Prosinac

Nije li divno znati da Isus razumije s čim se borimo kao nesavršeni ljudi? To je doista jedna od najljepših odlika njegove osobnosti! Dok je bio na Zemlji, on se radovao s onima koji su se radovali, a plakao je s onima koji su plakali (Rim. 12:15). Naprimjer, kad su se sedamdesetorica učenika vratila radosna nakon što su uspješno izvršila svoj propovjednički zadatak, “sveti je duh ispunio Isusa radošću” (Luka 10:17-21). S druge strane, kad je vidio koliko je Lazarova smrt pogodila ljude koji su ga voljeli, Isus je bio “duboko dirnut i potresen” (Ivan 11:33). Što je pomoglo Isusu, koji je bio savršen, da bude tako milosrdan i suosjećajan prema grešnim ljudima? Prvenstveno to što je volio ljude. “Radost su [mu] bili sinovi ljudski” (Izr. 8:31). Ljubav prema ljudima potaknula ga je da dobro upozna njihov način razmišljanja. Apostol Ivan napisao je da je Isus “znao što je čovjeku u srcu” (Ivan 2:25; w19.03 20 odl. 1-2).

Sotona je najprije Jobu uzeo cijelo njegovo bogatstvo i sve sluge te ga doveo na loš glas. Zatim se okomio na njegovu obitelj, pa je Job izgubio svu svoju djecu, njih desetero. Na koncu mu je nanio tešku bolest — bolan čir zahvatio mu je cijelo tijelo, od tabana do tjemena. Jobova žena bila je toliko potresena i shrvana tugom da mu je rekla neka digne ruke od svega te prokune Boga i umre. I sam Job poželio je umrijeti, ali ipak je ostao vjeran Jehovi. Potom je Sotona promijenio taktiku. Pokušao je utjecati na Joba preko trojice njegovih prijatelja, koji su danima dolazili k njemu. No nisu mu pružili utjehu, nego su ga bezdušno kritizirali i držali mu prodike. Tvrdili su da mu Bog nanosi nevolje te da nimalo ne mari za njegovu čestitost i odanost. Čak su natuknuli da je Job zao čovjek i da zaslužuje sve što ga je snašlo! (Job 1:13-22; 2:7-11; 15:4, 5; 22:3-6; 25:4-6; w19.02 4 odl. 7-8).

Jako je važno da steknemo strah od toga da ne učinimo nešto što bi izazvalo Jehovino negodovanje. Da su Adam i Eva osjećali takav strah, ne bi se pobunili protiv Jehove. No oni se jesu pobunili. Nakon toga su im se “otvorile oči”, odnosno postali su potpuno svjesni toga da su grešnici — svojoj su djeci mogli prenijeti samo grijeh i smrt. Shvativši u kakvo su se stanje doveli, osjetili su sram zbog toga što su goli te su se pokrili (1. Mojs. 3:7, 21). Dakle, važno je da imamo zdrav strah pred Jehovom. No ne smijemo dopustiti da se u nama razvije bolestan strah od smrti. Jehova se pobrinuo da imamo priliku dobiti vječni život. Ako učinimo grijeh, ali se iskreno pokajemo, on će nam oprostiti zato što imamo vjeru u otkupnu žrtvu njegovog Sina. A jedan od najvažnijih načina kako možemo pokazati vjeru je da se predamo Bogu i krstimo. (1. Petr. 3:21; w19.03 5-6 odl. 12-13).

Izraelci su imali puno razloga da budu zahvalni. Jehova ih je oslobodio iz ropstva nakon što je Egipćanima nanio deset nevolja. Potom ih je izbavio iz vrlo nezavidne situacije tako što je cijelu egipatsku vojsku uništio u Crvenom moru. Izraelci su mu bili toliko zahvalni da su otpjevali pjesmu kojom su ga hvalili za pobjedu. No jesu li ostali zahvalni? Čim su se suočili s novim problemima, brzo su zaboravili sve što je Jehova učinio za njih. Tada su pokazali koliko su zapravo nezahvalni (Psal. 106:7). Kako? “Sva je zajednica sinova Izraelovih u pustinji počela gunđati protiv Mojsija i Arona”, ustvari protiv samog Jehove (2. Mojs. 16:2, 8). On je bio razočaran kad je vidio koliko je njegov narod nezahvalan. Kasnije je prorekao da će čitav taj naraštaj Izraelaca pomrijeti u pustinji, svi osim Jošue i Kaleba (4. Mojs. 14:22-24; w19.02 17 odl. 12-13).

Isus nije htio nepotrebno skretati pažnju na sebe zahtijevajući da se njemu u čast održava neki raskošan obred. Umjesto toga, rekao je svojim učenicima da se jednom godišnje prisjete njegove smrti na jednostavan, ali prikladan način (Ivan 13:15; 1. Kor. 11:23-25). Sve to govori nam da Isus nipošto nije bio ponosan čovjek. Nije li lijepo znati da je poniznost jedna od istaknutih osobina našeg nebeskog Kralja? (Filip. 2:5-8). Kako mi možemo biti ponizni poput Isusa? Tako da nam dobrobit drugih uvijek bude važnija od naše vlastite (Filip. 2:3, 4). Sjetimo se što se dogodilo posljednje večeri Isusovog života na Zemlji. On je bio svjestan da ga uskoro čeka mučna smrt. Ipak, bio je duboko zabrinut za svoje vjerne apostole jer je znao da će ih njegova smrt jako pogoditi. Zato ih je te posljednje večeri poučavao, hrabrio i tješio (Ivan 14:25-31). Pokazao je da mu je više stalo do tuđe dobrobiti nego do vlastite. Svojom poniznošću pružio nam je doista izvrstan primjer! (w19.01 21 odl. 5-6).

Imaš li knedlu u grlu pri samoj pomisli na to da digneš ruku i komentiraš? Ako imaš, nisi jedini. Većina nas u nekoj mjeri osjeća strah kad komentira. Zapravo, takve bojazni mogu biti dobar znak. One pokazuju da si ponizan i da druge smatraš većima od sebe. Jehova voli poniznost (Psal. 138:6; Filip. 2:3). No on isto tako želi da ga na sastancima hvališ te da hrabriš svoje suvjernike (1. Sol. 5:11). On te voli i dat će ti potrebnu hrabrost. Dobro je imati na umu ono što kaže Biblija. Ona nas podsjeća da svi ponekad kažemo krivu riječ ili se izrazimo na pogrešan način (Jak. 3:2). Ni Jehova, a ni naša braća i sestre, ne očekuju od nas da budemo savršeni (Psal. 103:12-14). Oni su naša duhovna obitelj i vole nas (Mar. 10:29, 30; Ivan 13:35). Razumiju da ponekad u svojim komentarima ne uspijemo reći ono što smo htjeli (w19.01 8 odl. 3; 10-11 odl. 10-11).

U današnjem svijetu to nije uvijek lako, ali ni u kom slučaju nije nemoguće. Jehovi je jako stalo do vas mladih i da želi da budete istinski uspješni i sretni. Uz njegovu pomoć i vi zaista možete biti uspješni, ne samo u mladosti nego i tijekom cijelog života. To potvrđuje i primjer Izraelaca. Kad su bili nadomak Obećane zemlje, Bog im nije zapovjedio da se obuče za borbu ili da usavrše svoje vojne vještine (5. Mojs. 28:1, 2). Umjesto toga, rekao im je da slušaju njegove zapovijedi i da se uzdaju u njega (Još. 1:7-9). S ljudske točke gledišta takav savjet mogao se činiti besmislenim. Ali zapravo nisu mogli dobiti bolji savjet jer im je Jehova u borbi protiv Kanaanaca davao pobjedu za pobjedom (Još. 24:11-13). Da, potrebna nam je vjera da bismo bili poslušni Bogu, ali čvrsta vjera uvijek vodi do uspjeha. Ta se istina nije promijenila — ona vrijedi i danas (w18.12 25 odl. 3-4).

Neki su se spotaknuli zbog promjene u tumačenju nekih biblijskih redaka. Drugi su se poveli za otpadnicima i drugim protivnicima koji prikazuju naša vjerovanja u krivom svjetlu. Neki od njih zbog toga su svjesno “odstupili od živoga Boga” i od skupštine (Hebr. 3:12-14). Bilo bi daleko bolje da su, poput apostola Petra, sačuvali vjeru i pouzdanje u Isusa! S druge strane, neki su malo-pomalo odlutali od istine a da možda nisu bili ni svjesni što se s njima događa. Takve su osobe poput čamca koji se polako udaljava od obale. Biblija za njih kaže da su “odvučeni od vjere” (Hebr. 2:1). Za razliku od onih koji svjesno odstupe od istine, osoba koja se postupno udaljava obično ne čini to namjerno. Ipak, njen odnos s Jehovom slabi i s vremenom ga može posve izgubiti (w18.11 9 odl. 5-6).

Želiš li primiti dodatnu pouku kako bi mogao kvalitetnije izvršavati svetu službu? Ako želiš, možeš predati molbu za Tečaj za objavitelje Kraljevstva. Na tom tečaju duhovno zreli punovremeni sluge školuju se kako bi u još većoj mjeri podupirali Kraljevstvo. Braća i sestre koji predaju molbu trebaju biti spremni po završetku školovanja prihvatiti bilo koji zadatak. Jesi li i ti spreman na taj način učiniti više za Jehovu? (1. Kor. 9:23). Kao Jehovini sluge, trudimo se svaki dan brinuti za druge te pokazivati dobrotu, obzirnost i ljubav, osobine koje nas potiču na velikodušnost. Kad to činimo, osjećamo radost, mir i sreću (Gal. 5:22, 23). Kakve god da su tvoje životne okolnosti, bit ćeš sretan budeš li oponašao Jehovinu velikodušnost i spremno surađivao s njim! (Izr. 3:9, 10; w18.08 27 odl. 16-18).

Netko bi se mogao pitati: Postoji li situacija u kojoj se kršćanin ipak može razvesti i ponovno stupiti u brak? Zapazi što je Isus rekao o razvodu: “Tko se god razvede od žene svoje i oženi drugom, čini preljub prema prvoj. I ako se žena razvede od muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Mar. 10:11, 12; Luka 16:18). Dakle, Isus je očito poštovao bračnu zajednicu i želio je da i drugi tako gledaju na nju. Ako bi muž našao neki razlog da se razvede od svoje vjerne žene (odnosno žena od vjernog muža) i potom stupio u novi brak, zapravo bi počinio preljub jer su oni u Božjim očima još uvijek “jedno tijelo”. Naime, razvod sam po sebi ne znači da je brak okončan. Osim toga, Isus je rekao da muž koji se razvede od vjerne žene dovodi nju u opasnost da počini preljub. Zašto? U to doba razvedena žena mogla se osjećati primoranom ponovno se udati da bi imala od čega živjeti. No takav brak bio bi isto što i preljub (w18.12 11 odl. 8-9).

Razgovor s Jehovom umirio je Habakuka, pa je odlučio strpljivo i s pouzdanjem čekati da on poduzme što je naumio. To nije bila samo trenutna reakcija jer je kasnije ponovno izrazio tu istu odlučnost kad je napisao: “Ja ću (...) mirno čekati dan nevolje” (Hab. 3:16). Što možemo naučiti od Habakuka? Kao prvo, nikad se ne smijemo prestati moliti Jehovi, kakve god da nas kušnje snađu. Kao drugo, moramo slušati što nam Jehova govori putem svoje Riječi i organizacije. Kao treće, moramo strpljivo čekati na Jehovu, s potpunim pouzdanjem da će nam on u pravom trenutku olakšati patnje. Ako poput Habakuka nastavimo prisno komunicirati s Jehovom i strpljivo ga slušati, i mi ćemo imati unutarnji mir, koji će nam davati snage da ustrajemo. Čvrsta nada pomoći će nam da budemo strpljivi i sačuvamo radost u svim nevoljama koje bismo mogli doživjeti. Ona nam ulijeva pouzdanje u to da će naš nebeski Otac u pravo vrijeme poduzeti potrebne korake (Rim. 12:12; w18.11 15-16 odl. 11-12).

Kako Bog gleda na osobe koje druge navode na spoticanje? Isus je rekao: “Tko god pokoleba u vjeri jednog od ovih malih koji vjeruju, bilo bi mu bolje da mu se oko vrata stavi mlinski kamen što ga okreće magarac i da bude bačen u more” (Mar. 9:42). Te snažne riječi pokazuju da se radi o vrlo ozbiljnoj stvari! Isus je u svemu bio savršen odraz svog Oca. Stoga možemo biti sigurni da onaj tko nekim bezobzirnim postupkom pokoleba u vjeri nekog Isusovog sljedbenika čini nešto što i Jehova smatra vrlo ozbiljnim (Ivan 14:9). Gledamo li i mi na to poput njih? Što pokazuju naši postupci? Naprimjer, možda nam se sviđa određeni stil odijevanja ili dotjerivanja koji bi lako mogao uznemiriti neke članove skupštine ili pobuditi u njima nemoralne misli. Hoće li nas ljubav prema suvjernicima potaknuti da se klonimo takvih stilova? (w18.11 25 odl. 9-10).

Zašto je važno da svatko od nas bude potpuno vjeran Jehovi? Zato što je Sotona oklevetao Jehovu, a kleveće i tebe. Taj buntovni anđeo ocrnio je Jehovu tako što ga je indirektno optužio da je loš, sebičan i nepošten Vladar. Nažalost, Adam i Eva stali su na Sotoninu stranu i pobunili se protiv Jehove (1. Mojs. 3:1-6). Premda su u Edenu imali bezbroj prilika produbiti svoju ljubav prema Jehovi, kad je Sotona iznio svoje optužbe, pokazalo se da njihova ljubav nije bila dovoljno čvrsta niti potpuna. No pojavilo se još jedno pitanje: Hoće li ijedan čovjek ostati vjeran Jehovi iz ljubavi? Drugim riječima, jesu li ljudi u stanju biti potpuno odani Bogu? To je pitanje došlo u prvi plan u vrijeme Joba (Job 1:8-11). Poput svih nas, on je bio nesavršen i činio je greške. No Jehova ga je volio zato što mu je bio vjeran cijelim srcem (w19.02 3-4 odl. 6-7).

Da bi istaknuo koliko je istina o Božjem Kraljevstvu dragocjena onima koji je nađu, Isus je ispričao usporedbu o putujućem trgovcu koji traži lijepe bisere. Kad pronađe jedan skupocjeni biser, trgovac je spreman odmah prodati sve što ima da bi ga kupio (Mat. 13:45, 46). Slično tome istina koju smo pronašli — istina o Božjem Kraljevstvu i sve druge dragocjene istine koje smo saznali iz Božje Riječi — nama je bila toliko dragocjena da smo spremno i bez odlaganja učinili potrebne žrtve kako bismo došli do nje. Dokle god cijenimo tu istinu, nipošto je nećemo prodati (Izr. 23:23). No nažalost, neki Božji sluge prestali su je cijeniti, a na koncu su je i prodali. Nemojmo nikada dopustiti da se to dogodi i nama! Kako možemo pokazati da duboko cijenimo istinu i da je ni za što ne bismo prodali? Tako da nastavimo “hoditi u istini”, odnosno živjeti po njoj (3. Ivan. 2-4, bilješka). To znači da ona treba imati prioritet u našem životu i da moramo postupati u skladu s njom (w18.11 9 odl. 3).

Izraelci su dobili neobičnu uputu. Umjesto da napadnu Jerihon, trebali su ga šest dana obilaziti jedanput dnevno, a sedmi dan sedam puta. Neki vojnici možda su pomislili: “Zašto gubimo vrijeme i snagu?” Ali nevidljivi izraelski Vođa točno je znao što radi. Njegova strategija poštedjela je Izraelce izravnog sukoba s hrabrim jerihonskim ratnicima. Ujedno im je ojačala vjeru jer su se uvjerili koliko je mudro slijediti Jehovine upute (Još. 6:2-5). Što učimo iz tog izvještaja? Ponekad možda ne razumijemo u potpunosti zašto organizacija uvodi neke promjene. Naprimjer, možda smo u početku bili skeptični prema ideji da koristimo elektroničke uređaje za osobno proučavanje, u službi propovijedanja i na sastancima. No sada nam je vjerojatno jasno zašto je dobro da ih koristimo ako to možemo. Kad vidimo da takve promjene donose pozitivne rezultate, iako smo mi osobno isprva bili skeptični, to jača našu vjeru i jedinstvo među nama (w18.10 23 odl. 8-9).

Židovi su očekivali da će Mesija riješiti njihove probleme, a to su priželjkivali i Isusovi učenici. Vjerojatno su zato Galilejci željeli postaviti Isusa za svog kralja. Sigurno su zaključili da bi on bio idealan vladar — bio je izvrstan govornik, mogao je izliječiti bolesne i čak nasititi gladne. Nakon što je nahranio oko 5 000 muškaraca, narod je bio zadivljen. Isus je odmah shvatio što namjeravaju. Biblija kaže: “Isus je znao da žele doći te ga uhvatiti i učiniti kraljem, pa se opet povukao u goru, posve sam” (Ivan 6:10-15). Sljedećeg dana, kad je oduševljenje ljudi donekle splasnulo, Isus im je objasnio prirodu svog zadatka. Rekao je da je došao zato da im donese duhovne blagoslove, a ne materijalne. “Nemojte raditi za hranu koja propada”, savjetovao im je, “nego za hranu koja ostaje za život vječni” (Ivan 6:25-27; w18.06 4 odl. 4-5).

Isus je razumio one koji su bili poput zgažene trske ili stijenja na uljanoj svjetiljci koji samo što se nije ugasio. Zato je bio obziran, blag i strpljiv (Mar. 10:14). Naravno, mi ne možemo tako dobro razumjeti i poučavati ljude. No možemo, a i trebamo, biti obzirni prema ljudima na svom području. Zato pazimo na to kako razgovaramo s njima, kada to činimo i koliko dugo. Prepušteni na milost i nemilost iskvarenim i bezdušnim biznismenima, političarima i vjerskim vođama koji vuku konce u današnjem svijetu, milijuni su ljudi “izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira” (Mat. 9:36). Stoga nas ne čudi što mnogi više nikome ne vjeruju i izgubili su svaku nadu. Zato je jako važno da budemo ljubazni i da se po našim riječima i tonu glasa vidi da iskreno suosjećamo s ljudima. Mnogi su spremni poslušati poruku koju im nosimo ne samo zato što dobro poznajemo i koristimo Bibliju nego i zbog naše obzirnosti i iskrenog zanimanja za njih (w18.09 31-32 odl. 13-14).

Kako pokazujemo da smo svjesni svojih duhovnih potreba? Tako da uzimamo duhovnu hranu, cijenimo duhovne vrijednosti i službi Bogu dajemo prednost u životu. Na taj način postajemo još sretniji i jačamo svoju vjeru u ispunjenje Božjih obećanja (Titu 2:13). Ako želimo ne samo postati nego i ostati sretni, jako je važno da nastavimo jačati svoj odnos s Jehovom. Apostol Pavao pod Božjim je nadahnućem napisao: “Uvijek se radujte u Gospodinu [Jehovi]. I opet kažem: Radujte se!” (Filip. 4:4). Blizak odnos s Jehovom možemo imati samo ako steknemo njegovu mudrost (Izr. 3:13, 18). No da bismo ostali sretni, važno je ne samo čitati Božju Riječ nego i primjenjivati ono što učimo iz nje. Isus je istaknuo koliko je to važno kad je rekao: “Ako to znate, sretni ste ako tako i činite” (Ivan 13:17; Jak. 1:25). To je neophodno ako želimo zadovoljiti svoje duhovne potrebe i ostati sretni (w18.09 18 odl. 4-6).

Epafra je dobro poznavao braću i bilo mu je iskreno stalo do njih. Premda je imao i vlastitih problema, budući da je Pavao za njega rekao da mu je “zatvorski drug”, nije zbog toga zanemario duhovne potrebe drugih (Filem. 23). Poduzeo je ono što je mogao, čime je pokazao da je doista nesebičan. Imajmo na umu da naše molitve za suvjernike imaju “veliku snagu”, posebno ako svoju braću i sestre spomenemo poimence (2. Kor. 1:11; Jak. 5:16). Razmisli koga sve možeš u molitvi spomenuti po imenu. Možeš se moliti za obitelji i pojedince iz svoje skupštine koji se suočavaju s različitim izazovima. Možda nose velike odgovornosti, nalaze se pred važnom odlukom ili se suočavaju s teškom kušnjom. Isto tako, dobro je da se sjetimo onih kojima je smrt oduzela voljenu osobu, braće koja su nastradala u elementarnim nepogodama ili ratu ili pak onih koji trpe zbog ekonomske krize. Da, ima mnogo braće i sestara kojima su potrebne naše molitve (w18.09 5-6 odl. 12-13).

Pavao nije mislio samo na davanje u materijalnom pogledu nego i na pružanje ohrabrenja, vodstva i pomoći onima kojima je to potrebno (Djela 20:31-35). Pavao nas je svojim riječima i primjerom poučio da dajemo drugima svoje vrijeme, snagu, pažnju i ljubav. Stručnjaci s područja društvenih znanosti također su primijetili da davanje usrećuje ljude. Prema jednom članku, “istraživanja pokazuju da su ljudi puno sretniji nakon što učine nešto lijepo za druge”. Isto tako, pomaganje drugima daje čovjeku “osjećaj da njegov život ima dublji smisao i svrhu” zato što se davanjem “zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe”. Stoga psiholozi često preporučuju ljudima da se bave volonterskim radom i kažu da je to recept za sretniji i zdraviji život. Naravno, njihova saznanja nisu ništa novo za nas koji čitamo Bibliju, knjigu koju nam je podario naš Stvoritelj pun ljubavi (2. Tim. 3:16, 17; w18.08 22 odl. 17-18).

Proročanske riječi o Isusu Kristu koje je zapisao prorok Izaija doista nas tješe i hrabre. On je napisao da Isus neće “suditi po onome što mu oči vide, niti će ukoravati po onome što mu uši čuju”. On će “po pravdi (...) suditi siromasima” (Iza. 11:3, 4). Zašto je to utješno znati? Zato što smo danas okruženi ljudima koji su često pristrani i puni predrasuda. Silno nam je potreban savršen Sudac koji nikad neće donositi sud o nama na temelju onoga što se vidi izvana! Mi svaki dan na neki način prosuđujemo druge. No, za razliku od Isusa, mi nismo savršeni, pa ni naša prosudba ne može biti savršena. Na nas često utječe ono što vidimo. Usprkos tome Isus nam je zapovjedio da ne sudimo po vanjštini, nego da sudimo “pravednim sudom”. Dakle, on želi da se ugledamo na njega i da ne sudimo druge po onome što se vidi izvana (w18.08 8 odl. 1-2).

Istina, Bog nam se ne obraća s neba. No dao nam je svoju pisanu Riječ, Bibliju, putem koje nam pruža pouku. Osim toga, Jehovin duh potiče “vjernog upravitelja” da daje njegovim slugama potrebnu duhovnu hranu (Luka 12:42). I doista, duhovne hrane imamo u izobilju — dobivamo mnoštvo publikacija u tiskanom i digitalnom formatu te razne video i audio sadržaje. Jehovine riječi, zapisane u Bibliji, ulijevaju nam pouzdanje da on ima sve pod kontrolom i da će nadoknaditi svu štetu koju su nam nanijeli Sotona i njegov zli svijet. Uvijek pažljivo slušajmo Jehovin glas. Budemo li to činili, uspješno ćemo se nositi s trenutnim problemima, a i s izazovima koji nas tek čekaju. Biblija nas podsjeća: “Ustrajnost vam je potrebna, da biste, izvršivši Božju volju, primili ono što je obećano” (Hebr. 10:36; w19.03 13 odl.17-18).

Jošua se možda pitao kako će Izraelci reagirati na njega kao vođu nakon što ih je tako dugo predvodio Mojsije (5. Mojs. 34:8, 10-12). Jedan biblijski priručnik ovako komentira riječi iz Jošue 1:1, 2: “Kako u prošlosti tako i danas, prijelazno razdoblje tijekom kojeg novi vođa nasljeđuje prethodnog najkritičnije je za sigurnost zemlje.” Jošua je s razlogom bio zabrinut, no on je usprkos tome bez odlaganja poduzeo potrebne korake (Još. 1:9-11). Imao je povjerenja u Boga i on ga nije razočarao. Kao što pokazuje biblijski izvještaj, Jehova je Jošuu i svoj narod, Izraelce, vodio preko anđela koji je bio njegov zastupnik. Taj je anđeo vrlo vjerojatno bila Riječ, Božji jedinorođeni Sin (2. Mojs. 23:20-23; Ivan 1:1). Uz Jehovinu pomoć Izraelci su prihvatili promjene koje su nastupile kad im je Jošua postao novi vođa (w18.10 22-23 odl. 1-4).

Jehova poznaje one koji mu svim srcem služe i njihova imena zapisuje u svoju “knjigu sjećanja”. Ako želimo da naše ime ostane u Jehovinoj “knjizi sjećanja”, moramo ispuniti određene preduvjete. Malahija je istaknuo da se moramo bojati Jehove i razmišljati o njegovom imenu. Ako bismo svoju odanost poklonili bilo kome ili bilo čemu drugome, Jehova bi izbrisao naše ime iz svoje simbolične “knjige života” (Otkr. 3:5; 2. Mojs. 32:33). Dakle, naše predanje Jehovi podrazumijeva puno više od svečanog obećanja da ćemo vršiti njegovu volju i krštenja u vodi. To su koraci koje učinimo samo jednom, nakon čega brzo postanu stvar prošlosti. No biti na Jehovinoj strani zapravo je način života — moramo djelima pokazivati da smo mu poslušni, i to iz dana u dan, dokle god smo živi (1. Petr. 4:1, 2; w18.07 23-24 odl. 7-9).

To se ne događa samo po sebi. Moramo ulagati trud i raditi na tome. Potrebno je stalno učiti i produbljivati svoje razumijevanje Biblije. Upravo zato nas se često potiče da je čitamo svaki dan (Psal. 1:1-3). Je li to i tvoj cilj? Svakodnevno čitanje Biblije pomoći će ti da je dobro upoznaš te da bolje razumiješ Jehovine zakone i načela. Zakon ljubavi najvažniji je zakon za sve kršćane. Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:35). Njegov polubrat Jakov rekao je da je ljubav “kraljevski zakon” (Jak. 2:8). Pavao je napisao: “Ljubav je ispunjenje Zakona” (Rim. 13:10). Nije nimalo neobično što se ljubavi pridaje tolika važnost jer Biblija kaže: “Bog je ljubav” (1. Ivan. 4:8; w18.06 19 odl. 14-15).

Iako su Izraelci izazivali Jehovu, Mojsije je bio taj koji je postao ogorčen. Nije se uspio svladati, već si je brzopleto dao oduška ne razmišljajući o posljedicama svojih riječi. Mojsije nije ostao usredotočen na Jehovu zato što je dopustio da mu pažnju zaokupe postupci drugih. Kad su Izraelci prvi put prigovarali zbog vode, postupio je ispravno (2. Mojs. 7:6). No nakon što je već desetljećima podnosio buntovni narod, možda se već umorio i postao frustriran. Je li propustio proslaviti Jehovu zato što je bio previše zaokupljen vlastitim osjećajima? Ako je tako vjeran prorok kao što je bio Mojsije mogao izgubiti fokus i pogriješiti, nešto slično lako se može dogoditi i svima nama. Poput Mojsija, i mi smo pred ulaskom u Obećanu zemlju, ali onu simboličnu — novi svijet koji nam je Jehova obećao (2. Petr. 3:13). Nitko od nas ne želi izgubiti tu jedinstvenu priliku. No da bismo ostvarili svoj cilj, moramo ostati usredotočeni na Jehovu i uvijek se truditi vršiti njegovu volju (1. Ivan. 2:17; w18.07 15 odl. 14-16).

Sotona ne može prisiliti ljude da čine nešto što ne žele (Jak. 1:14). No mnogi i ne znajući staju na njegovu stranu. Nakon što netko upozna istinu, mora odabrati kome će služiti (Djela 3:17; 17:30). Ako smo čvrsto odlučili vršiti Božju volju, Sotona ni na koji način neće moći slomiti našu vjernost Bogu (Job 2:3; 27:5). Što još Sotona i demoni ne mogu učiniti? Naprimjer, Biblija nigdje ne ukazuje na to da oni znaju što nam je u mislima i srcu. Ona otkriva da to mogu samo Jehova i Isus (1. Sam. 16:7; Mar. 2:8). Ako dajemo sve od sebe kako bi naše riječi i djela bili u skladu s Božjom voljom, možemo biti sigurni da Jehova neće dopustiti Ðavlu da nam nanese trajnu štetu (Psal. 34:7). Istina, trebamo dobro upoznati svog neprijatelja, ali ne trebamo živjeti u strahu od njega. Uz Jehovinu pomoć čak i mi nesavršeni ljudi možemo pobijediti Sotonu. Ako mu se suprotstavimo, pobjeći će od nas (Jak. 4:7; 1. Petr. 5:9; w18.05 26 odl. 15-17).

Zamisli da moraš otputovati autobusom na neki važan događaj koji se održava u jednom udaljenom gradu. Pred tobom je dugačko putovanje. Kad stigneš na autobusni kolodvor, ondje vidiš more autobusa. Trebaš sjesti na autobus koji vodi do tvoje destinacije. I ne pomišljaš da se ukrcaš na neki drugi autobus jer znaš da bi tada otišao u posve krivom smjeru. I pred današnjim mladima je, slikovito govoreći, dugačko putovanje. Ponekad im se pruža toliko različitih prilika i mogućnosti da su zbunjeni i ne znaju što odabrati. Mladi, bit će vam puno lakše donijeti dobre odluke budete li točno znali što želite od svog života. Hoćete li svoj život usredotočiti na ono što će obradovati Jehovu? Kako to možete? Trebate uključiti Jehovu u sve svoje odluke, primjerice odluke koje se tiču obrazovanja, posla te braka i obitelji. Isto tako, trebate raditi na duhovnim ciljevima. Mladi koji su usredotočeni na svoju službu Jehovi mogu biti sigurni da će ih on blagosloviti i pomoći im da uspiju ostvariti svoje ciljeve (w18.04 25 odl. 1-3).

Jiftah je ispunio zavjet koji je dao. Svoju kćer, koja je još bila djevica, poslao je da do kraja života služi u svetom šatoru u Šilu (Suci 11:30-35). Koliko god da je to teško palo Jiftahu, vjerojatno je još teže palo njegovoj kćeri. No ona je spremno prihvatila očevu odluku iako je to značilo da neće moći stupiti u brak i imati djecu niti sačuvati obiteljsku lozu i nasljeđe (Suci 11:36, 37). U tom trenutku stvarno joj je trebala utjeha i ohrabrenje! U Bibliji stoji: “Otada je postao običaj u Izraelu da svake godine, četiri dana u godini, kćeri Izraelove idu da pohvale kćer Jiftaha Gileadovca” (Suci 11:39, 40). I danas neki Božji sluge koriste svoje samaštvo kako bi dali više u službi Jehovi. Ne zaslužuju li i oni pohvalu i ohrabrenje? (1. Kor. 7:32-35; w18.04 17 odl. 10-11).

Velik broj anđela pridružio se Sotoni u pobuni. Prije potopa on je naveo neke od njih da imaju spolne odnose sa ženama. Biblija na simboličan način govori o tome kad kaže da je zmaj odvukao sa sobom “trećinu zvijezda nebeskih” (1. Mojs. 6:1-4; Otkr. 12:3, 4). Kad su ti anđeli napustili Božju obitelj, došli su pod Sotoninu vlast. No oni nisu tek neka neorganizirana grupa buntovnika. Sotona je u nevidljivom duhovnom području načinio kopiju Božjeg Kraljevstva. Sebe je proglasio kraljem te organizirao djelovanje demona, kojima je dao određenu vlast i učinio ih vladarima ovog svijeta (Efež. 6:12). Sotona putem svoje duhovne organizacije upravlja svim ljudskim vlastima (w18.05 23 odl. 5-6).

Bog nam ponekad pokazuje ljubav tako što nas savjetuje i opominje poput brižnog oca. David je cijenio njegove očinske savjete. On je duboko razmišljao o Božjim mislima, usvajao ih i dopuštao im da ga oblikuju. Budeš li i ti to činio, još ćeš više zavoljeti Boga i imat ćeš još veću želju da mu budeš poslušan. To će ti pomoći i da duhovno rasteš i stekneš zrelost. Sestra po imenu Christin kaže: “Kad proučavam i razmišljam o onome što čitam, imam osjećaj da je Jehova to dao zapisati baš za mene!” Ako postaneš duhovna osoba, moći ćeš na svijet i njegovu budućnost gledati Božjim očima. Jehova će ti dati znanje i razboritost da odrediš ispravne prioritete u životu, donosiš mudre odluke i bez straha gledaš u budućnost (Iza 26:3; w18.12 26 odl. 9-10).