Pola stoljeća pod tiranijom totalitarizma
Ispričao Lembit Toom
Godine 1951. bio sam osuđen na deset godina robije u Sibiru. Vozili su nas tisuće kilometara do logora koji se nalazio daleko iznad arktičkog kruga. Rad je bio iscrpljujuć, klima surova, a životni uvjeti jezivi. Dozvolite mi da objasnim kako sam dospio tamo i zašto naša patnja nije bila uzaludna.
U ESTONIJI, baltičkoj zemlji u kojoj sam se rodio 10. ožujka 1924, mog su oca smatrali intelektualcem. No on je u svojim kasnijim godinama vodio obiteljsko poljoprivredno imanje u Järvamaau, u središnjoj Estoniji. Bili smo velika luteranska obitelj s devetero djece, od koje sam ja bio najmlađe. Otac je umro kad sam imao 13 godina.
Sljedeće sam godine završio osnovnu školu. U rujnu 1939, kad je izbio drugi svjetski rat, moj je brat Erich dobio poziv za vojnu službu, a ja nisam mogao nastaviti školovanje. Zatim je 1940. Sovjetski Savez pripojio Estoniju, a godinu dana kasnije okupirali su je Nijemci. Nijemci su zarobili Ericha, ali su ga u kolovozu 1941. oslobodili i vratili u Estoniju. Ja sam 1942. mogao krenuti u poljoprivrednu školu.
Dok sam 1943. bio kod kuće na školskim praznicima za vrijeme božićnih blagdana, moja sestra Leida spomenula mi je da joj je naš obiteljski liječnik govorio o Bibliji. Dao joj je neke brošurice koje je objavio Watch Tower Bible and Tract Society. Pročitao sam ih i odmah potražio dr. Artura Indusa, koji je zatim sa mnom proučavao Bibliju.
Prisiljen da donesem odluku
U međuvremenu su se borbe između Njemačke i Sovjetskog Saveza zaoštrile. U veljači 1944. Rusi su već toliko napredovali da su došli blizu granice s Estonijom. Erich je bio regrutiran u njemačku vojsku, a i ja sam dobio poziv za vojsku. Bio sam čvrsto uvjeren da Božji zakon zabranjuje ubijanje bližnjih, pa mi je dr. Indus rekao da će mi pomoći pronaći mjesto gdje se mogu skrivati dok rat ne završi.
Jednog su dana na naše imanje došli jedan policajac i zapovjednik lokalne civilne zaštite. Dobili su naređenje da me uhapse pod sumnjom da pokušavam izbjeći vojnu službu. Tada sam znao da ću morati pobjeći od kuće ili završiti u njemačkom koncentracionom logoru.
Sklonio sam se na imanju jednog Jehovinog svjedoka. Da bih ojačao svoju vjeru, dok sam se skrivao čitao sam Bibliju i literaturu Društva Watch Tower što sam više mogao. Jedne sam se noći kriomice vratio kući kako bih uzeo nešto hrane. Kuća je bila puna njemačkih vojnika, budući da je moj brat Erich bio došao nekoliko dana na dopust s nekim svojim prijateljima. Te sam noći uspio krišom na gumnu razgovarati s Erichom. Tad sam ga zadnji put vidio.
Jedva sam uspio pobjeći
Te iste noći, nakon što sam se vratio na imanje na kojem sam se skrivao, na njemu je bila provedena racija. Policajac i ljudi iz civilne zaštite došli su nakon što su dobili prijavu da se na imanju netko krije. Uvukao sam se u uski prostor ispod poda i kratko vrijeme nakon toga iznad glave čuo bat teških okovanih čizama. Prijeteći domaćinu puškom, policajac je povikao: “U ovoj se kući skriva neki čovjek! Kako možemo doći do prostora ispod poda?” Mogao sam vidjeti snop svjetla iz njihove ručne svjetiljke kojom su pretraživali pod. Još sam se malo povukao natrag te sam ležao i čekao. Nakon što su otišli još sam neko vrijeme ostao na tom mjestu kako bih bio siguran da je opasnost prošla.
Prije nego što je svanulo napustio sam kuću, zahvalan Jehovi što me nisu otkrili. Kršćanska braća pomogla su mi pronaći drugo skrovište, gdje sam ostao do kraja njemačke okupacije. Kasnije sam čuo da su policajac i zapovjednik civilne zaštite bili ubijeni, a po svemu sudeći ubili su ih ruski partizani. Svoje predanje Bogu simbolizirao sam krštenjem u vodi 19. lipnja 1944, a moja sestra Leida također je postala Jehovin svjedok.
Ponovna sovjetska okupacija Estonije počela je u lipnju 1944, a nekoliko mjeseci kasnije mogao sam se slobodno vratiti kući kako bih pomagao u poslovima na imanju. Ali u studenom, nedugo nakon mog povratka, bilo mi je naređeno da se javim u rusku vojsku. Pun hrabrosti, odvažno sam svjedočio regrutnoj komisiji. Rekli su mi da sovjetski sistem nije briga za moja vjerovanja i da svatko mora ići u vojsku. No ipak sam uspio ostati na slobodi do kraja rata te sam se posvetio pribavljanju biblijske literature za druge Svjedoke.
Poslijeratna aktivnost
Kad je u svibnju 1945. završio rat te je proglašena amnestija za one koji su uložili prigovor savjesti, vratio sam se u školu. Početkom 1946. zaključio sam da za mene nema budućnosti budem li se bavio poljoprivredom u Estoniji, budući da je sovjetski sistem kolektivizacije preuzeo upravu nad privatnim sektorom. Stoga sam napustio školu i počeo u većoj mjeri sudjelovati u djelu propovijedanja Kraljevstva.
Pod sovjetskom vlašću nismo više mogli otvoreno vršiti svoju službu. U biti, tijekom drugog svjetskog rata izgubili smo kontakt s Društvom Watch Tower. Zbog toga sam pomagao na jednom starom šapirografu umnožavati literaturu koju smo bili sačuvali. Također smo učinili sve što smo mogli kako bismo održavali skupštinske sastanke.
KGB (Sovjetski komitet državne sigurnosti) počeo je u kolovozu 1948. proganjati Jehovine svjedoke. Uhapsio je i zatvorio petoricu braće koja su preuzimala vodstvo u izvršavanju djela, a ubrzo je postalo očito da želi pohapsiti sve Svjedoke. Braća su osnovala četveročlani odbor, u kojem sam i ja služio, kako bi organizirao propovjedničku djelatnost, hrabrio kršćansku braću te pomagao braći u zatvoru. Budući da sam ja još uvijek koliko-toliko imao slobodu kretanja, imao sam zadatak da stupam u kontakt s drugim Svjedocima.
Dana 22. rujna 1948. bio je napisan službeni protest i poslan sovjetskim državnim funkcionarima u Estoniji. U njemu je opisana naša organizacija i svrha našeg djelovanja te je zatraženo oslobađanje naših zatvorenih suvjernika. Kakav je bio odgovor? Daljnja hapšenja. Još jedna protestna deklaracija poslana je 16. prosinca 1948. Vijeću vrhovnog suda SSR Estonije, u kojoj se zahtijevalo da našu braću oslobode optužbi te da ih puste na slobodu. Kopije ove deklaracije i ostalih peticija još uvijek se nalaze u registru talinskog gradskog arhiva.
Budući da nismo mogli dobiti osobne isprave, bilo je opasno putovati. Pa ipak, posjećivali smo skupštine u Araveti, Otepääi, Tallinnu, Tartuu i Võruu, vozeći se na motociklu s prikolicom koji je imao jaki četverocilindrični motor, a kupili smo ga od jednog ruskog oficira. Od milja smo ga zvali Kočija.
Naše protestno pismo Staljinu
Dana 1. lipnja 1949. još jedna peticija bila je poslana najvišem uredu Estonske Socijalističke Republike, kao i Nikolaju Šverniku, predsjedniku Prezidija Vrhovnog sovjeta. Taj dokument, čiju smo kopiju dobili iz talinskog arhiva, ima pečat Nikolaja Švernika, što ukazuje na to da ga je on primio, a kopiju poslao Josifu Staljinu, predsjedniku vlade Sovjetskog Saveza. U posljednjem dijelu peticije piše:
“Zahtijevamo da se Jehovini svjedoci puste iz zatvora te da ih se prestane proganjati. Organizaciji Jehove Boga, koju zastupa Biblijsko i traktatno društvo Watchtower, trebalo bi dozvoliti da svim stanovnicima Sovjetskog Saveza neometano propovijeda dobru vijest o Jehovinom Kraljevstvu; u protivnom Jehova će potpuno uništiti Sovjetski Savez i komunističku partiju.
To zahtijevamo u ime Jehove Boga i Kralja njegovog Kraljevstva, Isusa Krista, kao i u ime svih zatvorenih suvjernika.
Potpis: Jehovini svjedoci Estonije (1. lipnja 1949).”
Progonstvo se pojačava
Početkom 1950. dobili smo tri izdanja časopisa Kule stražare od nekog tko se vratio iz Njemačke. Da bi sva naša kršćanska braća mogla izvući korist iz ove duhovne hrane, odlučeno je da se 24. srpnja 1950. održi kongres u sjeniku jednog čovjeka s kojim smo proučavali Bibliju, nedaleko od sela Otepääe. Međutim, KGB je nekako saznao za naše planove, te su se pripremili za masovno hapšenje.
Na željezničkoj stanici u Paluperi, gdje su braća trebala sići s vlaka, postavili su dva kamiona puna vojnika. Osim toga, na cesti Otepää-Palupera, nedaleko od mjesta održavanja kongresa, čekao je u zasjedi jedan vojnik s radioodašiljačem. Kad se neka braća koja su trebala doći ranije nisu pojavila u dogovoreno vrijeme, posumnjali smo da je KGB otkrio naše planove.
Poveo sam sa sobom Svjedokinju Ellu Kikas te smo odjurili motociklom na željezničku postaju dvije stanice prije Palupere. Vlak je baš bio ušao u stanicu, tako da smo Ella i ja ušli na dva suprotna kraja vlaka i protrčali kroz vagone vičući da sva braća siđu s vlaka. Kad su Svjedoci sišli s vlaka, dogovorili smo se da kongres održimo sljedećeg dana u jednom drugom hambaru. Tako je osujećen KGB-ov plan za masovno hapšenje Svjedoka.
Ipak, dva mjeseca nakon kongresa, započela su brojna hapšenja. Mene su priveli na ispitivanje 22. rujna 1950, a priveli su i ostala tri člana odbora, koji je nadgledavao djelo propovijedanja u Estoniji. Ostali smo osam mjeseci u KGB-ovom zatvoru, koji se nalazio u ulici Pagari u Tallinnu. Nakon toga premjestili su nas u obični zatvor u ulici Kalda, koji su zvali Baterija. Tamo su nas držali tri mjeseca. U usporedbi s KGB-ovim zatvorom gdje su nas držali u podrumu, ovaj je zatvor na Baltičkom moru bio poput turističkog odmarališta.
Težak život u Sibiru
Kratko vrijeme nakon toga bio sam osuđen na deset godina rada u logoru u dalekom Norilsku (Sibir), zajedno s Harriem Ennikom, Aleksanderom Härmom, Albertom Koseom i Leonhardom Kriibiem. Tamo tijekom ljeta sunce dva mjeseca ne zalazi, a tijekom zime dva se mjeseca uopće ne pojavljuje na horizontu.
U kolovozu 1951. započela je prva etapa našeg putovanja vlakom od Tallinna do Norilska. Putovali smo nekih 6 000 kilometara, prolazeći kroz Pskov, Sankt Peterburg (bivši Lenjingrad), Perm, Jekaterinburg (bivši Sverdlovsk), Novosibirsk i Krasnojarsk na rijeci Jenisej. Konačno smo se početkom listopada u Krasnojarsku ukrcali na teglenicu koja nas je prevezla više od 1 000 milja na sjever. Dva tjedna kasnije došli smo u grad Dudinku, daleko iznad arktičkog kruga. U Dudinki su nas ponovo ukrcali na vlak za sljedeću 120 kilometara dugačku etapu putovanja do Norilska. Posljednjih 15 kilometara, od željezničke stanice u Norilsku do radnog logora koji se nalazio izvan grada, prošli smo pješice dok je padao gusti snijeg.
Budući da su mi zimsku odjeću ukrali dok smo bili na teglenici, imao sam samo ljetni sako, kapu i lagane cipele. Iscrpilo nas je to putovanje iz Tallinna koje je trajalo tjednima, a jedno vrijeme nismo dobivali ni svoju oskudnu dnevnu porciju hrane. Zbog toga su neki zatvorenici padali u nesvijest. Pomagali bismo im da nastave put sve dok nam nisu doveli konje, a onda bismo ih polegli na saonice koje su vukli konji.
Nakon što smo došli u logor, registrirali su nas, odveli u saunu te nam dali našu porciju hrane za taj dan. Barake su bile tople i ja sam uskoro utonuo u dubok san. Međutim, usred noći probudio sam se zbog jake boli koju je izazvala upala oba uha. Sljedećeg jutra pružena mi je liječnička pomoć te nisam morao ići na rad. No zatvorski su službenici bili ljuti zbog toga što nisam mogao raditi, pa su me istukli. Kako su rekli da “remetim mir u logoru”, bacili su me mjesec dana u samicu. Srećom, iz ambulante sam dobivao lijekove pa mi je boravak u samici omogućio da ozdravim.
Prva zima u logoru bila je i najteža. Rad koji smo obavljali uglavnom u površinskim kopovima rudnika nikla bio je iscrpljujuć, a ono malo hrane što smo dobivali bilo je loše kvalitete. Kad su se kod mnogih pojavili simptomi skorbuta, da bi ublažili bolest davali su nam injekcije vitamina C. Međutim, bili smo sretni jer smo u logoru sreli mnogo Svjedoka iz Moldove, Poljske i Ukrajine.
Promjene u zatvorskom životu
U proljeće 1952. mi zatvorenici počeli smo dobivati male plaće koje su nam omogućile da kupujemo hranu kako bismo poboljšali svoju ishranu. Osim toga, neki su Svjedoci počeli dobivati hranu u kutijama s duplim dnom, a u njima je bila sakrivena biblijska literatura. Jednom je prilikom jedan Svjedok iz Moldove dobio kantu svinjske masti. Kad smo mast pojeli, na dnu kante pojavila se opna svinjskog želuca. U njoj su bila tri izdanja Kule stražare!
Kada je 5. ožujka 1953. umro Staljin, život u zatvoru drastično se promijenio. Najprije su izbili štrajkovi i pobune, budući da su zatvorenici zahtijevali da ih se oslobodi. Vojne jedinice poslane su da uguše pobune. U Norilsku je u jednoj takvoj pobuni ubijeno 120 zatvorenika; no Svjedoci u njoj nisu sudjelovali, pa nitko od njih nije poginuo niti bio ranjen. U ljeto 1953. rad u rudniku nikla obustavljen je na dva tjedna. Nakon toga život u zatvoru postao je lakši. Neki su zatvorenici bili oslobođeni, a nekima su zatvorske kazne bile smanjene.
Vjerni Svjedok
Kad je prošlo to vrijeme meteža u logoru, premjestili su me u jedan logor južnije, u blizini grada Tajšeta, u oblasti Irkutsk. Tamo sam sreo Artura Indusa, koji je na početku sa mnom proučavao Bibliju. Odbio je raditi u logoru kao liječnik te je umjesto toga izabrao teži fizički posao. Objasnio je: “Savjest mi nije dozvoljavala da zdravim logorašima koji su se nalazili na odgovornijim položajima ovjeravam bolovanje, dok se one uistinu bolesne logoraše prisiljavalo da rade.”
Brat Indus je već tada bio tjelesno propao i bolestan, budući da prije nije baš često radio teške fizičke poslove. Ipak, rekao mi je kako osjeća da su patnje koje je doživio u duhovnom smislu oplemenile njegovo srce. Bili smo zajedno oko tri tjedna. Zatim su ga odveli u logorski stacionar, gdje je i umro u siječnju 1954. Negdje u beskrajnim subarktičkim šumama nalazi se njegov bezimeni grob. Umro je kao vjeran kršćanin te čeka uskrsnuće.
Oslobađanje iz logora i putovanje kući
Godine 1956. u naš je logor bila poslana komisija Prezidija Vrhovnog sovjeta kako bi ponovo pregledala dosjee zatvorenika. Kad sam došao pred komisiju, general koji je predsjedao pitao je: “Što ćete raditi nakon što vas puste iz logora?”
“Vidjet ćemo kad za to dođe vrijeme”, odgovorio sam.
Zamolili su me da napustim sobu, a kad su me ponovo pozvali unutra, general je rekao: “Vi ste najgori neprijatelj Sovjetskog Saveza — vi ste ideološki neprijatelj.” Ipak je dodao: “Pustit ćemo vas na slobodu, ali ćemo motriti na vas.” Bio sam oslobođen 26. srpnja 1956.
Na dva sam dana posjetio ukrajinske Svjedoke u Sujetikhi, selu u blizini Tajšeta u koje su bili prognani 1951. Zatim sam četiri dana ostao u pokrajini Tomsk, nedaleko od mjesta u koje je bila prognana moja majka. Pješačio sam 20 kilometara od željezničke stanice do sela Grigorjevka. Vidio sam da su tamošnji uvjeti života čak i gori od onih koje su mnogi od nas iskusili u logorima! Moja sestra Leida bila je puštena iz zatvoreničkog logora u Kazahstanu te je došla tamo nekoliko mjeseci ranije da bi bila s majkom. No budući da joj je bio oduzet pasoš, još se nije mogla vratiti u Estoniju.
Pod pritiskom u Estoniji
Nakon nekog vremena vratio sam se u Estoniju i krenuo pravo na imanje svojih roditelja. Ustanovio sam, kako se već pričalo u Sibiru, da su vlasti uništile sve zgrade na našem imanju! Nekoliko dana kasnije obolio sam od dječje paralize. Dugo sam ostao u bolnici i kasnije sam nastavio s terapijom. Još dan-danas hramljem.
Uskoro sam dobio posao u Poduzeću za eksploataciju treseta u Lehtseu, u kojem sam radio još u ljeto 1943. Od poduzeća sam dobio stan pa kad su se majka i Leida u prosincu 1956. vratile iz izgnanstva, došle su živjeti kod mene u Lehtse.
U studenom 1957. vjenčao sam se s Ellom Kikas, koja se također bila nedavno vratila iz zatvoreničkog logora u Sibiru. Dva mjeseca kasnije preselili smo se u Tartu, gdje smo u jednoj privatnoj kući dobili mali stan. Konačno sam uspio dobiti posao vozača u Potrošačkoj zadruzi u oblasti Tartuu.
Dok sam bio u Sibiru, preveo sam deset studijskih članaka iz Kule stražare s ruskog na estonski te sam ih donio kući. Kasnije smo dobili knjigu Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja, koju smo također preveli na estonski. Zatim smo na pisaćem stroju pretipkavali knjigu u više primjeraka. Za to vrijeme i dalje smo bili pod prismotrom KGB-a. Budući da su nam dobro bile poznate njihove metode praćenja, bili smo uvijek budni i oprezni, poput životinja koje netko lovi.
Mete KGB-a
Početkom 1960-ih KGB je pokrenuo klevetničku kampanju protiv Svjedoka. Moja supruga i ja bili smo glavne mete. U novinama su počeli izlaziti klevetnički članci, a vrijeđali su nas i preko radija i televizije. KGB je dva puta održao javne skupove u poduzeću u kojem sam radio. Profesionalni glumci Estonskog teatra u Tallinnu izvodili su i satiričku komediju o meni. Ta me situacija podsjetila na Davidove riječi: “Koji sjede na vratima protiv mene govore, vinopije mi rugalice poju” (Psalam 69:13, St [69:12, DK]).
Ta nastojanja da nas se osramoti nastavila su se sve do 1965. kad se u Radničkom domu zdravlja u Tartuu održao posljednji skup. I Ella i ja bili smo tamo, kao i agenti KGB-a te mnoštvo koje je ispunilo dvoranu do posljednjeg mjesta. Dok su ispitivali Ellu, publika je nekoliko puta zapljeskala. Bilo je očito da je publika na našoj strani. Agenti KGB-a bili su razočarani i ljuti zbog takvog ishoda.
Duhovna glad je utažena
Unatoč tome što su komunisti pokušavali zaustaviti raspačavanje naše literature, nekako nakon 1965. bilo nam je moguće opskrbljivati svoju kršćansku braću relativno velikom količinom literature. Međutim, tajna aktivnost prevođenja i potom tiskanja u tajnim skrovištima zahtijevala je puno vremena i energije. Jednom mi je, govoreći o mojoj tajnoj aktivnosti i metodi transportiranja literature, jedan agent KGB-a rekao: “Ti si, Toome, poput kofera s duplim dnom.”
Naravno, naši su se sastanci morali održavati u tajnosti i u malim grupama. A službu propovijedanja vršili smo na neformalan način. Braća su trebala računati s time da policija može u bilo koje vrijeme izvršiti pretres njihovih stanova. Zbog toga su trebala vrlo pažljivo sakriti literaturu Društva Watch Tower. Međutim, čak i u takvim uvjetima, pronašli smo mnoge koji vole biblijsku istinu i koji su zauzeli stav na strani Kraljevstva.
Kad je 1980-ih sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov započeo sa svojim reformama, dobili smo veću slobodu služenja Bogu. Konačno se 1991. Sovjetski Savez raspao, a Jehovini svjedoci bili su službeno priznati. Trenutno u Tartuu imamo četiri skupštine, a nedavno smo izgradili kompleks Dvorana Kraljevstva. U Estoniji sada ima preko 3 800 Svjedoka koji sudjeluju u službi propovijedanja, za razliku od možda 40 ili 50 Svjedoka koliko ih je bilo kad sam ja počeo propovijedati prije više od pola stoljeća.
Kršćanski život koji donosi zadovoljstvo
Nikad nisam sumnjao u to da sam donio ispravnu odluku kad sam zauzeo stav za služenje Jehovi. Osvrćem se na prošlo vrijeme srcem punim dubokog zadovoljstva, sretan što vidim da Jehovina organizacija nastavlja brzo napredovati i da još uvijek ima sve više onih koji žele služiti Jehovi.
Veoma sam zahvalan Jehovi što je njegova ljubav i zaštita pratila moju suprugu i mene tijekom svih tih godina. To što imamo na umu da je Jehovin pravedni sustav veoma blizu daje nam duhovnu snagu. Kad razmislimo o divnom porastu broja obožavatelja Jehove, zaista smo uvjereni da stradanja koja smo proživjeli nisu bila uzaludna (Jevrejima 6:10; 2. Petrova 3:11, 12).
[Karta na stranicama 12 i 13]
(Vidi publikaciju)
Karta na kojoj je označeno dvomjesečno putovanje od Tallinna do zloglasnog logora u Norilsku
Tallinn
Pskov
Sankt Peterburg
Perm
Jekaterinburg
Novosibirsk
Krasnojarsk
Dudinka
Norilsk
ARKTIČKI KRUG
[Zahvala]
Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.
[Slika na stranici 14]
Artur Indus, nepokolebljivi kršćanski mučenik
[Slika na stranici 14]
Zatvorenici u Sibiru 1956. Ja sam četvrti slijeva u stražnjem redu
[Slika na stranici 15]
Sa suprugom ispred bivšeg glavnog ureda KGB-a, u kojem su nas često preslušavali