Svjetlo prekida mračno doba
SVIJET u doba Isusa Krista i njegovih apostola vrlo se razlikovao od svijeta u vrijeme pisanja Hebrejskih pisama. Oni čitaoci Biblije kojima to nije poznato možda si stvaraju predodžbu o socijalnom i religioznom kontinuitetu od vremena proroka Malahije do Mateja, pisca Evanđelja, i imaju samo nejasnu sliku o onome što se događalo tijekom 400 godina koje ih dijele.
Malahija, posljednja knjiga Hebrejskih pisama u većini današnjih Biblija, završava ponovnim naseljavanjem ostatka Izraela u svojoj domovini nakon oslobođenja iz babilonskog zarobljeništva (Jeremija 23:3). Odani Židovi bili su ohrabrivani da čekaju Božji dan suda kada će biti odstranjen svijet zla i uspostavljeno Mesijansko doba (Malahija 4:1, 2). U međuvremenu je vladala Perzija. Perzijske trupe razmještene u Judi vojnom su silom održavale mir i provodile kraljevske naredbe. (Usporedi Ezdra 4:23.)
Međutim, biblijske zemlje kroz sljedeća četiri stoljeća nisu ostale nepromijenjene. U njih su se počeli uvlačiti duhovni mrak i smetenost. Bliski istok potresali su nasilje, terorizam, ugnjetavanje, radikalno religiozno razmišljanje, spekulativna filozofija i kulturni šok.
Matej, prva knjiga Kršćanskih grčkih pisama, bila je napisana u drugom razdoblju. Rimske su legije nametnule Pax Romanu, ili rimski mir. Pobožni su ljudi željno čekali da dođe Mesija i ukloni patnju, tiraniju i siromaštvo te da prosvijetli život, napredak i mir. (Usporedi Luka 1:67-79; 24:21; 2. Timoteju 1:10.) Razmotrimo pobliže snažne utjecaje koji su preoblikovali židovsko društvo u stoljećima koja su prethodila rođenju Isusa Krista.
Život Židova u vrijeme Perzijanaca
Nakon Kirove objave o oslobođenju Židova iz babilonskog zarobljeništva, 537. pr. n. e. je skupina Židova, kao i ne-Židovi koji su im se pridružili, otišla iz Babilona. Ovaj duhovno prijemljiv ostatak vratio se na područje razorenih gradova i opustošene zemlje. Edomci, Feničani, Samarićani, arapska plemena i ostali smanjili su nekad prostrano izraelsko područje. Ono što je preostalo od Jude i Benjamina postalo je provincija Judeja u perzijskoj satrapiji koja se zvala Abar Nahara (s onu stranu rijeke; Ezdra 1:1-4; 2:64, 65).
Pod perzijskom vlašću, Juda je počela proživljavati “razdoblje ekspanzije i porasta stanovništva”, stoji u The Cambridge History of Judaism. U vezi s Jeruzalemom dalje stoji: “Seljaci i hodočasnici donosili su poklone, Hram i grad postali su bogati a njihovo je bogatstvo privuklo strane trgovce i zanatlije.” Iako su Perzijanci bili vrlo tolerantni što se tiče mjesne uprave i religije, porezi su bili visoki i mogli su se plaćati jedino plemenitim kovinama. (Usporedi Nehemija 5:1-5, 15; 9:36, 37; 13:15, 16, 20.)
Posljednje godine Perzijskog Carstva bile su vrlo burno vrijeme obilježeno pobunama satrapâ. Mnogi su Židovi bili umiješani u pobunu duž obale Sredozemlja i bili su prognani daleko na sjever u Hirkaniju na Kaspijskom moru. Međutim, izgleda da veći dio Jude nije bio pogođen perzijskim kaznenim mjerama.
Grčko razdoblje
Aleksandar Veliki pojavio se na Srednjem istoku poput leoparda 332. pr. n. e., no sklonost prema grčkoj uvezenoj robi postojala je otprije (Danijel 7:6). Kad je shvatio da grčka kultura ima političku vrijednost, promišljeno je počeo helenizirati svoje rastuće carstvo. Grčki je postao međunarodnim jezikom. Aleksandrova je kratka vladavina unapređivala ljubav prema sofizmima, oduševljenje sportovima i cijenjenje estetike. Postupno je čak i židovsko nasljeđe palo pod utjecaj helenizma.
Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. n. e., njegovi su nasljednici u Siriji i Egiptu bili prvi koji su trebali odigrati uloge koje je prorok Danijel nazvao “car sjeverni” i “car južni” (Danijel 11:1-19). Za vrijeme vladavine egipatskog “južnoga cara” Ptolemeja II Filadelfa (285-246. pr. n. e.), Hebrejska pisma prevodila su se na koine, govorni grčki. Ovaj je prijevod nazvan Septuaginta. Mnogi reci iz ovog djela bili su citirani u Kršćanskim grčkim pismima. Grčki se jezik pokazao izuzetnim za izražavanje rasvjetljujućih nijansi značenja u duhovno smetenom i mračnom svijetu.
Kad je Antioh IV Epifan postao kraljem Sirije i vladarem Palestine (175-164. pr. n. e.), judaizam je bio gotovo izbrisan progonstvom koje je podupirala vlada. Židovi su, pod prijetnjom smrti, bili prisiljeni odreći se Jehove Boga i prinositi žrtve samo grčkim božanstvima. U prosincu 168. pr. n. e. na velikom Jehovinom žrtveniku u hramu u Jeruzalemu bio je izgrađen poganski žrtvenik na kojem su se prinosile žrtve olimpskom Zeusu. Užasnuti ali hrabri muškarci iz okolice sakupili su se pod vodstvom Jude Makabejca i žestoko se borili dok nisu osvojili Jeruzalem. Hram je ponovno bio posvećen Bogu i točno tri godine nakon oskvrnuća obnovljeno je svakodnevno prinošenje žrtava.
U toku preostalog grčkog razdoblja, pripadnici judejske zajednice agresivno su nastojali povećati svoje područje do njegovih drevnih granica. Svoju novootkrivenu vojnu neustrašivost koristili su na bezbožan način kako bi prisilili svoje poganske susjede da se preobrate pod prijetnjom smrti. Usprkos tome, grčke političke ideje i dalje su imale utjecaj u velikim i malim gradovima.
Tijekom tog vremena takmaci za prvosvećenički položaj često su bili pokvareni. Spletke, atentati i političke intrige uprljale su njihovu službu. Što je duh koji je vladao među Židovima bivao bezbožnijim, to su popularnijima postajali grčki sportovi. Kako li je bilo zapanjujuće vidjeti mlade svećenike koji zanemaruju svoje dužnosti kako bi sudjelovali u igrama! Židovski su se atletičari čak podvrgavali bolnom kirurškom zahvatu kako bi postali “neobrezani” i tako izbjegli neugodnost dok su se nagi natjecali s neznabošcima. (Usporedi 1. Korinćanima 7:18.)
Religiozne promjene
U prvim godinama nakon izgnanstva, vjerni su se Židovi protivili miješanju poganskih shvaćanja i filozofija s pravom religijom objavljenom u Hebrejskim pismima. Knjiga o Esteri, koja je napisana nakon više od 60 godina bliske povezanosti s Perzijom, ne sadrži niti najmanji trag zoroastrizma. Osim toga, niti u biblijskim knjigama Ezdre, Nehemije ili Malahije, koje su napisane tijekom prvog dijela perzijskog razdoblja (537-443. pr. n. e.), ne nalazi se utjecaj te perzijske religije.
Međutim, izučavatelji smatraju da su tijekom kasnijeg dijela perzijskog razdoblja mnogi Židovi počeli prihvaćati neka shvaćanja obožavatelja Ahure Mazde, glavnog perzijskog božanstva. To se vidi iz popularnog praznovjerja i vjerovanja esena. Uobičajene hebrejske riječi za čaglje, ostala pustinjska stvorenja i noćne ptice, Židovi su u svojim mislima počeli povezivati sa zlim duhovima i noćnim čudovištima babilonskih i perzijskih narodnih vjerovanja.
Židovi su poganske ideje počeli gledati u drugačijem svjetlu. Pojam neba, pakla, duše, Riječi (Logosa) i mudrosti, sve to poprimilo je nova značenja. A ako je Bog, kako se onda smatralo, toliko udaljen da više ne komunicira s ljudima, onda mu trebaju posrednici. Grci su te duhove posrednike i čuvare nazivali daimoni. Budući da su prihvatili ideju da daimoni (demoni) mogu biti dobri ili zli, Židovi su lako potpali pod demonsku vlast.
Pozitivna promjena zahvatila je lokalno obožavanje. Nicale su sinagoge koje su služile kao mjesta sastajanja obližnjih skupština Židova radi religiozne poduke i službe. Nije točno poznato kada su, gdje i kako židovske sinagoge nastale. Budući da su sinagoge udovoljavale potrebama Židova u udaljenim zemljama da vrše obožavanje kad nisu mogli ići u hram, općenito se smatra da su utemeljene u vrijeme izgnanstva ili nakon njega. Značajno je to što su postale izvanredna javna središta u kojima su Isus i njegovi učenici ‘objavljivali dobrodjetelji onoga koji doziva ljude iz tame k čudesnome vidjelu svome’ (1. Petrova 2:9).
Judaizam prihvaća različite škole mišljenja
U drugom stoljeću pr. n. e. počele su se pojavljivati različite škole mišljenja. One nisu bile odvojene religiozne organizacije. Ustvari, one su bile mala udruženja židovskih svećenika, filozofa i političkih aktivista koji su nastojali utjecati na ljude i imati vlast nad nacijom, a sve to pod okriljem judaizma.
Saduceji, koji su se bavili politikom, bili su uglavnom bogati plemići, poznati po svojoj vještoj diplomaciji još od hasmonejskog ustanka sredinom drugog stoljeća pr. n. e. Većinom su bili svećenici, iako su neki bili trgovci i zemljoposjednici. U vrijeme Isusova rođenja, saduceji su uglavnom bili skloni rimskoj vlasti u Palestini jer su smatrali da je stabilnija i da će vjerojatno održati postojeće stanje. (Usporedi Ivan 11:47, 48.) Manjina (herodovci) smatrala je da bi nacionalnim interesima više odgovarala vladavina Herodove obitelji. U svakom slučaju, saduceji nisu željeli da nacija bude u rukama židovskih fanatika niti da itko drugi osim svećenikâ nadzire hram. Saducejska vjerovanja bila su konzervativna, uglavnom su se temeljila na njihovim tumačenjima Mojsijevih spisa i odražavala su njihovo protivljenje moćnoj sekti farizeja (Djela apostolska 23:6-8). Saduceji su odbacili proročanstva Hebrejskih pisama kao spekulacije. Smatrali su da biblijske povijesne, poetske i poslovične knjige nisu nadahnute te da su nebitne.
Farizeji su se pojavili tijekom grčkog razdoblja kao snažna reakcija na antižidovski helenizam. Međutim, do Isusovog vremena oni su postali kruti, ograničeni tradicijom, strogo su se držali slova Zakona, postali su ponosni, samopravedni tvorci prozelita i učitelji koji su nastojali kontrolirati naciju podučavanjem u sinagogama. Uglavnom su pripadali srednjem sloju i prezirali su običan narod. Isus je većinu farizeja smatrao sebičnim, nemilosrdnim ljubiteljima novca iz kojih izbija licemjerje (23. poglavlje Mateja). Prihvaćali su cjelokupna Hebrejska pisma u svjetlu svojih vlastitih tumačenja, no svojim su usmenim predajama pridavali jednaku ili čak veću važnost. Govorili su da su njihove predaje “ograda oko Zakona”. Međutim, umjesto da budu ograda, njihove su predaje opovrgavale vrijednost Riječi Božje i zbunjivale javnost (Matej 23:2-4; Marko 7:1, 9-13).
Eseni su bili mistici koji su izgleda živjeli u nekoliko izoliranih zajednica. Sebe su smatrali pravim ostatkom Izraela, iščekujući u čistoći da dođe obećani Mesija. Eseni su vodili kontemplativan, asketski život, a mnoga njihova vjerovanja odražavala su perzijska i grčka shvaćanja.
Nekoliko vrsta religiozno motiviranih, fanatičnih, rodoljubivih zelota ubilački je gledalo na svakoga tko je stajao na putu nezavisnosti židovske države i smatralo ga neprijateljem. Povezivalo ih se s hasmonejcima i uglavnom su se obraćali mladim muškarcima koji su bili puni ideala i skloni avanturama. Smatralo ih se razbojnicima-atentatorima ili pobunjenicima, a budući da su se koristili gerilskom taktikom, putevi i javni trgovi u zemlji postali su opasni, što je samo povećavalo napetost tog vremena.
U Egiptu, među aleksandrijskim Židovima, širila se grčka filozofija. Otamo se proširila u Palestinu i do nadaleko raspršenih Židova u dijaspori. Židovski teoretičari koji su napisali apokrife i pseudoepigrafe tumačili su Mojsijeve spise kao neodređene, nezanimljive alegorije.
Do početka rimskog razdoblja, helenizacija je Palestinu trajno promijenila u socijalnom, političkom i filozofskom pogledu. Židovsku biblijsku religiju zamijenio je judaizam, mješavina babilonskih, perzijskih i grčkih shvaćanja isprepletenih izvjesnom količinom biblijskih istina. Međutim, svi saduceji, farizeji i eseni zajedno sačinjavali su manje od 7 posto nacije. Usred vrtloga tih protivničkih grupa nalazile su se mase židovskog naroda, ‘smetene i rasijane kao ovce bez pastira’ (Matej 9:36).
U taj mračni svijet stupio je Isus Krist. Njegov umirujući poziv bio je utješan: “Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti” (Matej 11:28). Kako li je uzbudljivo čuti kako kaže: “Ja sam svjetlo svijeta” (Ivan 8:12, St). A kako li je, zaista, divno bilo njegovo obećanje koje veseli srce: “Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život” (Ivan 8:12, St).
[Slika na stranici 26]
Isus je pokazao da su židovski religiozni vođe bili u duhovnoj tami
[Slika na stranici 28]
Novčić s likom Antioha IV (Epifana)
[Zahvala]
Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.