Zagonetni čudnovati kljunaš
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE
KADA su znanstvenici prvi put vidjeli čudnovatog kljunaša, nisu znali što da naprave s njim. Pred njima je bio živi paradoks, jedan do dva kilograma kontradikcija koje su pobile neka od njihovih znanstvenih vjerovanja. Pozivamo vas da upoznate ovog jedinstvenog malenog Australca — dražesno, plaho i ljupko stvorenje. Ipak, vratimo se najprije u godinu 1799. i pogledajmo do kakvog je rusvaja došlo kada se prva koža čudnovatog kljunaša našla pred ispitivačkim okom britanske znanosti.
“On doslovno nije mogao vjerovati [svojim očima]”, navodi jedna enciklopedija s obzirom na dr. Shawa, pomoćnog kustosa na Prirodopisnom odsjeku British Museuma. Sumnjao je da je “netko nasadio pačji kljun na tijelo [četveronožne životinje]. Pokušao je [skinuti] kljun, te se danas tragovi njegovih škara još uvijek mogu vidjeti na originalnoj koži.”
Čak i kad se ustanovilo da je koža prava, znanstvenici su ostali zbunjeni. Čudnovati kljunaš — čije prvobitno latinsko ime Platypus znači “ravno stopalo” — ima sustav za razmnožavanje koji jako sliči ptičjem, ali ima i mliječne žlijezde. Ova naizgledna kontradikcija nametnula je pitanje: Da li ovo nevjerojatno stvorenje nese ili ne nese jaja?
Nakon mnogo godina prepiranja, ustanovilo se da je kljunaš stvarno snio jaja. No činilo se da je svako otkriće samo doprinijelo složenosti problema. Kako biste vi klasificirali stvorenje koje (1) nese jaja ali ima mliječne žlijezde; (2) ima krzno a k tome i pačji kljun te (3) ima kostur s obilježjima hladnokrvnog gmaza, a ipak je toplokrvno?
S vremenom, znanstvenici su se složili da je čudnovati kljunaš sisavac iz reda jednootvora. Jednootvori, kao i gmazovi, imaju jedan tjelesni otvor za prolaz jaja, sperme, fekalija i urina. Pored kljunaša jedini živući jednootvor je kljunasti ježak. Znanstveno ime koje je dano čudnovatom kljunašu glasi Ornithorhynchus anatinus, što znači “patkolika životinja s ptičjim kljunom”.
Posjetimo čudnovatog kljunaša
Mogli bismo otići u zoološki vrt, ali ništa se ne može usporediti s motrenjem tajnovitog kljunaša u divljini — nečim što je čak i rijetko koji Australac ikada učinio. Naša potraga započinje u istočnoj Australiji, u Blue Mountainsu zapadno od Sydneya, iako bi za to mogle poslužiti i mnoge rijeke, potoci i slatkovodna jezera na istoku Australije.
Prije zore dolazimo na stari drveni most ponad eukaliptusom obrubljene rijeke, mirne kao ulje. Strpljivo i tiho promatramo vodu i čekamo da se pojavi obris koji jedva da viri iz vode. Uskoro bivamo nagrađeni. Oko 50 metara uzvodno, pojavljuje se jedna kontura i plovi prema nama. Moramo ostati savršeno mirni.
Mnoštvo valića koji se šire od njegovog kljuna potvrđuje da je to čudnovati kljunaš. Ti izdajnički valići nastaju kada melje hranu koju je nagomilao u vrećicama na svojim obrazima dok je rovao po riječnom koritu. Iako varira u odnosu na doba godine, njegov se jelovnik sastoji prvenstveno od crva, larvi insekata i slatkovodnih račića.
Iznenađuje li vas to što je čudnovati kljunaš tako malen? Većinu ljudi to iznenadi. Oni kljunaša zamišljaju velikog poput dabra ili vidre. No, kao što možete vidjeti, on je čak manji od prosječno velike kućne mačke. Veličina mužjakâ varira između 45 i 60 centimetara u dužinu, a teže jedan do dva i po kilograma. Ženke su nešto manje.
Tjeran naizmjeničnim zamasima svojih prednjih nogu s plivaćim kožicama, on tiho zaranja i ostaje pod vodom minutu ili dvije dok grabi svojim putem ispod mosta. Stražnje noge, koje su samo djelomično prekrivene plivaćom kožicom, ne koriste se za pokretanje nego služe kao kormila, i prilikom plivanja rade u harmoniji s repom. Služe mu i za to da čvrsto usidri svoje tijelo kad kopa brlog.
Ako ga se uznemiri, kljunaš zaroni uz čujan pljusak, i to znači da ga više nećemo vidjeti! Stoga razgovaramo samo kada je pod vodom. “Kako taj mališa podnosi hladnoću”, možda ćete prošaptati, “posebno u zimskim ledenim vodama?” Kljunaš se dobro nosi s njom, i to zbog dvije stvari: metabolizma koji vrlo brzo proizvodi energiju, te ga tako grije iznutra, i gustog krzna koje zadržava toplinu.
Taj zapanjujući kljun
Mek, gumasti kljun čudnovatog kljunaša vrlo je kompleksan. Načičkan je receptorima za opip i električnu aktivnost. Na dnu rijeke kljunaš lagano krivuda svojim kljunom s jedne na drugu stranu kao da skenira, pronalazeći čak i slaba električna polja koja nastaju uslijed mišićnih kontrakcija njegovog plijena. Dok je pod vodom, kljunašu je kljun glavni kontakt sa svijetom, jer su mu oči, uši i nos čvrsto zatvoreni.
Čuvajte se tih pandži!
Ako je naš maleni prijatelj mužjak, njegove su stražnje noge kod gležnjeva naoružane dvjema pandžama koje su povezane s dvije otrovne žlijezde u predjelu natkoljenice. On energično zarije obje pandže u napadačevo meso na način koji pomalo sliči jahaču koji mamuzne svog konja. Ubrzo nakon početnog šoka, žrtva počinje trpjeti oštru bol i pojavljuje se lokalna oteklina.
Međutim, u zatočeništvu kljunaš može biti pitom poput psića. Healesville Sanctuary (Victoria), koji već desetljećima drži te životinje, izvještava da je jedan od prvih stanovnika znao “satima zabavljati posjetioce, toliko se valjajući da je imao ogrebotine po trbuščiću (...). Tisuće posjetilaca hrlilo je da vidi ovu neobičnu životinjicu.”
Ovaj naš zaranja posljednji put za danas upravo dok jutarnje sunce proviruje preko gorskog lanca nama na istoku. Preko noći je pojeo hrane u količini većoj od jedne petine svoje težine. Dok izranja iz vode, plivaće kožice na njegovim prednjim nogama se uvrnu, otkrivajući snažne kandže. Sada pliva prema jednom od svojih mnogobrojnih brloga, koje je mudro iskopao među korijenjem drveća radi zaštite od erozije i urušavanja. Brlozi za polaganje jaja obično su dugi oko osam metara, no dužina ostalih brloga kreće se između jednog i skoro trideset metara, a mogu imati i mnoge postranične odvojke. Brlozi mu pružaju i zaštitu od vrlo visokih i niskih temperatura, čineći ih udobnim nastambama u kojima ženke podižu svoje mlade.
Vrijeme polaganja jaja
U proljeće ženka odlazi u vegetacijom obraslu odaju u jednom od svojih dubljih brloga i nese jedno do tri (obično dva) jajeta veličine palčanog nokta. Ona leži na jajima grijući ih tako da ih prekrije svojim tijelom i debelim repom. Nakon približno deset dana, mladi se izvale iz svojih kožastih ljuski i hrane se mlijekom iz majčine dvije mliječne žlijezde. Usput, ženka kljunaša sama podiže svoje mlade; ustanovljeno je da se ovi sisavci ne združuju u par na duge staze.
Otprilike do veljače, nakon troipomjesečnog intenzivnog rasta, mladunci su spremni za vodu. Budući da vode mogu podržavati život samo određenom broju životinja, mladi će možda potražiti manje nastanjene vode, čak tako da će prijeći opasna kopnena područja da bi ih pronašli.
U zatočeništvu kljunaši žive i do preko 20 godina, ali u divljini mnogi ne požive toliko dugo. Suša i poplava ubiru svoj danak, a stradavaju i uslijed grabeža goana (velikih monitor guštera), lisica, velikih ptica grabljivica te, gore na sjeveru u Queenslandu, čak i od krokodila. Ipak, čovjek predstavlja najveću prijetnju čudnovatim kljunašima, ne time što bi ih namjerno ubijao (kljunaši su sada strogo zaštićeni), nego time što nemilosrdno zadire u njihovo stanište.
Ako ikada posjetite Australiju, i sami možete promotriti našu jedinstvenu malenu patkokljunu mješavinu u njenom prirodnom staništu, jer nigdje drugdje na svijetu nećete nijednu vidjeti u divljini. Uz dopuštenje čudnovatog kljunaša, iskusit ćete još jedan aspekt Stvoriteljeve bezgranične maštovitosti — a i smisla za humor.
[Slika na stranici 17]
Kljunaša kroz vodu pokreću noge s plivaćim kožicama
[Zahvala]
Ljubaznošću Zoološkog vrta Taronga
[Slika na stranici 17]
Manji od prosječno velike kućne mačke, kljunaš teži jedan do dva i po kilograma
[Zahvala]
Ljubaznošću dr. Toma Granta
[Slika na stranici 17]
Njegov visoko osjetljivi kljun nalazi plijen ispod vode. (Ovaj je kljunaš u Healesville Sanctuaryu)
[Zahvala]
Ljubaznošću Healesville Sanctuarya
[Zahvala na stranici 16]
Fotografija: Ljubaznošću dr. Toma Granta