Čuvaj se samopravednosti!
U PRVOM stoljeću, farizeji su uživali ugled kao oni koji su pravedni obožavatelji Boga. Bili su ozbiljni istraživači Pisama i često su se molili. Neki su ljudi gledali na njih kao na blage i razumne osobe. Židovski je povjesničar Josip napisao: “Farizeji su srdačni jedni prema drugima te razvijaju skladne odnose sa zajednicom.” Nije ni čudo što su farizeji bili vjerojatno najcjenjenije te visoko poštovane osobe u židovskom društvu u to vrijeme!
Danas su međutim izraz “farizejski” kao i srodni pojmovi ponižavajući te su sinonimni pojmovima licemjeran, samopravedan, “svetiji”, pretjerano pobožan te onaj koji se služi praznim riječima. Zašto su farizeji izgubili svoj dobar glas?
To je bilo zato što Isus Krist, za razliku od većine Židova, nije bio zaveden njihovom vanjštinom. On ih je usporedio s ‘okrečenim grobovima, koji se spolja vide lijepi a unutra su puni kostiju mrtvačkijeh i svake nečistote’ (Matej 23:27).
Istina je da su upućivali duge molitve dok su stajali na javnim mjestima, no to je bilo samo zato, kako je Isus rekao, da bi ih drugi vidjeli. Njihovo obožavanje bila je puka predstava. Oni su voljeli istaknuta mjesta na večerama i prednja sjedala u sinagogama. Dok su svi Židovi bili obavezni nositi rese na svojim haljinama, farizeji su pokušavali impresionirati ljude noseći pretjerano dugačke rese. Bili su ponosni što mogu pokazivati svoje uvećane kutije koje su sadržavale navode iz Pisma, a koje su nosili kao amulete (Matej 6:5; 23:5-8). Njihovo licemjerstvo, njihova pohlepa te njihova arogancija konačno im je donijela sramotu.
Isus je izrazio Božje odbacivanje farizeja: “Licemjeri! dobro je za vas prorokovao Izaija govoreći: Ovi ljudi približavaju se k meni ustima svojijem, i usnama poštuju me; a srce njihovo daleko stoji od mene. No zaludu me poštuju učeći naukama i zapovijestima ljudskima” (Matej 15:7-9). Njihova pravednost bila je ustvari samopravednost. Stoga je razumljivo zašto je Isus upozorio svoje učenike: “Čuvajte se kvasca farizejskoga” (Luka 12:1). Danas se i mi moramo ‘čuvati’ samopravednosti ili paziti da ne postanemo religiozni licemjeri.
Postupajući tako, trebali bismo shvatiti da se samopravednom osobom ne postaje preko noći. Umjesto toga, ova se sklonost, s vremenom, sve više i više uvlači. Čak i nehotice neka osoba može steći nepoželjne osobine farizejâ.
Superioran stav
Koje su neke od osobina kojih se moramo ‘čuvati’? Samopravedne osobe obično “govore, drže se i izgledaju kao da nikad nisu zgriješile”, objašnjava Encyclopædia of Religion and Ethics. Samopravedne osobe također su hvalisave i vole se isticati, što je bio jedan od glavnih problema kod farizejâ.
Isus je jednom usporedbom opisao ovaj farizejski stav: “Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej, drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.’” Nasuprot tome ovaj poreznik je ponizno priznao svoje greške i pokazao se pravednijim od hvalisavog farizeja. Isus je ovu usporedbu uputio onima “koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali” (Luka 18:9-14, St).
Kao nesavršeni ljudi povremeno možemo misliti da smo bolji od drugih zbog naših prirodnih sposobnosti ili prednosti. No kršćani bi trebali odmah odbaciti takve misli. Možda imaš dugogodišnje iskustvo u kršćanskom načinu života. Možda si vješt u poučavanju Biblije. Ili se možda izjašnjavaš kao onaj koji je pomazan da vlada s Kristom na nebu. Neki u skupštini uživaju posebne prednosti kao punovremeni propovjednici, starješine ili kao sluge pomoćnici. Upitaj se: ‘Što bi Jehova mislio ako bih ono što mi je on dao koristio kao razlog da mislim da sam iznad drugih?’ To bi sigurno izazvalo njegovo negodovanje (Filipljanima 2:3, 4).
Kada kršćanin očituje duh superiornosti zbog od Boga mu danih sposobnosti, prednosti ili autoriteta, on ustvari lišava Boga slave i priznanja koje samo On zaslužuje. Biblija jasno opominje kršćane da ‘ne misle za sebe više nego što valja misliti’. Ona nas potiče: “Budite jedne misli medju sobom. Ne mislite o visokijem stvarima, nego se držite niskijeh. Ne mislite za sebe da ste mudri” (Rimljanima 12:3, 16).
“Prestanite suditi”
Prema jednoj biblijskoj enciklopediji, samopravedna osoba “smatra ili da je moralno ispravna ili da je u ispravnom položaju pred Bogom zbog toga što se drži slova pravnih zahtjeva ne obazirući se na njihov duh”. Jedno drugo djelo opisuje one koji su samopravedni kao “pretjerano religiozne osobe koje sve svoje vrijeme provode tražeći zloću u drugima”.
U tome se očitovala krivnja farizeja. S vremenom su njihova ljudska pravila izgledala važnija od Božjih zakona i načela (Matej 23:23; Luka 11:41-44). Sami su sebe imenovali sucima i bili su spremni osuditi bilo koga koji nije udovoljavao njihovim samopravednim mjerilima. Njihov superioran stav te pretjerano samopoštovanje proizvelo je potrebu da vladaju drugim ljudima. Njihova ih je nemoć da vladaju Isusom razbjesnila, zato su skovali zavjeru da ga ubiju (Ivan 11:47-53).
Kako je samo nelagodno biti u društvu nekoga tko sebe postavlja za suca, uvijek tražeći greške, pomno ispitujući i nadzirući svakoga oko sebe. Doista, nitko u skupštini nema pravo nametati svoja gledišta ili vlastita pravila drugima (Rimljanima 14:10-13). Uravnoteženi kršćani shvaćaju da mnogi aspekti svakodnevnog života spadaju u područje osobnih odluka. Oni koji naginju tome da budu perfekcionisti i zahtjevne osobe pogotovo moraju izbjegavati da sude drugima.
Istina, kršćanska skupština ima pravo davati smjernice koje doprinose da Jehovina zemaljska organizacija djeluje bez zastoja (Jevrejima 13:17). Ali neki su iskrivili ove smjernice ili dodali svoja vlastita pravila. U jednom su području svi učesnici Teokratske škole propovijedanja morali nositi odijela i zakopčati sako kad su držali govor. Učesniku koji nije tako postupio bilo bi onemogućeno držati govore ubuduće. Umjesto da se donose takva stroga pravila, ne bi li bilo razumnije i u skladu s duhom Božje riječi dati ljubazno, osobno vodstvo u skladu s potrebama? (Jakov 3:17).
Samopravednost može također unapređivati gledište da ako kršćanin doživljava mnoge osobne teškoće, onda je sigurno duhovno slab. To je upravo ono što su samopravedni Elifaz, Baldad i Sofar mislili o vjernom Jobu. Oni nisu imali potpunu sliku situacije, stoga je bilo drsko s njihove strane što su optužili Joba za neispravno postupanje. Jehova ih je ukorio zato što su donosili iskrivljene zaključke o Jobovim kušnjama. (Vidi Job, poglavlja 4, 5, 8, 11, 18, 20.)
Pogrešno usmjerena revnost
Samopravednost i revnost često su međusobno povezane. Apostol Pavao govorio je o Židovima koji su imali religiozna naginjanja kao o onima koji imaju “revnost za Boga, ali ne po razumu [“točnoj spoznaji”, NW]. Jer ne poznajući pravde Božije i gledajući da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božijoj” (Rimljanima 10:2, 3). Kao farizej, Pavao je i sam bio krajnje revan, no njegova je revnost bila pogrešno usmjerena, nije se bazirala na Jehovinoj pravednosti (Galaćanima 1:13, 14; Filipljanima 3:6).
Biblija odgovarajuće opominje: “Ne budi suviše pravedan ni suviše mudar; za što bi sebe upropastio?” (Propovjednik 7:16). Možda je neki kršćanin u skupštini ispočetka savjestan, ali se njegova savjesnost i revnost može izmetnuti u samopravednost. Kada je vođena ljudskom mudrošću umjesto Jehovinom pravednošću, religiozna revnost može nanijeti štetu drugima. Kako?
Roditelji, naprimjer, mogu postati suviše zaokupljeni brigom za duhovne potrebe drugih te, postupajući tako, mogu zapostaviti potrebe svoje vlastite obitelji. Ili bi roditelji mogli biti pretjerano revni, zahtijevajući od svoje djece više nego što ona mogu učiniti (Efežanima 6:4; Kološanima 3:21). Neka djeca koja ne mogu udovoljiti takvim nerazumnim zahtjevima, reagiraju tako što vode dvostruki život. Razuman će roditelj uzeti u obzir ograničenja svoje obitelji te učiniti odgovarajuće prilagodbe. (Usporedi 1. Mojsijeva 33:12-14.)
Ekstremna revnost može nas također lišiti taktičnosti, sposobnosti uživljavanja i nježnosti, koje su od presudne važnosti u našem ophođenju s drugima. Neka osoba može mnogo raditi na unapređivanju interesa Kraljevstva. Međutim, ispoljavanjem svoje ekstremne revnosti može nanositi ljudima štetu. Pavao je rekao: “Ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže” (1. Korinćanima 13:2, 3).
Bog ima naklonost prema poniznima
Kao kršćani, trebamo prepoznati opasnost od samopravednosti prije nego što se razvije. Moramo izbjegavati superioran stav, naviku da sudimo drugima te slijepu revnost koja se bazira na ljudskoj mudrosti.
Dok se ‘čuvamo’ farizejskih stavova, umjesto da osuđujemo druge kao one koji su samopravedni, bolje bi bilo da se usredotočimo na naše vlastite sklonosti i naginjanja. Istina, Isus je donio presudu nad farizejima i osudio ih kao ‘zmijske porode’ koji zaslužuju vječno uništenje. No Isus je mogao vidjeti ljudska srca. Mi to ne možemo (Matej 23:33, St).
Neka bismo tražili Božju pravednost, a ne svoju vlastitu (Matej 6:33). Samo tako možemo imati Jehovinu naklonost, jer Biblija upozorava sve nas: “U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniznost ‘jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost’” (1. Petrova 5:5, St).