Singapur — azijski potamnjeli dragulj
TRAS! Teška željezna vrata Zatvora za žene Changi u Singapuru zlokobno su se treskom zatvorila za krhkom 71-godišnjom kršćanskom udovicom. Kao Jehovin svjedok pokušala je objasniti svoj stav predsjedavajućem sucu: “Ja ne predstavljam prijetnju za ovu vlast.”
Tras! Slijedila ju je 72-godišnja baka, još jedna kršćanka. Njen prijestup? Posjedovanje četiri biblijske publikacije Društva Watch Tower, uključujući i osobni primjerak Biblije.
Sveukupno je 64 singapurskih građana, u dobi od 16 do 72 godine, bilo uhapšeno i osuđeno. Četrdesetsedmero njih je dosljedno svojim principima odbilo platiti globu, pa su bili osuđeni na različite kazne zatvora koje su se kretale od jednog do četiri tjedna. Kako se to moglo dogoditi u gradu-državi koji su neki opisali kao jedno od najboljih mjesta za život na čitavom svijetu? Kako se to moglo dogoditi u gradu-državi koji je poznat širom svijeta po svojoj ekonomskoj stabilnosti, izvanrednom napretku i modernim građevinama kao i po svojoj navodnoj vjerskoj toleranciji?
Moderan grad-država
Prije svega, recimo nekoliko riječi o njegovoj povijesti. Suvremena priča o Singapuru počela je 1819. godine s dolaskom Britanca Sir Thomasa Stamforda Rafflesa. Raffles, predstavnik Istočnoindijske kompanije, tražio je polaznu točku za poslovne transakcije u Istočnom svijetu. Odlučio je pomno razgledati Singapur. Tako je osnovana trgovačka baza koja je utjecala na razvoj istočne Azije sve do današnjeg dana.
Prije nego što je Singapur stekao nezavisnost, opisivalo ga se kao zapušten grad. Danas ga nitko ne bi tako opisao. Baš nasuprot. U proteklih 30 godina je gotovo čitav grad iznova bio izgrađen, zadržavajući, tamo gdje je to bilo moguće, karakter starog grada bilo tako da su sačuvana pročelja starijih zgrada ili tako da se čitava povijesna zdanja uklopilo u moderne građevine. Singapur je postao raskršće pomorskog prometa na Istoku, u čijoj luci istovremeno zna biti čak i do 800 brodova. Suvremena visokotehnološka oprema omogućava ogromnom kontejnerskom brodu da u svega nekoliko sati izvrši istovar i ponovni utovar. U poslovnoj gradskoj jezgri, zemljišta i poslovni prostori nude se i prodaju po cijenama koje se kreću oko 60 000 dolara po kvadratnom metru.
Broj od otprilike 3 400 000 stanovnika tvori vrlo šarolika populacija Kineza, Malajaca, Indijaca, Evropljana i drugih. Među jezicima koji se tu govore jesu mandarinski, malajski, tamil i engleski.
Osamdeset i tri kilometra nadzemnih i podzemnih brzih tranzitnih puteva omogućavaju Singapuru jedan od najsuvremenijih, efikasnih transportnih sustava u svijetu. Zeleni parkovi razbacani su po čitavom gradu, razbijajući krajolik koji se odlikuje visokim zgradama modernog dizajna. Ono što turist koji prvi put dođe “mora vidjeti” jest potpuno renoviran Hotel Raffles, koji je sada označen nacionalnim spomenikom, budući da potječe još iz 1889. godine. Drugo što bi morao vidjeti jest botanički i hortikulturni centar koji se prostire na 52 hektra, od čega su 4 hektra očuvane džungle, gdje su nekada krstarili tigrovi.
Zajamčena sloboda vjeroispovijedi
Kao nadopunu svom neusporedivom ekonomskom napretku, Singapur svim svojim stanovnicima obećava slobodu vjeroispovijedi. No nažalost, Singapur ne ispunjava svoje obećanje. Ljudi koji su povezani sa skupštinom Jehovinih svjedoka naročito su otkrili istinitost toga.
Ustav Republike Singapur, u članku 15(1), temeljno jamči slobodu obožavanja: “Svaka osoba ima pravo da ispovijeda i prakticira svoju religiju te da je širi.”
Članak 15(3) Ustava jamči: “Svaka vjerska grupa ima pravo —
(a) obavljati vlastite vjerske poslove;
(b) osnovati i upravljati institucijama za vjerske ili karitativne svrhe; te
(c) nabaviti i posjedovati imovinu te zadržati je i raspolagati njome u skladu sa zakonom.”
Još 1936. godine Jehovini su svjedoci bili dio singapurske društvene zajednice. Mnoge su godine održavali redovite skupštinske sastanke u svojoj Dvorani Kraljevstva koja se nalazi na adresi 8 Exeter Road, točno preko puta tržnice na kojoj uvijek ima puno ljudi. Skupština je cvjetala, istovremeno doprinoseći na svoj jedinstven način stabilnosti društvenog života.
Jehovini svjedoci zabranjeni
Sve to promijenilo se 12. siječnja 1972. godine. Prema Zakonu o državnoj zabrani, glavi 109, izdan je nalog za protjerivanje kojim je kršćanskim misionarima Normanu Davidu Bellottiu i njegovoj supruzi Gladys, koji su 23 godine živjeli u Singapuru, bilo naređeno da napuste zemlju. Ubrzo nakon toga uslijedila je odluka o oduzimanju zakonske registracije singapurskoj skupštini Jehovinih svjedoka. Za samo nekoliko sati policija je zaplijenila Dvoranu Kraljevstva, razbivši ulazna vrata. Gotovo odmah iza toga izdana je službena zabrana sve literature Društva Watch Tower. Tako je započelo razdoblje pritiska na Jehovine svjedoke.
Dvoranu Kraljevstva država je kasnije, u okviru svog arbitražnog postupka, prodala i sve to zbilo se bez ikakve prethodne obavijesti — bez ikakvog saslušavanja, bez ikakvog sudskog procesa te bez ikakve mogućnosti dane suprotnoj strani da nešto poduzme.
Singapurska je vlada uvijek iznova navodila kao pravni razlog za totalnu zabranu nesudjelovanje Jehovinih svjedoka u vojnoj službi. Još je 29. prosinca 1995. gosp. K. Kesavapany, singapurski stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, u pismu upućenom Nj. Eksc. Ibrahimu Fallu, pomoćniku generalnog sekretara za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, naveo sljedeće:
“Razlozi za zabranu pokreta Jehovinih svjedoka koju je izdala moja vlada tiču se nacionalne sigurnosti. Daljnje postojanje ovog pokreta bilo bi nauštrb dobrobiti javnosti i reda u Singapuru. Ono što je prirodno uslijedilo nakon oduzimanja zakonske registracije Jehovinim svjedocima, a što je bilo neophodno, bila je zabrana svih njihovih publikacija kako bi se učvrstila zabrana pokreta te suzbilo širenje i prenošenje njihovih vjerovanja.”
S obzirom na prigovor povezan s prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Singapura, trebalo bi se istaknuti da je broj mladih muškaraca koji odbijaju vojnu službu u prosjeku pet na godinu. Singapur izdržava vojnu silu koja broji oko 300 000 vojnika. Singapurska je vlada odbila da uopće i razmotri mogućnost civilne nacionalne službe za šačicu ljudi kojih se to ticalo.
Otvoreni pritisak
Nakon nekoliko godina nepostojane tolerancije, godine 1992. započelo je novo razdoblje otvorenog gaženja ljudskih prava kad je nekoliko ljudi bilo uhapšeno — pod optužbom posjedovanja zabranjene literature na temelju Zakona o nepoželjnim publikacijama. Društvo Watch Tower je 1994. poslalo u Singapur 75-godišnjeg W. Glena Howa, kraljičinog pravobranitelja, odvjetnika koji je čitav svoj život Jehovin svjedok. Priznanje koje mu je donio položaj kraljičinog pravobranitelja omogućilo mu je da se pojavi pred singapurskim sudovima. S obzirom na jamstvo koje u pogledu vjeroispovijedi pruža Ustav, podnio je žalbu Vrhovnom sudu Singapura, kao i pravni zahtjev da se preispita zakonitost izvršenih hapšenja te zabrane koja je donesena 1972. godine. Dana 8. kolovoza 1994. glavni je sudac Vrhovnog suda Singapura, Yong Pung How, odbacio žalbu. I daljnji napori da se uloži žalba na presudu bili su bez uspjeha.
Početkom 1995. činilo se da je pravni zahtjev za preispitivanje zakonitosti hapšenjâ koji se temeljio na singapurskom Ustavu pokrenuo još represivnije mjere. Prema planu nazvanom Operacija nada, izvedenom u vojnom stilu, policajci u civilu Odjela za tajna društva kriminalističke službe upali su na nekoliko kršćanskih sastanaka gdje su bile okupljene male grupe, a koji su se održavali u privatnim domovima. Otprilike 70 policajaca, zajedno s vojnim policajcima koji su im služili kao podrška u operaciji, izvršilo je racije u stilu komandosa, a rezultat je bio 69 uhapšenih osoba. Sve se osobe prebacilo do mjestâ gdje ih se službeno preslušavalo, neke se cijelu noć ispitivalo, a sve su osobe na kraju bile optužene zbog prisustvovanja sastancima Jehovinih svjedoka i posjedovanja biblijskih publikacija. Neke su čak 18 sati držali u izolaciji, ne dozvoljavajući im čak ni da telefoniraju svojoj obitelji.
Tužbe pokrenute protiv stranih državljana bile su povučene. No 64 njih koji su singapurski građani izvedeno je pred sud krajem 1995. i početkom 1996. Sve 64 osobe proglašene su krivima. Četrdesetsedmero njih, u dobi između 16 i 72 godine, nije platilo globe koje su iznosile tisuće dolara, pa su izdržali zatvorsku kaznu od jednog do četiri tjedna.
Prije nego što su muškarce i žene smjestili u njihove ćelije, svukli su ih dogola i pretražili u prisutnosti nekoliko osoba. Nekim su ženama naredili da rašire ruke, čučnu pet puta te otvore svoja usta i podignu jezik. Najmanje je jednoj ženi bilo naređeno da prstima otvori svoj anus. U zatvoru su neki muškarci morali piti vodu iz nužnika. Prema nekim mladim ženama postupalo se kao prema opasnim kriminalkama budući da su cijelu kaznu provele u samici i dobivale pola obroka. Neki su zatvorski čuvari odbili Svjedocima dati čak i Bibliju.
No pogledajmo nekoliko komentara nekih od žena koje su bile zatvorene. Ono što su njihovi neposredni izvještaji otkrili u oštrom je kontrastu s lijepom fasadom ovog modernog grada.
“Ćelija je bila prljava. Umivaonik i nužnik bili su u užasnom stanju. Bili su sluzavi i prljavi. Ispod klupe na kojoj sam sjedila bilo je paučine i prljavštine.”
“Naredili su mi da se svučem dogola, a zatim su mi dali zatvorsku odjeću, posudicu za sapun (bez sapuna) i četkicu za zube. Druge su mi zatvorenice iz ćelije rekle da oni koji izdržavaju male kazne zatvora ne dobivaju pastu za zube i toaletni papir.”
“Bilo nas je 20 u ćeliji. Zahod je bio tipa čučavca, ograđen zidom koji mi je dosezao do struka. Kupaonica je imala samo jedan tuš i jedan umivaonik sa slavinom. Morali smo se kupati u grupama po šest osoba — svi smo se u ćeliji morali ujutro za pola sata istuširati.”
Usprkos traumatičnom iskustvu u zatvoru, svi su smatrali da je prednost služiti Bogu — uvijek, svagdje i pod svim okolnostima. Zapazite sljedeći komentar jedne tinejdžerke:
“Od trenutka kad sam stupila u zatvor, stalno sam samu sebe podsjećala na razlog zašto sam ovdje. Svaki dan sam se molila Jehovi da posluša moju molitvu i da me ne napusti. Osjetila sam da je odgovorio na moje molitve budući da mi je njegov sveti duh pomogao da izdržim. Tek tada sam uvidjela koliko smo bliski i saznanje da me on čuva izuzetno me osnažilo. Smatram to prednošću da sam zbog njegovog imena mogla proći ovu kušnju.”
Novine širom svijeta brzo su saznale za ovaj događaj. Tisak u Australiji, Evropi, Hong Kongu, Kanadi, Maleziji, Sjedinjenim Državama te u drugim zemljama izvijestio je više puta o tim događajima. Kanadski The Toronto Star sljedećim je naslovom sažeo gnjev koji se tada osjećao: “Bakica osuđena zbog posjedovanja Biblije.” Istina, u svijetu se događa mnogo ozbiljnih problema koji pogađaju daleko veći broj ljudi, ali u ovom slučaju zapanjeni su ljudi posvuda postavljali isto pitanje. “U Singapuru?”
Teško je razumjeti zašto bi religija koja uz punu zaštitu zakona javno djeluje u više od 200 zemalja svijeta trebala postati predmet progonstva u Singapuru. Još je teže to bilo shvatiti kad uzmemo u obzir da se ni prema jednoj religiji u Singapuru nije tako nerazumno i tako samovoljno postupalo.
Doista, jedan pomoćnik višeg inspektora policije koji je vodio akciju racije na Jehovine svjedoke priznao je sudu da je to bio jedini put da je njemu i njegovim policajcima bilo naređeno da prekinu neki vjerski sastanak. Sljedeći navodi su iz prijepisa iskaza svjedoka:
P (svjedoku): Da li vam je poznato da je Odjel za tajna društva ikad vodio istragu i proganjao bilo koju religioznu grupu koja nije zakonski registrirana osim Jehovinih svjedoka?
O: Koliko je meni poznato ne.
Zatim se ispitivanje nastavilo.
P (svjedoku): Jeste li osobno ikada izvršili sličnu raciju na neku malu religioznu grupu, koja se sastaje u nečijem domu i koja u skladu sa Zakonom o društvima nije registrirana?
O: Nisam.
Poziv na akciju
I Amnesty International i Međunarodna odvjetnička komora poslali su svog posebnog promatrača da prati koliko se pošteno odvijaju suđenja. Nepristrani promatrač Amnesty Internationala, Andrew Raffell, koji je i sam odvjetnik u Hong Kongu, rekao je sljedeće: “Naveo sam u svom izvještaju da se suđenje doimalo kao predstava.” Kasnije je objasnio da državni službenici koji su bili pozvani kao svjedoci nisu bili u stanju objasniti sudu zašto se literatura Jehovinih svjedoka smatra nepoželjnom. Raffell je naveo neke od zabranjenih biblijskih publikacija, uključujući i Gdje pronaći pravu sreću i Učini svoju mladost uspješnom. Dodao je da se te publikacije ne mogu istinski smatrati nepoželjnima u bilo kojem smislu te riječi.
Promatrač iz Međunarodne odvjetničke komore, Cecil Rajendra, izjavio je sljedeće:
“Meni je kao promatraču od samog početka bilo očito da je cijelo to suđenje ustvari bila (...) farsa naoko izvedena da bi se cijelom svijetu pokazalo da je u Singapuru demokracija još uvijek na snazi.
Ishod je bio već unaprijed poznat i nije bilo ni zrnca sumnje prije, tijekom i na kraju suđenja da će svi optuženi biti proglašeni krivima prema optužbi.
Iako se suđenje odvijalo na nižem sudu, a optužbe su se ustvari odnosile na manja kršenja Zakona o društvima, atmosfera koja je vladala oko sudnice bila je atmosfera ispunjena strahom i prijetnjom.
Bilo je to uglavnom zbog činjenice da je ništa manje nego 10 uniformiranih policajaca bilo tamo postavljeno (6 u sudnici i 4 izvan sudnice) i nekoliko specijalaca u civilu iz Odjela za tajna društva, koji su sjedili na galeriji.”
Komentirajući sam tok suđenja, Rajendra je nastavio:
“Gore spomenuti sudac se dok sam promatrao suđenje (kao i tijekom cijelog suđenja, kao što prijepisi zapisnika pokazuju) nije primjerno ponašao. (...) Protiv svih normi nepristranog suđenja sudac je stalno iznova intervenirao u korist tužitelja i sprečavao da obrana unakrsno ispita tužiteljeve svjedoke u vezi s dokaznim materijalom kao, naprimjer, kad je tužitelj podnio kao dokazni materijal Bibliju, prijevod King James, kako bi pokazao da je optuženi posjedovao zabranjene publikacije!”
Gaženje ljudskih prava u Singapuru toliko je pobudilo zanimanje međunarodne javnosti da je belgijski časopis pod nazivom Human Rights Without Frontiers na 18 stranica objavio izvještaj koji se isključivo bavio napadom singapurskih vlasti na Jehovine svjedoke. Pišući u uvodniku, glavni je urednik tog časopisa, Willy Fautré, najkraće definirao stvarni stupanj ljudske slobode koji vlada u bilo kojoj političkoj državi:
“Iako je vjerska sloboda jedan od najboljih pokazatelja općeg stanja u kojem se nalazi ljudska sloboda u bilo kojem društvu, vrlo je malo svjetovnih organizacija za ljudska prava uključeno bilo u proces eliminiranja tih oblika diskriminacije i netolerancije koje se zasnivaju na religiji ili uvjerenju, bilo u razvijanje politike koja bi štitila i unapređivala vjersku slobodu.”
Human Rights Without Frontiers je objavio svoju listu savjeta tiskanu masnim slovima na poleđini zadnje stranice svog izvještaja.
Jehovini svjedoci su korisni građani za Singapur. Oni poštuju prava svojih bližnjih i neće protiv njih počiniti nikakvo zlodjelo. Niti jedan građanin Singapura ne treba se brinuti da će u njegov dom provaliti neki Jehovin svjedok ili da će ga neki Jehovin svjedok opljačkati, pretući ili silovati.
Njihova dobrovoljna javna propovjednička služba jača i unapređuje obiteljski život i odgaja dobre građane. Oni vode besplatne biblijske studije s bilo kim tko želi saznati izgrađujuća biblijska načela te kako ih primijeniti u svom životu. Njihovi sastanci za proučavanje Biblije i molitva dio su njihovog kršćanskog obrazovanja. Oni su na temelju tog obrazovanja postali uzoriti građani.
Građani Singapura koji poštuju svoju republiku i žele joj sve najbolje u budućnosti trebali bi potaknuti svoju vladu da iznova razmotri zakonski položaj Jehovinih svjedoka u singapurskom društvu. Vrijeme je da im se ukinu sankcije i da im se vrati ono na što svaki građanin ima pravo — sloboda obožavanja.
[Okvir na stranici 26]
Svijet promatra
1. “Kad je singapurska policija jedne noći prošle veljače upala u pet domova, izvršivši prepad u vojnom stilu, uhapsila je 69 ljudi, muškaraca, žena i tinejdžera, i odvela ih u policijsku upravu radi ispitivanja. Tako nije trebao završiti sastanak za proučavanje Biblije” (The Ottawa Citizen, Kanada, 28. prosinca 1995, stranica A10).
2. “Svi oni koji se zanimaju za vjersku slobodu i pravo savjesti doživjeli bi pravo zadovoljstvo kad bi singapurska vlada ispravila svoje gledište u vezi s pripadnicima ovog nevinog i bezopasnog naroda te im dozvolila da bez straha ili smetnje prakticiraju i šire svoju vjeru” (profesor Bryan R. Wilson sa Sveučilišta u Oxfordu, Engleska).
3. “U seriji suđenja koja su pokrenula proteste međunarodnih grupa za građanske slobode, singapurski su sudovi od prošlog studenog osudili 63 Jehovina svjedoka” (Asahi Evening News, Japan, 19. siječnja 1996, stranica 3).
4. “Jehovinim svjedocima treba dozvoliti da se sastaju i prakticiraju svoju religiju u miru, bez prijetnje hapšenja i zatvaranja. Sloboda vjeroispovijedi temeljno je pravo koje jamči singapurski Ustav” (Amnesty International, 22. studenog 1995).
5. Chan Siu-ching, predsjednica Komisije za pravdu i mir hongkonške katoličke biskupije, u svom je pismu Lee Kuan Yewu, počasnom ministru pri Uredu premijera, od 1. lipnja 1995. navela sljedeće: “Čak i ako singapurska vlada drži da oni koji odbijaju vojnu službu krše zakon te da ih zbog toga treba izvesti pred sud, ono što je najvažnije jest to da drugi članovi koji samo prisustvuju religioznim sastancima u svrhu obožavanja ne bi trebali tome podlijegati. (...)
Stoga pišemo da bismo zamolili vašu vladu:
1. da ne stavlja zabranu na Jehovine svjedoke kako bi oni mogli uživati slobodu obožavanja i savjesti;
2. da više ne pokreće tužbe protiv pripadnika Jehovinih svjedoka koji samo prisustvuju sastancima religiozne naravi;
3. da oslobodi one pripadnike Jehovinih svjedoka koji su nedavno bili uhapšeni samo zbog sudjelovanja u religioznim aktivnostima.”
[Slika na stranici 23]
Jehovini svjedoci u sudnici nakon što su pokrenute tužbe
[Slika na stranici 23]
Ova 71-godišnja Svjedokinja rekla je sucu: “Ja ne predstavljam prijetnju za ovu vlast.” No, svejedno je bila zatvorena