Siječanj

Dok je još bio član egipatske kraljevske obitelji, Mojsije nije bio krotak. Ustvari, imao je tako naglu narav da je ubio čovjeka zato što je zaključio da postupa nepravedno. Mojsije je pretpostavio da će Jehova s odobravanjem gledati na njegov postupak. Trebalo je proći 40 godina da uz Jehovinu pomoć shvati da mu nije dovoljna samo hrabrost kako bi predvodio Izraelce. Trebala mu je i krotkost. A da bi bio krotak, morao je biti i ponizan, podložan i blag. Mojsije je dobro naučio tu lekciju te je postao izvanredan predvodnik (2. Mojs. 2:11, 12; Djela 7:21-30, 36). Današnji poglavari obitelji i nadglednici trebaju se ugledati na Mojsija. Ako si i ti glava obitelji ili starješina, nemoj se brzo uvrijediti kad ti netko pokaže nepoštovanje. Budi ponizan i priznaj svoje mane (Prop. 7:9, 20). Budi podložan Jehovi i rješavaj probleme onako kako ti on savjetuje. I uvijek budi blag (Izr. 15:1). Kad tako postupaš, raduješ Jehovu, promičeš mir i svojom krotkošću pružaš dobar primjer (w19.02 8 odl. 1; 10 odl. 9-10).

Zašto se Isus sažalio na te ljude? Zato što su bili “kao ovce bez pastira”. Možda je vidio da su neki od njih siromašni te da moraju po cijele dane raditi kako bi zbrinuli obitelj. Drugi su možda tugovali jer im je smrt oduzela voljenu osobu. Ako je tako, Isus je mogao razumjeti kako se osjećaju. I sam se možda suočio s nekom od tih situacija. Bilo mu je stalo do ljudi i zato ih je htio utješiti dobrom viješću (Iza. 61:1, 2). Što učimo od Isusa? I mi danas okruženi smo ljudima koji su “kao ovce bez pastira” i bore se s mnogim problemima. Mi imamo ono što im je potrebno — vijest o Kraljevstvu (Otkr. 14:6). Stoga im, po uzoru na svog Učitelja, propovijedamo dobru vijest. Činimo to zato što nam je žao ljudi (Psal. 72:13). Suosjećamo s njima i želimo im pomoći (w19.03 21-22 odl. 6-7).

Postoji mnogo razloga zašto volimo Jehovu. Osim što nam svaki dan daje dobre darove, otkrio nam je istinu o sebi i svom naumu (Ivan 8:31, 32). Dao nam je kršćansku skupštinu koja nam pruža vodstvo i podršku. Pomaže nam da se nosimo sa svojim problemima i daje nam nadu da ćemo u budućnosti vječno živjeti u savršenim okolnostima (Otkr. 21:3, 4). Kad razmišljamo o svemu što je Jehova već učinio kako bi nam pokazao da nas voli, u nama raste ljubav prema njemu. A kad volimo Jehovu, stječemo strah koji pozitivno djeluje na nas. Bojimo se da ne povrijedimo svog Boga, kojeg smo jako zavoljeli. S vremenom ćeš se još više uvjeriti da ti Jehovino vodstvo koristi, pa ćeš još više zavoljeti njega i njegova mjerila. Tada te nijedan Sotonin mamac neće moći odvratiti od Jehove. Pokušaj zamisliti sebe za tisuću godina. Osvrnut ćeš se na svoj život i zaključiti kako je odluka da se krstiš bila najbolja odluka u tvom životu! (w19.03 6 odl. 14; 7 odl. 19).

Pravi je blagoslov za cijelu obitelj kada svi njeni članovi pokazuju cijenjenje i zahvalnost. Muž i žena postaju bliskiji kad jedno drugome izražavaju zahvalnost. Tada lakše i opraštaju jedno drugome. Muž koji cijeni svoju ženu zapaža sve dobro što ona čini, ali isto tako “ustaje i hvali je” (Izr. 31:28). A mudra žena ima običaj reći svom mužu što konkretno cijeni kod njega. Roditelji, kako možete naučiti svoju djecu da pokazuju zahvalnost? Imajte na umu da će djeca oponašati ono što vi govorite i činite. Stoga im dajte dobar primjer tako da kažete hvala kad učine nešto za vas. Osim toga, naučite djecu da zahvale onima koji im učine neku uslugu. Poučite ih da zahvalnost treba doći iz srca te da svojim riječima mogu jako ohrabriti druge (w19.02 17 odl. 14-15).

Te Jobove riječi izuzetno su važne. On se nije dao pokolebati kad ga je Sotona napao, a ne smijemo ni mi. Sotona na isti način optužuje i svakog od nas. On tvrdi da ti zapravo ne voliš Jehovu, da ćeš mu prestati služiti da bi spasio svoj život te da mu nećeš ostati vjeran (Job 2:4, 5; Otkr. 12:10). Kako se osjećaš zbog toga? To su vrlo uvredljive optužbe, zar ne? No razmisli o ovome: Jehova ima toliko povjerenja u tebe da ti nudi jednu posebnu priliku. On dopušta Sotoni da iskuša tvoju vjernost i siguran je da ćeš mu ostati odan i dokazati da Sotona laže. Osim toga, obećava da će ti pružati podršku (Hebr. 13:6). Velika je čast uživati povjerenje Vrhovnog Vladara svega što postoji! Uviđaš li zašto je vjernost tako važna? Njome možemo pobiti Sotonine laži, braniti dobro ime svog Oca te poduprijeti njegovu vlast (w19.02 5 odl. 9-10).

Isus je upozorio apostole na kušnje s kojima će se suočiti. Zatim im je ukazao na vlastiti primjer i potaknuo ih: “Budite hrabri!” (Ivan 16:1-4a, 33). Mnogo godina kasnije njegovi su učenici još uvijek išli njegovim stopama pokazujući hrabrost i požrtvovnost. Podupirali su jedni druge u različitim kušnjama iako ih je to skupo koštalo (Hebr. 10:33, 34). I mi danas pokazujemo da smo hrabri poput Isusa. Naprimjer, treba hrabrosti da bismo pomagali suvjernicima koji su progonjeni zbog svoje vjere. Ponekad naša braća nepravedno završe u zatvoru. Kad se to dogodi, moramo za njih učiniti sve što možemo, pa tako i braniti ih pred drugima (Filip. 1:14; Hebr. 13:19). Hrabrost pokazujemo i time što nastavljamo odvažno propovijedati (Djela 14:3). Poput Isusa odlučni smo objavljivati vijest o Kraljevstvu iako nam se ljudi možda protive ili nas čak progone (w19.01 22-23 odl. 8-9).

Što ti može pomoći da na sastancima daješ ohrabrujuće komentare? Najvažnije je da se pripremiš za svaki sastanak. Budeš li unaprijed planirao komentirati i dobro se pripremio, imat ćeš više samopouzdanja (Izr. 21:5, bilješka). Što sve uključuje kvalitetna priprema za sastanak? Prije nego započneš, zamoli Jehovu za sveti duh (Luka 11:13; 1. Ivan. 5:14). Zatim odvoji par minuta kako bi se upoznao s gradivom. Analiziraj naslov, podnaslove, ilustracije i okvire. Kad kreneš razmatrati odlomak po odlomak, pročitaj što više redaka koji su navedeni, ali nisu citirani. Duboko razmišljaj o gradivu te posebnu pažnju posveti mislima koje želiš komentirati. Što se bolje pripremiš, to ćeš više koristi imati od gradiva i bit će ti lakše komentirati (2. Kor. 9:6; w19.01 9 odl. 6; 11-12 odl. 13-15).

Time što je nadahnuo Habakuka da zapiše ono što ga je brinulo i opterećivalo, Jehova nam je pružio važnu pouku: Ne smijemo se bojati iznijeti mu svoje brige ili sumnje. Ustvari, on nas dobrostivo poziva da mu u molitvi izlijemo svoje srce (Psal. 50:15; 62:8). Habakuk je imao povjerenja u Jehovu kao svog Oca i Prijatelja i zato je učinio potreban korak kako bi mu se približio. On se nije samo uzrujavao zbog situacije u kojoj se nalazio i sam pokušavao naći neki izlaz. Umjesto toga, molio se Jehovi i rekao mu što ga brine i kako se osjeća, čime nam je pružio izvrstan primjer. Jehova, “onaj koji sluša molitvu”, poziva nas da podijelimo svoje brige s njim i tako mu ukažemo povjerenje (Psal. 65:2). Ako to učinimo, vidjet ćemo kako on uslišava naše molitve — osjetit ćemo kako nas srdačno grli pružajući nam utjehu i vodstvo (Psal. 73:23, 24). Pomoći će nam da na svoju situaciju, kakva god ona bila, gledamo njegovim očima. Iskrene molitve doista su jedan od najboljih načina kako možemo izraziti svoje pouzdanje u Boga (w18.11 13 odl. 2; 14 odl. 5-6).

David nije ograničio krug svojih prijatelja samo na vršnjake. Sjećaš li se kako se zvao jedan njegov bliski prijatelj koji bi se mogao ubrojiti među “slavne”? Zvao se Jonatan. Zapravo, prijateljstvo između Davida i Jonatana jedno je od najljepših koje Biblija spominje. No jesi li znao da je Jonatan bio oko 30 godina stariji od Davida? Što je onda bio temelj njihovog prijateljstva? Vjera u Boga, međusobno poštovanje i to što su cijenili dobre osobine onog drugog, naprimjer hrabrost u borbi protiv Božjih neprijatelja (1. Sam. 13:3; 14:13; 17:48-50; 18:1). Poput Davida i Jonatana, i nas jako raduje prijateljstvo s onima koji vole Jehovu i pokazuju vjeru u njega. Kiera, koja već godinama služi Bogu, kaže: “Sprijateljila sam se s braćom iz cijelog svijeta, premda su različitog porijekla i potječu iz raznih kultura.” Kad i ti na taj način proširiš krug svojih prijatelja, uvjerit ćeš se da Božja Riječ i njegov duh imaju moć ujediniti ljude (w18.12 26 odl. 11-13).

Izraz “blud” obuhvaća različite vrste nedopuštenih spolnih odnosa, kao što su preljub, prostitucija, spolni odnosi između osoba koje nisu u braku i između osoba istog spola te općenje sa životinjama. Naprimjer, ako se oženjeni muškarac upusti u spolni nemoral, njegova žena ima pravo odlučiti hoće li se ili neće razvesti od njega. Zapazi da Isus nije rekao da se kršćanin čiji je bračni drug počinio spolni nemoral mora razvesti. Naprimjer, žena može odlučiti ostati u braku iako je njen muž učinio preljub. Ona ga možda još uvijek voli i možda mu je spremna oprostiti te uložiti trud kako bi zajedno poboljšali svoj brak. Osim toga, ako bi se razvela i ne bi ponovno stupila u brak, suočila bi se s nekim problemima. Kako bi se to odrazilo na njene materijalne i seksualne potrebe? Kako bi se nosila s usamljenošću? Kako bi razvod utjecao na djecu? (1. Kor. 7:14). Doista, nedužni bračni drug koji se odluči na razvod suočava se s velikim izazovima (w18.12 12 odl. 10-11).

Jehova mrzi zlo (Izr. 15:9). Iako zna da nam je zbog naslijeđene nesavršenosti ponekad teško postupiti ispravno, ipak nas potiče da naučimo razmišljati poput njega i mrziti zlo. Budemo li razmišljali o tome zašto Jehova prezire zlo, to će nam pomoći da usvojimo njegovo gledište te da se još odlučnije klonimo grijeha. Osim toga, ako usvojimo Jehovino gledište o zlu, moći ćemo prepoznati neispravne postupke, čak i ako oni nisu konkretno spomenuti u Božjoj Riječi. Naprimjer, razuzdano plesanje poznato kao ples u krilu sve je popularnije u svijetu. Neki bi mogli opravdavati takvo nemoralno ponašanje pod izgovorom da to nije isto što i spolni odnos. No razmišlja li tako i Jehova, koji prezire svaki oblik zla? Klonimo se neispravnih postupaka tako da razvijamo samosvladavanje i mrzimo ono što Jehova mrzi (Rim. 12:9; w18.11 25 odl. 11-12).

Za apostola Pavla to Jehovino jamstvo bilo je toliko značajno da ga je citirao čak tri puta! (Rim. 1:17; Gal. 3:11; Hebr. 10:38). S kakvim god da se nevoljama pravednik suoči, zbog svoje vjere i pouzdanja doživjet će ispunjenje Božjih nauma. Jehova želi da gledamo dalje od trenutnih okolnosti. Habakukova knjiga sadrži snažnu pouku za sve nas koji živimo u posljednjim danima. Jehova obećava vječni život svim pravednim ljudima koji pokazuju vjeru i pouzdanje u njega. Stoga nastavimo jačati svoju vjeru i pouzdanje u Boga bez obzira na brige i probleme koji nas muče. Jehova nam preko Habakuka jamči da će nas podupirati i izbavljati. Dobrostivo nas poziva da se uzdamo u njega te da strpljivo čekamo vrijeme kad će zavladati njegovo Kraljevstvo. Tada će cijela Zemlja biti puna krotkih ljudi koji će radosno služiti Bogu (Mat. 5:5; Hebr. 10:36-39; w18.11 16-17 odl. 15-17).

U 1. stoljeću neki koji su isprva prihvatili Isusova učenja nisu nastavili hoditi u istini. Naprimjer, nakon što je on čudom nahranio veliko mnoštvo ljudi, to isto mnoštvo došlo je za njim na drugu stranu Galilejskog mora. Tada je Isus rekao nešto što ih je zapanjilo: “Ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi.” Umjesto da zamole Isusa da im objasni što je time mislio, oni su se spotaknuli i rekli: “Ovo su sablažnjive riječi! Tko ga može slušati?” Zbog toga su se “mnogi od učenika njegovih vratili onome što su ostavili i više nisu išli s njim” (Ivan 6:53-66). Nažalost, i u današnje vrijeme neki su kršćani okrenuli leđa istini. Možda su se spotaknuli zbog nečega što je rekao ili učinio neki istaknuti brat. Drugi su se uvrijedili kad su dobili biblijski savjet ili su napustili istinu zbog ozbiljne nesuglasice sa suvjernikom (w18.11 9 odl. 3-5).

Kad organizacija uvede neke promjene koje nam nisu sasvim jasne, sjetimo se na koji je način Krist pružao vodstvo u prošlosti. Kako u Jošuino vrijeme tako i u 1. stoljeću, uvijek je Božjim slugama pružao mudre upute da bi ih zaštitio kao grupu, ojačao im vjeru i pomogao im da sačuvaju jedinstvo (Hebr. 13:8). Isusova ljubav i briga za našu duhovnu dobrobit jasno se vidi po pravovremenim uputama koje dobivamo od “vjernog i razboritog roba” (Mat. 24:45). Način na koji nas Krist vodi pokazuje da mu je jako stalo do našeg duhovnog napretka. Osim što se brine za naše duhovne potrebe, Krist nam pomaže da ostanemo usredotočeni na najvažnije djelo koje se danas izvršava na Zemlji (Mar. 13:10; w18.10 25 odl. 13-16).

Iz izvještaja zapisanog u 2. Samuelovoj 16:5-13 puno možemo naučiti o pokazivanju svladavanja kad se netko ružno ophodi s nama. Jednom je prilikom Šimi, rođak kralja Šaula, vrijeđao Davida i njegove sluge te bacao kamenje na njih. David je strpljivo podnosio njegove uvrede iako je mogao stati tome na kraj. Kako je smogao snage da se svlada u toj situaciji? Iz naslova 3. psalma saznajemo da ga je David napisao “kad je bježao pred Abšalomom, sinom svojim”. Misli iz 1. i 2. retka ukazuju na događaje koji su opisani u 16. poglavlju Druge Samuelove. Potom se u Psalmu 3:4 ističe koliko se David uzdao u Jehovu. On je napisao: “Iz svega ću glasa prizvati Jehovu, i on će me uslišiti.” I mi se možemo moliti kad nas netko izaziva ili vrijeđa. Jehova će nam dati svoj sveti duh, koji nam pomaže da ustrajemo. Svatko od nas može se pitati: Trebam li pokazivati više samosvladavanja ili spremnije opraštati kad se netko bez razloga ružno ophodi sa mnom? Jesam li uvjeren da Jehova vidi što proživljavam te da će mi pomoći i blagosloviti me? (w18.09 6-7 odl. 16-17).

Kad propovijedamo, uvijek trebamo biti obzirni i pristojni, a da bismo to mogli, moramo dobro upoznati ljude na svom području. Ne zaboravimo: Kad svjedočimo od vrata do vrata, mi smo zapravo nepozvani gosti. Zato je jako važno da posjećujemo ljude u vrijeme kad je veća vjerojatnost da će biti raspoloženi za razgovor (Mat. 7:12). Naprimjer, vole li mnogi na tvom području vikendom spavati duže? Tada bi mogao započeti službu tako da svjedočiš na ulici ili drugim javnim mjestima ili tako da odeš na ponovni posjet onima za koje znaš da će u to vrijeme već biti budni. Mnogi su veoma zaposleni, pa bi bilo dobro da naši posjeti budu kratki, barem u početku (1. Kor. 9:20-23). Kad ljudi vide da razumijemo da su jako zauzeti, možda će biti spremniji razgovarati s nama kad sljedeći put navratimo. Dakle, u službi trebamo pokazivati plodove duha. Kad tako postupamo, tada smo doista “Božji suradnici”, a Jehova se čak može poslužiti nama kako bi nekoga privukao istini (1. Kor. 3:6, 7, 9; w18.09 32 odl. 15-17).

Kako nam krotkost može pomoći da budemo sretni? Mnogi od nas nekad su bili grubi, svadljivi i agresivni. No nakon što su upoznali istinu, promijenili su se. Obukli su “novu osobnost”, pa danas pokazuju “samilost, dobrostivost, poniznost, blagost i dugotrpljivost” (Kol. 3:9-12). Zbog toga žive mirnijim i sretnijim životom te imaju bolje odnose s drugima. Božja Riječ obećava da će krotki “naslijediti zemlju” (Psal. 37:8-10, 29). U kom će smislu krotki “naslijediti zemlju”? Isusovi duhom pomazani učenici “naslijedit će zemlju” kad počnu vladati nad njom kao kraljevi i svećenici (Otkr. 20:6). A milijuni onih koji nemaju nebesku nadu “naslijedit će zemlju” tako što će moći zauvijek živjeti na njoj. Bit će savršeni i živjet će u miru i sreći (w18.09 19 odl. 8-9).

Sam Jehova nam je u tom pogledu najbolji uzor (1. Mojs. 18:32; Još. 10:14). Naprimjer, puno možemo naučiti iz razgovora koji je zapisan u 2. Mojsijevoj 32:11-14. Iako Jehovi nije trebalo Mojsijevo mišljenje da bi donio odluku, on mu je ipak dao priliku da kaže što misli. Mojsije je ponekad razmišljao na pogrešan način, no Jehova ga je strpljivo saslušao i zatim je prihvatio njegov prijedlog. Koji bi čovjek to učinio? Da, Jehova strpljivo sluša ljude koji mu se mole s vjerom. Svatko od nas trebao bi se pitati: Ako je Jehova toliko ponizan da obraća pažnju ljudima i sluša ih, kao što je saslušao Abrahama, Rahelu, Mojsija, Jošuu, Manoaha, Iliju i Ezekiju, ne bih li i ja to trebao činiti? Mogu li uložiti više truda kako bih iskazao čast svim svojim suvjernicima, saslušao njihove prijedloge i možda čak prihvatio njihove dobre ideje? Da li bih nekome iz skupštine ili članu svoje obitelji trebao posvetiti više pažnje? Što ću konkretno poduzeti u vezi s tim? (1. Mojs. 30:6; Suci 13:9; 1. Kralj. 17:22; 2. Ljet. 30:20; w18.09 6 odl. 14-15).

Budući da smo okruženi ljudima koji misle prvenstveno na sebe, možda nam nije lako pokazivati velikodušnost. Zato trebamo uvijek imati na umu dvije najveće zapovijedi koje je istaknuo Isus — prva je da ljubimo Jehovu svim srcem, dušom, umom i snagom, a druga da ljubimo svoje bližnje kao same sebe (Mar. 12:28-31). Oni koji ljube Jehovu postupaju po uzoru na njega. Jehova velikodušno daje drugima, a to čini i Isus. Oni nas potiču da se ugledamo na njih jer će nas to istinski usrećiti. Kad se trudimo pokazivati velikodušnost u onome što činimo za Jehovu i za ljude, iskazujemo čast njemu, a ujedno činimo dobro sebi i svojim bližnjima. Ti se nesumnjivo već trudiš davati sve od sebe kako bi pomagao drugima, posebno svojim suvjernicima (Gal. 6:10). Ako nastaviš tako postupati, drugi će te sigurno jako voljeti i cijeniti, a to će te usrećiti (w18.08 22 odl. 19-20).

Jehova nije pristran i nije mu bitno koje je netko rase ili nacionalnosti, kojem plemenu pripada ili koji jezik govori. Po volji mu je svatko tko ga se boji i postupa ispravno (Gal. 3:26-28; Otkr. 7:9, 10). Tebi je vrlo vjerojatno sve to već poznato. No što ako si odrastao u zemlji ili obitelji u kojoj su predrasude sasvim uobičajene? Možda misliš da si nepristran, ali duboko u tebi možda još uvijek postoje tragovi predrasuda. Petar se, čak i nakon što je pomogao drugima da uvide kako je Jehova nepristran, i dalje borio s predrasudama (Gal. 2:11-14). Kako možemo prestati suditi po onome što se vidi izvana? Jako je važno temeljito se preispitati u svjetlu Božje Riječi. Tako ćemo utvrditi da li se u našim mislima i srcu još uvijek kriju predrasude (Psal. 119:105). Osim toga, mogli bismo pitati nekog dobrog prijatelja je li zapazio kod nas predrasude koje mi sami ne vidimo (Gal. 2:11, 14). One bi mogle biti tako duboko ukorijenjene u nama da ih nismo ni svjesni (w18.08 9 odl. 5-6).

Upitaj se: “Mogu li drugi vidjeti da sam u svemu vjeran Jehovi? Tražim li prilike da kažem drugima da sam Jehovin svjedok?” Koliko bi Jehova samo bio žalostan kad bi vidio da se sramimo reći drugima da pripadamo njemu! (Psal. 119:46; Mar. 8:38). Nažalost, neki Jehovini sluge poprimili su “duh svijeta”, pa se gotovo uopće ne razlikuju od onih koji ne služe Bogu (1. Kor. 2:12). Duh svijeta potiče ljude da ugađaju “željama svojega tijela” (Efež. 2:3). Naprimjer, bez obzira na sve savjete koje smo dobili o tome, neki se i dalje nepristojno odijevaju. Čak i na kršćanske sastanke nose pripijenu i izazovnu odjeću ili pak imaju ekstravagantne frizure (1. Tim. 2:9, 10). Kad se takvi pojedinci nađu u mnoštvu ljudi, može biti teško prepoznati tko je Jehovin sluga, a tko “prijatelj svijetu” (Jak. 4:4; w18.07 24-25 odl. 11-12).

Svi smo, u neku ruku, “braća” zato što svi potječemo od Adama (Djela 17:26). No Isus je objasnio da su njegovi učenici braća i sestre i zato što Jehovu smatraju svojim nebeskim Ocem (Mat. 12:50). Osim toga, postali su dio velike Božje obitelji, koju ujedinjuje njihova ljubav i vjera. Zato su apostoli u svojim poslanicama suvjernike često nazivali braćom (Rim. 1:13; 1. Petr. 2:17; 1. Ivan. 3:13). Nakon što je rekao svojim učenicima da trebaju jedni druge smatrati braćom, Isus je istaknuo važnost poniznosti (Mat. 23:11, 12). Ponos je ponekad doveo do neslaganja među apostolima. Osim toga, u Isusovo doba mnogi su bili vrlo ponosni na svoj narod. Naprimjer, mnogi Židovi bili su čvrsto uvjereni da su bolji od drugih zato što su bili Abrahamovi potomci. No Ivan Krstitelj im je rekao: “Bog iz ovoga kamenja može Abrahamu podignuti djecu” (Luka 3:8; w18.06 9-10 odl. 8-9).

Ako se nađemo u situaciji koja nas jako frustrira ili s nekim uvijek iznova dolazimo u sukob zbog razlika u karakteru, da li kontroliramo svoj jezik i svoje reakcije? (Izr. 10:19; Mat. 5:22). Kad nas netko provocira, moramo naučiti “dati mjesta srdžbi”. Čijoj srdžbi? Jehovinoj (Rim. 12:17-21). Ako ostanemo usredotočeni na Jehovu, strpljivo ćemo čekati da on poduzme korake koje smatra potrebnima i tako mu iskazati poštovanje. Ako bismo se sami pokušali na neki način osvetiti, pokazali bismo nepoštovanje prema njemu. Da li savjesno slijedimo najnovije upute koje nam Jehova daje? Ako se trudimo to činiti, tada nećemo uvijek sve raditi onako kako smo to činili u prošlosti. Naprotiv, spremno ćemo primjenjivati sve nove upute koje nam Jehova pruža preko svoje organizacije (Hebr. 13:17). Istovremeno ćemo paziti kako ne bismo išli “preko onoga što je napisano” (1. Kor. 4:6). Ako pažljivo primjenjujemo Jehovine upute, pokazujemo da su nam oči uprte u njega (w18.07 15-16 odl. 17-18).

Što više duhovno sazrijevamo, to više uočavamo važnost načela. Naime, zakoni se obično odnose na konkretne situacije, dok načela imaju puno širu primjenu. Naprimjer, budući da malo dijete ne razumije opasnosti lošeg društva, mudri roditelji postavit će mu pravila da bi ga zaštitili (1. Kor. 15:33). No kako dijete sazrijeva, stječe sve veću sposobnost prosuđivanja, koja mu omogućuje da uzima u obzir biblijska načela. To mu pomaže da samostalno donosi odluke i mudro bira svoje društvo (1. Kor. 13:11; 14:20). Što više razmišljamo o Božjim načelima, naša savjest postaje pouzdanija i pomaže nam da razlučimo kako bi Bog želio da postupimo u određenoj situaciji. Imamo li sve što nam je potrebno da bismo donosili mudre odluke koje su Jehovi po volji? Imamo. Ako naučimo primjenjivati zakone i načela iz Božje Riječi, svatko od nas bit će “posve sposoban i potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Tim. 3:16, 17; w18.06 19 odl. 14; 20 odl. 16-17).

Isusova usporedba o Samarićaninu pokazala je da su od tog čovjeka svi Židovi mogli naučiti što znači istinski voljeti bližnje (Luka 10:25-37). Prije nego što je uskrsnuo na nebo, Isus je svojim učenicima dao zadatak da svjedoče “po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela 1:8). Da bi mogli ispuniti taj zahtjevan zadatak, morali su nadvladati svoj ponos i predrasude. Isus ih je ranije pripremio na to tako što im je ukazivao na dobre osobine ljudi iz drugih naroda. Naprimjer, pohvalio je jednog rimskog stotnika koji je pokazao izvanrednu vjeru (Mat. 8:5-10). U Nazaretu je spomenuo kako je Jehova pomogao nekim ne-Židovima, primjerice udovici iz feničkog grada Sarfate i Sirijcu Naamanu, koji je obolio od gube (Luka 4:25-27). Osim toga, Isus je propovijedao jednoj Samarićanki i čak je dva dana ostao u jednom samarićanskom gradu u kojem su ljudi pokazali zanimanje za dobru vijest (Ivan 4:21-24, 40; w18.06 10 odl. 10-11).

Apostol Pavao usporedio je kršćane s vojnicima koji se bore prsa o prsa. Istina, mi sudjelujemo u duhovnom ratu, a ne u doslovnom. Unatoč tome borimo se protiv stvarnih neprijatelja. Sotona i demoni vješti su ratnici koji iza sebe imaju godine iskustva. Na prvi pogled može se činiti da im se ne možemo oduprijeti. Naročito mladi mogu imati osjećaj da su bespomoćni. Mogu li oni pobijediti u borbi protiv moćnih i zlih duhovnih sila? Ne samo da mogu nego to i čine iz dana u dan. Kako uspijevaju u tome? Oni primjenjuju savjet: “Jačajte u Gospodinu.” No oni čine i nešto više — vode računa o tome da su uvijek opremljeni za borbu. Poput dobro uvježbanih vojnika, obukli su “svu bojnu opremu Božju” (Efež. 6:10-12). Kad je Pavao naveo tu usporedbu, lako moguće da je imao na umu opremu rimskih legionara (Djela 28:16; w18.05 27 odl. 1-2).

Mi propovijedamo prvenstveno zato da bismo slavili Jehovu i svetili njegovo ime pred ljudima (Ivan 15:1, 8). No mi ne možemo Božje ime učiniti svetijim nego što jest. Ono je već sveto, odnosno posvećeno, u punom smislu te riječi. No zapazi što je napisao prorok Izaija: “Jehova nad vojskama — on jedini neka vam bude svet” (Iza. 8:13). Božje ime svetimo tako što uvijek imamo na umu da je ono najuzvišenije od svih imena i tako što pomažemo drugima da uvide koliko je ono sveto. Naprimjer, kad objavljujemo istinu o Jehovinim divnim osobinama i njegovom nepromjenjivom naumu s ljudima, mi branimo Božje ime od Sotoninih laži i kleveta (1. Mojs. 3:1-5). Božje ime svetimo i tako što se trudimo pomoći ljudima na svom području da uvide kako je Jehova dostojan “primiti slavu i čast i moć” (Otkr. 4:11; w18.05 18 odl. 3-4).

Koji je prvi i najvažniji razlog da si postaviš duhovne ciljeve? To je svakako želja da pokažeš Jehovi koliko si mu zahvalan za ljubav koju nam pokazuje i za sve što čini za nas. Sjeti se što sve imaš zahvaljujući Jehovi — život, vjeru, Bibliju, skupštinu i prekrasnu nadu u bolju budućnost. Kad u svom životu daješ prednost duhovnim aktivnostima, pokazuješ Bogu da si mu zahvalan za te blagoslove i postaješ bliskiji s njim. Duhovni ciljevi omogućit će ti da stekneš dobro ime kod Jehove, a to će ti pomoći da se još više zbližiš s njim. Apostol Pavao napisao je: “Bog nije nepravedan, pa da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste iskazali njegovu imenu” (Hebr. 6:10). Nitko nije premlad da bi si postavio ciljeve. Zašto ne bi razmislio o ciljevima koji su tebi važni i počeo raditi na njima? (Filip. 1:10, 11; w18.04 26 odl. 5-6).

Stanovnici Rimskog Carstva, među kojima su živjeli i prvi kršćani, dičili su se svojim zakonima, pravosuđem i slobodama koje su uživali kao rimski građani. Međutim, moć i slava Rimskog Carstva velikim je dijelom počivala na leđima robova, koji su obavljali najmučnije poslove. U jednom periodu robovi su činili čak 30 posto populacije. Stoga ne čudi što su ropstvo i sloboda bile teme koje su zaokupljale misli običnih ljudi, pa tako i kršćana. Apostol Pavao u svojim je poslanicama često govorio o slobodi. No cilj njegove službe nije bila neka društvena ili politička reforma, koju su njegovi suvremenici priželjkivali. Pavao i drugi kršćani nisu se nadali da će im neki ljudski vladar ili institucija osigurati slobodu, nego su nastojali pomoći drugima da saznaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu i uvide koliku vrijednost ima otkupna žrtva Isusa Krista. Pavao je svoje sukršćane uputio na izvor prave slobode (w18.04 8 odl. 1-2).

U noći prije svoje smrti Isus je apostolu Petru rekao gornje riječi. Petar je bio jedan od stupova prve kršćanske skupštine (Gal. 2:9). Na Pedesetnicu, a i u drugim prilikama, pokazao je veliku odvažnost i tako ohrabrio svoje suvjernike. Pretkraj svoje dugogodišnje službe svojim je suvjernicima napisao poslanicu. U njoj im je objasnio zašto im je odlučio pisati: “Pišem vam ukratko kako bih vas ohrabrio i uvjerljivo vam posvjedočio da je ovo prava nezaslužena dobrota Božja. U njoj se održite!” (1. Petr. 5:12). Poslanice koje je napisao pod Božjim nadahnućem hrabrile su kršćane u njegovo doba, a hrabre i nas danas. To nam ohrabrenje jako puno znači dok čekamo ispunjenje Jehovinih obećanja (2. Petr. 3:13; w18.04 17 odl. 12-13).

Izgleda da je ljudima diljem Zemlje jako stalo do toga da rade što žele i da žive kako žele. Međutim, tu želju i nije baš tako lako ostvariti. Mnogi smatraju da se za slobodu treba izboriti političkim putem ili uvođenjem društvenih promjena, pa pribjegavaju prosvjedima, pobunama, pa čak i revolucijama. No uspijevaju li na taj način postići svoje ciljeve? Naprotiv, takvi sukobi često završavaju tragično, a ponekad odnesu i ljudske živote. Sve to dodatno potvrđuje koliko su istinite riječi kralja Salamuna, koji je pod Božjim nadahnućem napisao: “Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Prop. 8:9). U današnjem citatu Jakov je istaknuo što je put do prave sreće i zadovoljstva. Jehova, koji je dao taj savršeni zakon, najbolje zna što ljudima treba kako bi bili istinski sretni i zadovoljni. Adamu i Evi, prvom ljudskom paru, pružio je sve što im je bilo potrebno za sreću, uključujući i pravu slobodu (w18.04 3 odl. 1-3).