Vandalizam — što ga uzrokuje?

“NEMAM što reći.” Te su riječi bile napisane velikim slovima na tek obojenom zidu u jednoj lijepoj četvrti São Paula. To je vandalski čin, mogao bi pomisliti. A grafiti su samo jedan oblik vandalizma.

Zamisli da su neodgovorni vandali oštetili tvoj novi automobil. Ili možda primjećuješ da su oštetili ili uništili društvenu imovinu — koja služi mnogim ljudima. A zašto? Da, zašto? Jesi li se ikada pitao zašto ima toliko mnogo vandalskih djela? U mnogim mjestima vandali izgleda nalaze užitak u nagrđivanju ili uništavanju telefonskih govornica. Česta su im meta i sredstva javnog prijevoza, kao što su vlakovi i autobusi. Po svemu sudeći, nije im stalo ni do čega. No što stoji iza mnogih vandalskih djela koja vidimo ili smo njima osobno pogođeni?

Marco,a mladić iz Rio de Janeira, bio je razočaran nakon što je njegov nogometni tim izgubio utakmicu — toliko razočaran da je počeo bacati kamenje na autobus s navijačima pobjedničkog tima. Ili razmotri primjer Clausa. Kad nije dobio dobre ocjene u školi, toliko se razljutio da je stao bacati kamenje u prozore i razbijati ih. Međutim, “zabava” je prestala kad se od njegovog oca zatražilo da plati štetu. Jedan drugi mladić, Erwin, išao je u školu i radio. Njega i njegove vršnjake smatralo se pristojnim mladićima. No njihova se zabava sastojala u tome da čine štete po susjedstvu. Erwinovi roditelji nisu ništa znali o tome. Valter je bio siroče koje nije imalo drugog izbora nego da živi na ulicama São Paula. Njegovi najbolji prijatelji bili su članovi jedne bande vandala, pa im se on pridružio, a ujedno je naučio i neke borilačke vještine. Takvi primjeri pokazuju da iza vandalizma stoje ljudi i da postoje različiti motivi koji ga potiču, odnosno emocije koje su u njega uključene.

“Vandalizam može biti čin osvete ili jedan od načina na koji netko izražava svoje političko mišljenje. Kako mladi ljudi tako i odrasli ponekad počine kriminalno djelo iz puke ‘zabave’”, piše The World Book Encyclopedia. Međutim, vandalizam nije tek puka mladalačka zabava, naprotiv, njegove posljedice mogu biti veoma destruktivne, pa čak i smrtonosne. Jedna grupa mladih željela se “malo zabaviti” i kad su ugledali jednog čovjeka koji je spavao, polili su ga zapaljivom tekućinom i zapalili. Njihova žrtva, neki Indijanac, kasnije je umrla u bolnici. Prema jednom izvještaju, “mladići su navodno rekli da ne misle da će se itko zabrinuti zbog toga, budući da je već ranije nekoliko prosjaka bilo zapaljeno na ulici, a nije bio pokrenut nikakav krivični postupak”. Bez obzira na to je li vandalizam čin u kojem ima žrtava ili to nije slučaj, u financijskom i emocionalnom pogledu šteta je neprocjenjiva. Kako se onda vandalizam može suzbiti ili okončati?

Tko može stati na kraj vandalizmu?

Mogu li policija i školske ustanove spriječiti vandalizam? Jedan je problem taj što su nadležni organi možda više zaokupljeni težim zločinima, kao što su preprodaja droge ili ubojstva, nego krivičnim djelima u kojima “nema žrtava”. Prema riječima jednog policijskog službenika, kad neka mlada osoba upadne u nevolju, roditelji često “okrivljuju mlade s kojima se druži, školu ili pak policiju zbog toga što ju je uhvatila”. Obrazovanje i rad kriminalističkih službi mogli bi vandalizam svesti na manju mjeru; no što to vrijedi ako se stavovi roditelja ne promijene? Jedna socijalna radnica koja se bavi rehabilitacijom maloljetnih delinkvenata kaže: “Glavni su uzrok problema dosada i stjecaj okolnosti. [Djeca su] dokasna vani i nemaju što raditi. A vjerojatno su i bez nadzora — inače ne bi bila vani.”

Iako je vandalizam ozbiljan problem u mnogim područjima, razmotrimo kako se stanje može promijeniti. Mladi vandali spomenuti na početku promijenili su se; sada izbjegavaju društveno neprihvatljivo ponašanje u bilo kojem obliku. Što je te bivše delinkvente navelo da promijene svoj način života? Osim toga, bi li se iznenadio ako bi vandalizam bio ne samo sveden na manju mjeru nego i iskorijenjen? Pozivamo te da pročitaš sljedeći članak.

[Bilješka]