Čuvaj se „Epikurejaca“
„On je tako dobar! Živi po visokim moralnim merilima. Ne puši, ne koristi drogu, niti prljav jezik. U stvari, bolji je od nekih koji tvrde da su hrišćani!“
JESI li čuo kako neki koriste ovakav sled rezonovanja da bi opravdali neprikladna prijateljstva koja neguju? Da li ovo gledište može da opstane kad se ispita u svetlu Biblije? Jedan primer iz jedne od ranih hrišćanskih skupština baca svetlo na tu stvar.
U prvom veku, apostol Pavle je upozorio korintsku skupštinu: „Ne varajte se! zla društva kvare dobre običaje.“ Možda su se neki hrišćani tesno družili s pojedincima na koje je uticala grčka filozofija, uključujući i filozofiju epikurejaca. Ko su bili epikurejci? Zašto su predstavljali duhovnu opasnost za hrišćane u Korintu? Ima li danas ljudi koji su slični njima, kojih treba da se čuvamo? (1. Korinćanima 15:33).
Ko su bili epikurejci?
Epikurejci su bili sledbenici grčkog filozofa Epikura, koji je živeo od 341. do 270. pre n. e. On je naučavao da je zadovoljstvo jedino ili glavno dobro u životu. Da li to znači da su epikurejci živeli skandalozno, bez načela, pribegavajući sramotnim postupcima u stalnoj potrazi za zabavom? Iznenađuje to što Epikur nije poučavao svoje sledbenike da žive na taj način! Umesto toga, on je naučavao da se najveće zadovoljstvo postiže kad se živi u skladu s razboritošću, hrabrošću, samokontrolom i pravdom. On nije zagovarao težnju za neposrednim i trenutnim zadovoljstvom, već za zadovoljstvom koje traje celog života. Zato su epikurejci možda izgledali kreposno u poređenju s onima koji su praktikovali težak greh. (Uporedi s Titom 1:12.)
Slično hrišćanstvu?
Da si ti bio član rane korintske skupštine, da li bi bio impresioniran epikurejcima? Neki su možda rezonovali da su epikurejci, zbog svog na izgled visokog morala, bezbedno društvo za hrišćane. Nadalje opravdavajući svoje ponašanje, Korinćani su možda zapazili naizgledne paralele između epikurejskih merila i merila Božje Reči.
Na primer, epikurejci su u svojoj težnji za uživanjem primenjivali umerenost. Veću vrednost su pridavali zadovoljstvima uma nego fizičkim zadovoljstvima. Nije bilo toliko važno šta neko jede, već njegov odnos s onim s kim to jede. Epikurejci su se čak uzdržavali od političkog uplitanja i tajnog činjenja zla. Kako je bilo lako tvrditi: „U mnogo čemu, oni su poput nas!“
Međutim, da li su epikurejci stvarno bili poput ranih hrišćana? Apsolutno ne. Oni koji su imali ispravno izvežbane moći zapažanja mogli su da otkriju značajne razlike (Jevrejima 5:14). Možeš li i ti? Pogledajmo pobliže Epikurova učenja.
Tamna strana epikurejstva
Da bi pomogao ljudima da nadvladaju strah od božanstava i smrti, Epikur je naučavao da se bogovi ne interesuju za čovečanstvo i da se ne mešaju u ljudske stvari. Prema Epikuru, bogovi nisu stvorili svemir, a život je nastao slučajno. Zar se to nije jasno kosilo s biblijskim učenjem da postoji „jedan Bog“, Stvoritelj, i da on brine za svoja ljudska stvorenja? (1. Korinćanima 8:6; Efescima 4:6; 1. Petrova 5:6, 7).
Epikur je takođe naučavao da posle smrti ne može biti nikakvog života. To je, naravno, bilo suprotno biblijskom učenju o uskrsenju. U stvari, kad je apostol Pavle govorio na Areopagu, među onima koji se nisu slagali s Pavlom oko doktrine o uskrsenju verovatno su bili i epikurejci (Dela apostolska 17:18, 31, 32; 1. Korinćanima 15:12-14).
Možda je najopasniji element u Epikurovoj filozofiji takođe bio i najsuptilniji. Njegovo poricanje zagrobnog života navelo ga je na zaključak da čovek treba da živi što je moguće srećnije tokom svog kratkog života na zemlji. Kao što smo videli, njegova zamisao nije bila da se obavezno živi grešno, već da se uživa u sadašnjosti, pošto je to sve što imamo.
Zato je Epikur odvraćao od tajnog činjenja zla da bi se izbegao strah od otkrivanja, što je jasna pretnja sadašnjoj sreći. On je podsticao na umerenost da bi se izbegle posledice preterivanja, što je još jedna prepreka sadašnjoj sreći. Takođe je podsticao na dobre odnose s drugima zato što bi se isplatilo kad oni uzvrate na to. Naravno, izbegavanje tajnog činjenja zla, praktikovanje umerenosti i razvijanje prijateljstava samo po sebi je lepo. Pa zašto je onda Epikurova filozofija bila opasna za hrišćanina? Zato što su se njegovi saveti zasnivali na njegovom bezvernom gledištu: „Jedimo i pijmo, jer ćemo sutra umreti“ (1. Korinćanima 15:32).
Istina, Biblija pokazuje ljudima kako već sada da žive srećno. Međutim, ona savetuje: „Sami sebe održite u ljubavi Božjoj, očekujući milosrđe Gospoda našega Isusa Hrista za život večni“ (Juda 21). Da, Biblija više naglašava večnu budućnost nego prolaznu sadašnjost. Služenje Bogu je za hrišćanina glavni interes, i on utvrđuje da kad Boga stavi na prvo mesto, srećan je i ispunjen. Na sličan način, Isus je, umesto da se preokupira ličnim interesima, svoju snagu nesebično trošio u služenju Jehovi i pomaganju ljudima. Svoje učenike je poučavao da čine dobro drugima, ne u nadi da će im biti uzvraćeno, već iz istinske ljubavi prema njima. Jasno je da su temeljne motivacije epikurejstva i hrišćanstva totalno različite (Marko 12:28-31; Luka 6:32-36; Galatima 5:14; Filipljanima 2:2-4).
Podmukla opasnost
Ironično je da dok su epikurejci toliko naglašavali da se bude srećan, njihova sreća je u najboljem slučaju bila ograničena. Pošto nisu imali ’radost Jehovinu‘, Epikurejci su život nazivali „gorkim darom“ (Nemija 8:10, NW). Koliko su rani hrišćani bili srećni u poređenju s njima! Isus nije preporučivao neki nesrećan život samolišavanja. U stvari, sleđenje njegovog pravca je put najveće sreće (Matej 5:3-12).
Ako su neki članovi skupštine u Korintu mislili da mogu da se druže s onima na koje je uticalo epikurejsko razmišljanje a da to ne ugrozi njihovu veru, bili su u zabludi. U vreme kad je Pavle pisao svoju prvu poslanicu Korinćanima, neki od njih su već bili izgubili veru u uskrsenje (1. Korinćanima 15:12-19).
Epikurejstvo danas?
Premda je epikurejstvo nestalo u četvrtom veku n. e., i danas ima onih koji se drže gledišta ’sadašnjost je sve što imamo‘. Ti ljudi imaju malo ili nimalo vere u Božje obećanje o večnom životu. Pa ipak, neki od njih imaju relativno visoka merila ponašanja.
Hrišćanin može biti iskušan da stvori blizak odnos s takvima, možda rezonujući da njihove pristojne osobine opravdavaju prijateljstvo. Međutim, iako ne smatramo da smo mi superiorniji, moramo zadržati na umu da sva ’loša društva‘ — uključujući i društvo čiji je uticaj suptilniji — ’kvare dobre navike‘.
Filozofija ’sadašnjost je sve što imamo‘ takođe se javlja na nekim poslovnim seminarima, u knjigama za samopomoć, romanima, filmovima, televizijskim emisijama i muzici. Premda ne unapređuje direktno grešno ponašanje, da li bi takvo bezverno gledište moglo da utiče na nas na suptilne načine? Na primer, da li bismo mogli postati tako preokupirani zadovoljavanjem sebe da izgubimo iz vida sporno pitanje Jehovinog suvereniteta? Da li bismo mogli da skrenemo na stav ’samo polako‘, umesto da ’napredujemo jednako u delu Gospodnjem‘? Ili da li bismo mogli biti zavedeni da sumnjamo u ispravnost i koristi Jehovinih merila? Treba da se čuvamo kako izlaganja direktnom nemoralu, nasilju i spiritizmu, tako i onih na koje utiču svetska gledišta! (1. Korinćanima 15:58; Kološanima 2:8).
Prema tome, negujmo društvo prvenstveno s onima koji celim srcem slede Jehovino vođstvo (Isaija 48:17). Kao rezultat, naše korisne navike biće ojačane. Naša vera postaće snažnija. Živećemo srećno ne samo sada već i u budućnosti, s izgledom na večni život (Psalam 26:4, 5; Poslovice 13:20).
[Slika na 24. strani]
Epikur je naučavao da se bogovi ne interesuju za čovečanstvo
[Izvor]
Ljubaznošću The British Museum