Za nas nema mirovanja!
“ZA NAS NEMA MIROVANJA”, to je dojam koji stekneš kad posjetiš jedan neobičan dom u Tokyu (Japan). Tamo živi obitelj od 22 muškaraca i žena u prosječnoj dobi od 70 godina. Njih ne veže krvno srodstvo već zajednički interes — misionarska služba. Zajedno su u punovremenom djelu propovijedanja istrajali ukupno 1 026 godina! Tri najstarija člana rođena su 1910. Sedmero ih je stupilo u punovremenu službu kad su još bili tinejdžeri. Devetero je rast djela propovijedanja Kraljevstva u Japanu promatralo od njegovih prvih početaka nakon drugog svjetskog rata (Izaija 60:22).
Međutim, ova je šesterokatna nekadašnja zgrada podružnice Watch Towera mjesto ohrabrenja, naročito zbog duha, prevladavajućeg naginjanja, misionara koji tamo žive. Premda je većina njih u tjelesnom pogledu ograničena zbog starosti i slabog zdravlja, nitko od ovih duhovnih ratnika ne želi odustati. Japanski su Svjedoci za njih potpuno renovirali zgradu, napravivši Dvoranu Kraljevstva u prizemlju i ugradivši dizalo.
Što ih čini sretnima
Nakon tolikih godina u svojoj dodjeli, ovi je misionari smatraju svojom domovinom. “Kad sam prošlog ljeta otišla u Australiju na oblasni kongres”, rekla je jedna od najstarijih pripadnica obitelji, “nakon dva tjedna bila sam spremna vratiti se kući!” Oni vole ljude kojima služe te su razvili duboku naklonost prema njima. Svi misionari cijene pisma i telefonske pozive koji ih podsjećaju na djelatnosti iz prošlih vremena.
To je rezultat marljive službe. Potaknuti ljubavlju prema Jehovi, misionari hitno propovijedaju Božju riječ pod različitim okolnostima. (Usporedi 2. Timoteju 4:2.) “Naučili smo biti radosni samo zato što služimo Jehovi”, kaže Vera MacKay, koja 37 godina služi u Japanu. “Čak ako i nitko ne dođe na vrata, mi smo tamo da svjedočimo o Jehovi.”
Dvanaest od ovih misionara nikad nije bilo u braku, ali oni su sretni što mogu služiti Gospodinu bez smetnje (1. Korinćanima 7:35). Gladys Gregory, koja 43 godine služi kao misionarka, jedna je od njih. Ona kaže: “Kako bih imala veću slobodu za Jehovinu službu, prihvatila sam pionirsku službu, kasnije sam išla u Gilead [Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower] i zatim u misionarsku službu. Ostala sam neudata, premda se nisam zavjetovala u tu svrhu, a poput brojnih Svjedoka, nikad to nisam požalila.”
Spremnost prilagoditi se
Iako neki ljudi postanu svojeglavi kad ostare, misionari su bili spremni prilagoditi se. Lois Dyer, Molly Heron, i Lena i Margrit Winteler živjele su u jednom manjem misionarskom domu u stambenom području Tokya. Tamo su živjele više od 20 godina te su zavoljele ljude na tom području. Sestre Winteler imale su na svojim područjima kod 40 osoba rute s časopisima, a Molly i Lois kod 74 osobe. Tada ih je Društvo zamolilo da se presele u šesterokatni misionarski dom u centru Tokya. “Isprva sam bila očajna i nesretna”, priznaje Lena. Međutim, kao i uvijek, one su se prilagodile svojoj novoj dodjeli. Kako se sada osjećaju? “Vrlo sretno”, odgovara Lena. “Sada su ovdje dva brata iz Betela koji za nas kuhaju i čiste dom. Dobro smo zbrinuti.” Svi se slažu s Lois, koja kaže: “Briga puna ljubavi koju nam Jehovina organizacija pruža pomaže nam istrajati.”
I Norrine Thompson prilagodila se novim okolnostima. Ona kaže: “Imala sam prednost 15 godina pratiti svog supruga [porijeklom s Novog Zelanda] u oblasnoj službi kad je još čitavi Japan bio samo jedna oblast.” Međutim, suprugovo se zdravlje pogoršalo i ona je morala svladati najveću kušnju svog života — njegovu smrt prije 18 godina. “To što mi je onda omogućilo nastaviti s misionarskom službom”, kaže ona, “bila je ljubav koju su mi pokazala braća iz cijelog Japana, zajedno s molitvom i zaposlenošću u službi.”
Nositi se sa zdravstvenim problemima
“Većina ima neki zdravstveni problem, ali oni su radosni, i njihova želja da služe izvanredno je svojstvo”, kaže Albert Pastor, nadglednik misionarskog doma. Jedan liječnik i njegova supruga, koja je bolničarka, dodijeljeni su kako bi se brinuli za misionare u domu.
Jednog je dana prije oko tri godine Elsie Tanigawa, apsolventica 11. razreda škole Gilead, iznenada izgubila vid na lijevom oku. Četiri mjeseca kasnije pogođeno je i desno oko. “Ponekad znam biti nešto malodušna što više ne mogu onako služiti kao što sam to nekada mogla. Ali uz sve dobrohotne pripreme Društva i uz pomoć punu ljubavi koju mi pruža moja partnerica i drugi, i dalje nalazim radost u Jehovinoj službi”, kaže Elsie.
Shinichi Tohara i njegova supruga Masako, koji su bili u istom razredu Gileada kao i Elsie, suočili su se tijekom zadnjih nekoliko godina s mnogim zdravstvenim problemima. Za Shinichia, sposobnog govornika, velik je izazov što zbog oslabljenog vida ne vidi svoje zabilješke. Iako se posljednjih godina podvrgnuo većim i manjim operacijama, njegove oči blistaju kad govori o 90-godišnjem interesentu kojem sada pomaže.
I pored toga što imaju ‘žalac u mesu’, ovi misionari gledaju na svoje slabosti kao što je to činio apostol Pavao, koji je rekao: “Kad sam slab onda sam silan” (2. Korinćanima 12:7-10). A oni su doista silni! Svaki dan su u sedam sati na nogama radi jutarnjeg obožavanja. Nakon doručka idu oni kojima to tjelesno stanje dozvoljava u ranu jutarnju službu propovijedanja.
Richard i Myrtle Shiroma jedni su od onih koji redovito idu u službu. Myrtle je imala moždane udare uslijed nastupa ateroskleroze mozga godine 1978, no sve do studenoga 1987. pratila je svog supruga u putujućoj službi. Sada Richard, koji sam ima 70 godina, pomaže Myrtle činiti sve. On ustaje u 5 sati ujutro, digne je iz kreveta, okupa je, obuče je, našminka je i nahrani je. Zatim je svako jutro u njenim invalidskim kolicima vodi u službu propovijedanja, otprilike jedan sat od kuće do kuće i onda svjedoči ljudima na autobusnim stajalištima. Myrtle ne može više govoriti, ali zadnje riječi koje je izgovorila bile su, dendo, dendo, što na japanskom znači “propovijedati, propovijedati”.
Njihova se kći, Sandra Sumida, preselila u misionarski dom kako bi im pomagala. Sandra je nedavno izgubila svog dragog supruga uslijed srčanog udara. Ona cijeni što je Društvo Watch Tower učinilo dobrohotnu pripremu i vratilo je iz Guama, gdje je sa svojim suprugom služila kao misionarka, natrag u Japan. “Uvijek sam imala osjećaj da nemam mnogo udjela u pomaganju svojim roditeljima, budući da sam bila u Guamu”, kaže ona. “Moja se sestra Joanne brinula za njih u ovom domu. Stoga, kad se otvorila ta mogućnost, bilo mi je drago. Nakon iznenadne smrti supruga, za mene je to terapija što se ovdje osjećam potrebnom.”
Pothvat koji je još uvijek uspješan
Premda misionari osjećaju posljedice starosti, oni ne odustaju od svog misionarskog duha (Psalam 90:10; Rimljanima 5:12). Jerry i Yoshi Toma, koji su jedni od prvih apsolvenata Gileada koji su došli u Japan, još uvijek odlaze u poslovno područje u centru Shibuye. “Kad smo došli do dvokatnice koja je 1949. stajala na ovom mjestu, išli smo od rupe do rupe. Sada se Tokyo izmijenio i postao metropolom. Mi smo ostarjeli i više ne možemo toliko raditi koliko smo nekad mogli. Ali kad dođemo iz propovijedanja kući, tako smo okrijepljeni”, kaže Yoshi.
Lillian Samson služi 40 godina kao misionarka u Japanu i jako voli svoju službu. “Sada pomažem jednoj 80-godišnjoj gospođi s kojom je proučavala moja partnerica Adelin Nako, koja se vratila na Havaje kako bi se brinula za svoju bolesnu majku. Gospođa je nedavno postala nekršteni objavitelj nakon što je svladala problem obožavanja predaka. Otišla je u hram i rekla svećenikovoj ženi: ‘Obratila sam se na kršćanstvo!’” Doživljavajući takve radosti u svom životu, Lillian nikad nije požalila dan kad je, u dobi od 19 godina, napustila svjetovni posao i stupila u pionirsku službu.
Ruth Ulrich i Martha Hess, koje su preko 45 godina partnerice u misionarskoj službi, rade već 35 godina iz ovog misionarskog doma. Sasvim su se udomaćile u području. Jednom je pokrajinski nadglednik upitao Marthu: “Mogu li posuditi tvoje lice dok idem od vrata do vrata?” Ljudi su poznavali Marthu te su uzimali časopise, dok je pokrajinski nadglednik teško mogao započeti razgovore.
Ruth ima na svojoj ruti s časopisima gospođu koja zbog zdravstvenih problema ne može čitati. Ipak, gospođa i dalje uzima časopise i čak je uzela i tvrdo ukoričenu knjigu Mankind’s Search for God. Ruth je razmišljala da li joj i dalje treba donositi časopise, jer je izgledalo da nitko ne čita literaturu. Tada je jednog dana gospođin suprug pristupio Ruth s knjigom Search, rekavši: “To je divna knjiga! Dvaput sam je pročitao.” Ruth je s njim i s njegovom suprugom započela biblijski studij.
I sam misionarski dom privlači zainteresirane osobe. Jedne večeri, neki je mladić došao u dom i rekao: “Znam da kad dođem ovamo, mogu dobiti pomoć da upoznam Bibliju.” S njim je uspostavljen biblijski studij. Kao kuhar u kineskom restoranu, radio je s jednom ženom koja je godinama bila isključena. Časopisi koje je neki objavitelj ostavio kad je posjetio restoran našli su svoj put u kuhinju. Mladom su se kuharu svidjeli te je bivšoj Svjedokinji počeo postavljati pitanja. Budući da na njih nije mogla odgovoriti, rekla mu je neka otiđe u misionarski dom. On sada služi kao sluga pomoćnik i pionir. S vremenom je isključena žena ponovno primljena i konačno je i ona postala opći pionir.
Svi misionari u domu zahvalni su za ono što je Jehova učinio za njih. Došli su iz Australije, s Havaja, iz Kanade, Sjedinjenih Država i Švicarske a jedanaestero ih je pohađalo 11. razred ili prijašnje razrede misionarske škole Gilead. Vidjeli su napredak djela Kraljevstva u Japanu te dijele mišljenje kralja Davida, koji je rekao: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba” (Psalam 37:25). Zahvalni za Božju brigu punu ljubavi, ovi su misionari odlučni u tome da ne miruju, već da nastave služiti Jehovi.