Biblija govori o mnogim ljudima koji su bili strpljivi. Zašto si ne bi postavio cilj da malo bolje istražiš takve izvještaje? Naprimjer, David je već u mladosti bio pomazan za izraelskog kralja, no godinama je morao čekati da počne vladati kao kralj. Šimun i Ana vjerno su služili Jehovi dok su čekali obećanog Mesiju (Luka 2:25, 36–38). Dok proučavaš takve izvještaje, pokušaj naći odgovore na sljedeća pitanja: Što je toj osobi možda pomoglo da pokazuje strpljivost? Kako joj je koristilo to što je bila strpljiva? Kako se mogu ugledati na tu osobu? Osim toga, možeš dosta naučiti i od onih koji nisu pokazivali strpljivost (1. Sam. 13:8–14). Dok čitaš o nekima od njih, mogao bi se upitati: Zašto ta osoba nije bila strpljiva? S kojim se posljedicama zbog toga morala suočiti? (w23.08 35:15).

Apostol Petar bio je odan Isusu i nije dopuštao da ga išta navede da digne ruke od svega i prestane slijediti Isusa. Svoju odanost Isusu pokazao je u jednoj situaciji kad je on rekao nešto što njegovi učenici nisu razumjeli (Ivan 6:68). Mnogi nisu pričekali da Isus objasni što je htio reći, nego su ga samo prestali slijediti. Ali Petar nije tako postupio. On je dobro znao da jedino Isus ima “riječi vječnog života”. Isus je znao da će ga Petar i drugi apostoli napustiti. Međutim, dao je do znanja Petru da je siguran da će se on duhovno oporaviti i da će nakon toga ostati vjeran (Luka 22:31, 32). Isus je razumio da je duh gorljiv, ali da je tijelo slabo (Mar. 14:38). Stoga čak i nakon što je Petar zanijekao da ga poznaje, Isus nije digao ruke od svog apostola. Nakon što je uskrsnuo, Isus se ukazao Petru, i to očito kad je Petar bio sam (Mar. 16:7; Luka 24:34; 1. Kor. 15:5). To je sigurno jako ohrabrilo tog apostola koji je bio utučen zbog onoga što je napravio (w23.09 40:9-10).

Bog pokriva, odnosno oprašta, grijehe onima koji pokazuju vjeru u njega. On im potpuno oprašta i ne pamti njihove grijehe (Psal. 32:1, 2). U njegovim očima oni su nedužni i pravedni. Zašto? Zbog svoje vjere. Iako su bili proglašeni pravednima, Abraham, David i drugi vjerni Božji sluge i dalje su bili grešni i nesavršeni ljudi. Ali Bog ih je zbog njihove vjere smatrao čestitima i nedužnima, naročito u usporedbi s onima koji mu nisu služili (Efež. 2:12). Kao što je apostol Pavao objasnio u svojoj poslanici Rimljanima, moramo imati vjeru da bismo mogli biti Božji prijatelji. To se jasno može vidjeti na primjeru Abrahama i Davida. A i mi možemo biti Božji prijatelji ako imamo vjeru (w23.12 50:6-7).