Unaprijed planirati u korist svojih voljenih

NEDAVNO je u jednim afričkim novinama izašla tužna priča o Annie. Annien je suprug bio poslovan čovjek. Umro je 1995, ostavivši za sobom 15 vozila; nekoliko bankovnih računa; oko 4 000 američkih dolara u gotovini; dućan; bife i kuću s tri spavaće sobe. Ono što nije ostavio za sobom bila je oporuka.

Annien je šurjak navodno prisvojio imanje i novac, a nju i njeno šestero djece istjerao je iz njihova doma. Ostavši bez osnovnih sredstava za život, ona i djeca sada žive kod njenog brata. Četvero djece moralo je napustiti školu, jer nemaju novca za školarinu i školske uniforme.

Annie se obratila visokom sudu koji je odlučio da joj se dio imovine vrati, uključujući i jedno vozilo. No ništa joj nije bilo vraćeno. Ona ponovno mora ići na sud da bi dobila nalog koji bi njenog šurjaka prisilio da ispuni odluku visokog suda.

Zašto razmišljati o smrti?

Anniena priča pokazuje što se može dogoditi kad poglavar obitelji ne planira, imajući u vidu mogućnost da umre. Kad umru, svi ljudi “ostavljaju drugima imanje svoje” (Psalam 49:10). Osim toga, mrtvi ne mogu kontrolirati to što se radi s njihovom imovinom (Propovjednik 9:5, 10). Da bi utjecala na ono što će se dogoditi s njenom imovinom, osoba to mora urediti prije smrti.

Iako svi znamo da možemo iznenada umrijeti, mnogi ljudi ne zbrinjavaju unaprijed svoje voljene koji ostaju na životu. Iako će naša diskusija usmjeriti pažnju na određene kulturne grupe u Africi, slični problemi postoje i u drugim dijelovima svijeta.

Osobna je stvar hoćeš li poduzeti korake s obzirom na podjelu svog imanja u slučaju smrti (Galaćanima 6:5). Pa ipak, netko bi se mogao pitati: ‘Ako se već čovjek brine za svoju ženu i djecu i zbrinjava ih dok je živ, zar ne bi trebao osigurati njihovu dobrobit i za slučaj da umre?’ Glavni je razlog taj što većina nas ne voli razmišljati da bismo mogli umrijeti, a još manje planirati u vezi sa smrti. Ustvari, mi ne možemo predvidjeti dan svoje smrti, kao što Biblija kaže: “Vi (...) ne znate šta će biti sjutra. Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a po tom je nestane” (Jakov 4:14).

Praktično je načiniti planove, imajući u vidu mogućnost da se umre. To također pokazuje ljubavlju prožetu brigu prema onima koji ostaju na životu. Ako mi ne uredimo svoje stvari, onda će to učiniti netko drugi. Možda će ljudi koje nismo nikada upoznali odlučivati o našoj imovini i sprovodu. Pod takvim uvjetima, u nekim zemljama, država odlučuje tko će dobiti naš novac i imetak. U drugim mjestima odlučuje rodbina, a te su odluke često popraćene svađama koje potiču mržnju unutar obitelji. Osim toga, ono što drugi odluče može biti potpuno drugačije od onog što bismo mi željeli.

Otimanje imetka

Udovica najviše pati kad umre njen suprug. Osim tuge zbog gubitka svog bračnog druga, ona je često žrtva otimanja imetka. To je bilo opisano na početku, u Annienom slučaju. Jedan razlog otimanja imetka možda je povezan s tim kako se gleda na žene. U nekim kulturama supruga se ne smatra dijelom suprugove obitelji. Ona je u određenom smislu stranac koji se može u bilo koje vrijeme vratiti svojoj obitelji ili preudati za nekog iz druge obitelji. Za razliku od toga, misli se da muža njegova braća, sestre i roditelji nikada neće napustiti. Ako umre, njegova obitelj vjeruje da ono što je njegovo pripada njima, a ne njegovoj supruzi i djeci.

Supruzi koji se ne povjeravaju svojim suprugama potiču takvo razmišljanje. Mike je o svojim poslovnim pothvatima diskutirao samo sa svojom braćom. Oni su znali kakvo je njegovo imovinsko stanje, ali njegova je supruga znala vrlo malo. Kad je umro, k njoj su došla njegova braća i zatražila su novac koji je njen suprug očekivao od jednog dužnika. Ona za to nije ni znala. Zatim su prisvojili fotokopirne aparate i pisaće strojeve koje joj je suprug kupio. Na kraju su njegova braća preuzela kuću i sve u njoj. Ta udovica i njena mala kći bile su prisiljene da odu, uzevši sa sobom samo svoju odjeću.

‘Dvoje će biti jedno tijelo’

Kršćanski supruzi vole svoje supruge i smatraju ih dostojnima povjerenja. Takvi muškarci uzimaju k srcu biblijski savjet: “Tako su dužni muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa.” Takvi su muškarci također suglasni s božanski nadahnutom izjavom: “Ostaviće čovjek oca svojega i mater, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo” (Efežanima 5:28, 31).

Boguodani se supruzi također slažu s kršćanskim apostolom Pavlom, koji je napisao: “Zasigurno, ako se tko ne brine za one koji su njegovi, a osobito za one koji su članovi njegovog kućanstva, odrekao se vjere i gori je od osobe bez vjere” (1. Timoteju 5:8, NW). Ako kršćanski suprug planira dugo putovanje, on će se, u skladu s tim načelom, pobrinuti da njegova obitelj bude zbrinuta dok on nije s njom. Slično tome, nije li razumno da će zbrinuti svoju suprugu i djecu za slučaj da umre? Pripremiti se za neočekivanu tragediju nije samo praktično nego je i odraz ljubavi.

Pogrebni običaji

Za kršćanske muževe postoji još jedno područje vezano za ovu stvar o kojem trebaju razmisliti. Povećavajući udovičinu tugu nakon gubitka bračnog druga, imovine i možda čak njene djece, neke je društvene sredine prisiljavaju da se drži tradicionalnih obreda žalovanja. Nigerijske novine The Guardian žale se jer tradicija u nekim područjima zahtijeva da udovica spava u istoj mračnoj sobi s mrtvim tijelom svog supruga. U drugim se mjestima udovicama ne dozvoljava da izlaze iz kuće za vrijeme perioda žalovanja koje traje skoro šest mjeseci. U tom se razdoblju ne smiju kupati, a čak je i pranje ruku prije i poslije jela zabranjeno.

Takvi običaji predstavljaju problem, naročito za kršćanske udovice. Njihova ih želja da ugode Bogu potiče da izbjegavaju običaje koji nisu u skladu s biblijskim učenjima (2. Korinćanima 6:14, 17). Međutim, ako ne udovoljava tim običajima, udovica može doživjeti proganjanje. Možda će čak morati pobjeći da bi spasila svoj život.

Poduzimanje zakonskih mjera

Biblija mudro kaže: “Planovi marljivog sigurno su prednost” (Priče Salamunove 21:5, NW). Kakve planove može učiniti poglavar obitelji? U većini društvenih sredina može se napisati oporuku ili sastaviti dokument u kojem se objašnjava kako podijeliti imetak osobe u slučaju njene smrti. On može uključivati i detalje oko sprovoda. Također može sadržavati što bračni drug treba (ili ne smije) učiniti s obzirom na pogreb i običaje žalovanja.

Leah je izgubila svog supruga 1992. Ona kaže: “Imam petero djece — četiri kćeri i jednog sina. Moj je suprug bio bolestan neko vrijeme prije nego što je umro. No čak i prije nego što se razbolio, napisao je oporuku u kojoj je izrazio želju da sva njegova imovina pripadne meni i našoj djeci. To je uključivalo i novac od osiguranja, zemlju, životinje na farmi i kuću. Potpisao je oporuku i dao mi ju je. (...) Nakon smrti mog supruga, rodbina je željela uzeti dio njegova nasljedstva. Objasnila sam im da je moj suprug kupio farmu svojim novcem i da oni nemaju pravo nešto tražiti. Kad su vidjeli oporuku, prihvatili su to.”

Razgovarati o problemu s obitelji

Problem se može pojaviti ako osoba o svojim vjerovanjima i željama ne razgovara sa svojom obitelji. Razmotri slučaj jednog čovjeka čija je rodbina inzistirala na tome da se njegov pogreb održi u selu u skladu s tamošnjim običajima. Kad se njegovoj udovici i djeci zaprijetilo smrću, oni su bili prisiljeni ostaviti njegovo tijelo široj obitelji. Ona se žali: “Da je moj suprug rekao samo jednom svom ujaku ili bratiću kako želi biti pokopan, obitelj ne bi inzistirala na svojim tradicionalnim pogrebnim običajima.”

U nekim društvenim sredinama usmeni dogovor vrijedi jednako kao i pisani dokument. To je slučaj u dijelovima Swazilanda gdje vjerovanja mnogih ljudi podupiru tradicionalne običaje u vezi s pogrebom i žalovanjem. Znajući to, kršćanin imenom Isaac sazvao je sastanak svojih rođaka, koji nisu bili Jehovini svjedoci, te je razgovarao o tome što želi da se učini nakon njegove smrti. Rekao im je kome treba pripasti određena imovina i jasno je objasnio kako treba izgledati njegov pogreb. Nakon što je umro, stvari su se odvijale onako kako je on to želio. Isaacu je održan kršćanski pogreb, a njegova je supruga bila dobro zbrinuta.

Zaštiti svoju obitelj

Što ćeš učiniti kako bi u slučaju svoje smrti zaštitio svoju obitelj, osobna je stvar, ali kršćanin imenom Edward kaže: “Imam policu životnog osiguranja čiji su korisnici osam članova moje obitelji. Moja je supruga potpisnik mog bankovnog računa. Dakle ako i umrem, ona može dizati novac s računa. (...) Imam oporuku koja je sastavljena u korist moje obitelji. Ako umrem, sve što ostaje poslije mene ostat će mojoj supruzi i djeci. Svoju sam oporuku napisao prije pet godina. Sastavio ju je advokat, a moja supruga i sin imaju po jedan primjerak. U svojoj sam oporuci naveo da se moja šira obitelj ne smije uplitati u moj pogreb. Ja pripadam Jehovinoj organizaciji. Dakle ako su na raspolaganju samo jedan ili dva Svjedoka koji mogu organizirati moj pogreb, to će biti dovoljno. O tome sam razgovarao s članovima svoje šire obitelji.”

U stanovitom je smislu činjenje takvih priprema poklon za tvoju obitelj. Naravno, planiranje zbog mogućnosti smrti nije kao kad se pokloni čokolada ili buket cvijeća. Pa ipak, ono pokazuje tvoju ljubav. Ono dokazuje da se želiš ‘brinuti za one koji su članovi tvog kućanstva’ čak i onda kad više nisi s njima.

[Okvir/slika na stranici 21]

Isus se pobrinuo za svoju majku

“Stajahu kod križa Isusova mati njegova, i sestra matere njegove Marija Kleofina, i Marija Mandalijena. A Isus vidjevši mater i učenika koga ljubljaše gdje stoje reče materi svojoj: ženo! eto ti sina! Po tom reče učeniku: eto ti matere! I od onoga časa uze je učenik [Ivan] k sebi” (Ivan 19:25-27).

[Slika na stranici 22]

Mnogi kršćani promišljeno poduzimaju zakonske korake kako bi zaštitili svoju obitelj