Ljudska vladavina na vagi
4. dio: “Mi, narod”
Demokracija: Vladavina naroda, provođena direktno ili kroz izabrane predstavnike.
“MI, NAROD Sjedinjenih Država (...) određujemo i ustanovljavamo ovaj Ustav.” Ove uvodne riječi u predgovoru Ustava Sjedinjenih Država prikladne su, budući da su oci-utemeljitelji namjeravali da Sjedinjene Države budu demokracija. Riječ grčkog porijekla, “demokracija” znači “vlast naroda”, ili kako ju je definirao Abraham Lincoln, 16. predsjednik Sjedinjenih Država: “Vladavina naroda, od naroda, za narod.”
Stara Grčka, često zvana kolijevkom demokracije, hvali se kako je demokracija bila provođena u njenim gradovima-državama, naročito u Ateni, još u 5. stoljeću pr. n. e. Međutim, demokracija tada nije bila ono što je to danas. Koa prvo, grčki građani su bili izravnije uključeni u vladajući proces. Svaki muški stanovnik pripadao je nekoj skupštini koja se kroz godinu sastajala da bi raspravljala o tekućim problemima. Jednostavnim većinskim glasanjem skupština je odlučivala o politici grada-države, ili polisa.
Međutim, žene, robovi i strani građani nisu posjedovali politička prava. Dakle, atenska demokracija bila je aristokratski oblik demokracije samo za povlaštenu manjinu. Polovica do četiri petine populacije vjerojatno nije imala nikakvo pravo glasa u političkim stvarima.
Ipak, to uređenje je unaprijedilo slobodu govora, budući da je građanima s pravom glasa bilo dano pravo da izraze svoja mišljenja prije donošenja odluka. Politička služba bila je otvorena za svakog muškog građanina, a ne ograničena na elitnu manjinu. Sistem kontrole bio je zamišljen tako da spriječi zloupotrebu političke moći od strane pojedinaca ili grupa.
“Atenjani su se ponosili svojom demokracijom”, kaže povjesničar D. B. Heater. “Oni su vjerovali da je demokracija korak bliže potpunom i savršenom životu od alternativnih rješenja, monarhije ili aristokracije.” Demokraciji je očito bio osiguran dobar početak.
Demokracija je prerasla svoju kolijevku
Osim onoga što se u maloj mjeri provodi na gradskim sjednicama u Novoj Engleskoj, SAD, te u ograničenoj mjeri u nekim kantonima Švicarske, izravna ili čista demokracija više ne postoji. Obzirom na samu veličinu suvremenih država i njihovog milijunskog stanovništva, vladanje na taj način bilo bi tehnički neizvedivo. Uz to, koliko bi stanovnika u današnjem zaposlenom svijetu imalo neophodnog vremena da posveti sate političkim raspravama?
Demokracija je izrasla u prilično kontroverznog čovjeka — čovjeka s nekoliko lica. Kao što objašnjava časopis Time: “Nemoguće je razdijeliti svijet na izrazito demokratske i nedemokratske blokove. Unutar tzv. demokratskih postoje stupnjevi osobne slobode, pluralizma i ljudskih prava, upravo kao što postoje različiti stupnjevi represije unutar diktatura.” Ipak, većina ljudi očekuje pronaći stanovite temeljne stvari pod demokratskim vladavinama, stavove kao što su osobna sloboda, jednakost, poštivanje ljudskih prava i pravda po zakonu.
Izravna demokracija jučerašnjice postala je predstavnička demokracija današnjice. Unikameralna zakonodavna tijela, tj. ona koja imaju jednu komoru, ili bikameralna, koja imaju dvije, sastavljena su od pojedinaca koje je izabrao narod — ili imenovanjem na neki drugi način — da ga predstavlja te donosi zakone, navodno za njihovu korist.
Taj trend prema predstavničkoj demokraciji započeo je u Srednjem vijeku. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, stare institucije iz 13. stoljeća, kao što su Magna Charta i Parlament u Engleskoj, zajedno s političkim teorijama o ljudskoj jednakosti, prirodnim pravima i suverenitetu naroda, dobivale su sve veće značenje.
Do druge polovice 18. stoljeća, izraz “demokracija” ušao je u opću primjenu iako ga se promatralo sa skepticizmom. The New Encyclopœdia Britannica kaže: “Čak su i autori Ustava Sjedinjenih Država 1787. godine bili zabrinuti zbog slobodnog uključivanja naroda u političke procese. Jedan od njih, Elbridge Gerry, nazvao je demokraciju ‘najgorim od svih političkih zala.’ ” Usprkos tome, ljudi kao što je Englez John Locke, nastavili su obrazlagati da vladavina počiva na pristanku naroda čija su prirodna prava nepovrediva.
Republike
Mnoge demokracije su republike, tj. vladavine u kojima šef države nije monarh, već danas obično predsjednik. Jedna od prvih republika svijeta bio je stari Rim, iako je, kao što se priznaje, njegova demokracija bila ograničena. Ipak, djelomična demokratska republika trajala je preko 400 godina prije nego je uzmakla pred monarhijom i Rimskim Carstvom.
Trenutno su republike najčešći oblik vladavine. Od 219 vladavina i međunarodnih organizacija navedenih u jednom referentnom djelu iz 1989. godine, 127 su navedene kao republike, iako sve nisu predstavničke demokracije. Ustvari, različitost vladalačkih oblika republika je velika.
Neke republike su unitarni sistemi, što znači da ih kontroliraju jake centralne vladavine. Druge su federalni sistemi, što znači da postoji podjela kontrole između dvije razine vladavine. Kao što i samo ime pokazuje, Sjedinjene Američke Države imaju ovu drugu vrstu sistema poznatog kao federalizam. Nacionalna vlada brine za interese nacije u cjelini, dok se državne vlade bave mjesnim potrebama. Naravno, unutar tih širokih pojmova postoji mnogo raznolikosti.
Neke republike održavaju slobodne izbore. Njenim stanovnicima može se ponuditi množina političkih partija i kandidata koje mogu izabrati. Druge republike smatraju slobodne izbore nepotrebnim, obrazlažući da se demokratska volja naroda može provesti drugim sredstvima, kao što je promicanje kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Stara Grčka služi kao presedan, budući da su i tamo slobodni izbori bili nepoznati. Upravnici su izabirani ždrijebom i općenito im je bilo dopušteno da služe samo jedan ili dva jednogodišnja mandata. Aristotel je bio protiv izbora, govoreći da su oni uveli aristokratski element biranja “najboljih ljudi”: Međutim, demokracija bi trebala biti vladavina svih ljudi, a ne samo “najboljih”.
Najbolja samo uspoređivanjem?
Čak je i u staroj Ateni demokratska vlast bila kontroverzna. Platon je bio sumnjičav. Demokratsku vlast smatralo se slabom, jer je ležala u rukama neukih pojedinaca, lako upravljanih emotivnim riječima mogućih demagoga. Sokrat je smatrao da demokracija nije ništa drugo nego vlast rulje. I Aristotel, treći od ovog istaknutog trija starogrčkih filozofa, obrazlagao je, kaže knjiga A History of Political Theory, (Povijest političke teorije), da “što više demokracija postaje demokratska, to više teži da bude upravljana ruljom, (...) izmećući se u tiraniju”.
Drugi izražavaju sličnu bojazan. Jawaharlal Nehru, prijašnji indijski premijer, naziva demokraciju dobrom, ali tada dodaje ove riječi: “To kažem jer su drugi sistemi gori.” I William Ralph Inge, engleski prelat pisac, jednom je napisao: “Demokracija je oblik vladavine koji se razumno može braniti, ne zato jer je dobra, nego zato jer je manje loša od drugih.”
Demokracija ima nekoliko slabosti. Kao prvo, da bi uspjela, pojedinci moraju željeti dobrobit većine staviti ispred svojih vlastitih interesa. To bi moglo značiti podupiranje poreznih mjera ili drugih zakona koji bi mogli biti osobno neugodni, ali neophodni za dobro nacije u cjelini. Teško je naći takav nesebični interes, čak i u demokratskim “kršćanskim” nacijama.
Sljedeću slabost razotkrio je Platon. Prema A History of Political Theory, on je napao “neznanje i nesposobnost političara, što je posebno prokletstvo demokracija”. Mnogi profesionalni političari žale se na teškoće u pronalaženju osposobljenih talentiranih osoba za službu u vladi. Čak i izabrani službenici mogu biti nešto malo više od političkih amatera. U eri televizije, dobar izgled ili karizma kandidata mogu donijeti pobjedničke glasove, a što njegove upravljačke sposobnosti nikada ne bi mogle.
Sljedeći očiti nedostatak demokracije jest njeno sporo kretanje. Diktator govori i stvari se učine! Napredak u demokraciji može biti usporen beskrajnim diskusijama. Naravno, temeljito razmatranje spornih pitanja može imati određene prednosti. No ipak, kao što je jednom zapazio Clement Attlee, prijašnji britanski premijer: “Demokracija znači vladavina diskusijom, ali ona je djelotvorna samo ako ljude možeš zaustaviti da govore.”
Čak i nakon što je razgovor završio, diskutabilno je u kojoj mjeri donesene odluke zaista predstavljaju volju “naroda”. Da li predstavnici izglasavaju uvjerenja većine svojih birača ili, što je češće, svoja vlastita? Ili možda jednostavno rutinski odobravaju službenu politiku svoje partije?
Demokratsko načelo postojanja sistema provjere i kontrole za zaštitu od korupcije smatralo se dobrom idejom, ali jedva da je djelotvorno. Časopis Time je 1989. godine govorio o “vladalačkoj truleži na svim razinama”, nazivajući vodeću demokratsku vladu “nadutim, nesposobnim, bespomoćnim divom”. Predsjedavajući grupe koja je 1980-ih osnovana da istraži raspad u jednoj drugoj vladi, bio je potaknut da prosudi: “Vlada radi grozno.”
Zbog tih i brojnih drugih razloga, demokracije se teško mogu nazvati idealnim vladavinama. Očigledno je, kao što je istakao John Dryden, engleski pjesnik iz 17. stoljeća, da “većina može griješiti tako strašno samo kao manjina”. Američki pisac Henry Miller, bio je netaktičan, ali ipak točan kad je sarkastično primjetio: “Sljepac vodi sljepca. To je put demokracije.”
U svoj grob?
Demokratska vlast bila je prihvaćana u ovom stoljeću više nego ikada prije. Nedavni politički prevrati u Istočnoj Evropi to i potvrđuju. Ipak, “liberalna demokracija u svijetu sada je u ozbiljnoj nevolji”, napisao je novinar James Reston prije nekoliko godina. Daniel Moynihan upozorava da “liberalna demokracija nije ideologija u usponu” i da “demokracije izgleda nestaju”. Britanski povjesničar Alexander Tyler kaže da demokratska vladavina ne može trajati vječno, jer se “uvijek sruši na slaboj budžetskoj politici”. Naravno, njegovo mišljenje je kontroverzno.
U svakom slučaju, demokracija je očigledno nastavljanje pravca koji je započeo u Edenu, kad su ljudi odlučili djelovati na svoj, a ne na Božji način. Ona je krajnji domet ljudske vladavine, budući da teži, barem teoretski, obuhvatiti svakoga u proces vladanja. Međutim, latinska izreka vox populi, vox Dei, “glas naroda je glas Boga”, nije točna. Dakle, oni koji podupiru demokratsku ljudsku vlast moraju biti spremni dijeliti odgovornost za njena djela. (Usporedi 1. Timoteju 5:22.)
Ova činjenica je od 1914. dobila na značaju. Te kobne godine božanska vlast počela je djelovati na jedinstven način. Božje Mesijansko Kraljevstvo sada je spremno preuzeti kontrolu nad svjetskim prilikama. Sve vrste ljudskih vladavina — uključujući i demokratske vlasti — sada su na vagi. U onoj mjeri u kojoj ih mi osobno zatupamo, bit ćemo izvagani zajedno s njima (Danijel 2:44; Otkrivenje 19:11-21).
[Okvir na stranici 12]
“Ne pripada čovjeku koji hoda ni da svojim korakom upravlja” (Jeremija 10:23)
[Okvir na stranici 14]
“Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti” (Izreke 14:12, “Stvarnost”)
[Slika na stranici 25]
Oni koji podupiru demokratsku ljudsku vlast moraju biti spremni dijeliti odgovornost za njena djela
[Zahvala na stranici 23]
U.S. National Archives photo