Izražavanjem priznanja udovoljiti jednoj od temeljnih ljudskih potreba
ISKRENO: “Izvrsno!”, “Drago mi je zbog tebe!” ili “Stvarno si se trudio; ponosni smo na tebe”, pomaže ti povećati samopoštovanje, naročito kad dolazi od nekoga koga poštuješ. Kad prime priznanje, ljudi napreduju i sretniji su. Da, zaista, zasluženo je priznanje tako važno za um i srce kao što je i zdrava hrana važna za tijelo.
Jedan rječnik definira priznanje kao “prihvaćanje da neka osoba ima pravo na obzirnost ili pažnju” i “posebnu učtivost ili pažnju”. Usko je povezano s poštovanjem, osjećajem cijenjenja, koje, dok se iskazuje, uključuje razumno prosuđivanje ili procjenjivanje osobe i mjere priznanja koja joj pripada.
Priznanje — jedna od temeljnih potreba
Odati priznanje tamo gdje je to primjereno jest razumno i pošteno. Isus je dao primjer u svojoj usporedbi o robovima kojima je gospodar povjerio svoje imanje. Pohvaljujući ispravno upravljanje svojom imovinom, on je rekao: “Dobro, slugo dobri i vjerni!” (Matej 25:19-23). Međutim, ta zaslužena uljudnost vrlo se često previdi. Propust da se oda priznanje uništava oduševljenje i inicijativu. Iona kaže ovako: “Kad dobiješ priznanje osjećaš se potrebnim, željenim i cijenjenim (...) Ono ti daje poticaj. Ako te se previdi, osjećaš se potištenim i poniženim.” Patrick dodaje: “Tada je teško zadržati visok nivo kvalitete i učinka.” Koliko je stoga važno da naučimo kako i kada odati priznanje. Svi mi čeznemo za sigurnosti koju nam daje spoznaja da nas ljudi prihvaćaju. To je osnovna ljudska potreba.
Riječ pohvale, dodatna odgovornost ili čak materijalni dar potiču te da nastaviš davati sve od sebe. To je tako bez obzira jesi li roditelj, suprug, supruga, dijete, član skupštine ili nadglednik. “Kad dobijem priznanje”, kaže Margaret, “osjećam se sretnom, potrebnom i imam želju raditi još bolje.” Andrew se slaže i nastavlja: “Radostan sam i to mi daje poticaj da se još više trudim.” Međutim, da bi se nekome odalo priznanje i poštovanje potrebno je pažljivo promišljanje i dobro prosuđivanje.
Oponašajte Jehovin primjer u iskazivanju priznanja
Najistaknutiji primjer u priznavanju vrijednosti drugih jest Jehova Bog. On uvažava one koji zaslužuju priznanje. Uočio je ljude kao što su Abel, Enoh i Noa (1. Mojsijeva 4:4; 6:8; Juda 14). Jehova je uvažavao Davida zbog njegove izvanredne vjernosti (2. Samuelova 7:16). Samuel, koji je kao prorok godinama poštovao Jehovu, zauzvrat je imao poštovanje Boga koji je brzo odgovorio na Samuelovu molitvu za pomoć da se poraze Filistejci (1. Samuelova 7:7-13). Ne bi li se osjećao počašćenim kad bi imao takvo božansko priznanje?
Zahvalnost i cijenjenje usko su povezani s priznanjem. Biblija nas potiče da ‘budemo zahvalni’ i da cijenimo ono što je učinjeno u našu korist (Kološanima 3:15; 1. Solunjanima 5:18). Iako se to prvenstveno odnosi na zahvalnost prema Jehovi, isto vrijedi i za stvari svakodnevnog života. Apostol Pavao je to uvidio. Dao je priznanje Febi kao onoj koja je “mnogima pomogla” te Priski i Akvili koji “svoje vratove položiše” u njegovu korist kao i u korist drugih (Rimljanima 16:1-4). Zamisli kako su se oni morali osjećati kad su primili tako otvoreno izraženu zahvalnost. A Pavlu je bilo drago što je doživio tu sreću da daje priznanje, čast i ohrabrenje. I mi možemo oponašati Jehovu i njegove obožavatelje, koji su puni cijenjenja, tako da iskazujemo prikladno priznanje onima kojima to pripada (Djela apostolska 20:35).
Priznanje unutar obiteljskog kruga
“Malo priznanje mnogo pomaže da se život učini ugodnijim”, kaže Mitchell, suprug i kršćanski starješina. “Onaj tko ti odaje priznanje ostaje ti drag, vjerojatno zauvijek.” Naprimjer, kršćanski suprug nosi težak teret odgovornosti i donosi važne odluke koje uključuju dobrobit obitelji. On se mora brinuti za duhovne, materijalne i emocionalne potrebe obitelji (1. Timoteju 5:8). Kako je samo zahvalan kad se iskaže prikladno priznanje za njegov zadatak poglavara obitelji, koji je dobio od Boga, i kad mu njegova žena iskazuje ‘poštovanje’ (Efežanima 5:33, St).
Ne smije se previdjeti ni posao domaćice, koji se obavlja daleko od očiju javnosti. Moderna shvaćanja možda umanjuju važnost takvog posla i lišavaju ga njegovog dostojanstva i vrijednosti. No, on je ugodan Bogu (Titu 2:4, 5). Kako je samo okrepljujuće kad razuman suprug hvali svoju ženu, naročito u onim područjima života u kojima se ona ističe, odajući joj takvo priznanje pod svojim poglavarstvom! (Priče Salamunove 31:28). Rowena kaže o svom suprugu: “Kad pohvali ono što radim, lakše mi je podložiti mu se, cijeniti ga i poštovati.”
Američki je pedagog Christian Bovee jednom rekao: “Razborita je pohvala za djecu ono što je sunce za cvijeće.” Da, čak i vrlo malo dijete treba stalno jamstvo da je vrijedan član obitelji. Tijekom tinejdžerskih godina u kojima se formira, kad je ispunjeno novim emocionalnim i fizičkim promjenama, pojavljuje se povećana svjesnost osobnog izgleda zajedno sa silnom željom za neovisnošću i priznanjem. Naročito u to vrijeme tinejdžer treba osjetiti da ga roditelji vole i prema njemu se treba ponašati s razumijevanjem i ljudskom dobrohotnošću. Ostarjeli roditelji te djedovi i bake također trebaju jamstvo da su još uvijek korisni i voljeni, da nisu ‘odbačeni pod starost’ (Psalam 71:9; 3. Mojsijeva 19:32; Priče Salamunove 23:22). Prikladno zadovoljavanje potrebe za priznanjem donosi veću sreću i uspjeh u obiteljskom krugu.
Izražavanje priznanja unutar kršćanske skupštine
Njegovanje iskrenog zanimanja za druge u kršćanskoj skupštini i otvoreno izražavanje cijenjenja za njihova djela i napore ima neizmjernu vrijednost. Kršćanski starješine trebaju predvoditi u pohvali ostvarenja i napora drugih u skupštini. “Tek nakon što sam primila brojne pastirske posjete shvatila sam koliko znače riječi priznanja u smislu ohrabrenja, zadovoljstva i sreće”, rekla je Margaret. “Shvatila sam što se propušta kad se ne oda obično priznanje.” To je dobar razlog za pokazivanje iskrenog, ljubavlju ispunjenog osobnog zanimanja za sve u skupštini! Cijeni njihov dobar rad. Otvoreno pohvali i ohrabri. U mnogim skupštinama postoje samohrani roditelji koji naporno rade kako bi usadili duhovne vrijednosti u svoju djecu. Takvi zaslužuju posebnu hvalu. Radije istakni pozitivne nego negativne aspekte. Neka drugi vide bratsku naklonost koju osjećaš prema njima. Neka vide da ti je stalo do njih. Na taj način postupaju ljubavlju ispunjeni nadglednici kako bi izgradili skupštinu (2. Korinćanima 10:8). Pojedini članovi uzvraćaju tako da odaju zasluženo priznanje i poštovanje takvim vjernima koji naporno rade u njihovu korist (1. Timoteju 5:17; Jevrejima 13:17).
Ali, postoji i druga strana, ili kut gledanja. Kao što je svima poznato, želja za priznanjem vrlo je jaka. U Isusovo je vrijeme ona postala glavna preokupacija među religioznim vođama. Isus je morao ispravljati krivo shvaćanje svojih učenika u tom pogledu (Marko 9:33-37; Luka 20:46). Kršćani trebaju razboritost i uravnoteženost. Ako se ne kontrolira, želja za priznanjem mogla bi biti duhovno opasna (Jakov 3:14-16). Kako bi samo bilo tragično ako bi, naprimjer, starješina postao ohol i počeo zahtijevati da drugi prihvate njegovo previsoko mišljenje o sebi! (Rimljanima 12:3).
Apostol Pavao je mudro opomenuo sukršćane u Rimu: “Bratskom ljubavi budite jedan k drugome ljubazni. Čašću jedan drugoga većeg činite” (Rimljanima 12:10). Ove se riječi prvenstveno odnose na kršćanske starješine, koji moraju u svako doba priznati Krista kao Glavu skupštine. Podložnost njegovoj desnoj ruci autoriteta očituje se traženjem Kristovog vodstva pomoću svetog duha, biblijskih načela i pomoću vodstva koje daje Vodeće tijelo ‘vjernog i razboritog roba’ (Matej 24:45-47, NW; vidi Otkrivenje 1:16, 20; 2:1).
Stoga, kad se starješine sastanu i kad se mole za Jehovino vodstvo dok pasu Božje stado, oni će nastojati donositi odluke koje su biblijski ispravne. Kršćanska skromnost, krotkost i poniznost odvratit će svakog starješinu od pokušaja da se na tim sastancima uzvisuje, dominira nad svojom braćom i nameće svoje mišljenje (Matej 20:25-27; Kološanima 3:12). Bilo bi dobro da, kad god je to moguće, predsjedavajući starješinstva potakne starješine da prethodno kažu što misle i da zatim dovoljno rano dâ dnevni red kako bi imali vremena da o svakoj točki razmisle pažljivo i u molitvi. Tijekom sastanka starješina on neće pokušavati oblikovati mišljenje starješina nego će ih, umjesto toga, ohrabrivati da iskazuju “veliku slobodu govora” u stvarima o kojima se raspravlja (1. Timoteju 3:13, NW). Starješine bi opet trebali pažljivo slušati izjave jedni drugih i dragovoljno izvlačiti korist iz uvida koji imaju starješine s dugogodišnjim kršćanskim iskustvom (2. Mojsijeva 18:21, 22).
Međutim, nadglednici shvaćaju da Krist može upotrijebiti bilo kojeg starješinu u starješinstvu da pruži biblijska načela koja su potrebna kako bi se izišlo na kraj sa situacijom ili se donijela neka važna odluka. U starješinstvu će vladati dobar duh kad se svakom starješini oda prikladno priznanje za njegov doprinos u brizi za duhovne interese skupštine (Djela apostolska 15:6-15; Filipljanima 2:19, 20).
Raditi na davanju i stjecanju zasluženog priznanja
Priznanje izgrađuje. Ono ohrabruje i njime se stječe naklonost. “Čak i ako smatramo da smo sasvim obični”, kaže Mary, “trebamo ohrabrenje zbog našeg osobnog dostojanstva.” Iskreno uvažavaj svakodnevne napore drugih. Kad tako činiš, njihov im život postaje puno vredniji i ugodniji. Roditelji, djeco, nadglednici i članovi kršćanske skupštine, svi možete steći priznanje time kako govorite i kako se ponašate. Biblija s naklonošću govori o marljivim, skromnim i poniznim osobama (Priče Salamunove 11:2; 29:23; Jevrejima 6:1-12). Nauči prijazno uvažavati vrijednost drugih. Uzmi u obzir osjećaje drugih dok radiš s njima. Apostol Petar je dao sljedeću opomenu: “A najposlije budite svi složni, žalostivi, bratoljubivi, milostivi, ponizni” (1. Petrova 3:8). To zahtijeva izražavanje priznanja drugima, čime se udovoljava jednoj od temeljnih ljudskih potreba.