Otmice — komercijalizirani teror
“OTMICA nije isto što i zločin počinjen nad imovinom. To je neiskren, okrutan i bezosjećajan način ophođenja s temeljnom ljudskom grupom, obitelji”, kaže Mark Bles u svojoj knjizi The Kidnap Business. Otmica kod članova obitelji izaziva emocionalni košmar. Oni iz minute u minutu i iz sata u sat osjećaju čas nadu, čas očaj, dok se bore s osjećajima krivnje, mržnje i bespomoćnosti. Ta noćna mora može potrajati danima, tjednima, mjesecima, a ponekad čak i godinama.
U svojoj nemilosrdnoj težnji za novcem otmičari nastoje izvući korist iz osjećaja koji vladaju unutar obitelji. Jedna banda otmičara svoju je žrtvu prisilila da u otvorenom pismu upućenom sredstvima javnog informiranja napiše sljedeće: “Molim sredstva javnog informiranja da se ovo posvuda objavi jer ako se ne vratim, neće biti krivi samo moji otmičari nego i moja obitelj, kojoj je više stalo do novca nego do mene.” U Italiji su otmičari vršili pritisak da se plati otkupnina tako što bi odsjekli dijelove tijela i poslali ih rodbini ili televizijskim stanicama. Jedan je meksički otmičar čak mučio svoje žrtve dok je telefonskim putem pregovarao s njihovom obitelji.
S druge strane, neki otmičari pokušavaju steći naklonost svojih žrtava. Naprimjer, na Filipinima su otmičari jednog biznismena držali u luksuznom hotelu u Manili, gdje su mu davali alkoholna pića i dovodili prostitutke da ga zabavljaju, sve dok otkupnina nije bila isplaćena. Međutim, većina je žrtava negdje zatvorena, a o njihovim fizičkim ili higijenskim potrebama vodi se malo brige. Mnoge se brutalno zlostavlja. U svakom slučaju, žrtva je uvijek u strahu pitajući se što će biti s njom.
Izaći na kraj s traumom
Čak i nakon što su oslobođene, žrtve mogu nositi dugotrajne emocionalne ožiljke. Jedna medicinska sestra iz Švedske koja je bila oteta u Somaliji iznijela je ovo mišljenje: “Postoji jedna stvar koja je važnija od svega drugog. Morate razgovarati s prijateljima i rodbinom te zatražiti profesionalnu pomoć ako vam je potrebna.”
Psihoterapeuti su razvili metodu kojom pomažu takvim žrtvama. Na nekoliko kratkih sastanaka žrtve analiziraju svoje iskustvo uz stručnu pomoć prije nego što se susretnu sa svojom obitelji i vrate u normalan život. “Terapija koja se primijeni brzo nakon događaja smanjuje rizik od trajnog oštećenja”, kaže Rigmor Gillberg, psihoterapeut specijaliziran za krizne situacije pri Crvenom križu.
Još neke posljedice
Žrtve i njihove obitelji nisu jedine na koje otmica ostavlja traga. Strah od otmice može prekinuti turizam i usporiti investiranja; on također stvara osjećaj nesigurnosti u društvu. Godine 1997. u samo nekoliko mjeseci šest međunarodnih tvrtki iselilo je s Filipina zbog prijetnje otmice. Jedna Filipinka koja radi za grupu pod imenom Građani protiv zločina uzviknula je: “Naš se život pretvorio u noćnu moru.”
Članak u časopisu The Arizona Republic kaže: “Među meksičkim direktorima strah od otmice graniči s histerijom, i to posve opravdano.” Brazilski časopis Veja izvještava da su otmičari i pljačkaši zamijenili čudovišta u noćnim morama brazilske djece. Na Tajvanu se u školama uči kako spriječiti otmicu, a u Sjedinjenim Državama u vrtićima su instalirane sigurnosne kamere kako ne bi došlo do otmice.
Savjetnici za pružanje zaštite doživljavaju poslovni procvat
Porast otmica i popratnih delikatnih pitanja urodili su procvatom privatnih agencija za pružanje zaštite. U brazilskom gradu Rio de Janeiru postoji više od 500 takvih agencija, čiji prihod iznosi 1,8 milijardi dolara.
Otvara se sve više međunarodnih agencija za pružanje zaštite koje uče kako izbjeći otmicu, objavljuju izvještaje o opasnim područjima i vode pregovore o otkupninama. Agencije pružaju savjete obiteljima i tvrtkama, učeći ih strategijama koje koriste otmičari i pomažući im da sve to psihički izdrže. Neke agencije čak nastoje uhvatiti otmičare i vratiti otkupninu nakon što je talac oslobođen. Doduše, njihove usluge nisu besplatne.
Usprkos takvom uloženom trudu, u mnogim zemljama ima sve više otmica. Komentirajući situaciju u Latinskoj Americi, Richard Johnson, potpredsjednik agencije Seitlin & Company, kaže: “Možemo očekivati da će se broj otmica povećati.”
Razlozi porasta
Stručnjaci navode mnoge razloge tog najnovijeg porasta. Jedan je očajna ekonomska situacija koja vlada u nekim područjima. Neki radnik zadužen za pružanje pomoći u gradu Nalčiku (Rusija) rekao je: “To slavno sredstvo, otmica, najbolji je način da se dođe do novca.” Kaže se da se u nekim bivšim sovjetskim republikama otmicama financiraju privatne vojske lokalnih vojnih vođa.
Ljudi sada više nego ikada prije idu na poslovna ili turistička putovanja, čime se otmičarima koji vrebaju na plijen otvaraju nova područja rada. Unutar pet godina udvostručio se broj otetih stranih državljana. U razdoblju od 1991. do 1997. turisti su bili oteti u oko 26 zemalja.
Odakle su se stvorili svi ti otmičari? Neki vojni sukobi jenjavaju, pa nekadašnji vojnici ostaju bez posla i praznih džepova. Oni imaju sve potrebne vještine da bi se prihvatili tog unosnog posla.
Isto tako, poduzimanje efikasnijih mjera protiv pljački banaka i energične akcije protiv trgovine drogom natjerale su neke kriminalce da umjesto tih poslova prijeđu na otmicu kao izvor zarade. Mike Ackerman, stručnjak koji se bavi otmicama, objasnio je: “S obzirom na to da smo u svim društvima poduzeli korake zbog kojih je sada teže počiniti zločine nad imovinom, došlo je do povećanja zločina nad ljudima.” I javno objavljivanje visokih svota otkupnine može privući potencijalne otmičare.
Motivi nisu uvijek isti
Većina otmičara želi novac i samo novac. Zatražene otkupnine variraju od samo šake dolara do rekordnih 60 milijuna dolara plaćenih za jednog hongkonškog poduzetnika koji se obogatio na nekretninama, a nikada nije bio oslobođen iako je novac bio isplaćen.
S druge strane, neki su otmičari svoje žrtve koristili da bi se cjenkali za publicitet, hranu, lijekove, radioprijemnike, automobile te nove škole, ceste i bolnice. Jedan direktor otet u Aziji bio je oslobođen nakon što su otmičari dobili košarkaške dresove i lopte. Isto tako, neke grupe koriste otmice da bi plašile i zastrašivale strane ulagače i turiste, a cilj im je spriječiti eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava.
Dakle, motiva, sredstava, potencijalnih otmičara ili žrtava ne manjka. Ima li jednako tako puno rješenja? Koja su neka od njih i mogu li ona uistinu riješiti taj problem? Prije nego što odgovorimo na ta pitanja, razmotrimo neke dublje, skrivene uzroke procvata otmičarskog biznisa.
[Okvir na stranici 5]
Ako ste oteti
Oni koji su proučavali ovu temu nude sljedeće prijedloge ljudima koji bi mogli biti oteti.
• Surađujte; nemojte biti tvrdoglavi. S taocima koji se suprotstavljaju češće se grubo postupa i postoji veći rizik da će biti ubijeni ili izdvojeni za mučenje.
• Ne paničarite. Imajte na umu da većina žrtava preživi otmicu.
• Smislite neki način praćenja vremena.
• Pokušajte uspostaviti neku vrstu dnevne rutine.
• Vježbajte, čak i ako se ne možete puno kretati.
• Koristite moć zapažanja; pokušajte zapamtiti detalje, zvukove i mirise. Saznajte detalje o svojim otmičarima.
• Ako je moguće, pričajte o sporednim stvarima i pokušajte uspostaviti komunikaciju. Manja je vjerojatnost da će vas otmičari ozlijediti ili ubiti ukoliko na vas budu gledali kao na osobu.
• Na pristojan način dajte im do znanja koje su vaše potrebe.
• Nikada ne pokušavajte sami pregovarati o svojoj otkupnini.
• Ako se nađete usred akcije spašavanja, bacite se na pod i ništa ne poduzimajte dok čekate da sve prođe.
[Okvir na stranici 6]
Osiguranje u slučaju otmice — sporna tema
Posao koji je u procvatu, a povezan je s porastom otmica je osiguranje. Tijekom 1990-ih Lloyd’s of London imao je 50-postotni godišnji porast osiguranja u slučaju otmice. Sve više tvrtki nudi takvo osiguranje. Ono pokriva troškove pregovarača, isplaćivanja otkupnine, a ponekad i profesionalnih nastojanja da se otkupnina vrati. Međutim, pitanje osiguranja izaziva velike sporove.
Protivnici osiguranja u slučaju otmice tvrde da ono komercijalizira zločin i da nije moralno zarađivati na otmicama. Oni također kažu da osigurana osoba možda neće paziti na osobnu sigurnost te da će osiguranje olakšati otmičarski zadatak iznuđivanja novca, čime se još više potiče ta vrsta kriminala. Neki se čak boje da će to osiguranje ljude ponukati da organiziraju vlastitu otmicu i uzmu novac od osiguranja. Osiguranje u slučaju otmice zakonski je zabranjeno u Italiji, Kolumbiji i Njemačkoj.
Zagovarači tog osiguranja ističu da ono, kao i sva druga osiguranja, omogućava da mnogi ljudi nadoknade štetu koju je pretrpjela samo nekolicina. Oni kažu da to osiguranje stvara određenu mjeru sigurnosti, budući da osiguranim obiteljima i tvrtkama omogućava da si priušte pomoć kvalificiranih profesionalaca koji mogu smanjiti napetost, pregovarati o manjoj otkupnini i olakšati hvatanje otmičara.
[Okvir na stranici 7]
Štokholmski sindrom
Godine 1974. otmica Patty Hearst, kćerke novinskog milijardera Randolpha A. Hearsta, krenula je čudnim tokom kad se ona udružila sa svojim otmičarima i s njima počela sudjelovati u oružanim pljačkama. U jednom drugom slučaju oteti španjolski nogometaš oprostio je svojim otmičarima i zaželio im sve najbolje.
Početkom 1970-ih taj je fenomen nazvan štokholmski sindrom po drami s taocima koja se 1973. odigrala u jednoj banci u Stockholmu (Švedska). Tom su prilikom neki taoci razvili posebno prijateljstvo sa svojim otmičarima. Otetima je takva veza poslužila kao zaštita, kako i objašnjava knjiga Criminal Behavior: “Što se žrtva i otmičar bolje upoznaju, to će se prije svidjeti jedno drugom. Taj fenomen pokazuje da nakon određenog vremenskog perioda postoji sve manja vjerojatnost da će prijestupnik nauditi taocu.”
Jedna žrtva, porijeklom iz Engleske, koja je u Čečeniji bila silovana, rekla je: “Mislim da je čuvar, kad nas je bolje upoznao kao osobe, shvatio da nije u redu što me silovao. Silovanje je prestalo i on se ispričao.”
[Slika na stranici 4]
Za članove obitelji otmica je jedan od najgorih emocionalnih košmara koji se mogu zamisliti i razdire im živce
[Slika na stranici 5]
Žrtve trebaju utjehu
[Slika na stranici 7]
Većina je žrtava negdje zatvorena, a o njihovim fizičkim ili higijenskim potrebama vodi se malo brige