Roditelji su nas naučili ljubiti Boga

ISPRIČALA ELIZABETH TRACY

Naoružani ljudi, koji su ranije toga dana nahuškali svjetinu protiv nas, natjerali su mamu i tatu da iziđu iz automobila. Sestra i ja ostale smo same na stražnjem sjedištu, pitajući se hoćemo li ikada više vidjeti svoje roditelje. Kako je došlo do tog zastrašujućeg događaja 1941. u blizini Selme (Alabama, SAD)? I kako je ono čemu su nas naši roditelji poučavali povezano s time?

Moj tata, Dewey Fountain, odrastao je kod rodbine na farmi u Texasu nakon što su mu roditelji umrli dok je još bio dojenče. Kasnije je otišao raditi na naftna polja. Godine 1922, kada je imao 23 godine, oženio se s Winnie, zgodnom mladom Teksašankom, i počeo planirati kako će se skućiti i osnovati obitelj.

Sagradio je kuću u šumovitom kraju u istočnom Texasu, nedaleko od gradića Garrisona. Tamo je uzgajao razne poljoprivredne kulture, uključujući i pamuk i kukuruz. Uzgajao je i sve vrste domaćih životinja. S vremenom smo se rodili i mi djeca — brat Dewey u svibnju 1924, Edwena u prosincu 1925, a ja u lipnju 1929.

Upoznavanje biblijske istine

Mama i tata su smatrali da razumiju Bibliju jer su pripadali Kristovoj crkvi. No G. W. Cook je 1932. stricu Monroeu Fountainu ostavio knjige Deliverance (Oslobođenje) i Government (Vladavina), koje je objavilo Društvo Watch Tower. Monroe je jedva čekao da našim roditeljima prenese ono što sazna, pa bi često dolazio za vrijeme doručka, pročitao neki članak iz Kule stražare, a zatim “slučajno” ostavio časopis. Kasnije bi ga mama i tata pročitali.

Jedne nedjelje ujutro stric Monroe pozvao je tatu na biblijski studij kod susjeda. Uvjeravao ga je da gospodin Cook pomoću Biblije može odgovoriti na sva njegova pitanja. Kada se tata vratio sa studija, oduševljeno nam je rekao: “Dobio sam odgovore na sva svoja pitanja i još više! Mislio sam da znam sve, ali kad je gospodin Cook počeo objašnjavati što je pakao, duša, Božji naum sa Zemljom i kako će se on ostvariti putem Božjeg Kraljevstva, počeo sam shvaćati da zapravo ništa ne znam o Bibliji!”

Naša je kuća uvijek bila puna. Posjećivali bi nas rođaci i prijatelji, pa smo pekli kolače i kokice i pjevali dok je mama svirala na klaviru. Postepeno su se ta druženja pretvarala u razgovore o biblijskim temama. Iako mi djeca nismo mogli razumjeti sve o čemu se razgovaralo, jaka ljubav naših roditelja prema Bogu i Bibliji bila je toliko vidljiva da je svatko od nas djece razvio sličnu ljubav prema Bogu i njegovoj Riječi.

I druge su obitelji otvorile vrata svog doma za tjedne biblijske razgovore, koji su obično bili vezani za neku temu iz posljednjeg izdanja časopisa Kula stražara. Kada bi se sastanci održavali kod obitelji iz susjednih gradova Applebya i Nacogdochesa, ugurali bismo se u naš Ford A i otišli tamo, bilo sunce ili kiša.

Postupali su u skladu s naučenim

Nije trebalo puno da naši roditelji uvide da je potrebno biti aktivan. Ljubav prema Bogu zahtijevala je da se naučeno prenosi drugima (Djela apostolska 20:35). No progovoriti javno o svojoj vjeri predstavljalo je pravi izazov, posebno za naše roditelje koji su po prirodi bili sramežljivi i skromni. Ipak, poticala ih je ljubav prema Bogu, a to im je pomoglo da nas nauče pokazivati duboko pouzdanje u Jehovu. Tata je to izrazio ovim riječima: “Jehova od zemljoradnika stvara propovjednika!” Godine 1933. mama i tata simbolizirali su svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi u jednom ribnjaku nedaleko od Hendersona (Texas).

Početkom 1935. tata je pisao Društvu Watch Tower i postavio brojna pitanja u vezi s kršćanskom nadom u vječni život (Ivan 14:2; 2. Timoteju 2:11, 12; Otkrivenje 14:1, 3; 20:6). Otpisao mu je osobno Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva. Brat Rutherford mu nije odgovorio na pitanja nego ga je pozvao da u svibnju posjeti kongres Jehovinih svjedoka u Washingtonu, D. C.

‘To je nemoguće!’ pomislio je tata. ‘Mi smo seljaci s 26 hektara usjeva. Baš u to vrijeme morat ćemo sve to požeti i odvesti na sajam.’ Međutim, kratko nakon toga došla je poplava i odnijela izgovore — usjeve, ograde i mostove. Tako smo se pridružili ostalim Svjedocima i unajmljenim školskim autobusom otputovali 1 600 kilometara prema sjeveru na kongres.

Tata i mama su na kongresu s oduševljenjem slušali jasno objašnjenje toga tko je “velika gomila” koja će preživjeti “veliku nevolju” (Otkrivenje 7:9, 14, King James Version). Nada u vječni život na rajskoj Zemlji davala je poticaj mami i tati cijeloga života, pa su i nas djecu poticali da se ‘čvrsto uhvatimo pravog života’ koji za nas znači vječni život na Zemlji koji nudi Jehova (1. Timoteju 6:19; Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4). Iako sam imala samo pet godina, bilo mi je jako lijepo sa svojom obitelji na tom divnom kongresu.

Kada smo se vratili s kongresa, moji su ponovno zasijali zemlju i kasnije smo imali žetvu obilniju nego ikad. To je sigurno pomoglo mami i tati da se uvjere kako potpuno pouzdanje u Jehovu nikada ne ostaje nenagrađeno. Stupili su u poseban oblik službe propovijedanja kojim su se obavezali da će mjesečno u njoj provoditi 52 sata. A kada je ponovno došlo vrijeme sjetve, sve su rasprodali! Tata je za nas petero napravio stambenu prikolicu veličine 6 puta 2,4 metra i kupio novi Ford s dvojim vratima koji ju je vukao. Tako je učinio i stric Monroe, pa se i on s obitelji preselio u prikolicu.

Poučavali su nas istini

Tata i mama su s pionirskom službom, što je naziv za punovremeno propovijedanje, počeli u listopadu 1936. Cijela obitelj počela je propovijedati u područjima istočnog Texasa, do kojih je poruka Kraljevstva rijetko dopirala. Gotovo smo se godinu dana selili iz mjesta u mjesto, ali smo, sve u svemu, jako voljeli takav život. Mama i tata su nas svojim riječima i primjerom učili da budemo poput prvih kršćana koji su se posvetili prenošenju biblijske istine drugima.

Mi djeca posebno smo se divili našoj majci zbog žrtava koje je činila napustivši svoj dom. Ipak je postojala jedna stvar koje se nije htjela odreći, a to je bio njen šivaći stroj. Bila je to mudra odluka. Budući da je znala šivati, uvijek smo bili dobro obučeni. Na svakom smo kongresu imali novu, lijepu odjeću.

Dobro se sjećam kada su Herman G. Henschel i njegova obitelj stigli u naše područje kamionom sa zvučnicima koji je bio u vlasništvu Društva Watch Tower. Parkirali bi kamion u gusto naseljenom mjestu, pustili kratko snimljeno predavanje, a zatim bi posjećivali ljude i pružali daljnje informacije. Moj brat Dewey družio se s Hermanovim sinom Miltonom, koji je tada imao petnaestak godina. Sada je Milton predsjednik Društva Watch Tower.

Na kongresu 1937. u Columbusu (Ohio) Edwena se krstila, a mami i tati bila je ponuđena prednost da služe kao specijalni pioniri. U to vrijeme ta je služba zahtijevala da se najmanje 200 sati mjesečno provede u službi propovijedanja. Kada se osvrnem unazad, shvaćam koliko mi mamin odličan primjer pomaže da podupirem svog supruga u njegovim kršćanskim zadacima.

Kada bi tata uspostavio biblijski studij s nekom obitelji, poveo bi i nas djecu kako bismo djeci te obitelji pružili dobar primjer. Dao bi nam da tražimo i čitamo biblijske retke te da odgovaramo na neka osnovna pitanja. Kao rezultat toga, mnoga od te djece s kojima smo proučavali vjerno služe Jehovi sve do danas. A i kod nas je položen čvrst temelj da nastavimo ljubiti Boga.

Kada je Dewey porastao, više nije mogao živjeti u tako skučenom prostoru s dvije mlađe sestre. Zato je 1940. odlučio otići i nastaviti pionirsku službu s drugim Svjedocima. Nakon nekog vremena oženio se s Audrey Barron. Tako su i nju naši roditelji poučili mnogim stvarima, a ona ih je jako zavoljela. Kada je Dewey 1944. otišao u zatvor zbog kršćanske neutralnosti, neko je vrijeme živjela s nama u našoj tijesnoj prikolici.

Na velikom kongresu u St. Louisu (Missouri) 1941. brat Rutherford je izravno govorio djeci u dobi od 5 do 18 godina, koja su sjedila sprijeda u posebnom sektoru. Edwena i ja slušale smo njegov umirujuć, razgovijetan glas; bio je poput brižnog oca koji kod kuće poučava svoju djecu. Poticao je roditelje: “Danas Isus Krist sakuplja pred sobom narod koji je s njime u savezu i izričito mu zapovijeda da poučava svoju djecu putu pravednosti.” Dodao je: “Zadržite ih kod kuće i poučavajte ih o istini!” Sretna sam što su naši roditelji to činili!

Na tom smo kongresu dobili novu brošuricu Jehovah’s Servants Defended (Jehovini sluge obranjeni), koja je opisivala sudske slučajeve koje su Jehovini svjedoci dobili, uključujući i one na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država. Zajednički kao obitelj proučili smo je s tatom. Nismo ni slutili da nas je to pripremilo za ono što će se dogoditi samo nekoliko tjedana kasnije u Selmi u Alabami.

Napad svjetine u Selmi

Prijepodne toga dana kada smo doživjeli već spomenuto zastrašujuće iskustvo, tata je šerifu, gradonačelniku i šefu policije u Selmi dao kopiju pisma koje obrazlaže naše ustavno pravo da izvršavamo svoju službu pod zaštitom zakona. Usprkos tome, odlučili su nas prisiliti da napustimo grad.

Kasno poslijepodne petorica naoružanih ljudi ušli su u našu prikolicu i uzeli mamu, sestru i mene kao taoce. Unutra su sve temeljito pretražili ne bi li našli nešto subverzivno. Tata je bio vani te su mu oni, cijelo vrijeme držeći pištolje uperene u njega, naredili da prikopča prikolicu za automobil. Tada se nisam bojala. Bilo je toliko besmisleno da su ti ljudi mislili kako smo opasni, da smo se sestra i ja počele smijuljiti. Međutim, brzo smo se uozbiljile — kad nas je tata pogledao.

Kada smo bili spremni za polazak, ti su ljudi htjeli da se Edwena i ja vozimo s njima u automobilu. Tata je nato odlučno reagirao. Rekao je: “Samo preko mene mrtvog!” Nakon kraćeg raspravljanja dozvolili su nam da se vozimo zajedno kao obitelj, a oni su nas pratili u svom automobilu. Nekih 25 kilometara od grada dali su nam znak da parkiramo sa strane uz autocestu, a zatim su odveli na stranu mamu i tatu. Naizmjenično su ih nagovarali: “Ostavite tu vjeru. Vratite se na farmu i odgajajte svoje kćeri kako treba!” Tata je pokušao razgovarati s njima, ali bez uspjeha.

Na koncu je jedan od njih rekao: “Idite, a ako se ikada vratite u područje Dallasa, sve ćemo vas pobiti!”

Slobodni i ponovno zajedno, putovali smo nekoliko sati, a zatim smo se zaustavili da prenoćimo. Zapisali smo registraciju automobila onih ljudi. Tata je odmah o svemu izvijestio Društvo Watch Tower i nekoliko mjeseci kasnije te su ljude identificirali i uhapsili.

U misionarskoj školi Gilead

Edwena je 1946. dobila poziv da pohađa 7. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower u South Lansingu (New York). Albert Schroeder, jedan od nastavnika, spomenuo je njene vrline svom bivšem partneru u pionirskoj službi Billu Elrodu, koji je tada služio u Betelu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).a Edwena i Bill su se upoznali, a godinu dana nakon što je ona diplomirala u Gileadu, vjenčali su se. Dugi niz godina ostali su u punovremenoj službi, između ostalog zajedno su služili i pet godina u Betelu. A tada je, jednog dana 1959, brat Schroeder 34. razredu Gileada rekao da je njegov dragi prijatelj dobio blizance, sina i kćer.

Krajem 1947, kada sam služila s roditeljima u Meridianu (Mississippi), nas troje dobilo je poziv da pohađa 11. razred Gileada. To nas je jako iznenadilo jer sam, prema propisanim uvjetima, ja bila premlada, a tata i mama prestari. No učinili su iznimku i tako smo dobili tu nezasluženu prednost da primimo opsežniju biblijsku poduku.

Misionarska služba s roditeljima

Dodijelili su nas u Kolumbiju, u Južnu Ameriku, da tamo služimo kao misionari. Međutim, tek u prosincu 1949, više od godinu dana nakon što smo diplomirali, stigli smo u misionarski dom u Bogotu, gdje je već živjelo troje misionara. U početku se tati činilo da bi bilo lakše naučiti ljude engleski nego da on nauči španjolski! Da, bilo je kušnji, no koliko je samo bilo blagoslova! Godine 1949. u Kolumbiji je bilo manje od stotinu Svjedoka, a sada ih je tamo preko 100 000!

Nakon što su služili pet godina u Bogoti, mama i tata su bili poslani u grad Cali. Ja sam se u međuvremenu, 1952, udala za Roberta Tracya, koji je u Kolumbiji također služio kao misionar.b U Kolumbiji smo ostali sve do 1982, kada smo bili dodijeljeni u Meksiko, gdje služimo sve dosad. Na koncu su se 1968. moji roditelji morali iz zdravstvenih razloga vratiti u Sjedinjene Države. Kada im se zdravlje poboljšalo, nastavili su sa specijalnom pionirskom službom u blizini Mobilea (Alabama).

Briga za roditelje

Kako su godine prolazile, mama i tata bivali su sve slabiji i trebali su više pomoći i pažnje. Na njihovu molbu poslani su da služe u Athensu (Alabama), kako bi bili blizu Edwene i Billa. Kasnije je naš brat, Dewey, smatrao da bi bilo mudro da obitelj živi zajedno nešto bliže, u Južnoj Karolini. Tako su se Bill i njegova obitelj zajedno s mamom i tatom preselili u Greenwood. Zahvaljujući tom uviđavnom potezu, Robert i ja mogli smo nastaviti s misionarskom službom u Kolumbiji, jer smo znali da su moji roditelji dobro zbrinuti.

A onda je tata 1985. doživio moždani udar, zbog čega je ostao bez sposobnosti govora i nepokretan. Okupili smo se da bismo kao obitelj razmotrili kako najbolje zbrinuti roditelje. Odlučili smo da će Audrey biti glavna tatina njegovateljica, a da ćemo im Robert i ja najbolje pomoći ako im svaki tjedan pošaljemo pismo s ohrabrujućim iskustvima i posjećujemo ih što je češće moguće.

Još se uvijek dobro sjećam svoje posljednje posjete tati. Nije mogao pravilno govoriti, ali nakon što smo mu rekli da se vraćamo u Meksiko, s mnogo napora i osjećaja nekako je izgovorio jednu riječ: “Adios!” Po tome smo znali da on u svom srcu podupire našu odluku da nastavimo s misionarskom službom. Umro je u srpnju 1987, a mama devet mjeseci kasnije.

Pismo koje sam primila od svoje sestre, koja je ostala udovica, dobro rezimira cijenjenje koje svatko od nas ima prema našim roditeljima. “Cijenim svoje bogato kršćansko nasljeđe i nikada nisam ni na trenutak pomislila da bih bila sretnija da su nas roditelji drugačije odgajali. Njihov primjer jake vjere, samopožrtvovnosti i potpunog pouzdanja u Jehovu pomogao mi je da prebrodim teške trenutke u svom životu.” Edwena zaključuje: “Zahvalna sam Jehovi za roditelje koji su nam riječima i primjerom pokazali koliko možemo biti sretni ako služenje našem Bogu punom ljubavi, Jehovi, zauzima najvažnije mjesto u našem životu.”

[Bilješke]

[Slike na stranicama 22 i 23]

Obitelj Fountain: (slijeva) Dewey, Edwena, Winnie, Elizabeth, brat Dewey; desno: Elizabeth i brat Dewey na blatobranu kamiona sa zvučnicima brata Henschela (1937); dolje desno: Elizabeth u svjedočenju s plakatima kada je imala 16 godina