Dioklecijan napada kršćanstvo
NA PRAZNIK rimskog boga Termina, koji se 23. veljače 303. n. e. slavio u Nikomediji, u Maloj Aziji, novom glavnom gradu imperija, ljudi su se natjecali jedan s drugim kako bi izrazili svoj patriotizam. No, prilično velika kršćanska zajednica bila je primjetno odsutna.
Sa povoljnog mjesta u svojoj palači, imperator Dioklecijan i njemu podređeni Galerije Cezar promatrali su mjesno sastajalište kršćana. Na dani znak ušli su vojnici i službenici vlade nasilu u zgradu kršćana, opljačkali je i spalili primjerke Biblije koje su našli. Konačno su zgradu sravnili sa zemljom.
Tako je počelo razdoblje progonstva koje je okaljalo Dioklecijanovu vladavinu. Povjesničari to označuju kao “posljednje veliko progonstvo”, “najžešće progonstvo”, čak “ništa manje nego istrebljenje kršćanskog imena”. Pogled u pozadinu tih dramatičnih događaja razotkriva mnogo toga.
Poganstvo protiv kršćanstva
Dioklecijan, koji je rođen u Dalmaciji, uzdigao se na istaknut položaj kroz redove rimske vojske. Godine 284. n. e. bio je aklamacijom proglašen za imperatora i postao slavan zbog političke reforme kojom je osnovao tetrarhiju, kolektivno upravljanje četvorice, za upravljanje imperijem. Dioklecijan je postavio Maksimijana, starog prijatelja iz vojske, da služi s njim kao drugi imperator, drugi august, s posebnom odgovornosti u zapadnom dijelu imperija. I Dioklecijan i Maksimijan imali su podređenog cezara kojem su bila dodijeljena prava nasljedstva. Konstancije Klor služio je kao cezar Maksimijanu dok je Galerije iz Tracije imao vlast pod Dioklecijanom.
Galerije cezar bio je, poput Dioklecijana, vatreni obožavatelj poganskih bogova. Ambiciozan da naslijedi imperatora, Galerije se pretvarao da se boji izdaje u vojsci. Nije trpio sve veći utjecaj vojnika koji su tvrdili da su kršćani. Sa stajališta imperatora, njihovo odbijanje da sudjeljuju u poganskom obožavanju bilo je jednako izazovu njegovom autoritetu. Zato je Galerije nagovarao Dioklecijana neka poduzme korake da istrijebi kršćanstvo. Konačno, u zimi 302/303. n. e. imperator je popustio cezarovim antikršćanskim osjećajima i složio se da očiste vojsku i dvor od tih pojedinaca. No, Dioklecijan je bio protiv proljevanja krvi, bojeći se da će mučenici za kršćansku stvar navesti druge na odlučno protivljenje.
Ipak, nezadovoljan takvim pristupom problemu, Dioklecijan se obratio vojnim zapovjednicima i službenicima, uključujući Hijerokla, guvernera Bitinije. Taj vatreni helenist podupirao je nasilnu akciju protiv svih kršćana. Dioklecijanovo podupiranje tradicionalnih rimskih bogova vodilo je do sukoba s kršćanstvom. Posljedica, prema Diocletian and the Roman Recovery od Stephena Williamsa, bio je “neograničeni rat do kraja, između bogova Rima i boga kršćana”.
Edikti
Da bi proveo svoju kampanju progonstva, Dioklecijan je objavio četiri edikta zaredom. Dan nakon napada u Nikomediji naredio je da se unište sva sastajališta i vlasništvo kršćana, te je odredio da se predaju i spale svete knjige. Kršćani koji su bili na službenom državnom položaju trebali su biti degradirani.
Kad su buknula dva požara u samoj imperatorovoj palači, krivnja je pala na kršćane zaposlene tamo. To je izazvalo drugi edikt koji je naredio hapšenje i zatvaranje svih biskupa, prezbitera i đakona. Odobrivši mučenje ako je potrebno, treći edikt je nastojao prouzročiti da ti ljudi postanu otpadnici, zahtijevajući da žrtvuju rimskim bogovima. Četvrti edikt je išao još dalje i učinio ispovijedanje kršćanstva smrću kažnjivim zločinom.
Val brutalnosti koji je uslijedio proizveo je klasu žigosanih traditoresa (znači: “oni koji izručuju”), izdajnika Boga i Krista koji su pokušali osigurati svoj život izručujući svoje primjerke Pisama. Prema povjesničaru Willu Durantu, “javno se odreklo na tisuće kršćana (...) No, većina progonjenih ostala je nepokolebljiva; promatranje ili izvještaj o herojskoj vjernosti pod mučenjem jačali su vjeru nepostojanih i pridobili nove članove za progonjene skupštine”. Kršćani u Frigiji, Kapadociji, Mezopotamiji, Feniciji, Egiptu i mnogim drugim dijelovima Rimskog imperija pretrpjeli su mučeničku smrt.
Crkveni povjesničar Euzebije iz Cezareje procjenjuje da je na tisuće kršćana poginulo za vrijeme progonstva. S druge strane Edward Gibbon, autor djela The Decline and Fall of the Roman Empire, tvrdi da ih je bilo manje od dvije tisuće. “Gibbon se prema mnogim tim pričama odnosi sa dosta skepticizma, budući da dolaze iz vrlo obojenih kršćanskih izvora koji su skloni veličanju mučenika i uzdizanju vjernih”, objašnjava jedan pisac. “Nema sumnje”, nastavlja, “da su pisci pretjerivali kad su od nekoliko mrtvih lako učinili ‘mnoštva’, kad nisu razlikovali između dobrovoljnog mučeništva i onog koje je bilo posljedica namjerne provokacije; i kad izvještavaju kako su divlje zvijeri u amfiteatrima strašno raskomadale sve druge kriminalce, ali ‘nadnaravnom snagom’ su bile zaustavljene da ne diraju kršćane. No, čak i ako uzmemo u obzir da su neke stvari izmišljene, ono što ostaje dovoljno je strašno.” Nesumnjivo najbrutalnije proganjanje uslijedilo je ljestvama za rastezanje, vatrom, guljenjem kože i kliještima korištenim za mučenje.
Neki autoriteti smatraju da je zapravo Galerije a ne Dioklecijan bio poticatelj progonstva. “Nije to bez dubokog moralnog značenja”, tvrdi profesor William Bright u djelu The Age of the Fathers, “da krajnje nastojanje poganske svjetske sile da ugasi život Kraljevstva koje nije od ovoga svijeta treba nositi ime Dioklecijana a ne ono njegovog istinskog uzročnika Galerija.” No, Dioklecijan je i u tetrarhiji zadržao vrhovnu vlast, kao što tvrdi pisac Stephen Williams: “Nema sumnje da je Dioklecijan imao vlast nad svakom značajnijom politikom u imperiju sve do 304, i nosio je glavnu odgovornost za progonstvo do tog datuma.” Dioklecijan je obolio i konačno 305. n. e. prepustio vlast. Oko šest godina kasnije, progonstvo koje je još trajalo odražavalo je Galerijevu ogorčenu mržnju prema svemu što ima veze s kršćanstvom.
Kršćanstvo četvrtog stoljeća
Ovi užasni događaji ranog četvrtog stoljeća potvrđuju to što su prorekli apostoli Pavao i Petar, kao i drugi nadahnuti pisci. Prorečeni “čovjek bezakonja”, vladajući svećenički stalež onih koji su se izdavali za kršćane, već je bio ušančen, kao što to potvrđuju Dioklecijanovi edikti, naročito drugi (2. Solunjanima 2:3, 4; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Petrova 2:12). Do četvrtog stoljeća bili su otpadnički postupci već uobičajeni. Ne malo onih koji su se izdavali za kršćane bili su članovi rimske vojske. Zar više nije bilo kršćana koji su bili vjerni ‘uzoru zdravih riječi’ koji su primili od apostolâ? (2. Timoteju 1:13, Rupčić).
Euzebije imenuje neke žrtve progonstva, čak slikovito opisuje njihovo mučenje, patnje i konačno mučeničku smrt. Jesu li svi ti mučenici umrli u besprijekornosti prema otkrivenoj istini dostupnoj u to vrijeme, sada ne možemo znati. Nesumnjivo, neki su uzeli k srcu Isusova upozorenja da izbjegavaju sektaštvo, nemoral i bilo koje kompromise (Otkrivenje 2:15, 16, 20-23; 3:1-3). Očito, neki vjerni koji su preživjeli ostali su skriveni od povijesti (Matej 13:24-30). Zaista, mjere kojima se trebalo ugasiti javno kršćansko obožavanje bile su tako uspješne da jedan španjolski spomenik iz tog vremena pozdravlja Dioklecijana kao onog koji je ‘istrijebio praznovjerje o Kristu’. Međutim, nastojanja da se domogne primjeraka Pisama i da ih se uništi, ključni aspekt Dioklecijanovog napada na kršćanstvo, nisu mogla u potpunosti izbrisati Božju riječ (1. Petrova 1:25).
Bezuspješan u potpunom istrebljenju kršćanstva, Sotona Đavo, vladar svijeta, nastavio je sa svojim podmuklim djelima pomoću imperatora Konstantina, koji je vladao od 306. do 337. n. e. (Ivan 12:31; 16:11; Efežanima 6:11, NW, fusnota). Poganin Konstantin nije se borio protiv kršćana. Umjesto toga, smatrao je korisnim spojiti poganska i kršćanska vjerovanja u novu državnu religiju.
Kakvo je to samo upozorenje za sve nas! Kad se suočimo s brutalnim progonstvom, naša ljubav prema Jehovi pomoći će nam da izbjegavamo učiniti bilo koji kompromis zbog privremenog tjelesnog olakšanja (1. Petrova 5:9). Isto tako, nećemo dozvoliti da razdoblje mira oslabi našu kršćansku vitalnost (Jevrejima 2:1; 3:12, 13). Točnim slijeđenjem biblijskih načela ostat ćemo lojalni Jehovi, Bogu koji može izbaviti svoj narod (Psalam 18:25, 48).
[Zahvala na stranici 28]
Musei Capitolini, Rim