog oplemenjivanja biljaka i životinja nego i način na koji se odvijao prirodni proces evolucije koji se zasniva na principu prirodnog odabira.”

Ustvari, teorija o makroevoluciji temelji se na tvrdnji da mutacijama mogu nastati ne samo nove vrste nego i potpuno nove porodice biljaka i životinja. Može li se ta smiona tvrdnja ikako dokazati? Razmotrimo što je otkriveno tijekom stotinjak godina genetskih istraživanja.

Krajem 1930-ih znanstvenici su oduševljeno prihvatili sljedeću ideju: Ako nove vrste biljaka mogu nastati prirodnim odabirom spontanih mutacija, onda sigurno još lakše mogu nastati umjetnim odabirom pažljivo kontroliranih mutacija. Dr. Wolf-Ekkehard Lönnig, znanstvenik iz Zavoda za istraživanje uzgoja biljaka na Institutu Max Planck u Njemačkoj, nedavno je u intervjuu za časopis Probudite se! rekao: “Oduševljenje se širilo među biolozima, a naročito među genetičarima i uzgajivačima biljaka.” Zašto je u znanstvenim krugovima zavladala takva euforija? Dr. Lönnig, koji se već 28 godina bavi istraživanjem genetskih mutacija biljaka, rekao je: “Istraživači su smatrali kako je došlo vrijeme da se iz temelja promijene tradicionalne metode uzgoja biljaka i životinja. Vjerovali su da izazivanjem i pažljivim odabirom poželjnih mutacija mogu stvoriti nove i bolje vrste biljaka i životinja.”e

U Aziji, Europi i Sjedinjenim Državama mnogo je novca uloženo u istraživačke programe u kojima su znanstvenici primjenjivali razne metode uzgoja koje su, prema njihovim očekivanjima, trebale ubrzati evoluciju biljaka i životinja. Do kojih su zaključaka znanstvenici došli nakon više od 40 godina intenzivnog istraživanja? Znanstvenik Peter von Sengbusch kaže: “Premda je u istraživanje utrošeno izuzetno mnogo novca, pokušaji da se ozračivanjem uzgoje rodnije vrste biljaka uglavnom su bili bezuspješni.” Dr. Lönnig je rekao: “U 1980-ima oduševljenje znanstvenika splasnulo je zbog neuspjeha koji su se zaredali diljem svijeta. U zapadnim zemljama napuštena je metoda mutacijskog uzgoja kao zasebne vrste genetskog istraživanja. Kod gotovo svih mutanata došle su do izražaja ‘negativne selekcijske vrijednosti’, što znači da su biljke uvenule ili postale osjetljivije od svojih divljih predaka.”f

No podaci koji su prikupljeni u stotinjak godina istraživanja genetskih mutacija te 70 godina mutacijskog uzgoja biljaka i životinja omogućavaju znanstvenicima da dođu do određenih zaključaka o tome mogu li mutacijama nastati nove biološke vrste. Nakon što je istražio dokaze, dr. Lönnig je zaključio: “Mutacije ne mogu dovesti do toga da se neka izvorna vrsta [biljaka ili životinja] pretvori u potpuno novu vrstu. Taj je zaključak u skladu sa svim drugim rezultatima mutacijskih istraživanja koja su provedena u 20. stoljeću, kao i sa zakonima vjerojatnosti. Stoga zakon ponavljanih varijacija pokazuje da svaka ispravno definirana biološka vrsta ima jasno utvrđene granice koje joj onemogućavaju da se nizom spontanih mutacija pretvori u neku drugu vrstu.”

Razmotrimo što to zapravo znači. Ako vrhunski znanstvenici nisu u stanju stvoriti neku novu biološku vrstu tako da izazivaju mutacije i pažljivo odabiru one poželjne, kolika je onda vjerojatnost da se to dogodi u procesu kojim upravljaju slijepe prirodne sile? Ako su istraživanja pokazala da se nijedna izvorna vrsta ne može mutacijama pretvoriti u neku potpuno novu vrstu, kako se onda odvijala makroevolucija?

Dovodi li prirodni odabir do stvaranja novih vrsta?

Darwin je smatrao da prirodni odabir pogoduje onim oblicima života koji su bolje prilagođeni svom okolišu, dok slabije prilagođeni životni oblici s vremenom izumiru. Današnji evolucionisti naučavaju da su se pojedine vrste proširile po svijetu i postale izolirane te da su zatim u procesu prirodnog odabira opstale samo one jedinke koje su se putem genetskih mutacija najbolje prilagodile novom okolišu. Tako su se, prema tvrdnjama evolucionista, izolirane grupe jedinki s vremenom pretvorile u potpuno nove vrste.

Kao što je već bilo rečeno, istraživanja jasno pokazuju da mutacije ne mogu dovesti do stvaranja potpuno novih vrsta biljaka ili životinja. No mogu li evolucionisti dokazati da prirodni odabir daje prednost korisnim mutacijama i tako dovodi do stvaranja novih vrsta? U jednoj brošuri koju je 1999. objavila Američka državna akademija znanosti piše: “Kao jedan od naročito upečatljivih primjera specijacije [razvoja novih bioloških vrsta] može se navesti 13 vrsta zeba koje je Darwin proučavao na otočju Galapagosu (danas se nazivaju Darwinove zebe).”

U 1970-ima te je zebe počela proučavati grupa istraživača koju su predvodili Peter i Rosemary Grant. Istraživači su otkrili da je nakon suše koja je trajala godinu dana u populaciji bilo više jedinki s malo većim kljunovima. Budući da veličina i oblik kljuna spadaju u glavna obilježja po kojima se utvrđuju razlike između 13 vrsta Darwinovih zeba, to se otkriće smatralo prilično značajnim. “Peter i Rosemary Grant pretpostavili su da bi, pod uvjetom da se suša ponavlja svakih desetak godina, za samo 200 godina na tom otočju mogla nastati nova vrsta zeba”, pisalo je u brošuri Američke akademije znanosti.

No u brošuri nisu bile spomenute neke značajne, ali i neugodne činjenice. U godinama koje su uslijedile nakon suše u populaciji su ponovno prevladale jedinke s manjim kljunovima. Stoga su 1987. Peter Grant i njegov suradnik Lisle Gibbs u znanstvenom časopisu Nature napisali da su primijetili kako je ‘prirodni odabir promijenio smjer’. Godine 1991. Grant je napisao da “pod utjecajem prirodnog odabira u populaciji zeba prevladavaju čas jedne čas druge jedinke”, ovisno o tome kako se mijenjaju klimatski uvjeti. Istraživači su također primijetili da se neke zebe za koje se smatralo da pripadaju različitim vrstama međusobno pare i donose na svijet mlade koji imaju veću sposobnost preživljavanja od svojih roditelja. Peter i Rosemary Grant zaključili su da bi za 200 godina nastavak takvog križanja mogao dovesti do spajanja dvije “vrste” u jednu.

Biolog evolucionist George Christopher Williams još je davne 1966. napisao: “Žalosno je što se teorija prirodnog odabira prvenstveno koristi kao objašnjenje uzroka evolucijskih promjena. Ta teorija ima puno važniju ulogu u objašnjavanju procesa prilagođavanja organizama.” Godine 1999. evolucijski teoretičar Jeffrey Schwartz napisao je da, ukoliko su Williamsovi zaključci ispravni, prirodni odabir vjerojatno pomaže vrstama da se prilagode promjenama životnih okolnosti, ali “ne dovodi do stvaranja novih vrsta”.

Doista, Darwinove se zebe ne pretvaraju u nikakve “nove vrste”. One su i dalje zebe, a činjenica da se neke od tih 13 vrsta međusobno pare dovodi u pitanje ispravnost kriterija po kojima neki evolucionisti definiraju pojam “vrste”. Osim toga, taj primjer jasno pokazuje da čak i ugledne znanstvene ustanove mogu prezentirati podatke na neobjektivan način.

Da li fosilni nalazi govore u prilog makroevoluciji?

Čitajući ranije spomenutu brošuru Američke akademije znanosti, čitatelj stječe dojam da fosili koje su znanstvenici dosad pronašli pružaju više nego dovoljno dokaza za makroevoluciju. U brošuri piše: “Pronađeno je tako mnogo prijelaznih oblika između riba i vodozemaca, vodozemaca i gmazova, gmazova i sisavaca te između raznih kategorija primata da je često vrlo teško precizno utvrditi kada je došlo do prijelaza iz jedne vrste u drugu.”

Iznenađujuće je da netko može s toliko pouzdanja iznijeti takvu tvrdnju. Zašto? Godine 2004. časopis National Geographic je napisao: “Fosilni su nalazi poput filma o evoluciji u kojem je na svakih 1 000 sličica na podu montažne sobe izgubljeno 999.” Može li se na temelju ‘svake tisućite sličice’ doista dokazati proces makroevolucije? Što zapravo otkrivaju fosilni nalazi? Niles Eldredge, gorljivi zagovornik evolucije, priznaje da ti nalazi pokazuju kako u dugim vremenskim razdobljima “kod većine živih vrsta nije bilo gotovo nikakvih evolucijskih promjena”.

Dosad su znanstvenici diljem svijeta pronašli i katalogizirali oko 200 milijuna velikih fosila te više milijardi sitnih fosilnih ostataka. Mnogi istraživači slažu se s tvrdnjom da ta opsežna i detaljna zbirka podataka pokazuje da su se sve glavne skupine životinja pojavile iznenada i da se gotovo uopće nisu mijenjale te da su mnoge vrste nestale jednako naglo kao što su se i pojavile. Nakon što je istražio dokaze koji se temelje na fosilnim nalazima, biolog Jonathan Wells je napisao: “Gledano na razini bioloških razreda, koljena i carstava, tvrdnja da su se svi živi organizmi razvili od nekoliko zajedničkih predaka očito nije znanstveno potvrđena činjenica. Ako je suditi po fosilnim i molekularnim dokazima, to čak nije ni dobro potkrijepljena teorija.”

Evolucija — činjenica ili pretpostavka?

Zašto mnogi ugledni evolucionisti uporno tvrde da je makroevolucija činjenica? Nakon što je iznio kritike na račun nekih argumenata Richarda Dawkinsa, ugledni evolucionist Richard Lewontin napisao je da su mnogi znanstvenici spremni prihvatiti znanstvene tvrdnje koje se protive zdravom razumu naprosto “zato što su slijepo odani materijalizmu”.g Mnogi znanstvenici ne žele ni čuti za inteligentnog Stvoritelja jer, kao što Lewontin piše, “znanost ne želi prihvatiti ni najmanju mogućnost da postoji Bog”.

U vezi s tim časopis Scientific American citira izjavu sociologa Rodneya Starka, koji je rekao: “Posljednjih 200 godina promiče se mišljenje da onaj tko želi biti znanstvenik mora osloboditi svoj um od okova religije.” Stark je nadalje rekao da se na znanstvenim institutima “religiozni ljudi ne usude govoriti o Bogu” te da “oni koji ne vjeruju u Boga diskriminiraju one koji vjeruju”. Prema Starkovim riječima, “u uglednim [znanstvenim] krugovima uvijek se više cijene oni koji ne vjeruju u Boga”.

Ako prihvatite teoriju o makroevoluciji, onda morate vjerovati da znanstvenici koji su po svjetonazoru agnostici ili ateisti neće dopustiti da njihova osobna gledišta utječu na to kako tumače znanstvena otkrića. Također morate vjerovati da su svi složeni oblici života nastali putem mutacija i prirodnog odabira, premda stotinjak godina znanstvenih istraživanja i proučavanja više milijardi mutacija pokazuje da se nijedna ispravno definirana biološka vrsta nije putem mutacija pretvorila u neku potpuno drugu vrstu. Morate vjerovati i to da su se sva živa bića postupno razvila od nekog zajedničkog pretka, premda fosilni nalazi jasno pokazuju da su se glavne skupine biljaka i životinja pojavile iznenada te da se čak ni u beskrajno dugim vremenskim razdobljima nisu pretvorile u neke druge vrste. Što mislite, temelji li se takvo uvjerenje na činjenicama ili pretpostavkama?

JESTE li znali da mnoge biljke rastu tako da su im pojedini dijelovi raspoređeni u obliku spirale? Naprimjer, ljuske ananasa mogu rasti u obliku spirale kod koje je 8 zavijutaka okrenuto u jednom smjeru, a 5 ili 13 u suprotnom smjeru. (Vidi 1. sliku.) Ako pogledate sjemenke na cvijetu suncokreta, možete vidjeti 55, 89, a možda još i više spirala koje prelaze jedne preko drugih. Spirale možete vidjeti čak i kod cvjetače. Kad počnete primjećivati spirale, vjerojatno ćete s više zanimanja gledati voće i povrće koje se prodaje u trgovini ili na tržnici. No zašto biljke rastu na takav način? Ima li broj spirala neko značenje?

Kako biljke rastu?

Kod većine biljaka novi organi, kao što su stabljike, lišće i cvjetovi, rastu iz sićušnog središnjeg dijela koji se naziva meristem. Svaki novi zametak (primordij) koji se počne razvijati u središnjem dijelu biljke raste u novom smjeru i uvijek je pod istim kutom zakrenut u odnosu na onaj prethodni.a (Vidi 2. sliku.) Kod većine biljaka novi zameci rastu pod jedinstvenim kutom koji omogućava formiranje spirala. Koji je to kut?

Zamislite da trebate stvoriti biljku kod koje bi novi zameci bili tako gusto raspoređeni oko meristema da nijedan dio prostora ne ostane neiskorišten. Pretpostavimo da svaki novi zametak raste tako da je za dvije petine kruga zakrenut u odnosu na prethodni. Problem bi bio u tome što bi svaki peti zametak rastao na istom mjestu i u istom smjeru. Tako bi nastajali redovi između kojih bi bilo mnogo neiskorištenog prostora. (Vidi 3. sliku.) Ustvari, ako odaberete bilo koji kut koji se može izraziti jednostavnim razlomkom, rezultat će biti stvaranje krakova koji se zrakasto šire od središta, a ne optimalna iskorištenost prostora. Samo takozvani “zlatni kut” od približno 137,5 stupnjeva dovodi do idealnog rasporeda zametaka. (Vidi 5. sliku.) Zbog čega je taj kut tako poseban?

Zlatni kut je idealan zbog toga što označava zakrenutost zametaka koja se ne može izraziti nijednim jednostavnim razlomkom. Zakrenutost za 5/8 kruga blizu je zlatnom kutu, zakrenutost za 8/13 još je bliža, a za 13/21 još malo bliža, no taj se kut ne može precizno izraziti nijednim jednostavnim razlomkom. Kad svaki novi zametak raste pod zlatnim kutom u odnosu na prethodni, nikad se neće dogoditi da dva zametka rastu u potpuno istom smjeru. (Vidi 4. sliku.) Tako umjesto krakova koji se zrakasto šire iz središta nastaju spirale.

Vrijedno je zapaziti da kod kompjuterskog programa koji simulira rast zametaka iz središnjeg dijela biljke pravilne spirale nastaju samo ako je kut između zametaka potpuno jednak zlatnom kutu. Ako odstupa od zlatnog kuta za samo desetinu stupnja, zameci neće biti raspoređeni u obliku spirale. (Vidi 5. sliku.)

Koliko cvijet ima latica?

Zanimljivo je da broj spirala, koje nastaju kad zameci rastu pod zlatnim kutom, obično odgovara jednom od brojeva iz takozvanog Fibonaccijevog niza. Taj niz brojeva prvi je opisao Leonardo Fibonacci, talijanski matematičar iz 13. stoljeća. Riječ je o slijedu prirodnih brojeva kod kojeg je svaki član, izuzev prva dva broja, zbroj dvaju prethodnih članova — 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55 i tako dalje.

Cvjetovi mnogih biljaka koje tvore spiralne strukture imaju broj latica koji odgovara nekom broju iz Fibonaccijevog niza. Neki istraživači primijetili su da zlatice obično imaju 5 latica, kokotići 8, neveni 13, većina zvjezdana 21, tratinčice 34, a oštrolisni zvjezdani 55 ili 89 latica. (Vidi 6. sliku.) Razne vrste voća i povrća također imaju neka obilježja koja odgovaraju brojevima Fibonaccijevog niza. Naprimjer, banane u presjeku imaju oblik peterokuta.

“Sve je učinio da je lijepo”

Umjetnici su već odavno otkrili da se ljudima najviše sviđaju proporcije koje su u skladu s pravilom zlatnog omjera, ili zlatnog reza. Kako to da kod biljaka novi izdanci rastu točno pod zlatnim kutom, koji se također temelji na principu zlatnog reza? Mnogi smatraju da je to još jedan dokaz da svi živi organizmi imaju inteligentnog Tvorca.

Razmišljajući o raznolikosti i složenosti živog svijeta te čovjekovoj sposobnosti da uživa u njegovoj ljepoti, mnogi su došli do zaključka da je sve to djelo Stvoritelja koji želi da uživamo u životu. Biblija za našeg Stvoritelja kaže: “Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme” (Propovjednik 3:11).

SMATRATE li da život ima smisao? Kad bi tvrdnja da smo nastali evolucijom bila istinita, onda bi bila na mjestu sljedeća izjava koja je citirana u časopisu Scientific American: “Suvremeno poimanje evolucije ukazuje (...) na to da iskonski smisao života ne postoji.”

Razmislite što te riječi zapravo znače. Ako bi bilo točno da smisao života ne postoji, onda ni vaš život ne bi imao nikakav drugi smisao osim da nastojite činiti dobra djela i eventualno stvorite potomstvo koje će naslijediti vaše gene. Kad biste umrli, zauvijek biste prestali postojati. Vaš mozak, koji je izravno povezan sa sposobnošću shvaćanja, logičkog rasuđivanja i razmišljanja o smislu života, bio bi organ koji je priroda stvorila pukim slučajem.

No to nije sve. Mnogi koji vjeruju u evoluciju tvrde da Bog ne postoji ili da se ne želi umiješati u zbivanja na Zemlji. U oba slučaja naša bi budućnost bila u rukama vodećih političara, znanstvenika i vjerskih vođa. Sudeći po dosadašnjim iskustvima, i dalje bi bilo nepoštenja, nereda i ratova koji danas pogađaju ljudsko društvo. Kad bi teorija evolucije doista bila istinita, imali bismo razloga živjeti po fatalističkom geslu: “Jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti” (1. Korinćanima 15:32).

No Jehovini svjedoci nipošto ne prihvaćaju gore navedene izjave. Oni ne prihvaćaju ni tvrdnju da smo nastali evolucijom, na kojoj se te izjave temelje. Naprotiv, Jehovini svjedoci vjeruju da je Biblija istinita (Ivan 17:17). Stoga vjeruju da je Biblija u pravu kad kaže: ‘U Boga je izvor života’ (Psalam 36:9). Te riječi imaju duboko značenje.

Život ipak ima smisao. Naš Stvoritelj ima divan naum sa svim ljudima koji žele živjeti u skladu s njegovom voljom (Propovjednik 12:13). U skladu s tim naumom, Bog je obećao ljudima život u svijetu u kojem neće biti nepoštenja, nereda, ratova, pa čak ni smrti (Izaija 2:4; 25:6-8). Milijuni Jehovinih svjedoka diljem svijeta mogu posvjedočiti da jedino upoznavanje Boga i vršenje njegove volje može dati životu pravi smisao (Ivan 17:3).

Jako je važno u što vjerujete, jer o tome može ovisiti ne samo vaša današnja sreća nego i vaša budućnost. Na vama je da izaberete: Hoćete li vjerovati u teoriju koja ne može objasniti sve brojnije dokaze koji ukazuju na plansko nastajanje svijeta u kojem živimo ili ćete prihvatiti ono što kaže Biblija — da su Zemlja i život na njoj djelo veličanstvenog Tvorca, Jehove Boga, koji je “sve stvorio” (Otkrivenje 4:11).

MNOGI tvrde da znanost osporava biblijski izvještaj o stvaranju. No znanost zapravo ne osporava Bibliju, nego vjerovanja takozvanih kršćanskih fundamentalista. Neke od tih skupina tvrde kako Biblija uči da su Zemlja i čitav svemir stvoreni za šest dana koji su trajali po 24 sata i da se to dogodilo prije otprilike 10 000 godina.

No Biblija ne podupire to gledište. Kada bi ga podupirala, onda bi mnoga otkrića do kojih su znanstvenici došli u proteklih stotinjak godina doista dovela u pitanje istinitost Biblije. Pažljivo istraživanje biblijskog izvještaja pokazuje da on ni u čemu ne proturječi dokazanim znanstvenim činjenicama. Zato se Jehovini svjedoci ne slažu s “kršćanskim” fundamentalistima i mnogim kreacionistima. Pogledajmo što Biblija doista naučava.

Kada je bio “početak”?

Izvještaj iz Prve knjige Mojsijeve, ili Knjige postanka, započinje jednostavnom, ali upečatljivom izjavom: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (1. Mojsijeva 1:1). Izučavatelji Biblije slažu se da taj redak govori o zasebnom događaju koji ne spada u ono što se događalo tijekom šest dana stvaranja, a opisano je od 3. retka nadalje. To je veoma važna činjenica. Prema uvodnim riječima Biblije, materijalni svemir i naš planet Zemlja postojali su neko neodređeno vrijeme prije nego što su započeli dani stvaranja.

Geolozi smatraju da je Zemlja stara otprilike 4 milijarde godina, a astronomi procjenjuju da bi svemir mogao biti star čak 15 milijardi godina. Mogu li ta otkrića — ili neka nova otkrića do kojih bi znanstvenici mogli doći u budućnosti — osporiti riječi iz 1. Mojsijeve 1:1? Ne mogu. Biblija ne navodi koliko su točno stari “nebo i zemlja”. Stoga znanost ne osporava točnost biblijskog teksta.

Dani stvaranja

Koliko su trajali dani stvaranja? Je li svaki od njih trajao doslovna 24 sata? Budući da je Mojsije, pisac Prve knjige Mojsijeve, u jednoj kasnijoj prilici uzeo za primjer dan koji je uslijedio nakon Božjih šest dana stvaranja kako bi Izraelcima objasnio da i oni trebaju šest dana u tjednu raditi, a sedmi se dan odmarati, neki tvrde da je to dokaz da je svaki dan stvaranja trajao doslovna 24 sata (2. Mojsijeva 20:11). No da li riječi iz 1. Mojsijeve podupiru taj zaključak?

Nipošto. Poznato je da hebrejska riječ koja je u Bibliji prevedena s “dan” može ukazivati ne samo na razdoblje od 24 sata nego i na druga razdoblja koja traju duže ili kraće od 24 sata. Naprimjer, kada se Mojsije ukratko osvrnuo na Božja djela stvaranja, svih je šest dana stvaranja nazvao jednim danom (1. Mojsijeva 2:4, NS). Osim toga, Bog je prvog dana stvaranja ‘svjetlost nazvao dan, a tamu noć’ (1. Mojsijeva 1:5). Ovdje se samo jedan dio razdoblja od 24 sata naziva “dan”. Stoga je sasvim sigurno da Biblija ne podupire proizvoljno tumačenje da je svaki dan stvaranja trajao 24 sata.

No koliko su onda trajali dani stvaranja? Na temelju izvornih riječi koje su korištene u 1. i 2. poglavlju 1. Mojsijeve može se zaključiti da se radilo o prilično dugim vremenskim razdobljima.

Postupno stvaranje

Mojsije je izvještaj o stvaranju napisao na hebrejskom jeziku, a događaje je opisao onako kako bi ih opisao netko tko je sve to promatrao sa Zemlje. Te dvije činjenice, kao i spoznaja da je svemir postojao i prije nego što je započelo šest “dana”, odnosno razdoblja, stvaranja, uvelike nam pomažu u rješavanju spornih pitanja oko izvještaja o stvaranju. Na koji način?

Pažljivo razmatranje izvještaja iz 1. Mojsijeve pokazuje da su se određeni događaji koji su započeli u jednom “danu” stvaranja nastavili odvijati tijekom jednog ili više sljedećih “dana”. Naprimjer, Sunce je postojalo još prije nego što je započeo prvi “dan” stvaranja, no Bog je na neki način spriječio da njegova svjetlost dopire do površine Zemlje, možda tako što ju je obavio gustim oblacima (Job 38:9). U toku prvog “dana” ta se barijera počela razilaziti, dopuštajući difuznoj svjetlosti da prodre kroz atmosferu.a

Drugog “dana” stvaranja atmosfera se očito nastavila razbistrivati, tako da je nastao prazan prostor između gustih oblaka na nebu i mora na Zemlji. Četvrtog “dana” stvaranja atmosfera se već bila toliko razbistrila da su se ‘na nebeskom svodu’ pojavili Sunce i Mjesec (1. Mojsijeva 1:14-16). Iz perspektive čovjeka koji bi te događaje promatrao sa Zemlje, Sunce i Mjesec postali su vidljivi. Sve se to odvijalo postupno.

Izvještaj iz 1. Mojsijeve nadalje kaže da se atmosfera nastavila razbistrivati te da su se petog “dana” pojavila leteća stvorenja — uključujući i kukce i stvorenja s opnastim krilima. No Biblija pokazuje da je šestog “dana” Bog još uvijek “stvarao sve divlje životinje poljske i sva leteća stvorenja nebeska” (1. Mojsijeva 2:19, NS).

Prema tome, jezik kojim je Biblija pisana dopušta mogućnost da su se u svakom “danu”, odnosno razdoblju, stvaranja neki značajni događaji odvijali postupno, a ne odjednom, te da su se neki od tih događaja nastavili odvijati i tijekom narednih “dana”.

Po svojim vrstama

Da li postupno pojavljivanje biljaka i životinja pokazuje da se Bog poslužio evolucijom kako bi stvorio mnoštvo različitih živih organizama? Naravno da ne. Biblija jasno kaže da je Bog stvorio sve osnovne “vrste” biljaka i životinja (1. Mojsijeva 1:11, 12, 20-25). Jesu li te izvorne biljne i životinjske “vrste” bile stvorene sa sposobnošću da se prilagođavaju promjenama životnih uvjeta? Što se točno podrazumijeva pod pojmom “vrsta”? Biblija o tome ne govori. Međutim, ona kaže da su živa stvorenja ‘provrvjela po vrstama svojim’ (1. Mojsijeva 1:21). Ta izjava ukazuje na to da unutar svake “vrste” postoji granica do koje se jedinke mogu razlikovati jedne od drugih. Fosilni nalazi i suvremena znanstvena istraživanja potvrđuju da se temeljne vrste biljaka i životinja čak ni kroz izuzetno dugačka vremenska razdoblja nisu gotovo nimalo promijenile.

Suprotno tvrdnjama nekih fundamentalista, 1. Mojsijeva ne kaže da je čitav svemir, uključujući i Zemlju te sva živa bića na njoj, stvoren u kratkom vremenskom razdoblju u relativno bliskoj prošlosti. Naprotiv, izvještaj o stvaranju svemira i pojavi života na Zemlji koji nalazimo u 1. Mojsijevoj slaže se s mnogim suvremenim znanstvenim otkrićima.

Mnogi znanstvenici zbog svojih nazora o svijetu i smislu života odbacuju biblijsku tvrdnju da je Bog stvorio sve što postoji. No zanimljivo je da je u Prvoj knjizi Mojsijevoj još u davno doba bilo zapisano da je svemir imao početak i da su se razni oblici života pojavili postupno, kroz duža vremenska razdoblja. Kako je Mojsije mogao prije oko 3 500 godina doći do takvih znanstveno točnih podataka? Za to postoji logično objašnjenje. Onaj tko je toliko moćan i mudar da stvori nebo i Zemlju sigurno je mogao pružiti Mojsiju točne znanstvene podatke koji su bili daleko ispred svog vremena. To daje poseban značaj biblijskoj tvrdnji da je ona ‘nadahnuta od Boga’ (2. Timoteju 3:16).

MOŽDA ni tebi, kao ni Ryanu, Tyleru i Raquel, nije lako kad se u školi počne učiti o evoluciji. Ti vjeruješ da je Bog “sve stvorio” (Otkrivenje 4:11). Posvuda oko sebe vidiš dokaze inteligentnog stvaranja. Ali udžbenici kažu da smo nastali evolucijom, a to tvrdi i tvoj profesor. Tko si ti da nešto dokazuješ “stručnjacima”? Osim toga, kako će drugi učenici iz razreda reagirati ako počneš govoriti o... Bogu?!

Ako te zabrinjavaju takva i slična pitanja, opusti se! Nisi jedini koji vjeruje u stvaranje. Zapravo, priličan broj znanstvenika ne prihvaća teoriju evolucije. Ne prihvaćaju je ni mnogi profesori. U Sjedinjenim Državama čak 80 posto učenika vjeruje u Stvoritelja — usprkos tome što udžbenici kažu drugačije!

Pa ipak, možda se pitaš što reći ako budeš morao zastupati svoje vjerovanje u stvaranje? Budi siguran da ti možeš braniti svoj stav čak i ako si po prirodi sramežljiv. Međutim, za to će trebati nešto pripreme.

Ispitaj svoja vjerovanja!

Ako su tvoji roditelji bogobojazni kršćani, u stvaranje možda vjeruješ jednostavno zato što su te oni tako naučili. No, kako odrastaš, trebao bi imati želju služiti Bogu ‘snagom svog razuma’ i imati čvrst temelj za svoja vjerovanja (Rimljanima 12:1). Pavao je kršćane u prvom stoljeću potaknuo da se ‘uvjere u pogledu svega’ (1. Solunjanima 5:21). Kako to možeš primijeniti u ovom slučaju?

Kao prvo, razmisli o onome što je Pavao napisao o Bogu: “Njegova se nevidljiva svojstva jasno vide od stvaranja svijeta naovamo, budući da se zapažaju po onome što je načinjeno” (Rimljanima 1:20). Imaj te riječi na umu dok razmišljaš o ljudskom tijelu, planetu Zemlji, ogromnom svemiru, oceanskim dubinama. Razmisli o fascinantnom svijetu kukaca, biljaka, životinja — o bilo kojem području koje tebe zanima. Zatim se, koristeći svoj razum, zapitaj: Zašto sam uvjeren da postoji Stvoritelj?

U odgovoru na to pitanje 14-godišnji Sam navodi kao primjer ljudsko tijelo. “Koliko puno detalja!” kaže on. “Ljudsko je tijelo jako složeno, a svi njegovi dijelovi zajedno fantastično funkcioniraju. Naše tijelo nije moglo nastati evolucijom!” Djevojka Holly, koja ima 16 godina, razmišlja na isti način. “Otkad mi je dijagnosticiran dijabetes”, kaže ona, “puno sam naučila o tome kako tijelo funkcionira. Naprimjer, čudesno je kako gušterača — taj mali organ koji se skriva iza želuca — obavlja ogroman posao održavajući krv i druge organe u ispravnom stanju.”

Drugi mladi razmišljaju o jednoj drugoj vrsti dokaza. “Za mene”, kaže 19-godišnji Jared, “najveći dokaz je to što mi ljudi imamo duhovnost te cijenimo ljepotu i želimo učiti. Ta svojstva nisu potrebna za opstanak, kao što bismo prema teoriji evolucije trebali vjerovati. Jedino objašnjenje koje mi ima smisla jest da nas je ovdje postavio netko tko je htio da uživamo u životu.” Tyler, koji se spominje na početku članka, došao je do sličnog zaključka. “Kada razmišljam o tome koliku ulogu biljke imaju u održanju života i o njihovoj nevjerojatno složenoj građi, siguran sam da postoji Stvoritelj.”

Bit će ti lakše zastupati stvaranje ako si o tome duboko razmišljao te stekao čvrsto uvjerenje. Dakle, poput Sama, Holly, Jareda i Tylera, pronađi i ti vremena za razmišljanje o Božjim čudesnim djelima. Zatim poslušaj što ti ona govore. Nesumnjivo ćeš zaključiti isto što i apostol Pavao, naime da se Božje postojanje i njegova svojstva mogu lako ‘zapaziti po onome što je načinjeno’.a

Saznaj što Biblija doista uči

Da bi mogao braniti svoju vjeru u stvaranje, nije dovoljno da samo razmišljaš o onome što je Bog načinio. Trebaš znati i što Biblija doista uči o tome. Nema potrebe praviti sporno pitanje oko nečega o čemu Biblija direktno ne govori. Razmotri nekoliko primjera:

◼ U našem udžbeniku piše da Zemlja i Sunčev sustav postoje milijarde godina. Biblija ništa ne govori o starosti Zemlje i Sunčevog sustava. Ono što piše u Bibliji nije u proturječju s gledištem da je svemir postojao milijarde godina prije početka prvog “dana” stvaranja (1. Mojsijeva 1:1, 2).

◼ Moj profesor kaže da Zemlja nije mogla biti stvorena za samo šest dana. Biblija ne kaže da je svaki od tih šest stvaralačkih ‘dana’ bio doslovan period od 24 sata. Više o tome možeš naći na 18-20. stranici ovog časopisa.

◼ Na satu smo raspravljali o nekoliko primjera kako su se životinje i ljudi mijenjali kroz vrijeme. Biblija kaže da je Bog sva živa bića stvorio ‘po svojim vrstama’ (1. Mojsijeva 1:20, 21). Ona ne podupire zamisao da je život nastao od nežive materije ili da je Bog pokrenuo evolucijske procese pomoću jedne jedine žive stanice. Ipak, svaka ‘vrsta’ ima potencijal za veliku raznolikost. Stoga Biblija ne kaže da ne može doći do promjena, ali unutar svake pojedine “vrste”.

Pokaži da si uvjeren u to što vjeruješ

Nema razloga da osjećaš neugodu ili sram zato što vjeruješ u stvaranje. S obzirom na sve dokaze, potpuno je razumno — čak znanstveno — vjerovati da smo nastali planski i s određenom svrhom. Zapravo je za evoluciju, a ne za stvaranje, potrebno imati veliku vjeru, vjeru da se čuda mogu dogoditi bez čudotvorca. Ustvari, nesumnjivo ćeš nakon razmatranja ostalih članaka u ovom broju Probudite se! biti uvjeren da su dokazi na strani stvaranja. A kad jednom dobro o svemu tome promisliš koristeći svoj razum, s više ćeš samopouzdanja pred razredom braniti svoja uvjerenja.

To se dogodilo s Raquel, koja se spominje na početku članka. “Trebalo mi je nekoliko dana dok nisam shvatila da svoja vjerovanja ne bih trebala zadržati za sebe”, priča ona. “Profesorici sam dala knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem? u kojoj sam podcrtala neke dijelove na koje sam joj htjela skrenuti pažnju. Profesorica mi je kasnije rekla da joj je knjiga otvorila sasvim nov pogled na evoluciju i da će ubuduće imati na umu te informacije dok bude predavala svoj predmet.”