Ljudske patnje — zašto ih Bog dopušta?

NA SAMOM početku ljudske povijesti jednostavno nije bilo suza žalosti ili boli. Ljudske patnje nisu postojale. Čovječanstvo je dobilo savršen početak. “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma” (1. Mojsijeva 1:31).

Ali neki prigovaraju: ‘Priča o Adamu i Evi u Edenskom vrtu samo je alegorija.’ Nažalost, tako kažu i mnogi svećenici nazovikršćanstva. Međutim, događaje u Edenu potvrdio je kao povijesne sâm Isus Krist (Matej 19:4-6). Osim toga, jedini način da se razumije zašto je Bog dopustio ljudske patnje jest ispitati ove događaje iz rane čovjekove povijesti.

Prvi čovjek Adam dobio je zadovoljavajući posao da se brine za Edenski vrt. Bog je također postavio pred njega cilj da proširi svoj edenski dom na sveopći vrt miline (1. Mojsijeva 1:28; 2:15). Kako bi Adamu pomogao izvršiti taj veliki zadatak, Bog mu je dao bračnu družicu, Evu, te im je zapovjedio da budu plodni, da se množe i podlože si Zemlju. Pa ipak, bilo je potrebno još nešto da bi se osigurao uspjeh Božjeg nauma sa Zemljom i čovječanstvom. Budući da je bio stvoren na Božju sliku, čovjek je posjedovao slobodnu volju; zato je bilo neophodno da se čovjekova volja nikad ne sukobljava s Božjom. U protivnom, u svemiru bi vladao nered a Božji naum da napuni Zemlju miroljubivom ljudskom obitelji ne bi se ostvario.

Podložnost Božjoj vladavini nije dolazila sama od sebe. Trebala je biti ljubavlju ispunjen izraz čovjekove slobodne volje. Naprimjer, čitamo da se Isus Krist, kad se suočio s teškom kušnjom, molio: “Oče! kad bi htio da proneseš ovu čašu mimo mene! ali ne moja volja nego tvoja da bude” (Luka 22:42).

Slično tome, o Adamu i Evi je ovisilo da dokažu žele li se podložiti Božjoj vladavini. U tu je svrhu Jehova Bog pripremio jednostavan ispit. Jedno od drveta u vrtu nazvano je “drvo od znanja dobra i zla”. Predstavljalo je Božje pravo utvrđivanja mjerila ispravnog ponašanja. Na jasan način Bog je zabranio jedenje ploda s tog drveta. Ukoliko bi Adam i Eva bili neposlušni, posljedica toga bila bi njihova smrt (1. Mojsijeva 2:9, 16, 17).

Početak ljudskih patnji

Jednog dana jedan duhovni Božji sin uzeo si je slobodu da dovede u pitanje Božji način vladanja. Koristeći zmiju kao posrednika preko kojeg je govorio, upitao je Evu: “Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu?” (1. Mojsijeva 3:1). Tako je sjeme sumnje o tome je li Božji način vladanja ispravan bilo posijano u Evin um.a Odgovarajući na to, Eva je dala ispravan odgovor, koji je naučila od svog supruga. Međutim, tada je duhovno stvorenje proturječilo Bogu i lagalo o posljedicama neposlušnosti, rekavši: “Ne ćete vi umrijeti. Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo” (1. Mojsijeva 3:4, 5).

Nažalost, Eva je bila zavedena da misli kako posljedica neposlušnosti neće biti ljudske patnje nego bolji život. Što je više gledala plod, to joj se činio poželjnijim i počela ga je jesti. Kasnije je nagovorila i Adama da jede. Na nesreću, Adam je radije zadržao naklonost svoje žene, umjesto Božju naklonost (1. Mojsijeva 3:6; 1. Timoteju 2:13, 14).

Potičući tu pobunu, duhovno se stvorenje pretvorilo u Božjeg protivnika. Zato je nazvano Sotona, što dolazi od hebrejske riječi koja znači “protivnik”. On je i lagao o Bogu, učinivši se klevetnikom. Zbog toga je nazvan i Đavo, što dolazi od grčke riječi koja znači “klevetnik” (Otkrivenje 12:9).

Tako su započele ljudske patnje. Troje Božjih stvorenja zloupotrijebilo je svoj dar slobodne volje, izabravši sebičan način života koji se protivio njihovom Stvoritelju. Sad se pojavilo pitanje: Kako će Bog riješiti ovu pobunu na pravedan način koji će umiriti ostala inteligentna stvorenja, uključujući vjerne anđele na nebu, kao i buduće potomke Adama i Eve?

Božji mudar odgovor

Neki bi mogli dokazivati kako bi bilo najbolje da je Bog odmah uništio Sotonu, Adama i Evu. Ali to ne bi riješilo sporna pitanja koja su se pojavila tom pobunom. Sotona je doveo u pitanje Božji način vladanja, ukazujući da bi ljudima bilo bolje kad bi bili neovisni o Božjoj vladavini. Njegov uspjeh u odvraćanju prvih dvoje ljudi od Božje vladavine potaknuo je i druga pitanja. Budući da su Adam i Eva pogriješili, znači li to da nešto nije bilo u redu s načinom na koji je Bog stvorio čovjeka? Može li Bog imati ikoga na Zemlji tko će mu ostati vjeran? A što je s Jehovinim anđeoskim sinovima koji su bili svjedoci Sotonine pobune? Hoće li podržati ispravnost Njegovog suvereniteta? Očito, trebalo je dovoljno vremena da se riješe ta sporna pitanja. Zbog toga je Bog dopustio Sotoni da postoji sve do danas.

Što se tiče Adama i Eve, onog dana kad su postali neposlušni, Bog ih je osudio na smrt. Tako je počeo proces umiranja. Njihovi potomci, koji su bili začeti nakon što su Adam i Eva pogriješili, naslijedili su grijeh i smrt od svojih nesavršenih roditelja (Rimljanima 5:14).

Sotona je započeo s prvih dvoje ljudi na svojoj strani u tom spornom pitanju. Koristio je vrijeme koje mu je bilo na raspolaganju kako bi pokušao sve Adamove potomke držati pod svojom kontrolom. Uspio je zavesti i određeni broj anđela da se pridruže njegovoj pobuni. Međutim, većina Božjih anđeoskih sinova lojalno je podržala ispravnost Jehovine vladavine (1. Mojsijeva 6:1, 2; Juda 6; Otkrivenje 12:3, 9).

U pitanju je bila Božja vladavina protiv Sotonine a to je pitanje bilo vrlo aktualno i u danima Joba. Taj je vjerni čovjek svojim ponašanjem dokazao da daje prednost Božjoj pravednoj vladavini pred sotonskom neovisnosti, kao što su to već prije učinili Abel, Enoh, Noa, Abraham, Izak, Jakov i Josip. Job je postao tema razgovora koji se odvijao na nebu pred vjernim Božjim anđelima. U prilog Svojoj pravednoj vladavini, Bog je rekao Sotoni: “Jesi li vidio slugu mojega Joba? nema onakoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla” (Job 1:6-8).

Odbijajući priznati poraz, Sotona je tvrdio da Job služi Bogu samo iz sebičnih razloga, jer Bog je bogato blagoslovio Joba materijalnim blagostanjem. Tako ga je Sotona optužio: “Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, psovaće te u oči” (Job 1:11). Sotona je čak išao i dalje, dovodeći u pitanje besprijekornost svih Božjih stvorenja. “Sve što čovjek ima daće za dušu svoju” optuživao je (Job 2:4). Taj klevetnički napad nije uključivao samo Joba nego i sve vjerne Božje obožavatelje na nebu i na Zemlji. Sotona je indirektno rekao da će se oni odreći svog odnosa s Jehovom ako im život bude u pitanju.

Jehova Bog imao je potpuno povjerenje u Jobovu besprijekornost. To je dokazao dopuštajući Sotoni da Jobu nanese ljudske patnje. Job svojom vjernošću nije samo opravdao svoje vlastito ime nego je, što je još važnije, podržao ispravnost Jehovinog suvereniteta. Dokazalo se da je Đavo lažac (Job 2:10; 42:7).

Međutim, najbolji primjer vjernosti pod iskušenjem bio je Isus Krist. Bog je s neba prenio život tog anđeoskog Sina u maternicu djevice. Zbog toga Isus nije naslijedio grijeh i nesavršenost. Umjesto toga, odrastao je u savršenog čovjeka, potpuno jednakog prvom čovjeku prije nego što je taj izgubio svoju savršenost. Sotona je Isusa učinio posebnom metom, izazvavši mnoga iskušenja i kušnje koje su dostigle vrhunac ponižavajućom smrću. Ali, Sotona nije uspio slomiti Isusovu besprijekornost. Isus je u potpunosti podržao ispravnost Očeve vladavine. Također je dokazao da savršeni čovjek Adam nije imao opravdanje za to što se pridružio Sotoninoj pobuni. Adam je mogao ostati vjeran pod svojim daleko manjim ispitom.

Što je još dokazano?

Od Adamove i Evine pobune prošlo je oko 6 000 godina ljudskih patnji. Tijekom tog vremena Bog je dopustio čovječanstvu da eksperimentira s mnogim različitim oblicima vladavina. Stravična povijest ljudskih patnji dokazuje da čovjek nije sposoban vladati nad sobom. Ustvari, danas u mnogim područjima Zemlje prevladava anarhija. Neovisnost o Bogu, koju je zagovarao Sotona, pokazala se kobnom.

Jehova sebi nije trebao ništa dokazivati. On zna da je njegov način vladanja pravedan i najbolji za njegova stvorenja. Međutim, kako bi na zadovoljavajući način odgovorio na sva pitanja koja su se pojavila Sotoninom pobunom, dao je svojim razumnim stvorenjima priliku da pokažu svoju sklonost prema njegovoj pravednoj vladavini.

Nagrade za pokazivanje ljubavi prema Bogu i za vjernost njemu daleko nadmašuju privremeno razdoblje patnji od Đavlove ruke. To pokazuje Jobov slučaj. Jehova Bog je izliječio Joba od bolesti koju je Đavo uzrokovao. Osim toga, Bog je ‘blagoslovio pošljedak Jobov više nego početak’. Konačno, nakon što mu je život bio produljen za 140 godina, “umrije Job star i sit života” (Job 42:10-17).

Kršćanski pisac Biblije Jakov skreće pažnju na ovo, govoreći: “Za Jobovu ste strpljivost čuli, a vidjeli ste ishod (njegovim nevoljama) koji mu je Gospodin dao. Jer ‘Gospodin je pun samilosti i milosrđa’” (Jakov 5:11, St).

Sotoni i njegovom svijetu istječe vrijeme. Uskoro će Bog ukinuti sve patnje koje je Sotonina pobuna donijela čovječanstvu. Čak će i mrtvi uskrsavati (Ivan 11:25). Tada će vjerni ljudi poput Joba imati priliku dobiti vječni život na rajskoj Zemlji. Ti budući blagoslovi koje Bog bude izlio na svoje sluge opravdat će ga zauvijek kao pravednog Suverena koji je uistinu “pun samilosti i milosrđa”.

[Bilješka]

[Okvir/slike na stranici 8]

OKRUTNI LJUDSKI BOGOVI

DREVNI su bogovi često prikazivani kao krvoločni i bludni. Da bi ih umirili, roditelji su čak svoju djecu živu spaljivali (5. Mojsijeva 12:31). Kao drugu krajnost, poganski su filozofi naučavali da Bog nema osjećaje kao što su gnjev ili sažaljenje.

Demonski nadahnuta gledišta tih filozofa utjecala su na one koji su se izjašnjavali kao Božji narod, na Židove. Židovski filozof Filon, suvremenik Isusa, tvrdio je da Bog “nije sklon nikakvim emocijama”.

Čak ni stroga židovska sekta farizeja nije bila pošteđena utjecaja grčke filozofije. Prihvatili su Platonova učenja da čovjek posjeduje besmrtnu dušu koja je zarobljena u ljudskom tijelu. Osim toga, prema povjesničaru Josipu iz prvog stoljeća, farizeji su vjerovali da duše zlih ljudi bivaju “vječno kažnjavane”. Međutim, Biblija ne pruža nikakvu osnovu za takvo gledište (1. Mojsijeva 2:7; 3:19; Propovjednik 9:5; Ezehijel 18:4).

A što je s Isusovim sljedbenicima? Jesu li oni dozvolili da na njih utječe poganska filozofija? Prepoznavši ovu opasnost, apostol Pavao je upozorio sukršćane: “Braćo! čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu, po nauci svijeta, a ne po Kr[i]stu” (Kološanima 2:8; vidi i 1. Timoteju 6:20).

Nažalost, neki tobožnji kršćanski nadglednici u drugom i trećem stoljeću nisu se obazirali na ovo upozorenje te su naučavali da Bog nema osjećaje. The Encyclopedia of Religion navodi: “Sve u svemu, Božje su osobine shvaćali uglavnom onako kako su se afirmirale u židovskom i filozofskom razmišljanju tog vremena (...). Predodžba da bi Bog Otac mogao imati osjećaje kao što su sažaljenje (...) smatrala se općenito neprihvatljivom barem do druge polovice dvadesetog stoljeća.”

Dakle, nazovikršćanstvo je prihvatilo krivo učenje o okrutnom bogu koji kažnjava grešnike, nanoseći im vječne muke pri svijesti. S druge strane, Jehova Bog u svojoj Riječi, Bibliji, jasno izjavljuje da je “plata za grijeh smrt”, a ne vječne muke pri svijesti (Rimljanima 6:23).

[Zahvale]

Gore: Acropolis Museum, Grčka

Ljubaznošću The British Museum

[Slika na stranici 7]

Božji naum da Zemlju pretvori u edenski raj mora se ispuniti!