Radovati se u Jehovi usprkos kušnjama

ISPRIČAO GEORGE SCIPIO

U prosincu 1945. ležao sam u bolničkoj sobi, a čitavo mi je tijelo, osim šaka i stopala, bilo potpuno paralizirano. Mislio sam da je moje stanje privremeno, no drugi su sumnjali da ću ikada ponovo hodati. Kakve li kušnje za jednog živahnog 17-godišnjaka! Odbijao sam prihvatiti takvu prognozu. Imao sam tako mnogo planova, između ostalog, planirao sam sljedeće godine otputovati u Englesku sa svojim poslodavcem.

BIO sam žrtva epidemije dječje paralize koja je poharala naš otok Svetu Helenu. Od nje je umrlo 11-ero ljudi, a mnogi drugi ostali su invalidi. Dok sam ležao u krevetu, imao sam više nego dovoljno vremena za razmišljanje o svom kratkom životu i o budućnosti. Razmišljajući tako, počeo sam shvaćati da usprkos svojoj bolesti imam razloga za radovanje.

Skromni početak

Godine 1933. kad sam imao pet godina, moj otac Tom, koji je bio policajac, a ujedno je služio kao đakon u Baptističkoj crkvi, dobio je neke knjige od dvojice Jehovinih svjedoka. Oni su bili punovremeni evangelizatori, ili pioniri, koji su nakratko posjetili otok.

Jedna od tih knjiga nosila je naslov Harfa Božja. Otac ju je koristio za proučavanje Biblije sa svojom obitelji i s nekoliko osoba koje su pokazivale interes. Bile su to duboke misli i ja sam vrlo malo od toga razumio. Ali sjećam se da sam u svojoj Bibliji označavao svaki redak o kojem smo razgovarali. Otac je ubrzo shvatio da je to što proučavamo istina i da se razlikuje od onog što je propovijedao u Baptističkoj crkvi. Počeo je govoriti drugima o tome i propovijedati s propovjedaonice da ne postoji ni Trojstvo, ni paklena vatra, ni besmrtna duša. To je prouzročilo prilično burne reakcije u crkvi.

Na kraju je, u nastojanju da se riješi to sporno pitanje, bio sazvan crkveni sastanak. Bilo je postavljeno pitanje: “Tko je na strani baptista?” Javila se većina. Sljedeće pitanje bilo je: “Tko je na strani Jehove?” Javilo ih se oko 10 do 12 osoba. Te su osobe bile zamoljene da napuste crkvu.

Bio je to skroman početak jedne nove religije na Svetoj Heleni. Otac je stupio u kontakt s centralom Društva Watch Tower u Sjedinjenim Državama i zatražio da mu pošalju uređaj za emitiranje da bi ljudima mogao puštati snimljena biblijska predavanja. Rekli su mu da je uređaj prevelik da bi ga poslali na Svetu Helenu. Stoga su mu poslali gramofon koji je bio manji od tog uređaja, a braća su kasnije naručila još dva gramofona. Da bi prenijeli poruku ljudima, otok su obilazili pješice i jašući na magarcu.

Kako se širila poruka, širilo se i protivljenje. U mojoj su školi djeca znala pjevati: “Skupite se ljudi, poslušajmo skupa, stiže Tommy Scipio i gramofonska grupa!” Bila je to teška kušnja za mene, školarca koji je želio biti prihvaćen u društvu svojih vršnjaka. Što mi je pomoglo da ustrajem?

Naša velika obitelj — u kojoj je bilo šestero djece — redovito je imala obiteljski biblijski studij. Ujedno smo svako jutro prije doručka zajedno čitali Bibliju. To je nesumnjivo bila jedna od ključnih stvari koje su našoj obitelji pomogle da godinama vjerno ostane u istini. Što se mene tiče, ja sam još u ranoj dobi razvio ljubav prema Bibliji te sam tijekom godina zadržao naviku redovitog čitanja Biblije (Psalam 1:1-3). Kad sam u dobi od 14 godina završio školu, već sam bio čvrsto utvrđen u istini i imao sam u srcu strah Jehovin. To mi je omogućilo da se radujem u Jehovi usprkos spomenutim kušnjama.

Daljnje kušnje i radosti

Dok sam ležao u bolesničkom krevetu razmišljajući o tim ranim godinama svog života i o izgledima za budućnost, zahvaljujući tome što sam proučavao Bibliju znao sam da ta bolest nije nekakav ispit ili kazna od Boga (Jakov 1:12, 13). Unatoč tome, dječja paraliza bila je bolna kušnja, a njezine posljedice osjećam cijeli život.

Kad sam se oporavio, morao sam ponovo učiti hodati. Ujedno su mi bili paralizirani neki mišići ruku. Svaki bih dan pao nebrojeno puta. Ipak, uz usrdnu molitvu i stalne napore, već sam 1947. mogao hodati pomoću štapa.

U to sam se vrijeme zaljubio u djevojku Doris, koja je imala ista religiozna uvjerenja kao i ja. Bili smo premladi da bismo razmišljali o braku, no mene je to motiviralo da se trudim sve bolje hodati. Također sam dao otkaz na poslu jer plaća koju sam dobivao nije bila dovoljna da bih se oženio i izdržavao ženu, pa sam otvorio privatnu zubarsku ordinaciju u kojoj sam radio sljedeće dvije godine. Vjenčali smo se 1950. Dotada sam već zaradio dovoljno da kupim mali automobil. Sada sam mogao voziti braću na sastanke i u službu propovijedanja.

Teokratski napredak na otoku

Društvo nam je 1951. poslalo svog prvog predstavnika. To je bio Jacobus van Staden, mladić iz Južnoafričke Republike. Upravo smo se bili preselili u jednu veću kuću, tako da je Jacobus mogao cijelu godinu stanovati kod nas. Budući da sam radio kao privatnik, puno smo vremena proveli zajedno u djelu propovijedanja i od njega sam naučio puno toga što mi je itekako koristilo u službi.

Jacobus ili Koos, kako smo ga mi zvali, organizirao je da se redovito održavaju skupštinski sastanci koje smo svi rado pohađali. Imali smo problema s prijevozom, budući da su od svih zainteresiranih osoba samo dvije imale automobil. Teren je teško prohodan i brdovit, a u to vrijeme nije bilo baš puno dobrih cesta. Zbog toga je dovoditi sve zainteresirane osobe na sastanke bio popriličan pothvat. Neki bi krenuli pješice rano ujutro. Ja bih povezao tri osobe u svom malom automobilu i prevezao ih jedan dio puta. One bi izašle i nastavile pješačiti. Krenuo bih natrag, povezao sljedeće tri osobe jedan dio puta i ponovo se vratio. Konačno bi na ovaj način svi došli na sastanak. Nakon sastanka sve bismo ih na isti način vratili kući.

Koos nas je također poučio da iznosimo djelotvorne prezentacije na vratima. Imali smo puno lijepih iskustava, a i nekih koja nisu bila tako lijepa. No radost koju smo doživljavali u službi propovijedanja zasjenila je sve kušnje koje su nam priredili protivnici naše propovjedničke aktivnosti. Jedno sam jutro bio u službi s Koosom. Kad smo došli pred jedna vrata, iznutra se čuo neki glas. Jedan je čovjek naglas čitao Bibliju. Jasno smo mogli čuti poznate riječi iz 2. poglavlja Izaije. Kad je čovjek došao do 4. retka, pokucali smo. Ljubazan stariji čovjek pozvao nas je unutra i mi smo upotrijebili Izaiju 2:4 kako bismo mu rekli dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Započeli smo biblijski studij s njim, iako je živio na vrlo nepristupačnom mjestu. Morali smo se spuštati nizbrdo, prijeći potok skačući s kamena na kamen, popeti se na sljedeće brdo i zatim se spustiti do njegove kuće. Ali isplatilo se. Taj je krotki stariji čovjek prihvatio istinu i krstio se. Da bi došao na sastanak, hodao je uz pomoć dva štapa do mjesta odakle bih ga preostali dio puta mogao prevesti automobilom. Kasnije je umro kao vjeran Svjedok.

Šef policije protivio se našem djelu i stalno je prijetio da će deportirati Koosa. Jednom mjesečno pozvao bi Koosa na ispitivanje. Koos mu je uvijek odgovarao direktno iz Biblije, pa je zbog toga postao još ogorčeniji. Svaki bi put upozorio Koosa da mora prestati s propovijedanjem, ali bi svaki put dobio svjedočanstvo. Nastavio se protiviti našem djelu čak i nakon što je Koos otišao sa Svete Helene. Zatim je taj šef, inače krupan i jak čovjek, iznenada obolio i jako smršavio. Liječnici nisu mogli ustanoviti što mu je. Zbog toga je napustio otok.

Krštenje i postojan napredak

Nakon tri mjeseca boravka na otoku, Koos je zaključio da bi bilo prikladno organizirati krštenje. Problem je bio u tome što nismo mogli pronaći odgovarajući bazen. Odlučili smo iskopati veliku jamu, izbetonirati je te donijeti vodu kako bismo je napunili. Noć prije krštenja padala je kiša, pa smo sljedećeg jutra svi bili oduševljeni vidjevši da je voda u jami sezala do samog ruba.

Tog nedjeljnog jutra Koos je održao govor za krštenje. Kad je zamolio kandidate za krštenje da ustanu, nas 26 ustalo je kako bismo odgovorili na uobičajena pitanja za krštenje. Imali smo prednost da budemo prvi Svjedoci koji su se krstili na tom otoku. To je bio najsretniji dan mog života jer sam se uvijek pribojavao da će Harmagedon doći prije nego što se krstim.

Konačno su bile osnovane dvije skupštine, jedna u Levelwoodu i jedna u Jamestownu. Svakog smo tjedna trojica ili četvorica nas putovali 13 kilometara do one druge skupštine kako bismo subotom navečer vodili Teokratsku školu propovijedanja i Službeni sastanak. Nakon što bismo u nedjelju ujutro tamo išli u službu propovijedanja, vratili bismo se te poslijepodne i navečer u našoj skupštini održali te iste sastanke, kao i Studij Kule stražare. Tako su naši vikendi bili ispunjeni teokratskim aktivnostima koje su nas radovale. Čeznuo sam za punovremenom službom propovijedanja, ali sam morao izdržavati obitelj. Tako sam 1952. ponovo počeo raditi puno radno vrijeme kao zubar u jednoj državnoj instituciji.

Putujući predstavnici Društva, pokrajinski nadglednici, počeli su od 1955. svake godine posjećivati otok te bi tijekom posjete jedan dio vremena boravili u mom domu. Oni su pozitivno djelovali na našu obitelj. Nekako u isto vrijeme imao sam i prednost sudjelovati u prikazivanju tri filma Društva po cijelom otoku.

Uzbudljivi kongres “Božanska volja”

Godine 1958. ponovo sam napustio državno zaposlenje, ovaj put da bih mogao prisustvovati međunarodnom kongresu “Božanska volja” koji se održavao u New Yorku. Taj je kongres bio jedna od prekretnica u mom životu — prigoda koja mi je pružila puno razloga za radovanje u Jehovi. Budući da nisu postojale redovite prometne veze s otokom, bili smo odsutni pet i po mjeseci. Kongres je trajao osam dana, a program se održavao od devet sati ujutro do devet sati navečer. No uopće nisam osjećao umor i željno sam iščekivao svaki dan kongresa. Imao sam prednost sudjelovati u programu tako što sam u dvije minute predstavio otok Svetu Helenu. Osjećao sam nevjerojatno veliku tremu dok sam se obraćao ogromnom mnoštvu na stadionima Yankee i Polo Grounds.

Taj je kongres ojačao moju odluku da postanem pionir. Javno predavanje “Božje Kraljevstvo vlada — je li blizu svršetak svijeta?” bilo je naročito ohrabrujuće. Nakon kongresa posjetili smo centralu Društva u Brooklynu i razgledali tiskaru. Razgovarao sam s bratom Knorrom, tadašnjim predsjednikom Društva Watch Tower, o napretku djela na Svetoj Heleni. Rekao je da bi volio jednog dana posjetiti otok. S puta smo donijeli audiosnimke svih govora, kao i mnoge filmske trake snimljene na kongresu, kako bi ih mogli poslušati i vidjeti članovi naše obitelji i prijatelji.

Postignut cilj punovremene službe

Nakon što sam se vratio, ponovo mi je bio ponuđen stari posao budući da na otoku nije bilo zubara. Međutim, objasnio sam da namjeravam započeti s punovremenom službom. Nakon dugog pregovaranja, dogovorili smo se da radim tri dana u tjednu, ali za plaću koja je bila veća od one koju sam dobivao kad sam radio šest dana tjedno. Pokazale su se istinite Isusove riječi: “Nego ištite najprije carstva Božijega, i pravde njegove, i ovo će vam se sve dodati” (Matej 6:33). Budući da sam imao problema s nogama, nije mi uvijek bilo lako hodati po brdovitom terenu otoka. Pa ipak sam u pionirskoj službi proveo 14 godina te sam mnogim drugim otočanima pomogao da upoznaju istinu — što je sigurno razlog za veliko radovanje.

Godine 1961. vlada me htjela poslati na otočje Fidži, na besplatno dvogodišnje doškolovanje kako bih postao diplomirani stomatolog. Čak su mi ponudili da povedem i svoju obitelj. Bila je to primamljiva ponuda, no ja sam je nakon ozbiljnog razmatranja odbio. Nisam želio toliko dugo vremena napustiti braću i odreći se prednosti da služim s njima. Viši medicinski službenik koji je organizirao to putovanje bio je veoma uznemiren. Rekao je: “Ako i misliš da je kraj vrlo blizu, svejedno možeš trošiti novac koji ćeš u međuvremenu zaraditi.” Ali ja sam ostao čvrsto pri svojoj odluci.

Sljedeće sam godine bio pozvan u Južnoafričku Republiku kako bih pohađao Školu službe za Kraljevstvo, jednomjesečni tečaj na kojem se školuju skupštinski nadglednici. Dobili smo vrijednu poduku koja nam je pomogla da još djelotvornije obavljamo skupštinska zaduženja. Po završetku škole dobio sam daljnju poduku tako što sam surađivao s jednim putujućim nadglednikom. Zatim sam preko deset godina služio kao zamjenik pokrajinskog nadglednika, posjećujući dvije skupštine na Svetoj Heleni. S vremenom smo dobili i drugu osposobljenu braću, pa je uveden sistem izmjenjivanja putujućih nadglednika.

U međuvremenu smo se preselili iz Jamestowna u Levelwood, gdje je postojala veća potreba, pa smo tamo ostali deset godina. Tijekom tog perioda iscrpljivao sam se preko mjere — služio sam kao pionir, radio tri dana u tjednu na državnom poslu i vodio malu trgovinu mješovitom robom. Pored toga imao sam i zaduženja u skupštini, a zajedno sa suprugom brinuo sam se o našoj obitelji u kojoj je bilo četvero djece koja su svakim danom bila sve veća. Da bih se mogao nositi s tom situacijom, napustio sam posao koji sam radio tri dana u tjednu, prodao trgovinu te sam s cijelom obitelji otišao na tromjesečni odmor u Cape Town (Južnoafrička Republika). Zatim smo se preselili na otok Ascension, na kojem smo ostali godinu dana. Tijekom tog vremena mogli smo mnogima pomoći da steknu točnu spoznaju biblijske istine.

Po povratku na Svetu Helenu ponovo smo se preselili u Jamestown. Preuredili smo jednu kuću koja se nalazila tik uz Dvoranu Kraljevstva. Da bismo mogli izdržavati obitelj, moj sin John i ja preuredili smo jedan fordov kamionet napravivši od njega kombi za prodaju sladoleda, pa smo sljedećih pet godina prodavali sladoled. Nedugo nakon što smo započeli s tim poslom, imao sam nesreću s kombijem. Kombi se prevrnuo i prikliještio mi noge. Zbog toga su mi bili umrtvljeni živci od koljena nadolje, pa mi je trebalo tri mjeseca da se oporavim.

Bogati blagoslovi u prošlosti i u budućnosti

Tijekom godina doživjeli smo mnoge blagoslove — što su dodatni razlozi za radovanje. Jedan od njih bilo je putovanje u Južnoafričku Republiku 1985, kada smo prisustvovali nacionalnom kongresu te posjetili novi Betelski dom koji se tada još gradio. Još jedan blagoslov bio je taj što sam, zajedno sa svojim sinom Johnom, dao skromni doprinos izgradnji prekrasne Kongresne dvorane u blizini Jamestowna. Također smo sretni što tri naša sina služe kao starješine, a jedan unuk služi u Betelu u Južnoafričkoj Republici. Nesumnjivo smo požnjeli mnogo radosti i zadovoljstva pomažući mnogim osobama da steknu točnu biblijsku spoznaju.

Naše područje za službu propovijedanja ograničeno je, budući da otok ima samo 5 000 stanovnika. Unatoč tome, to što uvijek iznova obrađujemo jedna te ista područja donosi dobre rezultate. Vrlo je malo ljudi koji su grubi prema nama. Sveta Helena poznata je po prijateljski raspoloženim ljudima koji će vas svuda pozdravljati — dok hodate putem ili se vozite u automobilu. Iskustvo me naučilo da što bolje upoznaš ljude, to ćeš im lakše svjedočiti. Trenutno imamo 150 objavitelja, unatoč tome što su se mnogi preselili u neke druge zemlje.

Budući da su sva naša djeca odrasla i napustila dom, supruga i ja ponovo smo sami nakon 48 godina braka. Njena lojalna ljubav i podrška tijekom svih ovih godina pomaže mi da nastavim radosno služiti Jehovi unatoč kušnjama. Naša tjelesna snaga slabi, no naša se duhovna snaga svakog dana obnavlja (2. Korinćanima 4:16). Zajedno sa svojom obitelji i prijateljima radosno iščekujem divnu budućnost kada će se moje tijelo obnoviti i biti čak bolje nego kad sam imao 17 godina. Najveća mi je želja da uživam u savršenstvu u svakom pogledu, a iznad svega želim zauvijek služiti našem Bogu Jehovi, koji je pun ljubavi i koji se brine za nas, te njegovom vladajućem Kralju, Isusu Kristu (Nehemija 8:10).

[Slika na stranici 26]

George Scipio s trojicom sinova koji služe kao starješine

[Slika na stranici 29]

George Scipio sa suprugom Doris