Rujan

Isus je suosjećao i s Martom i Marijom. Kad je vidio koliko su žalosne zbog smrti svog brata Lazara, “Isus je zaplakao” (Ivan 11:32-35). Nije plakao samo zato što je izgubio bliskog prijatelja. Uostalom, znao je da će ga ubrzo uskrsnuti. Plakao je zato što je vidio koliko njegovi dragi prijatelji pate i ganula ga je njihova bol. Nije li ohrabrujuće znati da Isus duboko suosjeća s ljudima? Kad znamo koliko je brižan i suosjećajan, to nas potiče da ga još više volimo. Tješi nas spoznaja da on sada vlada kao Kralj Božjeg Kraljevstva i da će uskoro ukloniti sve patnje. Budući da je nekad i sam bio čovjek, u najboljoj je poziciji da pomogne ljudima da se oporave od teških posljedica Sotonine vladavine. Doista smo sretni što imamo vladara koji može “suosjećati s nama u našim slabostima” (Hebr. 2:17, 18; 4:15, 16; w19.03 17 odl. 12-13).

Mi možemo doprinijeti tome da netko upozna Boga, ali naša uloga nije presudna (1. Kor. 3:6, 7). Jehova privlači ljude. Hoće li neka osoba prihvatiti dobru vijest u konačnici ovisi o njenom srcu (Mat. 13:4-8). Sjeti se da većina ljudi nije prihvatila Isusovu poruku iako je on bio najbolji učitelj koji je ikad postojao. Zato se ne trebamo obeshrabriti ako mnogi kojima nastojimo pomoći ne reagiraju pozitivno. Budemo li u službi propovijedanja pokazivali suosjećanje, naš će trud sigurno uroditi plodom. Više ćemo uživati u službi i osjećati još veću radost koja proizlazi iz davanja. Osim toga, onima koji “ispravno gledaju na vječni život” bit će lakše prihvatiti dobru vijest (Djela 13:48). Stoga, “dok za to imamo priliku, činimo dobro svima” (Gal. 6:10). Tada ćemo biti istinski sretni jer ćemo donositi slavu svom nebeskom Ocu (Mat. 5:16; w19.03 25 odl. 18-19).

Kralj David je napisao: “Velik je Jehova i dostojan hvale najveće” (Psal. 145:3). On je ljubio Jehovu i ta ga je ljubav potaknula da hvali Boga “usred mnoštva okupljena” (1. Ljet. 29:10-13; Psal. 40:5). Komentiranje na kršćanskim sastancima jedan je od načina na koje mi danas hvalimo Jehovu. Svi mi volimo čuti različite komentare na sastancima. Raduje nas iskren i jednostavan odgovor nekog djeteta. Dirne nas kad čujemo uzbuđenje u glasu osobe koja komentira neko biblijsko učenje za koje je nedavno saznala. I divimo se onima koji se odvaže dići ruku iako su sramežljivi ili su tek počeli učiti naš jezik (1. Sol. 2:2). Kako možemo pokazati da cijenimo njihov trud? Možemo im nakon sastanka zahvaliti za njihove ohrabrujuće riječi. Osim toga možemo im zahvaliti tako da i sami komentiramo. Na taj način na sastancima nećemo samo primati ohrabrenje nego ga i pružati drugima (Rim. 1:11, 12; w19.01 8 odl. 1-2; 9 odl. 6).

Desetorica gubavaca bila su očajna! Bolovali su od vrlo teške bolesti i nije bilo nade da će ikada ozdraviti. No jednog su dana izdaleka ugledali Isusa, Velikog Učitelja. Čuli su da liječi sve vrste bolesti. Zato su povikali: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Isus je izliječio svu desetoricu. Zasigurno su bili jako zahvalni za dobro djelo koje im je učinio. No jedan od njih, koji je bio Samarićanin, nije samo osjećao zahvalnost — on je i pokazao koliko cijeni to što je Isus učinio za njega. Srce ga je potaknulo da se vrati i zahvali mu “slaveći Boga na sav glas” (Luka 17:12-19). Poput Samarićanina, i mi bismo trebali pokazati zahvalnost onima koji učine neko dobro djelo. Jehova nam u tome služi kao uzor. Naprimjer, on pokazuje da cijeni one koji vrše njegovu volju tako što ih nagrađuje (2. Sam. 22:21; Psal. 13:6; Mat. 10:40, 41). A Biblija nas potiče da se ugledamo “na Boga, kao njegova ljubljena djeca” (Efež. 5:1). Stoga je želja da slijedimo Jehovin primjer jedan od ključnih razloga zašto se trudimo drugima izraziti svoje cijenjenje (w19.02 14 odl. 1-2; 15 odl. 4).

Naša mlada sestra u školi pristojno odbije sudjelovati u proslavi blagdana jer zna da to ne bi bilo u skladu s Božjom voljom. U službi propovijedanja mladi brat koji je jako sramežljiv pokuca na vrata učenika iz svoje škole koji se ranije izrugivao Jehovinim svjedocima. Bratu koji naporno radi da bi zbrinuo svoju obitelj šef kaže da učini nešto nepošteno ili protuzakonito. Premda bi mogao izgubiti posao, brat mu objasni da želi biti pošten i držati se zakona zato što Bog to očekuje od svojih slugu (Rim. 13:1-4; Hebr. 13:18). Koja je osobina došla do izražaja kod tih naših suvjernika? Možda si zapazio nekoliko njih, naprimjer hrabrost i poštenje. No jedna važna osobina posebno se ističe — to je potpuna vjernost Bogu. Svi su pokazali da su cijelim srcem odani Jehovi. Nitko od njih nije htio pogaziti Božja mjerila. Upravo ih je vjernost Bogu potaknula da tako postupe. Jehova je zbog toga sigurno bio ponosan na njih. I mi želimo da naš nebeski Otac bude ponosan na nas (w19.02 2 odl. 1-2).

Zakon je štitio naročito one koji se nisu mogli sami zaštititi, naprimjer siročad, udovice i došljake. Sucima u Izraelu bilo je rečeno: “Ne izvrći pravde došljaku ni djetetu bez oca, i ne uzimaj u zalog haljinu udovici” (5. Mojs. 24:17). Jehova je pokazivao posebnu naklonost najranjivijim članovima društva te je kažnjavao one koji su ih zlostavljali ili iskorištavali (2. Mojs. 22:22-24). On od nadglednika očekuje da s ljubavlju pokazuju zanimanje za sve one koji su im povjereni na brigu. On mrzi seksualne zločine i želi da svi, a pogotovo oni najranjiviji, budu zaštićeni te da se s njima postupa pravedno (3. Mojs. 18:6-30). Kad smo uvjereni da je Jehova pravedan prema nama, naša ljubav prema njemu raste. A kad volimo Boga i njegova pravedna načela, to nas potiče da volimo druge ljude i postupamo pravedno prema njima (w19.02 24-25 odl. 22-26).

Spomenimo jednu konkretnu situaciju u kojoj bismo se mogli naći i što možemo učiniti kako bismo se zaštitili od Sotoninog utjecaja. Jehova nas uči sljedeće: “Neka se blud i nikakva nečistoća ili pohlepa i ne spominju među vama” (Efež. 5:3). No što ćemo učiniti ako kolege na poslu ili u školi počnu pričati o nečem nemoralnom? Savjest, naš “stražar”, mogla bi nas upozoriti na opasnost (Rim. 2:15). No hoćemo li je poslušati? Mogli bismo doći u iskušenje da slušamo nemoralne razgovore ili gledamo slike koje naši kolege međusobno izmjenjuju. Međutim, to je trenutak da, slikovito govoreći, zatvorimo gradska vrata tako da promijenimo temu razgovora ili jednostavno otiđemo. Istina, potrebna je hrabrost da bismo se oduprli pritisku okoline koji nas navodi da razmišljamo o neprimjerenim stvarima ili postupamo neispravno. Ali možemo biti sigurni da Jehova vidi naš trud i da će nam dati potrebnu snagu i mudrost kako bismo se oduprli sotonskom načinu razmišljanja (2. Ljet. 16:9; Iza. 40:29; Jak. 1:5; w19.01 17-18 odl. 12-13).

Salamun, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi koji su ikad živjeli, odlučio je napraviti svojevrsni eksperiment. Rekao je: “Hajde da okušam veselje i da uživam u dobru” (Prop. 2:1-10). Gradio je kuće, projektirao vrtove i perivoje i činio što god mu je srce poželjelo. Kako se osjećao nakon svega toga? Je li bio zadovoljan, ispunjen i sretan? Ne moramo nagađati jer nam je sam dao odgovor na to pitanje u današnjem citatu. Nije li to snažna pouka i za nas? Hoćeš li je primiti k srcu? Jehova ne želi da učiš na vlastitim greškama, jer je to vrlo bolno i on te želi poštedjeti toga. Zato te potiče da slušaš njegove savjete i živiš po njegovoj volji. Istina, za to je potrebna vjera, ali nikad nećeš požaliti zbog odluka koje doneseš na temelju svoje vjere. A Jehova nikad neće zaboraviti “ljubav koju [si iskazao] njegovu imenu” (Hebr. 6:10). Zato daj sve od sebe kako bi izgradio snažnu vjeru. Ona će ti pomoći da donosiš dobre odluke i da se sam uvjeriš da ti tvoj nebeski Otac želi samo najbolje (Psal. 32:8; w18.12 22 odl. 14-15).

Duhovna osoba vjeruje u Boga i trudi se gledati na stvari iz njegove perspektive. Ona od njega traži vodstvo i daje sve od sebe da mu bude poslušna (1. Kor. 2:12, 13). David je bio takva osoba. U pjesmi je rekao: “Jehova je dio nasljedstva mojega i čaše moje” (Psal. 16:5). To “nasljedstvo” uključivalo je Davidov blizak odnos s Bogom, koji je bio njegovo utočište (Psal. 16:1). Zbog toga je mogao reći: “Veseli se duša moja.” Ništa nije Davidu pružalo toliku radost kao blizak odnos s Bogom (Psal. 16:9, 11). Osobe kojima se život vrti oko užitaka i novca nikad neće osjetiti radost kakvu je David osjećao (1. Tim. 6:9, 10). Budeš li gradio svoju vjeru u Jehovu i služio mu, bit ćeš sretan, a tvoj će život imati pravi smisao. No kako možeš ojačati svoju vjeru? Važno je da provodiš vrijeme s Jehovom tako da čitaš njegovu Riječ, promatraš njegova djela stvaranja i razmišljaš o njegovim osobinama, između ostalog i o ljubavi koju ti pokazuje (Rim. 1:20; w18.12 25 odl. 7-8).

To nije bilo tek neko usputno zapažanje o braku. Pavao je tim riječima htio potaknuti kršćane da cijene brak i smatraju ga nečim dragocjenim. Gledaš li i ti tako na bračnu zajednicu i na svoj brak, ako imaš bračnog druga? Ako brak smatraš dragocjenim, onda slijediš dobar Isusov primjer. On je izuzetno cijenio bračnu zajednicu. Kad su ga farizeji pitali je li dopušteno razvesti se, on ih je podsjetio na ono što je Bog rekao o prvom braku: “Zbog toga će čovjek ostaviti oca svojega i majku i njih dvoje bit će jedno tijelo.” Zatim je dodao: “Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mar. 10:2-12; 1. Mojs. 2:24). Isus je tim riječima potvrdio da je Bog osnovao bračnu zajednicu i da ona treba biti trajna. Bog nije Adamu i Evi rekao da se brak može razvrgnuti. Njih dvoje trebali su zauvijek ostati u monogamnom braku (w18.12 10-11 odl. 2-4).

Kad smo tek upoznali istinu, naučili smo koliko je važno biti poslušan Jehovinim temeljnim zapovijedima. No kako duhovno napredujemo, tako sve bolje upoznajemo Jehovin način razmišljanja — što on voli, što ne voli te kako gleda na različite postupke — a to utječe na naša djela i odluke. Iako nam je užitak usvajati Jehovin način razmišljanja, ponekad je to i pravi izazov zato što smo nesavršeni. Naprimjer, možda nam je teško razumjeti Jehovin stav prema moralnoj čistoći, materijalizmu, propovijedanju, zloupotrebi krvi ili nečem drugom. Što tada možemo učiniti? Kako možemo i dalje usvajati Jehovin način razmišljanja? Tako da obnavljamo svoj um putem proučavanja Božje Riječ i pritom se trudimo razumjeti njegova gledišta, razmišljati o njima i truditi se svoj način razmišljanja uskladiti s Božjim (w18.11 23-24 odl. 2-4).

Habakuk je živio u vrlo teško vrijeme. Obuzela ga je velika tuga zato što je bio okružen zlim i nasilnim ljudima. Pitao se: Kada će svem tom zlu doći kraj? Zašto Jehova već jednom nešto ne poduzme? Svuda oko sebe vidio je kako njegovi sunarodnjaci čine nepravdu i tlače jedni druge. Osjećao se bespomoćno, pa je zavapio k Jehovi i molio ga da nešto poduzme. Možda je čak pomislio da Bog više ne mari za svoj narod ili da predugo čeka. Jesi li se i ti ikad osjećao poput tog vjernog Božjeg sluge? Je li Habakuk izgubio pouzdanje u Jehovu? Je li izgubio vjeru u njegova obećanja? Nipošto! Već sama činjenica da je svoje brige i probleme povjerio Jehovi pokazuje da se nije prepustio očaju. No očito ga je mučilo to što nije razumio zašto Jehova ništa ne poduzima i zašto dopušta da on toliko pati (w18.11 14 odl. 4-5).

Kad je Isus Petra i Andriju, koji su bili ribari, pozvao da postanu “ribari ljudi”, oni su “ostavili [svoje] mreže” (Mat. 4:18-20). Naravno, većina onih koji danas upoznaju istinu ne može jednostavno dati otkaz na poslu. Biblija kaže da smo dužni brinuti se o materijalnim potrebama svoje obitelji (1. Tim. 5:8). No oni koji upoznaju istinu često moraju promijeniti svoj stav prema materijalnim stvarima i ispravno postaviti prioritete. U tome je uspjela i naša sestra Maria. Golf je bio njen život. Cilj joj je bio da se njime profesionalno bavi i da se obogati. A onda je počela proučavati Bibliju te je počela živjeti po onome što je učila i bila je jako zadovoljna promjenama koje je učinila. No uvidjela je da bi joj bilo teško istovremeno graditi svoj odnos s Jehovom i uspješnu sportsku karijeru (Mat. 6:24). Zbog toga se odrekla svog životnog cilja da postane profesionalna igračica golfa. Sada služi kao pionir i vodi, kako sama kaže, “najsretniji i najsmisleniji život” (w18.11 5 odl. 9-10).

U dobi od 30 godina Isus je spremio svoj tesarski alat i posvetio se propovijedanju jer je znao da je to njegova najvažnija zadaća. Rekao je da je objavljivanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu jedan od razloga zašto ga je Bog poslao na Zemlju (Mat. 20:28; Luka 3:23; 4:43). Isus se potpuno usredotočio na propovijedanje te je htio da mu se i drugi pridruže u tom važnom djelu (Mat. 9:35-38). Mi vrlo vjerojatno nismo tesari, ali svi smo propovjednici dobre vijesti i poučavamo ljude o njoj. Taj je zadatak toliko važan da u njemu sudjeluje sam Bog. Ustvari, Biblija kaže da smo “Božji suradnici” (1. Kor. 3:9; 2. Kor. 6:4). Mi se slažemo sa psalmistom koji je napisao: “Srž je riječi [Jehovine] istina” (Psal. 119:159, 160). Upravo zato svatko od nas želi biti siguran da se u službi propovijedanja “ispravno služi riječju istine” (2. Tim. 2:15). Stoga se trudimo biti još vještiji u korištenju Biblije, koja je naš glavni alat za poučavanje ljudi o Jehovi, o Isusu i o Kraljevstvu (w18.10 11 odl. 1-2).

Kad se muž trudi ugledati na svog poglavara, Isusa Krista, olakšava svojoj ženi da ga “duboko poštuje” (Efež. 5:22-25, 33). A poštovanje prema mužu potaknut će ženu da bude obzirna prema njemu. Roditelji koji su obzirni jedno prema drugom daju svojoj djeci dobar primjer. Osim toga, oni su dužni poučiti svoju djecu da pokazuju obzirnost prema drugima. Naprimjer, mogu ih naučiti da ne trče po dvorani. Kad su na nekom druženju, mogu im napomenuti da je lijepo pustiti starije da prvi uzmu hranu. Kad dijete učini nešto lijepo za nas — možda nam otvori vrata — trebamo ga pohvaliti. To će obradovati dijete i naučiti ga da “više usrećuje davati nego primati” (w18.09 29 odl. 5-6).

Naš ustoličeni Kralj, Isus Krist, budno nam pruža vodstvo imajući u mislima i sadašnjost i budućnost. Dobro je da razmišljamo o pozitivnom učinku promjena koje su nedavno uvedene. Možda bi mogao tijekom zajedničkog proučavanja razgovarati sa svojom obitelji o tome kako vam koriste promjene povezane sa sastancima ili službom propovijedanja. Budemo li se trudili razumjeti zašto nam je Jehovina organizacija dala određene upute i razmišljali o njihovim dobrim stranama, bit će nam lakše radosno ih primjenjivati. Naprimjer, sigurno nam je drago što se štedi novac tako što se naša literatura tiska u manjim količinama. Osim toga, zahvaljujući novim tehnologijama dobra vijest može doprijeti do još većeg broja ljudi diljem svijeta. Možemo li mi osobno u većoj mjeri koristiti elektronička izdanja? Na taj način podupirat ćemo Krista, koji želi da se sredstva organizacije mudro troše. Time što svesrdno podupiremo Kristovo vodstvo, pomažemo braći da imaju snažniju vjeru i doprinosimo našem jedinstvu (w18.10 25-26 odl. 17-19).

Budemo li blagi i obzirni poput Jehove, možda ćemo baš mi potištenom bratu pružiti utjehu za koju se molio (2. Kor. 1:3-6)! No ne očekuj savršenstvo od svoje braće i sestara. Budi realan. Ako očekuješ da će se tvoji suvjernici uvijek ponašati besprijekorno, samo ćeš se razočarati (Prop. 7:21, 22). Sjeti se da Jehova ima realna očekivanja od svojih slugu. Ako se ugledamo na njega, strpljivo ćemo podnositi tuđe slabosti (Efež. 4:2, 32). Nemoj kod svojih suvjernika stvarati osjećaj da ne čine dovoljno ili ih uspoređivati s drugima, već ih pohvali za ono što čine. Iskrena pohvala može ohrabriti i ojačati druge te im pomoći da “razlog za zadovoljstvo” nađu u onome što oni čine za Jehovu (Gal. 6:4; w18.09 16 odl. 16-17).

Za Isusa je duhovna hrana podrazumijevala i postupanje u skladu s Božjom voljom. Zašto se to može usporediti s hranom? Nakon ukusnog i hranjivog obroka mi smo siti i zadovoljni. Slično tome kad vršimo Božju volju, to nam jača vjeru, a naše simbolično srce dobiva novu snagu. Kad primjenjujemo pouku koju dobivamo od Boga, zapravo pokazujemo mudrost (Psal. 107:43). Nagrada koju donosi mudrost vrijedna je svakog truda. Biblija o mudrosti kaže: “Ništa od onoga što ti je drago ne može se izjednačiti s njom. (...) Ona je drvo života onima koji je prihvate i sretnima će se zvati oni koji je se čvrsto drže” (Izr. 3:13-18). Isus je rekao: “Ako to znate, sretni ste ako tako i činite” (Ivan 13:17). Time je svojim učenicima htio reći da će biti sretni dokle god budu činili ono čemu ih je poučio. To što su odlučili slijediti njegova učenja i primjer nije bila tek neka trenutna, emotivna reakcija na nešto što su jednom prilikom čuli. Slijeđenje Krista postalo im je način života (w18.09 4 odl. 4-5).

Dok su još bili sami u edenskom vrtu, prvi su ljudi od Boga dobili upute koje su ih trebale potaknuti da misle i na dobrobit drugih. Zašto to možemo reći? Jehova je blagoslovio Adama i Evu i zapovjedio im da se množe, napune Zemlju i podlože je sebi (1. Mojs. 1:28). Po uzoru na svog Stvoritelja, kojemu je bilo iskreno stalo do toga da sva njegova stvorenja budu sretna, Adam i Eva trebali su misliti na dobrobit svoje djece koja su se tek trebala roditi. Dobili su zadatak da cijeli planet pretvore u raj kako bi njihovi potomci mogli uživati u njemu. Cijela ljudska obitelj trebala je sudjelovati u tom ogromnom projektu. Da bi savršeni ljudi mogli čitavu Zemlju pretvoriti u raj, trebali su blisko surađivati s Jehovom u ispunjenju njegovog nauma, a time bi, simbolično govoreći, ušli u njegov počinak (Hebr. 4:11). Rad na tom projektu sigurno bi im pružio veliko zadovoljstvo i užitak, a njihova nesebičnost i briga za druge donijele bi im Jehovin blagoslov (w18.08 18 odl. 2; 19-20 odl. 8-9).

Što ako te netko okleveta ili optuži za nešto što nisi učinio? Isus i Ivan Krstitelj našli su se u toj vrlo neugodnoj situaciji (Mat. 11:18, 19). Kako je Isus reagirao na lažne optužbe? Nije trošio sve svoje vrijeme i energiju kako bi se pošto-poto opravdao. Umjesto toga, potaknuo je ljude da odvagnu činjenice, odnosno da obrate pažnju na njegova djela i učenja. Rekao je: “Mudrost opravdavaju djela njezina” (Mat. 11:19). Iz toga možemo izvući važnu pouku. Ljudi nas ponekad mogu nepravedno optužiti ili kritizirati. Možda čeznemo za pravdom i želimo poduzeti nešto kako bismo skinuli ljagu sa svog imena. Što možemo poduzeti? Ako netko širi laži o nama, možemo se truditi živjeti tako da nitko ne povjeruje u to. Kao što pokazuje Isusov primjer, svojim uzornim kršćanskim vladanjem možemo pobiti poluistine i lažne optužbe (w18.08 6 odl. 11-13).

Kajin, Salamun i Izraelci kod gore Sinaja imali su nešto zajedničko — svi su oni dobili priliku pokajati se i obratiti nakon svoje neposlušnosti (Djela 3:19). Jehova očito ne odustaje brzo od onih koji su učinili neki krivi korak. To pokazuje primjer Arona, kojemu je oprostio. Nas danas Jehova upozorava putem Biblije, biblijskih publikacija i brižnih savjeta naših suvjernika. Ako slušamo takva upozorenja, možemo biti sigurni da će nam Jehova iskazati milosrđe. Jehovina nezaslužena dobrota ima svoju svrhu (2. Kor. 6:1). Zahvaljujući njoj imamo priliku odreći se “bezbožnosti i svjetovnih želja” (Titu 2:11-14). Dokle god živimo “usred ovog sadašnjeg svijeta”, suočavat ćemo se sa situacijama koje će ispitati jesmo li odani isključivo Jehovi. Uvijek odlučno pokažimo da smo na Jehovinoj strani (w18.07 21 odl. 20-21).

Kako možemo ojačati svoju želju da steknemo Jehovino priznanje, a ne priznanje svijeta? Moramo imati na umu dvije važne činjenice. Kao prvo, Jehova uvijek iskazuje priznanje onima koji mu vjerno služe (Hebr. 6:10; 11:6). On iskreno cijeni svakog svog slugu i smatra da bi bio nepravedan kad bi zanemario one koji su mu vjerni. On “pozna put pravednih” i zna kako ih izbaviti iz kušnje (Psal. 1:6; 2. Petr. 2:9). Kao drugo, Jehova nam može iskazati priznanje na sasvim neočekivane načine. Biblija kaže da oni koji čine dobra djela samo zato da ih vide ljudi neće dobiti nagradu od Jehove. Zašto neće? Zato što su već primili nagradu (Mat. 6:1-5). No Isus je rekao da njegov Otac, “koji vidi u tajnosti”, zapaža one koji nisu dobili priznanje za dobro koje čine drugima. On vidi njihova djela i nagrađuje ih (w18.07 9 odl. 8, 10).

Petar je bio zbunjen i pitao se što mu taj glas želi reći. Upravo u tom trenutku stigli su Kornelijevi glasnici. Sveti duh uputio je Petra da pođe s njima i on je to i učinio. Da je Petar gledao samo na ono što se vidi izvana, nikad ne bi kročio u Kornelijev dom. Židovi nisu zalazili u neznabožačke kuće! Zašto je Petar ipak to učinio usprkos svojim duboko ukorijenjenim predrasudama? Na njega je snažno utjecala vizija koju je dobio te uputa svetog duha. Nakon što je saslušao Kornelija, Petar je pod nadahnućem rekao: “Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno” (Djela 10:34, 35). Petra je oduševila ta nova spoznaja! No ona zapravo utječe na sve kršćane (w18.08 9 odl. 3-4).

Mi se možda klonimo postupaka za koje znamo da ih Bog mrzi. Međutim, za neka područja života Biblija ne navodi konkretne zakone. Kako u takvim situacijama možemo znati što Bog želi da učinimo, što je njegova volja? U tome će nam pomoći savjest, ako smo je oblikovali u skladu s Biblijom. Jehova nam je s ljubavlju dao načela kojima se naša savjest može voditi. On je rekao: “Ja, Jehova, tvoj sam Bog, koji te uči da činiš ono što je za tvoje dobro, koji te vodi putem kojim trebaš ići” (Iza. 48:17, 18). Kada razmišljamo o biblijskim načelima i dopuštamo im da dopru do našeg srca, tada korigiramo, izoštravamo i oblikujemo svoju savjest. A to nam pak pomaže da donosimo mudre odluke. Načelo je temeljna istina ili učenje koje služi kao temelj za donošenje zaključaka ili odluka. Jehovina načela pomažu nam da upoznamo njegov način razmišljanja i razumijemo zašto je dao određene zakone (w18.06 17 odl. 5; 18 odl. 8-10).

Herodovi pristaše koji su potegnuli to pitanje nadali su se da će Isus osuditi plaćanje tog poreza, zbog čega je mogao biti optužen za pobunu. S druge strane, da je Isus rekao da je narod dužan plaćati taj porez, mogao je izgubiti podršku svojih sljedbenika. Isus je pazio da ostane neutralan. Naravno, on je znao da su mnogi poreznici korumpirani. Međutim, nije se htio zaokupiti time i izgubiti iz vida ono što je daleko važnije — Božje Kraljevstvo, pravo rješenje svih problema. Time je pružio primjer svim svojim sljedbenicima. Mi se ne bismo smjeli miješati u politička pitanja, čak ni kad nam se čini da se netko zauzima za vrijedne i ispravne ciljeve. Kršćani traže Božje Kraljevstvo i njegovu pravednost. Stoga se ne bave razmišljanjem o tome što bi vlast trebala ili ne bi trebala činiti niti otvoreno kritiziraju političke nepravde (Mat. 6:33). Mnogi Jehovini sluge odbacili su duboko ukorijenjene političke stavove koje su nekad imali (w18.06 6 odl. 9-11).

Moguće je da Sotona kao mamac nije koristio samo spolne odnose nego je anđelima obećao i da će dobiti vlast nad ljudima. Na taj je način možda pokušao spriječiti ispunjenje proročanstva o ženinom potomstvu (1. Mojs. 3:15). Međutim, Jehova je stao na kraj takvim spletkama. Prouzročio je potop i tako osujetio zle namjere Sotone i buntovnih anđela. Zato nikad ne smijemo zaboraviti da su nemoral i ponos jako djelotvorni Sotonini mamci. Anđeli koji su se pridružili Sotoni vjekovima su služili Bogu u njegovoj blizini. No mnogi od njih dopustili su da se u njihovom srcu razviju neispravne želje i da ovladaju njima. Slično tome mi možda već desetljećima služimo Bogu u zemaljskom dijelu njegove organizacije, koju krasi duhovna i moralna čistoća. Usprkos tome što se nalazimo u takvoj zdravoj sredini, i kod nas se mogu razviti nečiste želje (1. Kor. 10:12). Zato je jako važno stalno preispitivati svoje srce, boriti se protiv ponosa i odbacivati nemoralne misli! (Gal. 5:26; Kol. 3:5; w18.05 25 odl. 11-12).

Pavao se obeshrabrio zato što Židovi nisu prihvaćali vijest o Kraljevstvu. Ipak, nije dignuo ruke od njih. Zapazi kako je u nastavku poslanice Rimljanima opisao svoje osjećaje prema tim Židovima. Napisao je: “Želja je mojega srca i moja usrdna molitva Bogu za njih da se spase. Jer svjedočim za njih da se revno trude ugoditi Bogu, ali ne znaju točno što je njegova volja” (Rim. 10:1, 2). Pavao je rekao da ustrajno propovijeda Židovima zato što ga na to potiče želja njegovog srca. Iskreno im je želio pomoći da se spase (Rim. 11:13, 14). On je gorljivo molio Jehovu da pomogne Židovima iskrena srca da prihvate vijest o Kraljevstvu. Za njih je rekao da se “revno trude ugoditi Bogu”. Pavao je vidio potencijal u ljudima i trudio se zapažati njihove dobre strane. Znao je da ispravno usmjerena revnost može potaknuti iskrene pojedince da postanu gorljivi Kristovi učenici (w18.05 13 odl. 4; 15-16 odl. 13-14).

Svatko od nas trebao bi razmišljati o drugima i zapažati njihove potrebe. Pavao je hebrejskim kršćanima savjetovao: “Uspravite klonule ruke i oslabljena koljena i poravnajte staze kojima idu noge vaše, da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi” (Hebr. 12:12, 13). Svi mi, čak i djeca, možemo izgrađivati druge ohrabrujućim riječima. Pavao je dao sljedeći savjet: “Ako, dakle, imate kakvog ohrabrenja u Kristu, ako imate kakve utjehe potaknute ljubavlju, ako imate kakvog zajedništva u duhu, ako imate kakve ljubavi i samilosti, upotpunite moju radost ovim: budite složni u razmišljanju i imajte istu ljubav, budite jednodušni, jednako razmišljajte, ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe i ne gledajte samo na vlastitu korist nego i na korist drugih” (Filip. 2:1-4; w18.04 22 odl. 10; 23 odl. 12).

Jehova nas je preko Krista oslobodio grijeha i smrti zato da svoj život posvetimo njemu i predano mu služimo. Ako se posvetimo duhovnim aktivnostima, to će biti najbolja zaštita za nas. Tada nećemo doći u iskušenje da zloupotrijebimo svoju slobodu i ponovno postanemo robovi svjetovnih želja i ambicija (Gal. 5:16). Uzmimo za primjer patrijarha Nou i njegovu obitelj. Oni su živjeli u nasilnom i nemoralnom svijetu. No nisu se bavili stvarima koje su zaokupljale pažnju drugim ljudima. Kako su uspjeli oduprijeti se lošem utjecaju okoline? Odlučili su posvetiti se zadatku koji im je dao Jehova — gradili su arku, sakupljali hranu za sebe i životinje te upozoravali druge da će doći potop. Biblija kaže: “Noa je sve učinio kako mu je Bog zapovjedio. Upravo je tako učinio” (1. Mojs. 6:22). Zahvaljujući tome on i njegova obitelj preživjeli su kraj tadašnjeg svijeta (Hebr. 11:7; w18.04 10 odl. 8; 11 odl. 11-12).

U želji da zavedu “sav svijet” Sotona i demoni ne vrše svoj utjecaj samo putem političkog sustava nego i putem krive religije i trgovačkog sustava (Otkr. 12:9). Sotona Ðavo služi se krivom religijom kako bi širio laži o Jehovi. Isto tako, odlučan je u svojim nastojanjima da sakrije Božje ime od što većeg broja ljudi (Jer. 23:26, 27). Uspio je zavarati mnoge iskrene vjernike i uvjeriti ih da služe Bogu, dok oni zapravo štuju demone (1. Kor. 10:20; 2. Kor. 11:13-15). Sotona širi laži i putem trgovačkog sustava, naprimjer laž da su novac i materijalne stvari put do prave sreće (Izr. 18:11). Oni koji povjeruju u nju provedu cijeli svoj život robujući bogatstvu, umjesto da služe Bogu (Mat. 6:24). Ljubav prema materijalnim stvarima s vremenom može posve ugušiti njihovu ljubav prema Bogu (Mat. 13:22; 1. Ivan. 2:15, 16; w18.05 23 odl. 6-7).