Što kaže Biblija?

Da li je dozvoljeno kršćanima spaljivati mrtve?

KAKO se osjećaš kad pomisliš, da bi se spalio leš tvog umrlog rođaka? Misliš li, da je spaljivanje isto tako prikladna mogućnost za odstranjivanje leša, kao i sahranjivanje mrtvaca? Ili su tvoji osjećaji protiv spaljivanja mrtvih? Da li je u tvojim očima spaljivanje neumjesno ili čak nebiblijsko?

Možda se tvoje shvaćanje oblikovalo prema gledištu tvoje okoline. U nekim zemljama je spaljivanje mrtvih nešto sasvim uobičajeno. U Engleskoj i Danskoj spaljuje se, na primjer, više od pedeset posto mrtvaca, a u Japanu skoro svi. Ali u Sjedinjenim Državama Amerike spaljuje se samo oko osam posto mrtvih, a u drugim zemljama još manje. Zašto tolike razlike?

Bez sumnje mjesne okolnosti utječu na običaje, koji su povezani sa odstranjivanjem leša. Na primjer, u nekim područjima je zemlja skoro preko cijele godine smrznuta a i goriva imaju vrlo malo, i tamo se leševi izlože pticama strvinarkama i drugim životinjama. U takvim zemljama ukopavaju se ili spaljuju samo osobe iz srednje ili više klase. U nekim zemljama gdje nema toliko zemljišta, daje se prednost spaljivanju leša, jer je ono jeftinije.

Kod spaljivanja mrtvog tijela, također igraju ulogu i religiozna stanovišta. Budući da su stari Grci i Rimljani vjerovali u besmrtnost ljudske duše, neki su smatrali, da je spaljivanje mrtvih izvanredna prilika za duše, da se što prije oslobode mrtvih tijela.

Nasuprot tome Encyclopedia Judaica izvještava: “Odstranjivanje mrtvog tijela spaljivanjem nije židovski običaj. Židovi, vezani za tradiciju, smatrali su obaveznim sahranjivanje mrtvaca.” Također se i rimokatolička crkva godinama snažno protivila spaljivanju leševa. Pri kraju 19, stoljeća bilo je utvrđeno u kanonskom pravu 1240, da se mora uskratiti crkveni pogreb katolicima, koji bi zahtijevali spaljivanje njihovih posmrtnih ostataka, osim ako se pokaju prije smrti. Papinskom odlukom iz 1963. godine malo je izmijenjeno to stanovište, ali se još uvijek nastojalo, izbjeći spaljivanje mrtvih ukoliko to nije neophodno.

Što kaže Biblija u vezi spaljivanja mrtvih? Da li je dozvoljeno kršćaninu spaljivanje leša?

U biblijska vremena

U biblijska vremena obično su Božje sluge stavljale posmrtne ostatke umrlih u pećinu ili grob. Jedan primjer za to je Abraham. Nakon smrti svoje ljubljene žene Sare, kupio je Abraham pećinu, kao obiteljsku grobnicu (1. Mojs. 23:2-20; 49:28 do 32). Abrahamovi potomci, Židovi, poklanjali su veliku pažnju prikladnoj sahrani neke osobe. Ako netko nije bio sahranjen, bila je to velika nesreća (Jer. 14:16). To je razvidno iz Jehovinog proročanstva o odbacivanju kralja Joahima, u kojem je rečeno, da će biti sahranjen “pogrebom magarećim”, to jest, da će njegov leš biti iznesen izvan grada i ostavit će se nesahranjenim (Jer. 22:18, 19; usporedi Jeremija 25:32, 33; Izaija 14:19, 20).

Budući da su Židovi poklanjali veliku pažnju sahranama, značilo je obesčastiti nekoga, ako bi mu se uskratila sahrana i ako bi njegov leš bio jednostavno spaljen, poput smeća. Zakon je zahtijevao kod određenog zločina, da zločinac bude ubijen i da se njegov leš spali (3. Mojs. 20:14; 21:9; Jozua 7:15, 25). Tako je, na primjer, u Isusovo vrijeme dolina Hinom, južno od jeruzalemskog zida, bila opće smetlište, gdje je stalno gorjela vatra, kako bi otpaci bili uništeni. Tamo su se bacali leševi nekih zločinaca, koji nisu bili vrijedni prikladne sahrane. Isus je to mjesto upotrijebio kao simbol za potpuno uništenje bez nade na uskrsnuće (Mar. 9:47, 48; Mat. 5:22).

Ukazuju li ti slučajevi spaljivanja mrtvih, da bi bilo nepogodno spaljivati leševe?

Prije svega, zakon ne povezuje uvijek jedno s drugim: na primjer, zločinca sa spaljivanjem mrtvaca. Židovi upotrebljavaju stavak iz 5. Mojsijeve 21:23, kao dokaz u korist ukopavanja mrtvih. Tamo je rečeno, da tijelo nekog čovjeka, koji je bio obješen na drvo, ne bi smjelo prenoćiti na stupu, već “ga isti dan pogrebi”. Dakle, spaljivanje je bilo jedan od načina odstranjivanja leša zločinca.

Može se vidjeti, da postoji ogromna razlika između te dvije situacije, naime, između starinskog običaja spaljivanja leševa zločinaca zajedno sa smećem i suvremenih pogrebnih metoda, koje uključuju i spaljivanje mrtvih. Dok je u prvom slučaju to služilo kao izraz odbacivanja i sramote, u drugom slučaju je to dostojna zamjena za proces prirodnog raspadanja tijela u zemlji i vraćanja u prah.

Danas se u stvari može donekle usporediti uobičajeno spaljivanje mrtvih s onim što su učinili muževi iz Jabesa Galadova jer su uzeli od Filisteja posmrtne ostatke kralja Saula i njegovih sinova i donijeli ih “u Jabes, i ondje ih spališe”. “I uzeše kosti njihove i pogreboše ih”(1. Sam. 31:12, 13) Vjerni David nije smatrao spaljivanje leševa sramotom. Tu se radilo o djelomično časnom odstranjenju umrlih. (2. Sam. 2:4-7).

Prvi kršćani su nastavili sa židovskim običajem ukopavanja mrtvih u zemlju. Bez obzira na židovsku pozadinu kršćanstva, izgleda da su oni to činili iz tog razloga, jer je u to vrijeme spaljivanje mrtvih bilo u vezi s poganstvom, na primjer, sa naukom o besmrtnosti duše. U slijedećim stoljećima izdala je Rimokatolička crkva odredbe protiv spaljivanja mrtvih. Na taj se način crkvenim zakonom zabranilo nešto, što Biblija ne zabranjuje.

Kako se to odnosi na današnje kršćane? Činjenica je, da Biblija ne zapovijeda i ne zabranjuje ni spaljivanje ni sahranjivanje mrtvih. Kršćani se ne bi razlikovali od pobornika poganske nauke o besmrtnosti duše, ako bi svoje mrtve isključivo sahranjivali u zemlju, a bili protiv njihovog spaljivanja; danas su neki glavni zastupnici te nebiblijske nauke među onima, koji idu u crkvu i uobičajeno sahranjuju svoje mrtve.

Osim toga, Biblija jasno pokazuje, da je svejedno, hoće li se mrtvo tijelo povratiti u prah brzim procesom spaljivanja ili postepenim raspadanjem. U oba slučaja obistinjuju se Božje riječi: “Jer si prah, i u prah ćeš se vratiti”(1. Mojs. 3:19). Sigurno nije potrebno neku osobu balzamirati, da bi je Bog mogao uskrsnuti. Apostol Pavao je naučavao, da će osoba uskrsnuta u nebeski život dobiti novo tijelo, tako da će se “preobraziti”i više neće imati tijelo od mesa, koje se raspada. On je pokazao da “Bog daje svakome tijelo, kakovo on (Bog) hoće”(1. Kor. 15:35-49). Slično će se dogoditi i sa onima, koji će u novom sustavu stvari biti uskrsnuli za život na Zemlji. Bog će biti u stanju dati im odgovarajuće ljudsko tijelo, bez obzira na koji se način njihovo prethodno tijelo raspalo.

Božja Riječ se jasno zauzima za dostojno postupanje s tijelom umrlog rođaka. Ali, osobna je stvar, hoće li neka obitelj iz osjećajnih, financijskih ili drugih razloga dati spaliti svog umrlog rođaka ili ne.