Moj život za Jehovu — pun promjena
Kako je ispričao Smith Bell
“A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana” (Priče Salamunove 4:18, ST).
Ovaj biblijski citat ukazuje na promjene i napredak, i ako pogledam unatrag na sto godina svog života, vidim da je Jehova zaista sve bolje osvjetljavao stazu istine. Od onih, koji se trude služiti mu, to zahtijeva spremnost prihvaćanja promjena i napredak.
Zabranjeno pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije
Prva veća promjena u mom života uslijedila je tokom Prvog svjetskog rata. Još se uvijek (živo) sjećam riječi odštampanih u mjesnim novinama u selu Saskatchewan (Kanada) 1918. godine: “ZABRANJENA: SVRŠENA TAJNA OD C. T. RUSSELLA”. Vjerojatno ta vijest ne bi na mene ostavila tako duboki utisak da to nije bio isti autor, čije je biblijske propovijedi uvijek čitao moj otac u kući gdje sam ja odrastao u blizini White Watera, Manitoba (Vajt Votera). Naročito se dobro sjećam kako se on slagao s propovijedima gospodina Russella, koje su isticale da po Bibliji ne postoji pakao.
Izgledalo je da sada svatko govori o toj knjizi i to je probudilo u meni veliku radoznalost. Zašto je trebalo povući iz javnosti baš jedan komentar na Bibliju? S druge strane, nije li pisalo u članku, da ta knjiga sadrži podrivačke i antiratne izjave? Htio sam po svaku cijenu imati tu knjigu. Koliko sam se god trudio, nisam je mogao nabaviti. Umjesto nje dobio sam drugu knjigu iz iste serije pod naslovom The Divine Plan of the Ages (Božanski plan vjekova). Kad sam je do kraja pročitao i usporedio sa svojom Biblijom, bio sam oduševljen. To je bila istina!
Prije tog vremena moje zanimanje za religiju bilo je od slučaja do slučaja iako sam uspio pročitati jednom cijelu Bibliju. Majka mi je stavila Bibliju među stvari koje sam ponio kad sam sa 22 godine napustio Manitobu da bi još zapadnije u Saskatchewanu (Saskačevanu) podigao svoju farmu. U prvoj zimi, godine 1905. nisam imao više što čitati i počeo sam se ozbiljno baviti Biblijom i istinom koju ona sadrži. Zaključio sam da se u svijetu neće ništa poboljšati prije negoli sotona bude svezan i bačen u bezdan, kako to piše u Otkrivenju 20:1-3.
Saznao sam da moram propovijedati
Nekoliko sljedećih godina prošlo je brzo, oženio sam se i počeo podizati obitelj. No, sada, od kada sam pročitao knjigu Divine Plan (Božanski plan) zaključio sam da ne mogu sjediti skrštenih ruku i čekati da se zbudu prorečeni događaji i nadati se da ću požeti blagoslove. Morao sam govoriti drugima o divnim stvarima koje je Jehova obećao.
Mislio sam da je najbolje početi od svojih susjeda, i oni će sigurno biti sretni kao i ja kad čuju dobru vijest. Počeo sam održavati biblijski studij u našoj kući i pozvao svoje prijatelje sa obližnjih farma da mi se pridruže. Međutim, nije bilo odaziva kako sam ja očekivao i očito su mislili da baš nisam pri zdravoj pameti. Dali su mi do znanja da bi mogao bolje poslužiti općini ako bi postao upravitelj međuvjerske nedjeljne mjesne škole. Složio sam se da odem sljedeću nedjelju u crkvu i onda donesem odluku.
Kad sam došao, rekli su mi da će tog dana raspravljati o temi “Tko je religiozniji — muškarci ili žene?” Nisam ni sačekao propovijed, odmah sam izašao iz crkve s namjerom da se više nikada ne vratim. Kako sam se mogao zadovoljiti takvom besmislicom, kada su mi se oči otvorile i kad sam saznao veoma važnu istinu, koja me je oslobodila straha od vječnog mučenja i objasnila da je smrt stanje slično snu, a da i ne spominjem divnu nadu u vječni život? Biblijska nauka o uskrsnuću bila je velika utjeha za moju ženu i mene, jer su nam umrle dvije kćerke. Nestala je naša ogorčenost kad smo saznali da ih Bog nije uzeo k sebi da bi nastanio nebo sa još više anđela (Propovjednik 9:5, 10; Izaija 25:8; Ivan 5:29; Otkrivenje 21:3-5).
Otprilike u to vrijeme stupio sam u vezu s drugim zainteresiranim Istraživačima Biblije na području Vilkija, koji je bio najbliži grad i tako je bila osnovana skupština od oko tuceta osoba. Skoro odmah sam bio određen da vodim naše tjedne razgovore na temelju Kule stražare, koji su se održavali nedjeljom. Tu odgovornost sam dobio još prije krštenja.
Promjene u mom stanovištu
Kršten sam 1922. godine. Kratko poslije mene slijedilo je krštenje i moje žene i tako je došlo do druge promjene. Istupio sam iz općinskog odbora. Shvatio sam da moja vjernost ne može biti podijeljena. Nisam mogao ići ljudima tog kraja i govoriti im da će nas Božje Kraljevstvo osloboditi svih nepravdi u svijetu, a da i dalje podupirem ljudske napore. To posebno nisam mogao činiti kad Biblija jasno kaže da su oni osuđeni na propast (Otkrivenje 19:11-18).
Radi jako sporih prijevoznih sredstava tih dana naša je služba propovijedanja izgledala nešto drugačija nego danas. Izabrali bi određeni školski okrug i govorili u svakoj kući. Proveli bi tako cijeli dan pozivajući ih da dođu te nedjelje u školsku zgradu da čuju jedno biblijsko predavanje. Sjećam se da sam jedne nedjelje išao s jednim bratom od farme do farme pozivajući ljude da dođu uveče u školu nudeći im šest pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije po cijeni od 3 dolara. Pokucali smo na jedna vrata i na njima se pojavila žena, koja nam je dala jasno do znanja da nikako ne može pročitati sve te knjige. Brat joj je odgovorio: “Draga gospođo, ne samo što morate pročitati ove knjige, nego morate i naučiti sve što piše u njima ako želite živjeti.” Danas razgovaramo sa ljudima taktičnije nego tada, ali je barem naša iskrenost došla do izražaja i pored našeg neotesanog ponašanja.
Tokom sljedećih nekoliko godina bilo je u skupštini nekoliko osoba, koje nisu bile sigurne gdje je njihovo pravo mjesto u Jehovinom uređenju. Kako smo bili sretni kada je 1935. godine svijetlo postalo jače, i kada smo saznali tko čini to “veliko mnoštvo” spomenuto u Otkrivenju 7:9-17. To nije bio drugorazredni nebeski razred i zato njeni pripadnici neće uzimati simbole vina i beskvasnog kruha na godišnjoj Spomen-svečanosti na Kristovu smrt. Bilo je veliko olakšanje sa sigurnošću gledati u susret vječnom životu na rajskoj Zemlji kao dio ‘krotkih’ ljudi, Kristovih ‘drugih ovaca’, koji će naslijediti zemlju po njegovim riječima (Matej 5:5, ST; Ivan 10:16; Izaija 65:17-25).
Ponovno zabranjena biblijska literatura!
Tokom Drugog svjetskog rata 1940. godine pružila se religioznim protivnicima ponovno prilika, da se posluže političkim kanalima i prouzroče zabranu naše djelatnosti. Zabrana je stupila na snagu bez prethodnog upozorenja. Kada se to dogodilo bili smo moja obitelj i ja u Manitobi. Kad smo se vratili kući i htjeli nahraniti konje, nismo u zobnicama našli samo zob. Izgleda da su braća imala dovoljno vremena ukloniti literaturu iz naše dvorane za sastajanje i sakriti u zobnice da ne bi bila oduzeta. Vlasti su nam zatvorile dvoranu i prisvojile naš bankovni račun. Zato smo se morali tajno sastajati i održavati sastanke svakog tjedna u drugoj kući.
1941. godine odselili smo se moja žena, kćerka i ja u Britansku Kolumbiju, ostavivši sina na farmi. Planirali smo ostati preko zime na obali. Budući da je djelo još uvijek bilo zabranjeno, pažljivo smo spakirali što je bilo moguće više literature u naš kombi. Kad smo stigli u White Rock, dobio sam odmah posao kao stolar i budući da tamo nije bilo skupštine, raspitivao sam se kod ljudi oko sebe da bih pronašao istomišljenike u tom kraju. Obično bi razgovor ovako tekao: “Što mislite o zabrani Jehovinih svjedoka?” rekao bih. Odgovor je možda glasio: “Ne znam mnogo o tome, ali mislim da je taj i taj koji tamo preko stanuje njihov simpatizer.” Onda bih stupio u vezu s tom osobom i uskoro nas je šest ili sedam u grupi počelo održavati svakog tjedna studij Kule stražare.
Budući da se White Rock nalazi na granici prema SAD-u, a zabrana nije važila za tu zemlju, naizmjenično su neki prelazili granicu i donosili najnovija izdanja Kule stražare. Ako se nije išlo kolima, postojala je manja vjerojatnost da će časopisi biti pronađeni, i tako smo mi mogli ići ukorak s najnovijom duhovnom hranom. Iako su naša djelatnost i literatura bile zabranjene, oni koji su za tu zabranu bili odgovorni, naime svećenici, nisu mogli zabraniti i Bibliju. Zato smo posjećivali ljude po stanovima koristeći se samo Božjom riječi.
Jednom smo planirali “munjevitu akciju” u White Rocku, koji je tada imao oko 1500 stanovnika. Sakupili smo sve brošure koje su braća sakrila ili zakopala i dodali ih onome što sam ja ponio iz Saskačevana.
Zavili smo po tri brošure u celofan i zavezali ih gumicama; jedne noći, poslije pola noći, stavili smo te zamotuljke na pragove kuća.
Kad sam sljedećeg jutra kao obično krenuo na posao, izgledalo je da je naš noćni pothvat postao predmetom razgovora svih ljudi. Svi su izgleda mislili, da mora biti mnogo tih “svjedoka” u okolini budući da je svatko primio te brošure, bez obzira u kojem kraju grada je stanovao.
Religiozni ponos i predrasuda
Kratko nakon ukidanja zabrane, 1943. godine službeno je osnovana skupština u White Rocku i moja obitelj i ja odlučili smo tu ostati. Unajmili smo jednu zgradu, koju smo koristili kao mjesto sastajanja, ali protivnici su na razne načine pravili toliku buku da je bilo nemoguće pažljivo slušati. Sa ulice smo čuli zvuke bubnjeva, zveket limenih kutija i automobilskih sirena, a na susjednim vratima se lupalo i kucalo čekićem. Prema svemu tome smo osjećali da nismo dobrodošli.
Preselili smo se u drugu iznajmljenu zgradu na periferiji mjesta, gdje je vladao mir i tada je naša skupština već brojila oko 50 objavitelja. Nakon kratkog vremena mogli smo graditi novu kraljevsku dvoranu u gradu, ali nakon sedam godina trebalo nam je više mjesta. Srećom mogli smo prodati dvoranu za pogodan iznos novca i time kupiti zemljište u centru tog grada. Tako smo sagradili vlastitu novu kraljevsku dvoranu bez novčanog zajma.
Velike osobne promjene
1950-te godine donijele su još jednu značajnu promjenu u mom životu koju sam konačno mogao provesti uz Jehovinu pomoć. To je bilo odbacivanje pušačke navike. Mnogo godina sam bio “povremeni” pušač, i nikada nisam dozvolio da ta navika ometa moju službu Jehovi, ali je nikada nisam potpuno odbacio. Povremeno me je grizla savjest zbog toga, ali budući da su tada obavijesti o toj nezdravoj navici bile izrečene s nešto više takta, ja sam nastavio pušiti.
Tek kada je u izdanjima Kule stražare bilo objašnjeno da ni jedan pušač ne smije izići na podijum, ponovno sam pročitao retke iz 2. Korinćanima 7:1, Rimljanima 12:1, 2 i Priče Salamunove 3:5. Znao sam da moram odbaciti tu naviku pušenja. Kada sam se napokon približio Jehovi u molitvi s ispravnim stavom, Jehova se pobrinuo za “pomoć u pravo vrijeme” i mogao sam prekinuti jednom za uvijek s tom navikom. Više se nikad nije u meni pojavila želja za cigaretom (Jevrejima 4:16).
Jehova je nastavio blagoslivljati napore naše skupštine u djelu pravljenja učenika i 1967. godine naša skupština White Rock brojila je oko sto objavitelja. Tada mi je bilo jasno da više ne mogu voziti auto jer mi je vid dosta oslabio. Zato su nam naša kćerka, zet i unuci predložili da se preselimo na otok Whidbey (Vašington) i budemo u njihovoj blizini. Bilo nam je žao napustiti sve naše prijatelje, ali u novoj skupštini svatko nas je srdačno primio i ubrzo smo stekli još više prijatelja. Nakon skoro 67-godišnjeg skladnog braka, žena mi je preminula 1973. godine. I ja radosno očekujem dan, kada će ona opet oživjeti i biti dobrog zdravlja.
U međuvremenu se dogodilo mnogo toga za što mogu zahvaliti Jehovi; dio toga je što mi je dao prednost da vidim kako “maleni postaju tisućom i neznatni moćnim narodom”. Također mi pričinjava veliku radost što mogu služiti svojoj braći u mjesnoj skupštini kao starješina i pored svoje duboke starosti. Ja još uvijek idem s članovima svoje obitelji od vrata do vrata da bi pronašao još više osoba koje su zainteresirane za nešto bolje nego što nudi ovaj sadašnji bolestan sustav stvari. Jehova je zaista, kao što je obećao, ubrzao djelo ‘u pravo vrijeme’ i stvarno me blagoslovio zato što sam se podvrgao njegovom ljubaznom vodstvu (Izaija 60:22, NS).