Zašto se nisu bojali javno govoriti
OSVRĆUĆI se unatrag, moglo bi se reći da je sukob između Jehovinih svjedoka i nacizma, ili nacionalsocijalizma, bio gotovo neizbježan. Zašto? Zato što su se nepopustljivi zahtjevi nacista kosili s tri osnovna biblijska vjerovanja Svjedoka. To su: (1) Jehova Bog je Vrhovni Suveren. (2) Pravi su kršćani politički neutralni. (3) Bog će uskrsnuti one koji su se pokazali vjernima njemu do smrti.
Ta su biblijska vjerovanja odredila nepokolebljiv stav Jehovinih svjedoka protivan nacističkim bezbožnim zahtjevima. Stoga su oni neustrašivo javno govorili i razotkrivali nacizam kao zlo, što je i bio.
Jehovini svjedoci su odbili pozdravljati riječima “Heil Hitler”. Odbili su to zato što svoje spasenje pripisuju Bogu i zato što su isključivo njemu predali svoj život. Biblija kaže o Jehovi: ‘Ti si jedini najviši nad svom zemljom’ (Psalam 83:18).
Pozdravljanje s “Heil Hitler” zapravo je ukazivalo na to da Hitler daje spasenje. Stoga Svjedoci nisu mogli ostati vjerni Bogu i istovremeno pozdravljati ikojeg čovjeka s “Heil”. Njihovi su životi, kao i njihova lojalnost i odanost, pripadali Bogu.
Jehovini svjedoci su imali jasne primjere iz prošlosti na temelju kojih su odbili pokoravati se Hitlerovim nepravednim zahtjevima. Naprimjer, kad je Isusovim apostolima u prvom stoljeću bilo zapovjeđeno da prestanu objavljivati dobru vijest o Kristu, oni su to odbili. Rekli su: “Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima.” Biblija kaže da su ih zbog njihovog odlučnog stava vlasti ‘izbile i zaprijetile im da ne govore u ime Isusovo’. No apostoli su odbili pokoriti se toj zapovijedi kojom se prkosilo Bogu. “Ne prestajahu učiti i propovijedati evangjelje” (Djela apostolska 5:29, 40-42).
Mnogi su rani kršćani izgubili život zato što su se više pokoravali Bogu negoli čovjeku. Mnoštvo ljudi poginulo je u rimskim arenama zato što su odbili, ustvari, klicati cezaru, vršeći time čin obožavanja cezara. No pokazati se vjernim Bogu čak do smrti za te je osobe značilo čast i pobjedu, slično kao kad je odvažan vojnik spreman umrijeti za svoju zemlju.
Neki su smatrali da su Jehovini svjedoci prevratnici zato što zastupaju samo jednu vladavinu, Božje Kraljevstvo. No to nipošto nije istina. Po uzoru na Isusove apostole, “oni nisu dio svijeta” (Ivan 17:16, NW). Politički su neutralni. Zbog svoje lojalnosti prema Bogu, poštuju zakone ljudskih vladavina u zemljama gdje žive. Doista, oni su uzorni u svojem ‘pokoravanju vlastima koje vladaju’ (Rimljanima 13:1). Nikad nisu zastupali pobunu protiv ikoje ljudske vladavine!
Međutim, postoji granica koju se ni pod kakvim okolnostima ne može prijeći. To je granica između dužnosti Jehovinih svjedoka prema čovjeku i njihove dužnosti prema Bogu. Oni cezaru, ili državnim vlastima, daju ono što pripada cezaru, no Bogu daju ono što Njemu pripada (Matej 22:21). Pokuša li itko iznuditi od njih ono što pripada Bogu, to mu neće poći za rukom.
A što ako Svjedoku prijete smrću? Pa, Jehovini svjedoci su nepokolebljivo uvjereni u to da je Bog u stanju vratiti ih u život (Djela apostolska 24:15). Stoga Svjedoci imaju stav poput onog što su ga imala tri mlada Hebreja u drevnom Babilonu. Kad su im zaprijetili smrću u užarenoj peći, rekli su kralju Nabuhodonozoru: “Bog naš, kojemu mi služimo, može nas izbaviti. (...) Znaj, care, da bogovima tvojim ne ćemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom liku, koji si postavio” (Danijel 3:17, 18).
Stoga, kao što je ranije bilo spomenuto, kad se Hitler počeo uspinjati na svoj pijedestal kao samozvani bog, ideološka bitka postala je neizbježna. Treći Reich, isukanog mača, našao se licem u lice sa šačicom Jehovinih svjedoka koji su se zakleli na lojalnost pravome Bogu, Svemoćnom Bogu, Jehovi. No prije nego što je bitka uopće počela, ishod je već bio poznat.
[Okvir na stranici 5]
Vjerni do smrti
WOLFGANG KUSSEROW je jedan od onih koji su bili pogubljeni zbog toga što su sačuvali vjernost Bogu i odbili podupirati nacizam. Kratko vrijeme prije svog pogubljenja odrubljivanjem glave, 28. ožujka 1942, napisao je svojim roditeljima i braći sljedeće: “Sada vas ja, vaš treći sin i brat, moram napustiti sutra ujutro. Nemojte biti tužni, jer doći će vrijeme kad ćemo ponovo biti zajedno. (...) Kolika li će tada biti naša sreća, kad budemo ponovno zajedno! (...) Sada smo razdvojeni i svatko od nas mora izdržati na ispitu; potom ćemo biti nagrađeni.”
Kratko vrijeme prije svog smaknuća, 8. siječnja 1941, Johannes Harms je u svom posljednjem pismu svom ocu napisao: “Već mi je izrečena smrtna kazna te me danju i noću drže u okovima — tragovi (na papiru) su od lisica. (...) Dragi moj oče, molim te u svojim mislima, ostani vjeran kao što sam ja nastojao ostati vjeran, pa ćemo se onda ponovno vidjeti. Mislit ću na tebe sve do posljednjeg trenutka.”