Odazvala sam se u vrijeme žetve
ISPRIČALA WINIFRED REMMIE
“ŽETVA je velika, ali je radnika malo.” Ove riječi našeg Gospodina Isusa bile su potaknute dubokim osjećajem prema ljudima koji su bili smeteni i rasijani kao ovce bez pastira. I ja sam doživjela taj isti osjećaj, te sam se u proteklih 40 godina uvijek nastojala povoljno odazvati na Gospodarev poziv da radim na žetvi (Matej 9:36, 37, NW).
Rođena sam u Zapadnoj Africi u obitelji sa sedmero djece, sve djevojčice. Naši roditelji su bili blagi, ali ipak strogi; bili su i jako religiozni. Posjećivanje crkve i vjeronauka svakog tjedna bilo je neizostavno. Za mene to nije bio problem, jer sam voljela duhovne stvari. Zapravo, kad sam imala 12 godina, postavili su me da vodim satove vjeronauka.
Udaja i pustolovina
Godine 1941, kad sam imala 23 godine, udala sam se za Lichfielda Remmiea, knjigovođu u kolonijalnom tajništvu. Materijalno smo dobro stajali, ali nas je ljubav prema pustolovini i želja za zgrtanjem materijalnog bogatstva 1944. odvela do Liberije. Prekretnica u životu mog supruga, a končano i u mom, nastupila je 1950, kad je sreo Hoylea Ervina, misionara Jehovinih svjedoka. Nakon samo tri tjedna proučavanja, moj suprug je počeo sudjelovati u djelu propovijedanja.
Bila sam uzrujana kad je moj suprug prestao posjećivati crkvu. Konačno, bio je čvrsti protestant koji je čak postio za vrijeme korizme. Kad sam ga prvi put vidjela kako odlazi propovijedati, s torbom u ruci, bila sam razjarena. “Što je s tobom?” pitala sam. “Ugledan čovjek poput tebe ide propovijedati s tim ludim ljudima!” On je bio miran i sabran tokom te tirade.
Sljedećeg dana, brat Ervin je došao k nama da proučava sa Lichfieldom. Kao i obično, tokom studija sam stajala po strani. Možda me zbog toga brat Ervin pitao jesam li nepismena. Što? Ja, nepismena? Kakva uvreda! Pokazat ću mu kako sam obrazovana! Razotkrit ću tu krivu religiju!
Prihvaćanje istine
Nedugo poslije toga, zapazila sam knjigu Let God Be True (Neka Bog bude istinit) na stolu u dnevnom boravku. ‘Kako smiješan naslov’, pomislila sam. ‘Bog je uvijek istinit, zar nije?’ Dok sam površno čitala knjigu, brzo sam pronašla još jedan razlog za prigovor. U njoj je stajalo da čovjek nema dušu, da on jest duša! Čak i psi i mačke jesu duše! To me zaista rasrdilo. ‘Kakvo ludo učenje!’ pomislila sam.
Kad je moj suprug došao kući, ljutito sam mu se suprotstavila. “Te varalice kažu da čovjek nema dušu. Oni su lažni proroci!” Moj suprug se nije svađao; umjesto toga, mirno je odgovorio: “Winnie, sve stoji u Bibliji.” Kasnije, kad mi je brat Ervin strpljivo pokazao iz moje Biblije da mi jesmo duše i da je naša duša smrtna, bila sam zapanjena (Ezehijel 18:4). Ono što me posebno dojmilo bio je redak iz 1. Mojsijeve 2:7, gdje stoji: “Posta čovjek [Adam] duša živa.”
Kako sam samo bila u krivu! Osjećala sam da su me svećenici prevarili i nikad više nisam posjetila crkvu. Umjesto toga, počela sam posjećivati kršćanske sastanke Jehovinih svjedoka. Kako je samo dojmljivo bilo vidjeti ljubav među njima! To je morala biti prava religija.
Žetva u Cape Palmasu
Oko tri mjeseca kasnije, moj suprug je imao priliku ukrasti veliku svotu novca od svoje kompanije — ali on to nije učinio. Njegovi kolege su mu se rugali: “Remmie, umrijet ćeš siromašan.”
Međutim, zbog svog poštenja bio je unaprijeđen i poslan u Cape Palmas da tamo otvori novi ured. Revno smo propovijedali i nakon samo dva mjeseca imali smo malu grupu koja je bila duboko zainteresirana za biblijsku poruku. Kasnije, kad je otputovao u glavni grad, Monroviu, da nabavi neke stvari za novi ured, Lichfield se krstio. Također je zatražio pomoć od Društva kako bi se brinulo za one u Cape Palmasu koji su pokazivali zanimanje za istinu.
Društvo se odazvalo tako što je u Cape Palmas poslalo brata i sestru Faust. Sestra Faust mi je bila od neprocjenjive pomoći, pa sam u prosincu 1951. svoje predanje Jehovi simbolizirala krštenjem. Sada sam više nego ikada bila odlučna da ‘sabirem rod za vječni život’ (Ivan 4:35, 36). U travnju 1952. započela sam sa punovremenom službom kao pionir.
Jehova je odmah blagoslovio moja nastojanja; za godinu dana pomogla sam petero osoba da se predaju i krste. Jedna od njih, Louissa Macintosh, bila je sestrična tadašnjeg predsjednika Liberije, W. V. S. Tubmana. Ona se krstila i započela sa punovremenom službom i ostala je vjerna Bogu do svoje smrti 1984. U mnogim prilikama je svjedočila predsjedniku.
Za Lower Buchanan
Za vrijeme posjeta oblasnog nadglednika 1957, moj suprug i ja smo pozvani da postanemo specijalni pioniri. Nakon razmatranja u molitvi, prihvatili smo taj zadatak. Lichfieldu je trebalo nekoliko mjeseci da se riješi svog svjetovnog zaposlenja u Cape Palmasu, pa sam ja pošla naprijed u Lower Buchanan, netaknuto područje, da tamo započnem djelo.
Nakon dolaska, smjestila sam se kod obitelji Maclean. Sljedećeg dana sam, prema običaju, odvedena do zamjenika poglavice plemena Pele. Poglavica i njegova supruga su me srdačno pozdravili, te sam svjedočila maloj grupi ljudi u njihovom domu. Najmanje šestero osoba kojima sam govorila tog dana, uključujući zamjenika poglavice i njegovu suprugu, konačno su postali Svjedoci.
Uskoro sam vodila studij Kule stražare sa više od 20 prisutnih. Morala sam se snažno oslanjati na Jehovu, a on mi je dao potrebnu snagu da brinem za njegove ovce. Kad sam se osjećala umornom ili nedoraslom, prisjetila bih se vjernih pojedinaca starog doba, posebno žena poput Debore i Holde, koje su bile neustrašive u izvršavanju Jehovinih naloga (Sudije 4:4-7, 14-16; 2. Carevima 22:14-20).
U ožujku 1958, nakon samo tri mjeseca u Lower Buchananu, dobila sam pismo koje me obavještavalo o posjetu pokrajinskog nadglednika, Johna Charuka. Iznajmila sam podrum u jednoj kući koji bi mogao primiti mnogo ljudi. Zatim sam otputovala u Upper Buchanan da dočekam brata Charuka, ali on nije došao. Nakon čekanja do sutona, umorno sam se vratila u Lower Buchanan.
Oko ponoći, začula sam kucanje na vratima. Kad sam otvorila, ugledala sam ne samo pokrajinskog nadglednika već i svog supruga, čiji se iznenadni dolazak divno poklopio sa dolaskom brata Charuka. Kako su me pronašli? Sreli su nekog lovca i pitali ga da li zna gospođu koja propovijeda ljudima o Jehovi. “Znam”, odgovorio je, a zatim ih je uputio do mog prebivališta. Kako sam samo bila sretna da je u samo tri mjeseca u Lower Buchananu moje svjetlo svijetlilo tako sjajno! (Matej 5:14-16).
Radovali smo se najvećem broju od 40 prisutnih tokom posjeta brata Charuka. S vremenom je osnovana napredujuća skupština, te smo bili u mogućnosti sagraditi divnu Kraljevsku dvoranu. Međutim, život nije uvijek bio tako lak. Naprimjer, 1963. je u Kolahunu izbilo vjersko progonstvo, a moj suprug je bio uhapšen i zatvoren. Toliko su ga tukli da je morao u bolnicu.
Nedugo poslije njegovog otpusta iz bolnice, te iste godine, imali smo kongres u Gbarngi. Posljednjeg dana, vojnici su opkolili sve prisutne i naredili nam da pozdravimo zastavu. Kad smo odbili, vojnici su nas prisilili da podignemo ruke uvis i gledamo izravno u Sunce. Neke od nas su i udarali kundacima svojih pušaka. Kao pomoć da održim svoju besprijekornost prema Bogu, u sebi sam pjevala pjesmu Kraljevstva “Ne bojte ih se!” Nakon toga, vojnici su nas bacili u prljavi zatvor. Tri dana kasnije strani Svjedoci su bili oslobođeni, a Lichfield i ja smo protjerani za Sierra Leone. Mjesni Svjedoci su oslobođeni sljedećeg dana.
Daljnje prednosti i nagrade
Određeni smo da radimo sa skupštinom Bo, na jugu Sierra Leonea. Tamo smo služili osam godina prije nego smo premješteni u Njalu. Dok smo bili u Njali, moj suprug je imenovan da služi kao zamjenik pokrajinskog nadglednika, a ja sam imala prednost da ga pratim dok je bio u toj službi. Zatim smo, sredinom 1970-ih, dodijeljeni skupštini East Freetown.
Bila sam nagrađena time da vidim kako su mnogi od onih s kojima sam proučavala Bibliju prihvatili pravo obožavanje. Imam više od 60 duhovne djece i unučadi kao “pisma preporuke” (2. Korinćanima 3:1, NW). Neki su morali poduzeti korjenite promjene, kao što je učinila Victoria Dyke, koja je bila proročica sekte Aladura. Nakon razmatranja 1. Ivanove 5:21, konačno se riješila svojih mnogih fetiša i predmeta obožavanja. Svoje predanje je simbolizirala krštenjem i konačno je postala specijalni pionir, pomažući mnogim svojim rođacima da prihvate istinu.
Moj suprug je umro u travnju 1985, samo nekoliko mjeseci prije naše 44. godišnjice braka. No, nisam ostala sama. Nastavila sam služiti svom Pomoćniku, Jehovi, kao punovremeni sluga. Osjećam i posebnu povezanost s onima kojima sam pomogla da ga upoznaju. Oni su obitelj u jednom posebnom smislu. Ja ih volim i oni vole mene. Kad sam bolesna, oni se jako brinu o meni, a i ja, naravno, pomažem njima.
Bez daljnjega, kad bih to trebala učiniti iznova, spremno bih uzela svoj srp i pridružila se u žetvi kao Jehovin suradnik.
[Slika na stranici 23]
Winifred Remmie danas