Sada sviram drugačiju melodiju
KAD sam bio deset godina star, zemlje oko Mediterana o kojima sam slušao u mojoj dječjoj mašti nalikovale su tajnovitim egzotičnim mjestima. Takvim mojim asocijacijama još više je pridonijela njihova čudna muzika i stari zvukovi koji su me oduševljavali. Nikad nisam ni pomislio da ću kao odrastao čovjek vidjeti mnoge od tih zemalja. Kasnije sam, međutim, kao muzičar u jednom španjolskom plesnom sastavu svirao u Maroku, Etiopiji, Grčkoj, Libiji, Sudanu, Egiptu i drugim zemljama.
Rođen sam u selu Cervera del Rio Alhama u poznatom vinogradarskom području La Rioja u sjevernoj Španjolskoj. Od djetinjstva me otac tjerao da učim svirati trubu; majka se pobrinula za strogi religiozni odgoj. Učila me da svake nedjelje i na svete dane idem na misu.
Taj je običaj tako snažno ukorijenjen u meni da sam godinama kasnije, dok sam putovao, uvijek tražio crkvu kako bih mogao ići na misu.
Drugačiji instrument
Godine 1959. potpisao sam ugovor za svirku u španjolskom orkestru “Los Cinco de Espana”. Jednom prilikom, dok smo svirali na Cipru, jedan me muzičar upitao što volim čitati. Moj je odgovor glasio: “Svetu povijest”. “Ako voliš svetu povijest, znam nekoga tko te može poučiti”.
Nikad nisam upoznao tu osobu, ali mi je ona ostavila Bibliju. Kakav neočekivani poklon! Počeo sam je žudno čitati. Postala mi je poput jednog novog instrumenta — veličanstvenog instrumenta. No, u mojim rukama je ona bila kao harmonika u rukama početnika.
Kasnije sam stigao u Libiju i upoznao Grka po imenu Panos. On je bio Jehovin svjedok. Čistom slučajnošću dijelili smo istu sobu. Kad sam se prvog dana raspakiravao izvadio sam svoj svjetleći križ i pričvrstio ga na zid. Zatim sam izvadio neke slike “svetaca” i rasprostro ih po stolu. U torbi sam imao još nekoliko križeva koje sam nosio svojim sestrama u Španjolsku. Isto tako, oko vrata sam nosio križ na zlatnom lancu. Posljednja stvar koju sam izvadio bila je Biblija koju sam dobio u Cipru.
Panos me promatrao, ali nije komentirao. Nekoliko dana kasnije govorili smo o toj temi i uslijedio je razgovor. Bio sam vrlo impresioniran kako je Panos rukovao Biblijom. Govorio je o 2. Mojsijevoj 20. poglavlju, recima 1 do 7, te o 5. Mojsijevoj 7. poglavlju, 25. retku.
Pročitao sam sve to. “Što je to?” upitao sam. “Ne smijemo raditi rezane likove ni bilo što prema onome što je na nebu i na Zemlji... Ne smijemo im se klanjati niti im služiti” i “rezane likove njihovih bogova trebamo spaliti vatrom. Ne smijemo poželjeti njihovo srebro i njihovo zlato”.
Gledao sam u svoj svjetleći križ, slike “svetaca”, u svoj zlatni križ. Razmišljao sam o crkvama punim likova u koje sam išao na misu — za mene su to bili predmeti obožavanja!
Prošlo je nekoliko dana nakon tog razgovora. Razmišljao sam o onome što Biblija kaže i konačno donio odluku. Nisam oklijevao. Uzeo sam teški kamen i njime smrvio likove, a komade pobacao u more. Redoviti studij Biblije uz pomoć tog grčkog muzičara odagnao je moje sumnje.
Drugačija melodija
Prije nego što sam se vratio u Španjolsku počeo sam pisati svojoj obitelji o svojoj novoj vjeri — ponekad ne baš taktično. Kad sam se vratio u svoje rodno selo pokupio sam sve svoje simbole za obožavanje, smrvio ih i spalio.
Jedne večeri sam sakupio oko 80 svojih susjeda i prijatelja i dao im svjedočanstvo. Neki su me upozorili da ću nastradati zbog svoje revnosti. Tih godina, prije godine 1970, religiozna sloboda za Jehovine svjedoke nije postojala u Španjolskoj. Čak mi je rečeno da u jednom susjednom gradu pripremaju vješala za mene. No, smatrao sam to običnom prijetnjom. Važno je bilo što sam stjecao sposobnost korištenja instrumenta nad instrumentima — Biblije.
Što sam je više koristio, lakše mi je bilo dokazivati na temelju citata: 2. Mojsijeva 20:1-5, Bog ne odobrava korištenje likova pri obožavanju; Ezekijel 18:4, 20, duša nije besmrtna; Ivan 1:1, 18, Isus je Sin Božji, a nije Bog. Imao sam jednostavan i čvrst temelj za dokazivanje svoje vjere.
Bolji razlog za svirku
Kasnije, 19. maja 1968. tokom koncertne turneje po Holandiji, krstio sam se.
To je za mene predstavljalo početak nove karijere. Vratio sam se u svoj kraj Rioju gdje su se također krstile moja sestra i moja nećakinja. One su bile prvi plodovi mog početnog, neobuzdanog propovijedanja. Tokom tog perioda bio sam uhapšen dok sam propovijedao s jednim pokrajinskim nadglednikom u Soriji. To je bilo prije 1970. godine kad je došlo do legalizacije Jehovinih svjedoka u Španjolskoj. Nakon 12 sati ispitivanja, osuđen sam na tri dana zatvora. Korisno sam iskoristio to vrijeme propovijedajući u zatvoru. Jedan od zatvorenika, koji je bio iz Seville, zainteresirao se za istinu. Po svom povratku u Andaluziju prihvatio je biblijski studij i s vremenom se krstio.
Budući da sam sada bio predan i kršten, odlučio sam uključiti se u punovremenu službu. Godine 1970. imenovan sam kao specijalni pionir, pa sam u godinama koje su uslijedile propovijedao u različitim dijelovima Španjolske. U svim tim područjima ljudi su povoljno reagirali na dobru vijest o Božjem kraljevstvu pod Kristom. Sada postoje jake i aktivne skupštine Jehovinih svjedoka tamo gdje su prije 20 godina bile samo male grupice ili nije bilo ničega.
Za mene je to velika prednost što sviram malu dionicu u tom velikom napretku djela, ali ne trubom, nego Rječju Božjom, Biblijom (Psalam 9:11). (Ispričao José Maria Peláez.)
[Slika na stranici 29]
Danas je Biblija moj instrument i dobra vijest o Kraljevstvu melodija