Velika Britanija

Na vrhuncu svoje moći Britanski Imperij protezao se s jednog kraja svijeta na drugi. U vrijeme kraljice Viktorije (1837-1901) govorilo se da u tom kraljevstvu “sunce nikad ne zalazi”. Međutim, u 20. stoljeću taj veliki imperij ustupio je mjesto Britanskoj zajednici narodâ (Commonwealth of Nations).

Koliko veliko područje obuhvaća Commonwealth? Pokriva otprilike četvrtinu Zemljinog kopna, a u njemu živi oko četvrtina svjetskog stanovništva. Iako su 53 članice Commonwealtha politički suverene države, one britansku kraljicu priznaju za simboličnog poglavara svog kulturnog i ekonomskog udruženja.

Doseljenici iz tih zemalja i drugi ljudi u proteklih su 50 godina promijenili strukturu stanovništva Britanije. Ona je postala kozmopolitska država s otprilike 58 milijuna stanovnika.

Mnogo rasa, mnogo vjera

Preuređeni transportni brod Empire Windrush pristao je 22. lipnja 1948. u Tilburyu, u blizini Londona, a s njega su na kopno izašla 492 Jamajčana — bili su to prvi od četvrt milijuna doseljenika s Kariba. Ovi veseli, temperamentni ljudi iz Zapadne Indije iskreno su cijenili Bibliju. No šokiralo ih je kad su saznali da mnogi Britanci više ne gaje duboku vjeru u Boga. Što je dovelo do te promjene? Ljudima se zgadilo uplitanje religije u besmisleno krvoproliće tijekom dva svjetska rata. Osim toga, kritičari koji su smatrali da se znanost ne može uskladiti s religijom uvelike su potkopavali vjeru u Bibliju.

Indijci i Pakistanci preplavljivali su britanske obale od 1960-ih, a kasnije su dolazili i ljudi iz Bangladeša. Mnogi Azijci, koji su živjeli u istočnoj Africi, došli su ovdje tijekom 1970-ih, tražeći utočište. Grci i Turci s Cipra, zatim Poljaci i Ukrajinci stigli su iz zemalja koje nisu u sklopu Commonwealtha. Nakon revolucije u Mađarskoj 1956. u Britaniju je iz te zemlje izbjeglo 20 000 osoba. U novije vrijeme ovdje su se, između ostalih, naselili i Vijetnamci, Kurdi, Kinezi, Eritrejci, Iračani, Iranci, Brazilci i Kolumbijci. Sredinom 1990-ih 6 posto stanovnika Britanije pripadalo je nekoj nacionalnoj manjini.

Nigdje to ne dolazi toliko do izražaja kao u Londonu, glavnom gradu Britanije. Posjetitelji koji šetaju ulicama, putuju autobusima na kat ili koji se voze metroom, odnosno podzemnom željeznicom, brzo primijete da je stanovništvo ovog grada sastavljeno od ljudi raznih rasa. Doista, gotovo četvrtina stanovnika Londona porijeklom je iz drugih zemalja. U školama se očituje ta raznolikost, pa djeca sada mogu birati obrazovanje koje je prilagođeno različitim vjeroispovijedima — između ostalih, kršćanskoj, muslimanskoj i hinduističkoj. To ne znači da je Britanija naročito religiozna zemlja. Baš naprotiv, danas velika većina stanovnika Britanije ima itekako svjetovan, materijalistički pogled na život.

Za razliku od toga, u Britaniji ima više od 126 000 Jehovinih svjedoka. I oni dolaze iz različitih sredina. Međutim, oni čvrsto vjeruju u Boga — ne u neko bezimeno božanstvo, već u Jehovu, koji srdačno poziva ljude svih nacionalnosti da hode njegovim putevima i da izvuku korist iz primjenjivanja njegovih savjeta koje daje iz ljubavi (2. Mojs. 34:6; Iza. 48:17, 18; Djela 10:34, 35; Otkr. 7:9, 10). Jehovini svjedoci priznaju da je Biblija Božja nadahnuta Riječ. Duboko vjeruju da je Bog preko Isusa Krista omogućio spasenje. Svoje nade za budućnost polažu u Božje Kraljevstvo i biblijsko učenje koje govori da je Bog naumio Zemlju pretvoriti u Raj (1. Mojs. 1:28; 2:8, 9; Mat. 6:10; Luka 23:43). Ovu dobru vijest gorljivo objavljuju drugima. Žarko žele ‘sve činiti zbog dobre vijesti’ kako bi je mogli dijeliti s drugima (1. Kor. 9:23; Mat. 24:14).

Kako je izgledao početak djela Jehovinih svjedoka u ovom dijelu svijeta?

Prenošenje vijesti

Britanija se tijekom posljednja dva desetljeća 19. stoljeća borila s urbanizacijom. Ljudi iz seoskih područja Engleske, Škotske i Walesa hrlili su u veća mjesta i gradove. Mnogi nekvalificirani i polukvalificirani radnici pridružili su se tradicionalnim obrtnicima. Obavezno školsko obrazovanje, koje je uvedeno nakon 1870, najavilo je doba u kojem će znanje biti dostupnije širem krugu ljudi.

J. C. Sunderlin i J. J. Bender — bliski suradnici Charlesa T. Russella, koji je u to vrijeme predvodio djelo Društva Watch Tower — došli su 1881. iz Sjedinjenih Američkih Država. Donijeli su vijest koja je tisućama Britanaca promijenila život nabolje. Započeli su, jedan u Škotskoj, a drugi u Engleskoj, raspačavati poticajnu publikaciju pod naslovom Food for Thinking Christians (Hrana za kršćane koji razmišljaju). Tom Hart, koji je u Londonu radio kao skretničar na željeznici, dobio je primjerak te publikacije dok se rano jednog jutra vraćao kući s posla. Ono što je pročitao pobudilo je njegov interes, pa su uslijedili mnogi razgovori o Kristovom povratku. Tom je, potaknut onim što je naučio, sa svojom ženom i kolegama na poslu oduševljeno razgovarao o svojoj novostečenoj spoznaji. Uskoro je ova mala grupa, koja je postala poznata pod imenom Istraživači Biblije, počela u susjedstvu dijeliti traktate prolaznicima. Slične su grupe formirane u drugim gradovima širom Britanije. Svatko iz tih grupa gorljivo je prenosio biblijske istine.

Kad je C. T. Russell 1891. prvi put osobno posjetio Britaniju, interes za biblijsku poruku potaknuo je otprilike 150 osoba u Londonu i gotovo isti broj ljudi u Liverpoolu da prisustvuju predavanju s temom “Izađite iz nje, moj narode” — odnosno izađite iz religija koje nose prepoznatljiv znak drevnog Babilona (Otkr. 18:4). Brat Russell je izvijestio: “Polja u Engleskoj, Irskoj i Škotskoj spremna su za žetvu i čekaju.” Djelo prenošenja dobre vijesti drugima donijelo je rezultate, te je na početku dvadesetog stoljeća osnovano deset malih kršćanskih skupština. Društvo Watch Tower osnovalo je ured u Londonu kako bi se te skupštine lakše snabdijevalo duhovnom hranom u obliku biblijskih publikacija.

Prva podružnica

E. C. Henninges, još jedan bliski suradnik C. T. Russella, stigao je 1900. u liverpulsku luku, na sjeverozapadu Engleske, i otputovao u London kako bi pronašao prostor koji bi se mogao koristiti kao skladište za literaturu. On je 23. travnja unajmio posjed na adresi 131 Gipsy Lane, Forest Gate, u istočnom dijelu Londona. Tamo je s radom započela prva podružnica Watch Tower Bible and Tract Societya. Danas, stoljeće nakon toga, na ključnim lokacijama širom svijeta postoji više od 100 takvih podružnica.

Tridesetog lipnja 1914. u Londonu je osnovano novo pravno tijelo Jehovine organizacije za Britaniju — pod imenom Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije. Britanska je podružnica u to vrijeme vodila brigu o djelu Kraljevstva na svim Britanskim otocima i u Irskoj. No od 1966. djelo u cijeloj Irskoj odvojeno nadgledava podružnica koja je najprije bila smještena u Dublinu, a sada se nalazi južno od tog grada.

Preseljenje u druge zemlje

Braća u Britaniji interesirala su se za djelo i izvan svoje zemlje. Znala su da je Isus Krist prorekao da će se dobra vijest o Božjem Kraljevstvu propovijedati po cijeloj nastanjenoj Zemlji prije nego dođe kraj (Mat. 24:14). Tijekom 1920-ih i početkom 1930-ih mnoga su braća iz Britanije nastojala proširiti svoju propovjedničku aktivnost tako da započnu služiti kao misionari u drugim zemljama. To je bio velik korak i Jehova je blagoslovio njihov samopožrtvovan duh.

Edwin Skinner je 1926. napustio Sheffield, u sjevernoj Engleskoj, da bi služio u Indiji. Poniznost mu je pomogla da na tom zadatku ustraje 64 godine, sve dok 1990. nije umro. Škot William Dey, brižan čovjek kojega se pamti, bio je prilično bogat poreznik, ali odrekao se i svog položaja i mirovine kako bi mogao služiti kao nadglednik novog ureda Društva za sjevernu Evropu, sa sjedištem u Kopenhagenu (Danska). Nedugo nakon toga, Fred Gabler prihvatio je poziv brata Deya i otputovao u Litvu, a tamo mu se pridružio Percy Dunham, koji je kasnije otišao služiti u Latviju. Wallace Baxter preuzeo je nadgledanje djela u Estoniji. Claude Goodman, Ron Tippin, Randall Hopley, Gerald Garrard, Clarence Taylor i mnogi drugi iz Britanije prokrčili su put djelu u Aziji. Još jedan Škot, George Phillips, mnogo je godina služio u Južnoafričkoj Republici. Robert i George Nisbet, također iz Škotske, služili su kao pioniri u istočnoj Africi i Južnoafričkoj Republici.

Odvažni pružaju pomoć na kontinentu

Mnogi su se britanski pioniri u 1930-ima odazvali na poziv za pomoć u objavljivanju dobre vijesti u Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu. Među njima su bili John i Eric Cooke.

Arthur i Annie Cregeen prisjećaju se svoje službe na jugu Francuske, na području u kojem nije bilo skupština. Pridružili su se braći iz Poljske koja su ispoljavala veliku revnost i gostoljubivost. Annie se prisjeća trenutaka kad su tu braću pozvali u Le Grand Hôtel de l’Europe, hotel u kojem su odsjeli, u gradu Albiu. “Zgrada je možda izgledala veličanstveno u vrijeme Napoleona”, pisala je kasnije, ali njena je ljepota nestala. Dodala je: “Braća su stigla u nedjelju popodne te smo održali divan studij Kule stražare. Pet nacionalnosti, svatko s časopisom na svom jeziku, a međusobno smo se jedva sporazumijevali na francuskom. Odlomke smo naizmjenično čitali iz svog časopisa, a potom smo se mučili da na francuskom objasnimo što smo pročitali. Ali to je stvarno bilo vrijeme i po!”

Nažalost, takvi radosni trenuci u službi na stranom području nisu potrajali. John Cooke, koji je u to vrijeme služio na jugu Francuske, ostao je tamo koliko mu je bilo moguće. Na koncu je otišao iz tog područja vozeći se na biciklu, a zatim je evakuiran u Englesku netom prije dolaska njemačkih tenkova. Izbijanje drugog svjetskog rata, 1. rujna 1939, dovelo je do sukoba između Britanije i Njemačke, što je imalo ozbiljne posljedice za Jehovine svjedoke u Britaniji i drugdje.

Dok su nacije ulazile u sveopći rat i međusobno se borile, Jehovini svjedoci nepokolebljivo su čuvali svoju kršćansku neutralnost. Jasno su shvatili da poslušnost Bogu mora biti najvažnija stvar u nečijem životu (Djela 5:29). Budući da su se iskreno molili da dođe Božje Kraljevstvo i znali koga je Isus Krist identificirao kao vladara svijeta, čvrsto su vjerovali da bi bilo pogrešno stati uz bilo koju stranu u sukobu između političkih frakcija u svijetu (Mat. 6:10; Ivan 14:30; 17:14). Jehovini svjedoci osobno su uzeli k srcu biblijski izvještaj u kojem stoji da se ljudi ‘neće više učiti boju’ (Iza. 2:2-4). Isprva su neki Svjedoci u Britaniji bili oslobođeni vojne obaveze budući da su uložili prigovor savjesti. No poslije su i suci i mediji tvrdili da ljudi postaju Svjedoci kako bi izbjegli odlazak u rat. Zbog toga je oko 4 300 Svjedoka bilo zatvoreno. Među njima je bilo i mnogo sestara koje su odbile radom podupirati rat. Ipak, i nakon rata, Svjedoci su i dalje pokazivali kako ih motivira želja da ugode Bogu i objavljuju njegovo Kraljevstvo kao jedinu nadu za čovječanstvo. (Više detalja o toj ranoj fazi djela Jehovinih svjedoka u Britaniji može se pronaći u Godišnjaku za 1973.)

Kongres u Engleskoj na dva jezika

Kongresi već godinama predstavljaju važnu stvar u životu Jehovinog naroda. Jednom je prilikom ključna kongresna predavanja, koja je na kongresu u Londonu iznio predsjednik Društva Watch Tower, radio prenosio u mnoge druge zemlje. Tijekom 1950-ih i 1960-ih delegati iz više od 50 stranih zemalja dolazili su na kongrese koji su se održavali u Londonu. No cijeli je program bio na engleskom. To se 1971. promijenilo.

Pripreme za Oblasni kongres “Božansko ime”, koji se te godine trebao održati u Twickenhamu (London), bile su u punom jeku. Svjedoci u Evropi pripremali su se prisustvovati kongresima pod istim motom. Premda je djelo Kraljevstva u Portugalu još uvijek bilo pod zabranom, tisuće su se spremale na put kroz Španjolsku do Toulousea (Francuska). Radovali su se tome. Tada je došla vijest da je u Španjolskoj izbila kolera. Jedino oni koji su bili cijepljeni protiv kolere mogli su putovati kroz tu zemlju. No u Portugalu nije bilo dovoljno cjepiva za sve koji su željeli prisustvovati kongresu. Kad je i u Toulouseu otkriven mogući slučaj kolere, vlasti su izričito zabranile ulazak u zemlju. Što će sad braća iz Portugala? Jedan je brat rekao: “Još uvijek imamo London.”

W. J. (Bill) Bull, nadglednik kongresa u Twickenhamu, poznat kao miran, srdačan čovjek, prisjeća se što se dogodilo. “U Britaniju je doputovalo između 800 i 900 braće, avionom ih je došlo 112, a ostali autobusom. Imali smo manje od tjedan dana da se pripremimo za dolazak toliko ljudi. Braća su putovala u Dover kako bi dočekivala delegate koji su doputovali trajektom iz Portugala, a mnogi od delegata slabo su govorili engleski ili ga uopće nisu znali.” Za sve je pronađen smještaj, uglavnom u domovima braće u Londonu. Od velikog šatora u kojem je bila kafeterija napravljeno je prikladno mjesto za održavanje programa na portugalskom, pa su Portugalci, zajedno sa svojom britanskom braćom, radosno gledali kongresne drame Jehova blagosilja vjerne i Učini Jehovin naum svojim životnim putem te slušali druge dijelove programa. U jednim je tamošnjim novinama, Middlesex Chronicleu od 13. kolovoza 1971, pisalo: “Zbog njihovog je dolaska ovaj kongres postao prvi kongres Svjedoka u ovoj zemlji koji je održan na dva jezika.”

Braća iz Portugala iznijela su divan izvještaj o napretku djela Kraljevstva u svojoj zemlji, nakon čega se brat koji nadgleda djelo u Portugalu obratio prisutnima kako bi braći iz Britanije zahvalio za njihovu gostoljubivost. “Dali ste nam tako puno”, rekao je, “svoje vrijeme, dom, pokazali ste nam pažnju, dobrohotnost, nježnu brigu u ovom ogromnom gradu i, što je najvažnije, pokazali ste nam svoju ljubav. Budite sigurni, braćo, da će nam London zauvijek ostati vrlo lijepa uspomena.” Kad su braća iz Portugala pjesmom izrazila svoju zahvalnost, prisutni su bili toliko dirnuti njihovom iskrenom zahvalnošću da malo tko nije zaplakao.

I oni postaju dio Jehovine brižne obitelji

Ljudima kojima engleski nije materinji jezik trebalo je pokloniti pažnju ne samo za vrijeme kongresa. U Britaniji je bilo sve više doseljenika. Zbog toga je propovijedanje dobre vijesti postalo izazov. Što sada učiniti?

Objavitelji koji govore engleski željeli su pomoći onima koji su došli iz drugih zemalja i govorili drugim jezicima. Gdje god je to bilo moguće, Svjedoci su nastojali ponuditi stanaru nešto od literature na njegovom jeziku. No komunikacija je predstavljala problem. Ipak, među onima koji su došli iz drugih zemalja bilo je i Jehovinih svjedoka i to je pomoglo premostiti jaz.

Tijekom 1960-ih Svjedoci koji govore grčki i koji su došli s Cipra, zajedno s drugima u Engleskoj, prenosili su istinu ljudima koji su govorili grčki. Svjedoci iz Italije prenosili su biblijsku istinu sunarodnjacima koji su se preselili u London.

Jedna mlada Svjedokinja iz Njemačke po imenu Franziska došla je u Englesku u proljeće 1968. kako bi radila kao kućna pomoćnica, koja za svoj rad dobije stan i hranu te ima priliku naučiti jezik obitelji s kojom živi. Nakon što je te godine prisustvovala Oblasnom kongresu “Dobra vijest za sve narode”, oduševljeno je još više sudjelovala u službi propovijedanja i nudila novu knjigu Istina koja vodi do vječnog života drugim kućnim pomoćnicama koje su živjele u blizini. Tako je započela proučavati Bibliju s četiri osobe. Jedna od tih osoba bila je djevojka iz Švicarske s kojom je Franziska proučavala na njemačkom. Kad je djevojka počela dolaziti na skupštinske sastanke, osobno je mogla osjetiti ljubav koja vlada u Jehovinom domu (Ivan 13:35). Ova je zainteresirana djevojka do sljedeće godine tako dobro napredovala da se predala Jehovi i krstila. Kasnije je postala pionir te je čak i svojoj majci pomogla da prihvati istinu. No bio je to tek početak Franziskinih napora koje je ulagala da bi svjedočila kućnim pomoćnicama.

“Kad god u službi od kuće do kuće sretnem neku kućnu pomoćnicu”, priča oduševljeno Franziska, “kažem joj da sam nekad i ja to radila. Odmah imamo nešto zajedničko. Uvijek ističem da osim jedne sestre nikog drugog nisam poznavala kad sam došla u Englesku. Unatoč tome, u skupštini sam se osjećala dobrodošlom. Zato uvijek pokušavam brzo ih povezati sa skupštinom tako da mogu vidjeti da smo jedna velika obitelj.”

Franziska se 1974. udala za Philipa Harrisa i sada služe u londonskom Betelu i u skupštini Northwood. Jedan dom u tom području posjećuje više od 13 godina. Ona kaže: “Jedna djevojka iz Francuske koja je došla raditi kao kućna pomoćnica pisala je Betelu i zamolila da je posjeti netko od Svjedoka. Svjedoci su joj u Francuskoj dali knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, pa je željela saznati više. Premda još uvijek nije dobro govorila engleski, mogla sam vidjeti da Nathalie gladuje za istinom. Dobro je napredovala i uskoro je počela dolaziti na sastanke.” Prije nego što se vratila u Francusku, Nathalie je postala objavitelj Kraljevstva, a sada sa suprugom služi kao pionir na arapskom području u Francuskoj.

Ta obitelj koja je zapošljavala kućne pomoćnice imala je svoju taktiku. Prije nego što bi jedna kućna pomoćnica otišla, došla bi druga. Prijašnja bi kućna pomoćnica u nekoliko dana naučila novu koje poslove u kući treba obavljati. Kad je Nathalie trebala otići, Franziska joj je dala savjet: “Prije nego što se vratiš u Francusku, reci sljedećoj kućnoj pomoćnici kako ti je proučavanje Biblije doista pomoglo i vidi da li je to interesira.” Sljedeća kućna pomoćnica zvala se Isabelle i također je bila iz Francuske i, da, bila je zainteresirana. Franziska je i s njom proučavala. Nakon Isabelle došla je sljedeća djevojka koja se isto zvala Nathalie, i uskoro je počela dolaziti na sastanke. I ona se nakon povratka u Francusku krstila.

Još jedna djevojka, Gabriela, došla je iz Poljske. Nikad nije razgovarala s Jehovinim svjedocima i Franziski je rekla da ne voli Nijemce zbog toga što su u Poljskoj na lošem glasu. Franziska joj je objasnila da Jehovini svjedoci nikad nisu sudjelovali u ratu. “Da si za vrijeme drugog svjetskog rata tražila Jehovine svjedoke u nekoj vojsci, tamo ih ne bi mogla pronaći”, rekla je. “Jesi li znala da nas se progonilo? Bili smo u koncentracionim logorima zato što smo odbijali pozdraviti s heil Hitler i podupirati nacistički režim.” Gabrielu je to iznenadilo i uskoro su iščezli negativni osjećaji koje je gajila prema Nijemcima. Nakon redovitog biblijskog studija s Franziskom postala je nekršteni objavitelj, a kasnije je svoje predanje Jehovi simbolizirala na kongresu u Twickenhamu. Franziska je tijekom godina doživjela radost budući da je proučavala Bibliju s 25 kućnih pomoćnica iz deset zemalja i dovela ih u Jehovinu brižnu obitelj.

Sastanci na njihovom jeziku

Naravno, nije svaka osoba mogla brzo napredovati u istini proučavajući Bibliju na engleskom ili pohađajući sastanke na kojima se, gledajući iz njene perspektive, govorio strani jezik. Što sada učiniti?

Kad su Svjedoci s Cipra koji su govorili grčki počeli pronalaziti zainteresirane osobe među sunarodnjacima u Engleskoj, u Londonu je organizirano da se neki sastanci održavaju na grčkom. Ti su ljudi od 1966. imali koristi iz redovitog Skupštinskog studija knjige na vlastitom jeziku; a zatim se jednom mjesečno počelo održavati javno predavanje. Prva grčka skupština u Londonu osnovana je 1967, a jedna grupa u Birminghamu počela je održavati sastanke na grčkom.

Talijani su 1967. počeli održavati javna predavanja i Studij Kule stražare u Dvorani Kraljevstva Islington u Londonu. Nakon toga sastanci na talijanskom počeli su se održavati i na drugim mjestima. Evo jednog primjera kako se to odvijalo: Vera (Vee) Young počela je proučavati Bibliju s jednom Talijankom u Enfieldu, na sjeveru Londona. Budući da je raslo njeno cijenjenje, rekla je: “Šteta što nema sastanaka na talijanskom za neke moje prijatelje.” To je potaknulo Verinog muža, Geoffa, da razgovara s pokrajinskim nadglednikom. Zajedno su pronašli jednog brata koji govori grčki i koji je bio pionir u Italiji. “Održao sam predavanje na engleskom”, priča Geoff, “a brat iz Grčke ga je prevodio na talijanski.” Prisustvovalo je tridesetak osoba, od kojih su neke dobro duhovno napredovale. S vremenom su Svjedoci koji su govorili talijanski bili spremni da osnuju skupštinu. Otada se jedna nova talijanska skupština osnuje u otprilike svakih pet godina.

Djelo na grčkom području nastavilo je napredovati. Za njih je 1975. organiziran kongres. U to su vrijeme Geoff i Vee Young bili pioniri, a imali su skoro 50 godina. Njihovo je dvoje djece odraslo i oboje se vjenčalo “u Gospodinu” (1. Kor. 7:39). Budući da Geoff i Vee više nisu trebali brinuti za ostarjele roditelje, pružila im se prilika da prihvate daljnje prednosti službe. Geoff se iznenadio kad je dobio zadatak da organizira kongres za svu braću u Britaniji koja govore grčki. “Nisam znao što me čeka”, prisjeća se Geoff. “Kad sam došao na mjesto održavanja kongresa, mom se neiskusnom oku činilo da je počeo građanski rat!” Možda je to naprosto bilo mišljenje konzervativnog Engleza o grčkom temperamentu. Braća iz Grčke samo su međusobno objašnjavala koji je najbolji način da se nešto napravi. Tom je kongresu prisustvovalo više od 400 osoba.

Osnovane su grupe i na drugim jezicima. Španjolska skupština počela je djelovati 1975. U Londonu je 1977. održano prvo javno predavanje na gudžaratskom. Dvije godine kasnije održan je mali kongres na gudžaratskom. Otprilike u isto vrijeme održan je pokrajinski sastanak na pendžapskom, kojem je prisustvovalo oko 250 osoba.

“Divni ljudi”

Veći su se kongresi u tim početnim godinama često održavali u Londonu. No 1960-ih godišnji kongresi održavali su se u većim i manjim gradovima širom zemlje. Ponekad su u godini bila samo četiri kongresa; a ponekad su se koristili manji objekti, pa bi se broj kongresa popeo na 17. Unajmljivali su se nogometni stadioni, razne dvorane i klizališta. Godine 1975. poduzeti su koraci da se kongres održi u Cardiff Arms Parku, u Walesu.

Premda su Jehovini svjedoci na dobrom glasu diljem Britanije, službenici koji su odgovorni za sportske stadione i koji nisu iz prve ruke vidjeli takva velika okupljanja Svjedoka mogu isprva biti oprezni kad se radi o iznajmljivanju objekata. To je bio slučaj s Cardiff Arms Parkom. Započelo se pregovarati s odborom Ragbijaškog saveza u Walesu. Lord Wakefield, tadašnji predsjednik Ragbijaškog saveza za cijelu Britaniju, našoj je braći ljubazno rekao da, ako na sastanku odbora u Cardiffu dođe do kakvih neugodnosti, članovima odbora kažu da nazovu njega. Braća su itekako bila zahvalna za takvu pomoć! Kad su pregovori krenuli naopako, telefonski poziv lordu Wakefieldu uspio ih je pomaknuti s mrtve točke. Jehovini svjedoci održavaju kongrese u Twickenhamu (London) od 1955. i lord Wakefield je svojim kolegama u Walesu objasnio koliko on i njegov odbor cijene to što Svjedoci svakog ljeta koriste objekte u Twickenhamu. Uvjerio ih je da se nemaju zbog čega brinuti, dodajući: “Kako su Svjedoci samo divni ljudi!” Ugovor je brzo zaključen i Svjedoci već mnogo godina koriste Cardiff Arms Park kao stalno mjesto održavanja kongresa u Walesu.

Vlastite Kongresne dvorane

Osim godišnjih kongresa tijekom godine održavamo i manje sastanke pokrajina. U Britaniji je 1969. bilo 55 876 objavitelja Kraljevstva, ali za četiri godine broj onih koji drugima prenose dobru vijest popeo se na 65 348. Dotada su se za pokrajinske sastanke unajmljivale dvorane, no bilo je sve teže naći prikladne lokacije po pristupačnim cijenama.

U 1970-ima postalo je jasno da trebamo vlastite kongresne dvorane. Odgovorna braća održala su sastanke te je počela potraga za prikladnim lokacijama. U početku su planirala renovirati već postojeće zgrade. Početkom 1975. dogovorila su kupovinu jednog napuštenog kina u Manchesteru, u sjevernoj Engleskoj. Nakon renoviranja koje je potrajalo nekoliko mjeseci, prva Kongresna dvorana Jehovinih svjedoka u Engleskoj svečano je otvorena 31. kolovoza. Bila je spremna za korištenje baš u pravo vrijeme budući da je u rujnu započinjala nova serija pokrajinskih sastanaka.

Dvije godine prije toga na jugoistoku zemlje sastali su se nadglednici kongresâ kako bi razmotrili postoji li mogućnost da dobiju dvoranu u Londonu. Denis Cave, član odbora koji je bio zadužen da pronađe prikladan objekt, sjeća se kako se iznenadio kad su se braća jednoglasno složila da traže dvije umjesto jedne dvorane — jednu sjeverno od Temze, a drugu južno od rijeke — i to unatoč visokim cijenama nekretnina na tom području!

Jedno nekorišteno kino u Dorkingu, gradu koji se nalazi 30 kilometara južno od Londona, izgledalo je kao dobra prilika. No umiješali su se neki preprodavači nekretnina i za zgradu ponudili visoku cijenu. Budući da je u početku bio obeshrabren, Denis se iznenadio kad ga je nazvao gradonačelnik i zatražio da s još jednim Svjedokom dođe na sastanak. Osim što su uklonjena ograničenja određena urbanističkim planom, tako da se objekt mogao koristiti u vjerske svrhe, vlasti su pristale kupiti kino, a zatim su braći ponudile objekt u trajan zakup, koji se mogao obnavljati svake tri godine.

Ta je dvorana dobro služila više od deset godina sve dok grad nije odlučio koristiti je na drugi način. Da bi je nadomjestila, braća su kupila zemljište površine 11 hektara nedaleko od londonskog aerodroma Gatwick. Na tom su zemljištu bile zgrade od kojih se moglo napraviti lijepu Kongresnu dvoranu. Podigla se prašina oko prilaza novoj zgradi za što se koristilo neke uske poljske puteve. Razumljivo je da su susjedi htjeli sačuvati svoju privatnost i mir u najvećoj mogućoj mjeri. Hoće li Svjedoci poštovati upute i voziti točno određenim putevima i određenom brzinom kad budu putovali u Kongresnu dvoranu? Izvještaj sa sastanka tamošnjeg odbora Urbanističkog zavoda glasio je: “Odbor smatra da bi u uobičajenim okolnostima bilo nemoguće tražiti da se poštuju takvi uvjeti. No s Jehovinim svjedocima je drugačije.” Predsjednik odbora je dodao: “Mnoge druge grupe ili organizacije voljele bi reći da će se njihovi članovi na ovaj način držati određenih odredbi. Međutim, ova organizacija tako i radi.” Ova nova Kongresna dvorana u Hays Bridgeu (Surrey) otvorena je za održavanje pokrajinskog sastanka 17. i 18. svibnja 1986, točno godinu dana nakon što je kupljeno zemljište.

Paralelno s izgradnjom Kongresne dvorane u Dorkingu, Svjedoci su 1975. preuredili bivše kino Ritz u New Southgateu, na sjeveru Londona. Ova zgrada iz sredine 1930-ih prestala se koristiti kao kino u proljeće 1974. Kratko je vrijeme korištena kao sinagoga. Kad su Jehovini svjedoci kupili zgradu, “njeno je trošno stanje pod hitno nalagalo popravak”, riječi su arhitekta Rogera Dixona. “Konstrukcija zgrade u osnovi je bila dobra, ali krov je prokišnjavao”, prisjeća se on. “Da bi se prikrilo ruševno stanje, dvorana je iznutra bila obojena u crno!” U početku se činilo da će renoviranje biti nemoguć pothvat. Međutim, oko 2 000 kvalificiranih i polukvalificiranih volontera dovršilo je posao za samo četiri i po mjeseca.

U isto vrijeme radilo se i na izgradnji Kongresne dvorane u zapadnom dijelu središnje Engleske. Braća su 1974. uspjela kupiti jedno bivše kino u Dudleyu. Renoviranje ovog objekta trajalo je duže, ali i on je u rujnu 1976. bio spreman za korištenje.

Izgradnja novih Kongresnih dvorana

Broj objavitelja Kraljevstva i dalje je rastao, sa 71 944, koliko ih je bilo 1974, na 92 616 godine 1984. Mnogi su živjeli u industrijskim gradovima na sjeveru Engleske. Planirana je izgradnja dvorane u South Yorkshireu.

U rujnu 1985. započela je izgradnja objekta koji je nazvan Kongresna dvorana East Pennine. To je objekt okvirne čelične konstrukcije, u kojem ima 1 642 sjedeća mjesta, s Dvoranom Kraljevstva koja ima 350 sjedećih mjesta za tamošnju skupštinu. Krov zgrade projektiran je tako da natkriva raspon od 42 metra, što dvoranu čini jako atraktivnom. Časopis The Structural Engineer ovaj je neobičan projekt nazvao “oktogonalno rješenje”. Projekt ove Kongresne dvorane dobio je prvu nagradu općinskog vijeća grada Rotherhama.

Noble Bower, član projektnog odbora, radio je na gradilištu od početka izgradnje, a kasnije je služio kao prvi nadglednik dvorane. Njegova vesela narav, ali i poslovan odnos prema drugima hrabrili su više od 12 500 braće i sestara koji su 14 mjeseci sudjelovali u izgradnji. Da bi se posao mogao nastaviti i uz ledenu maglu, temperature ispod nule i snijeg, braća su oko gradilišta podigla skelu koja je služila kao nosač za zaštitnu plastiku. U taj su prostor industrijske grijalice puhale topli zrak. Ništa nije moglo zaustaviti rad na ovom važnom projektu. Braća su dolazila iz dalekih mjesta i pomagala volonterima.

Noble i njegova žena, Louie, nikad neće zaboraviti 15. studenoga 1986, dan kada je Kongresna dvorana posvećena Jehovi, a prisutan je bio Theodore Jaracz, član Vodećeg tijela.

Što učiniti da se, uz Kongresne dvorane na sjeveru Engleske, u središnjem dijelu i na jugoistoku zemlje, i braći na zapadu Engleske te u Walesu osigura nešto slično? U listopadu 1987. pronađeno je prikladno zemljište u Almondsburyu, sjeverno od Bristola. No nije bilo lako dobiti potrebnu urbanističku suglasnost. Trebalo je stalno raditi na tome dok se konačno, u veljači 1993, nije uspjelo doći do dozvole.

Tada je počela izgradnja u pravom smislu riječi. Kakva je samo radost nastupila kad je 5. kolovoza 1995. došlo vrijeme za svečano otvorenje ove šeste Kongresne dvorane u Engleskoj! John Barr, član Vodećeg tijela, održao je predavanje s naslovom “Ispuniti Zemlju spoznajom o Jehovi”. Svi su prisutni shvatili što je želio reći ljubaznom opomenom: “Nikada nemojte zaboraviti da je vaše područje samo maleni dio Jehovinog podnožja. Kao što ga zanima ovo područje Zemlje, tako je zainteresiran i za sva druga područja, zato imajte u mislima cjelokupnu sliku o djelu Kraljevstva koje se vrši širom svijeta.”

Brat Barr je već idućeg tjedna održao govor prilikom svečanog otvorenja novog kompleksa Dvorana Kraljevstva u Edgwareu, u sjevernom Londonu. Ovdje su braća izgradila kvalitetan objekt koji se sastoji od tri Dvorane Kraljevstva čiji se pregradni zidovi mogu ukloniti kako bi se cijeli prostor pretvorio u Kongresnu dvoranu koju mogu koristiti skupštine u kojima se govori neki strani jezik. Dotada je odaziv stranaca postao značajan aspekt propovijedanja Kraljevstva u Britaniji.

“Uvijek sam želio učiniti više”

Prenošenje dobre vijesti drugima za neke Svjedoke, između ostalog, znači i tražiti način kako da prošire svoju službu. Pohvalno je da mnoga braća i sestre iz Britanije poduzimaju inicijativu i služe tamo gdje postoji veća potreba. Kao i u slučaju mnogih revnih pionira u 1920-ima i 1930-ima, to često znači preseliti se u drugu zemlju. Preseljenje u drugu zemlju toj braći i sestrama dalo je priliku da donose plodove Kraljevstva u svom novom domu i da u isto vrijeme hrabre tamošnju braću. Tijekom 1970-ih i 1980-ih neke obitelji iz Britanije preselile su se u Srednju i Južnu Ameriku, Afriku i Aziju.

Kad je Vera Bull, koja ima dvije odrasle i udane kćeri, imala 57 godina, prodala je svoju kuću na otoku Wight i s grupom mladih pionira iz londonske skupštine Ealing otišla u Kolumbiju. Brzo je naučila španjolski i uskoro je vodila 18 biblijskih studija. Nakon otprilike 30 godina još uvijek služi tamo, okružena mnogom duhovnom djecom.

Tom i Ann Cooke, zajedno sa svojim kćerima, Sarom i Rachel, nekoliko su godina služili u Ugandi prije nego što su se 1974. zbog okolnosti u toj zemlji morali vratiti u Englesku. Sljedeće su se godine opet selili — ovaj put na Papuu Novu Gvineju. Tamo se Sara vjenčala s jednim specijalnim pionirom. Obitelj se kasnije preselila u Australiju, a Rachel se udala za jednog tamošnjeg Svjedoka. Tom i Ann su 1991. prihvatili novi zadatak na Solomonskim otocima, gdje Tom služi kao koordinator odbora podružnice.

Drugi su se u neku stranu zemlju preselili na kraće vrijeme. Unatoč tome, kakvo god da su iskustvo stekli živeći u udaljenim krajevima, pokazalo se da im je to bilo od neprocjenjive vrijednosti. Među njima su i Barry i Jeanette Rushby.

“Otkad sam u istini, uvijek sam želio učiniti više”, rekao je Barry. Nakon što se oženio pionirkom po imenu Jeanette, odazvali su se na poziv u Našoj službi za Kraljevstvo kojim se braću pozivalo da služe na Papui Novoj Gvineji. “Bio je to odgovor na naše molitve”, priznali su oboje. Braća iz podružnice u Port Moresbyu željela su da oni služe u Goroki, u središnjem dijelu zemlje, ali Barryeva radna dozvola vrijedila je samo za otok Bougainville. Kad su stigli na Papuu Novu Gvineju, bili su doista oduševljeni pošto su saznali da su vlasti promijenile Barryevu radnu dozvolu i poslale ga u Goroku!

Barry se zaposlio kao učitelj, a Jeanette je služila kao pionir u skupštini od 18 objavitelja. “Jedna od stvari koje sam saznao”, prisjeća se Barry, “bila je da ništa ne može zaustaviti braću da u određeno vrijeme prisustvuju skupštinskim sastancima, čak ni jako loši vremenski uvjeti u kišnoj sezoni. Nisu imali automobile, a da bi došli na sastanak, često su morali pješačiti sat ili dva, pa bi u Dvoranu Kraljevstva ulazili skroz naskroz mokri! Ali uvijek su došli.”

Nakon što su Barry i Jeanette proveli šest sretnih godina služeći na Papui Novoj Gvineji, uvjeti za strance su se promijenili. Barry je uvidio da bi bilo mudro vratiti se u Britaniju. No, obogaćeni iskustvima koja su doživjeli u toj stranoj zemlji, bili su odlučni da sada služe punovremeno. Ali gdje? Željeli su služiti negdje gdje postoji posebna potreba. Nakon što su kontaktirali s Društvom i razgovarali sa svojim pokrajinskim nadglednikom, preselili su se u Boston (Lincolnshire). Brzo su pronašli mjesto za stanovanje, ali Barry nije mogao naći posao sa skraćenim radnim vremenom koji bi mu omogućio da zajedno s Jeanette služi kao pionir. Unatoč tome, vjerujući Jehovinom obećanju da će im pomoći ukoliko Kraljevstvo stave na prvo mjesto, odlučili su započeti pionirsku službu 1. rujna — bez obzira na to hoće li Barry dobiti posao ili neće! Kad su 1. rujna obukli kapute, spremivši se da odu u službu propovijedanja, zazvonio je telefon. Jedan poštanski službenik je pitao: “Da li biste htjeli raditi skraćeno?” Barry je odvratio: “Nego što! Kad želite da počnem?” Čovjek je odgovorio: “Može li sutra?” Jehova je blagoslovio njihova nastojanja da službu njemu stave na prvo mjesto (Mat. 6:33). Četiri godine kasnije Barry i Jeanette primili su još jedan neočekivani poziv — dobili su zadatak da služe kao domari Kongresne dvorane East Pennine.

Spremno se nude

Jehovin narod poznat je po duhu spremnosti koji ga potiče da služi. David, kralj drevnog Izraela, Jehovi je uputio hvalospjev: “U dan rata tvojega, tvoj će se narod spremno ponuditi. (...) Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja” (Ps. 110:3). Takav spreman duh pokazuju mnogi u Britaniji koji su se stavili na raspolaganje kako bi u punoj mjeri sudjelovali u unapređivanju interesa pravog obožavanja.

Sve koji spremno daju sebe u punovremenoj službi, kako mlađe tako i starije, jako je ohrabrila obavijest na Oblasnom kongresu “Radosni radnici”, koji se održao 1977. Na sedam mjesta na kojima se održavao kongres diljem Engleske, Škotske i Walesa ukupan broj od 110 000 prisutnih oduševljeno je zapljeskao kad je govornik najavio da je organizirana Škola pionirske službe, odnosno dvotjedni tečaj proučavanja Biblije tijekom kojeg polaznici imaju priliku naučeno primijeniti u službi propovijedanja. Time se onima koji su već najmanje godinu dana u pionirskoj službi pruža napredno školovanje. Nakon ovog školovanja neki pioniri mogu započeti djelo na područjima gdje se svjedočilo malo ili se uopće nije svjedočilo.

Škola u Britaniji s radom je započela u ožujku 1978. u gradu Leedsu, na sjeveru zemlje. Ann Hardy, koja je bila među pionirima koji su pohađali taj prvi razred, sjeća se kako su to bili radosni trenuci. “Škola nas je toliko duhovno izgradila”, kaže ona. “Nedvojbeno nam je otvorila oči na jedan nov način i pokazala koliko je potrebno pokazivati iskren interes za ljude koje srećemo u službi propovijedanja.” Ona sada, zajedno s mužem, služi kao član betelske obitelji. Andrea Biggs, majka četvero djece i polaznica škole u Pontypriddu (Wales), s oduševljenjem je rekla: “Ako je to predokus stvari koje tek dolaze, tada Jehova čuva pravu riznicu radosti za nas, i sada čeznem za tim novim sustavom kao nikad dosad!” Do danas je održana nastava za oko 740 razreda, a 20 000 pionira koji su ih pohađali dijele ovo mišljenje. Mnogi su nakon škole odlučili da im pionirska služba bude životni poziv.

Nakon što su stekli iskustvo u pionirskoj službi, stotine se pionira dobrovoljno javilo da služe u britanskoj podružnici kao članovi betelske obitelji. Ova betelska obitelj trenutno broji 393 člana, a 38 njih u Betelu služi 20 ili više godina.

Christopher Hill je među onima koji služe u Betelu. Zašto je dao molbu za ovu službu? On odgovara: “Pionirsku službu započeo sam 1989. No želio sam i Jehovi i sebi dokazati da punovremeno služim zato što ga volim, a ne samo zato što su moja majka i otac bili pioniri. Želio sam da istina bude cijeli moj život, a ne tek dio njega. Znao sam da će mi betelska služba, premda predstavlja izazov, pružiti priliku da to učinim.”

Geraint Watkin također je član betelske obitelji. Kad je početkom 1980-ih birao između fakulteta i pionirske službe, izabrao je pionirsku službu. Izdržavao se radeći skraćeno na očevoj farmi. Uživao je u pionirskoj službi, nadajući se da će mu se jednoga dana pružiti prilika da postane misionar. Zašto je onda dao molbu za betelsku službu? Jedan članak iz Kule stražare, objavljen 1989, ostavio je snažan dojam na njega. U njemu je pročitao životnu priču Maxa Larsona, člana betelske obitelji u Sjedinjenim Državama. Brat Larson je rekao: “Čvrsto vjerujem da je Betel najbolje mjesto na Zemlji s ove strane zemaljskog Raja koji dolazi.” Geraint je zapazio da se brat Larson, nakon što je uzeo molbu za betelsku službu, molio Jehovi u vezi s tim. Geraint je bez oklijevanja oponašao taj primjer. Otprilike deset dana nakon toga telefonski mu je javljeno da je postao član betelske obitelji u Britaniji. U betelskoj mu službi koristi iskustvo koje je stekao na očevoj farmi jer sada vodi brigu o farmi koja betelsku obitelj u Londonu opskrbljuje hranom. Rad na farmi svojevremeno mu je bio tek način na koji se izdržavao kako bi mogao služiti kao pionir. Sada na farmu gleda kao na svoj “betelski zadatak od Jehove”.

Druge Svjedoke privukli su teokratski građevinski projekti. Dok je Denise (Teddy) McNeil bila u pionirskoj službi, njen muž, Gary, svjetovnim je zaposlenjem zbrinjavao obitelj. Zatim su se 1987. prijavili da kao volonteri pomažu u izgradnji Betela u Londonu. Iako tom prilikom nisu primili poziv, 1989. godine pozvani su da postanu članovi betelske obitelji. Prihvatili su poziv, dok im je u ušima odzvanjao savjet pokrajinskog nadglednika: “Nikad nemojte odbiti zadatak koji vam Jehova daje.” Tu su se Garyeva stručnost na području elektronike i Teddyno iskustvo medicinske sestre u stomatološkoj ordinaciji pokazali jako dragocjenim. Ujedno su sudjelovali u razvijanju interesa za istinu kod ljudi koji žive na području Londona, a govore poljski i bengalski.

Willie i Betty Stewart su se poput druge braće ponudili da pomažu u izgradnji kao međunarodni dobrovoljci. Willie, inženjer za vodovodne instalacije i instalacije grijanja, otišao je u prijevremenu mirovinu s 55 godina. Nakon toga Stewartovi su sudjelovali na izgradnji projekata u Grčkoj, zatim u Španjolskoj, Zimbabveu i na Malti. Betty je pomagala u odjelu domaćinstva, u praonici, pa čak i u postavljanju vodovodnih instalacija. Radili su naporno, ali osjećali su da su bogato duhovno nagrađeni. Willie kaže: “Imamo prijatelje po cijelom svijetu, mlade i stare.”

Posebna škola za braću koja ispunjavaju preduvjete za nju

Kad je 1990. u Britaniji uvedena Škola za osposobljavanje slugu, otvorila su se još jedna vrata za proširenje službe. Ona je samcima koji služe kao starješine ili sluge pomoćnici predstavljala još jednu priliku specijaliziranog školovanja, s ciljem da služe gdje god postoji potreba na globalnom polju. Osmotjedno školovanje pruža uravnotežena uputstva s obzirom na biblijska učenja i stvari u vezi s organizacijom. Prvi razred u Britaniji održan je u Kongresnoj dvorani East Pennine. Dva oblasna nadglednika iz Sjedinjenih Država, James Hinderer i Randall Davis, bila su nastavnici. Tri iskusna pokrajinska nadglednika iz Britanije — Peter Nicholls, Ray Pople i Michael Spurr — također su prisustvovala nastavi, školujući se za poučavanje budućih razreda. Obraćajući se razredu diplomaca, 17. lipnja 1990, Albert D. Schroeder, član Vodećeg tijela, rekao je onim diplomcima koji su dobili zadatak da služe u Britaniji: “Vi ste dobri mladi ljudi koji su potrebni za napredak djela u ovoj zemlji. To će biti pravi stimulans za polje rada u Britaniji.”

Bharat Ram, porijeklom Hindus, bio je među diplomcima Škole za osposobljavanje slugu. Sada je u braku i sa svojom ženom služi na sjeverozapadu Engleske, gdje živi mnogo ljudi koji govore gudžaratski kojima može pomoći. Velšanin John Williams iznenadio se kad je čuo da je dodijeljen u podružnicu u Zambiji, gdje su bile potrebne njegove vještine, a kasnije je kao misionar dodijeljen u Kitwe (Zambija).

Gordon Sarkodie rodio se u Gani, a u Englesku se preselio s obitelji kad mu je bilo 12 godina. Svjedok koji je njegovom ocu donio časopise Kula stražara i Probudite se! potaknuo je Gordona da se, još kao tinejdžer, zainteresira za biblijsku istinu. Nakon što je proučavao Bibliju krstio se 1985. Dok je bio pomoćni pionir, vodio je toliko biblijskih studija da su ga prijatelji koji su služili kao pioniri savjetovali da postane opći pionir. Kad je nakon prve godine punovremene službe pohađao Školu pionirske službe, pokrajinski nadglednik ohrabrio ga je da pošalje molbu za Školu za osposobljavanje slugu. Gordon je, potaknut željom da još kvalitetnije pomaže mladima u skupštini, predao molbu. Pohađao je sedmi razred te škole u Britaniji. Nakon što je diplomirao, služio je dvije godine u Londonu. Tada je dobio zadatak da kao misionar služi u Zambiji. Bio je spreman staviti se na raspolaganje za bilo koju vrstu službe koju dobije od Jehove, pa je njegovo školovanje postepeno dovelo do daljnjih prednosti. Nakon što je 12 tjedana učio cibemba, jedan od tamošnjih jezika, Gordon je imenovan za pokrajinskog nadglednika u provinciji Copperbelt. Ujedno je dobio prednost da poučava druge za pokrajinsku službu.

Richard Frudd, rodom iz Britanije, odgajan je u obitelji Svjedoka. Budući da je svoj život predao Jehovi, smatrao je da nema pravo određivati što sve predanje obuhvaća. Stavio se na raspolaganje. U redove pionira stupio je 1982. Pohađao je Školu za osposobljavanje slugu i diplomirao 1990. I on je dobio zadatak da služi u Zambiji. Nakon što je učio jezik cibemba i pošto je neko vrijeme proveo na svom novom zadatku, postao je pokrajinski nadglednik, a služio je i kao nastavnik u Školi za osposobljavanje slugu koja se održavala u zambijskoj podružnici.

Do danas su u Školi za osposobljavanje slugu u Britaniji diplomirala 433 studenta iz 19 razreda. Od toga ih 79 trenutno služi na stranom području, 4 služe kao pokrajinski nadglednici, 12 kao betelski radnici, a 308 ih služi kao pioniri u Britaniji i tako s drugima dijeli korist koju su izvukli iz školovanja.

Preseljenje u misionarska područja

Stotine pionira iz Britanije stavilo se na raspolaganje da služe gdje god postoji potreba u svijetom raširenom području. Mnogi su pohađali Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u New Yorku. U Gileadu je ukupno diplomiralo 524 braće i sestara iz Britanije. Služe u 64 zemlje, u svim krajevima Zemlje.

Neki pioniri iz Britanije služili su na stranom području i prije nego što su dobili poziv za Gilead. To je bio slučaj s Johnom i Ericom Cooke, koji su bili služili u Francuskoj i Španjolskoj. Nakon što su završili Gilead, Eric je poslan u Afriku, a John je najprije služio u Španjolskoj i Portugalu te na koncu u Africi. To su doživjeli i Robert i George Nisbet, koji su u Južnoafričkoj Republici služili jedan 15, a drugi i više godina prije nego što su otišli u Gilead, a nakon toga najprije su služili na Mauricijusu, a poslije opet u Africi. Claude Goodman je prije odlaska u Gilead 20 godina služio u Indiji, na Cejlonu (današnja Šri Lanka), u Burmi (današnja Mianma), Tajlandu i Malaji (danas je dio Malezije); a nakon Gileada poslan je u Pakistan. Edwin Skinner je prije odlaska u Gilead 20 godina služio kao pionir u Indiji, a onda je tamo nastavio služiti još 43 godine prije nego što je 1990. završio svoj zemaljski put.

Neki su i prije kušali što znači služiti na stranom području, i to kao međunarodni volonteri na građevinskim projektima. To je bio slučaj s Richardom i Lusiom Palmer, koji su u razdoblju od 1989. do 1994. različite vremenske periode služili u Grčkoj i Španjolskoj, na Tahitiju i Šri Lanki, a zatim su ostali na Šri Lanki i kao pioniri služili više od tri godine dok nisu dobili poziv za Gilead.

Polaznike Gileada hrabri se da na misionarsku službu gledaju kao na svoj životni poziv. Većina njih prihvaća svoje zadatke s takvim stavom, a neki u ovom pogledu pružaju divan primjer. Najmanje 45 onih koji su otišli iz Britanije i koji još uvijek služe kao misionari na svojim su zadacima 20 ili više godina. Devet ih je u Srednjoj i Južnoj Americi, 11 u azijskim zemljama, daljnjih 11 u Africi, 4 u Evropi, a još 10 na raznim otocima.

Među dugogodišnjim misionarima je i Anthony Attwood, koji je 49 godina služio u Nigeriji. Godine 1997. morao se preseliti u londonski Betel zbog određenih zakonskih propisa za doseljenike, no srcem je još uvijek u Nigeriji. On kaže: “Služba u Nigeriji bila je divna prednost. Te godine nisam potrošio uludo. Sve mlade koji su blagoslovljeni time što poznaju istinu ohrabrujem da prihvate svaku prednost koja im se pruža. Jehova vas nikad neće ostaviti na cjedilu. To znam iz iskustva.” Sonia Springate se 1959. pridružila svojoj sestri Olive, koja je 1951. kao misionar poslana u Brazil. Denton Hopkinson i Raymond Leach stigli su početkom 1950-ih na Filipine da bi služili kao misionari i to je ostao njihov dom. Malcolm Vigo, koji je misionarsku službu započeo u Malaviju i tamo ostao deset godina dok nije deportiran, sada sa suprugom služi u Nigeriji. Moglo bi se spomenuti još mnoge pojedince čiji je život prepun Jehovinih blagoslova.

Neki koji krenu u misionarsku službu moraju se uhvatiti ukoštac s ozbiljnim problemima kako bi nastavili s tom službom. Nakon što su nekoliko godina proveli u misionarskoj službi u Brazilu, Eric i Chris Britten morali su se zbog bolesti na neko vrijeme vratiti u Englesku. Nešto kasnije iste godine prihvatili su zadatak u Portugalu, gdje je djelo bilo pod zabranom. Kad su nakon sedam godina protjerani iz Portugala zbog biblijskog obrazovnog djela koje su obavljali, nastavili su punovremeno služiti u Engleskoj. Ali onda su pisali Društvu i pitali postoji li mogućnost za neki drugi misionarski zadatak. Uskoro su ponovno bili u Brazilu, gdje su služili i u misionarskoj i u pokrajinskoj službi. U Brazilu su zajedno vjerno služili do Ericove smrti u kolovozu 1999, a Chris i dalje tamo služi.

Može se dogoditi da neki, nakon nekoliko godina, moraju napraviti prilagodbe u svojoj službi zbog biblijskih obaveza prema članovima obitelji. To je bio slučaj s Mikeom i Barbarom Pottage, koji su 26 godina služili u Zairu, a potom se 1991. vratili u Englesku kako bi pomogli jednom od ostarjelih roditelja koji je bio u teškoj situaciji. No srcem su još uvijek bili u punovremenoj službi, te im je uspijevalo da služe kao specijalni pioniri i da u isto vrijeme ispunjavaju obiteljske obaveze. Godine 1996. pružila im se prilika da još tri godine služe kao misionari u zemlji koju danas poznajemo pod imenom Demokratska Republika Kongo, a sada su članovi betelske obitelji u Britaniji. Otkad su prihvatili službu u Zairu, bili su svjedoci porasta broja objavitelja Božjeg Kraljevstva u tom dijelu svijeta, s 4 243 na više od 108 000. Živo se sjećaju kad su Jehovini svjedoci, otprilike godinu dana nakon njihovog dolaska, dobili zakonsko priznanje u toj zemlji. A prvi kongres koji je održan u Kinshasi godinu dana nakon toga za njih je još uvijek važan događaj, iako mu je prisustvovalo samo 3 817 osoba. Kakvu li su radost doživjeli kad se 1998, usprkos nemirima u toj zemlji, 534 000 osoba koje su izvukle korist iz božanskog poučavanja okupilo da proslave Gospodinovu večeru!

Osigurati prikladne Dvorane Kraljevstva

Budući da je broj skupština u Britaniji i dalje rastao, pronalaženje prikladnih Dvorana Kraljevstva predstavljalo je sve veći izazov. Neke su se skupštine sastajale u unajmljenim dvoranama i na drugim lokacijama, ali nisu sve bile prikladne za sastanke kršćana na kojima se obožava naš veličanstveni Bog, Jehova. Prikladna mjesta za sastanke bila su više nego potrebna.

Nije uvijek bilo lako doći do posjeda za Dvorane Kraljevstva. Ponekad je protivljenje bilo snažno, naročito tamo gdje ima religioznih predrasuda. Ipak, oslanjanje na Jehovu i ustrajnost odgovorne braće donijeli su uspjeh, što je protivnike itekako iznenadilo.

Jedna od skupština u Swanseau (Wales) željela je početkom 1970-ih kupiti jednu nekorištenu kapelu koju bi koristila kao Dvoranu Kraljevstva. Đakon crkve koja je posjedovala zgradu rekao je da bi prije umro nego je prodao Svjedocima. Zbog toga je kapela prodana poštanskom uredu i neko je vrijeme korištena kao telefonska centrala. Međutim, poštanski je ured 1980. zgradu stavio na aukcijsku prodaju, budući da im više nije bila potrebna. Jedan skupštinski starješina saznao je za to i s drugim je starješinama razgovarao o tome koliko bi mogli ponuditi. Geodetskom procjenom utvrđeno je da zgrada i zemljište vrijede 20 000 funti (odnosno 32 000 dolara). Kako su braća samo bila oduševljena kad su taj posjed uspjela kupiti ponudivši 15 000 funti (odnosno 24 000 dolara)! Nakon odgovarajućeg renoviranja zgrada je bila posvećena Jehovi.

Kad se skupština u gradu Exmouthu, na jugozapadnoj obali, zbog porasta broja objavitelja morala podijeliti u dvije, braća su zaključila da je potrebna nova lokacija za veću Dvoranu Kraljevstva. Saznala su da općinsko vijeće posjeduje zemljište za koje je urbanističkim planom već određeno da ga se koristi u religiozne svrhe. Svjedoci su pregovarali da ga kupe. Tada je vijeće odredilo neobičnu klauzulu, naime da se ugovor za prodaju zemljišta ne može zaključiti dok se ne dovrši izgradnja objekta. Objekt je izgrađen 1997. Na svu sreću, vijeće se držalo svog dijela nagodbe. Skupštine koje koriste tu dvoranu ovaj događaj smatraju dokazom da Jehova blagoslivlja napore koje ulažu u unapređivanje pravog obožavanja na tom području.

Prva u Evropi

Izgradnja neke nove Dvorane Kraljevstva često je trajala godinama, čak i nakon što bi se uspjelo doći do zemljišta. Pa ipak, u razdoblju od deset godina, do 1982, broj skupština u Britaniji popeo se s 943 na 1 147. Nešto se trebalo napraviti kako bi izgradnja išla ukorak s porastom.

Grupa braće iz Sjedinjenih Država i Kanade, koja je imala iskustva u gradnji, stigla je u rujnu 1983. u Northampton, 101 kilometar sjeverno od Londona. Oni su vodili brigu o potrebama za brzu gradnju, a došli su s namjerom da prenesu praktična rješenja koja su razradili. Radili su zajedno s domaćom braćom kako bi im pomogli da izgradnja nove Dvorane Kraljevstva bude ekonomična i brza. “Jednoj grupi Jehovinih svjedoka nedavno je pošlo za rukom da za četiri dana postignu ono što građevinskim izvođačima obično uzme šest mjeseci”, pisalo je sljedećeg mjeseca u časopisu Building Design, “a to su napravili za četvrtinu cijene.” Jehova je blagoslovio brzu izgradnju ove Dvorane Kraljevstva, prvu takvu u Evropi.

Sljedeće je godine više od 1 000 volontera pomagalo u izgradnji Dvorane Kraljevstva u velškom gradu Dolgellau. Ovaj je put projekt bio dovršen za dva, umjesto za četiri dana. Tamošnjim Svjedocima, kojih je bilo 33, pomagali su Svjedoci iz Walesa, Engleske i Sjedinjenih Država. Bila su prisutna i braća iz Francuske i Nizozemske kako bi promatrala gradnju te su, nakon povratka kući, počela učiti druge sličnim metodama.

Jehovini svjedoci u Britaniji imali su koristi od pomoći braće koja su došla iz drugih zemalja, pa su oni zauzvrat ponudili pomoć drugima. Dvije skupštine iz King’s Lynna (Norfolk) učinile su to na neobičan način. Te su skupštine 1986. pripremale izgradnju nove Dvorane Kraljevstva koja je trebala zamijeniti drveni objekt koji su koristile. Kad su čuli da se skupština Cobh (Irska) sastaje u preuređenoj garaži i da sastancima prisustvuje 45 do 50 osoba, odlučili su da im pomognu. Svjedocima u Cobhu ponudili su svoju staru zgradu sa svim što je bilo u njoj, uključujući i stolice te opremu za ozvučenje. Kad su vidjeli da treba promijeniti prozorske okvire, domaća su braća priložila dovoljno novca da se pokrije trošak. Obližnje su skupštine priložile novac za nove krovne grede. Povrh svega toga, braća iz Norfolka podmirila su ukupne troškove prijevoza.

“Pokazalo se da je rastavljanje dvorane ogroman posao”, prisjeća se Peter Rose, predsjedavajući nadglednik u jednoj skupštini u King’s Lynnu. “Svaki je dio trebalo rastaviti tako da ga se ne ošteti, numerirati ga, a potom ga, poput divovske slagalice, ponovno sastaviti.” U svibnju 1986, nakon što su rastavili dvoranu, sve su komade stavili u kontejner i poslali ih preko Irskog mora u Cobh. Braća u Cobhu planirala su svoju novu dvoranu podići tijekom vikenda 7. i 8. lipnja — u isto vrijeme kad su braća u King’s Lynnu trebala sagraditi svoju novu Dvoranu Kraljevstva. Obje Dvorane Kraljevstva dovršene su taj vikend.

Financijska potpora i pomoć iskusnih

Britansko izdanje Naše službe za Kraljevstvo od travnja 1987. sadržavalo je dodatak koji je obratio pažnju na osnivanje Fonda Društva za Dvorane Kraljevstva kojim bi se “omogućilo odgovarajuće financiranje po pristupačnim cijenama” kako za izgradnju novih dvorana tako i za kupovinu i preuređivanje već postojećih objekata. Na taj je način došlo do izjednačavanja sredstava (2. Kor. 8:14). U zaključku članka stajalo je: “Iako shvaćamo koliko velik zadatak stoji pred nama s obzirom na izgradnju novih Kongresnih dvorana i cijenimo velikodušne priloge koje su skupštine dosad dale (i još daju) za to, moramo se potpuno pouzdati u Jehovu da će nam pomoći udovoljiti trenutnoj potrebi za Dvoranama Kraljevstva (Priče 3:5, 6).”

Sljedeće godine Vodeće tijelo je preko podružnice osnovalo odbore u kojima su bila braća koja su se u raznim dijelovima zemlje stavila na raspolaganje kako bi prenosila svoje stručno znanje i pomagala u organiziranju izgradnje Dvorana Kraljevstva. Do 1998. osnovano je 16 Regionalnih odbora za gradnju. Ovi su odbori već pomogli da se u Britaniji izgradi ili renovira više od 700 Dvorana Kraljevstva.

Velik dio braće koja služe u ovim odborima mora voditi brigu o obitelji. Neki tom poslu mogu posvetiti više, drugi manje vremena. Michael Harvey, otac petero djece, uz suradnju svoje žene Jean, odredio je da izgradnju Dvorana Kraljevstva stavi ispred drugih stvari. Oboje je uvidjelo vrijednost Isusovog savjeta da se Kraljevstvo stavi na prvo mjesto u životu (Mat. 6:33). “Isusove riječi za nas su poprimile potpuno novo značenje”, kaže Michael. “Jehova nas ni u jednoj jedinoj prilici nije ostavio na cjedilu.” Jean dijeli njegovo mišljenje: “Kad je Rachel, jedna od naših kćeri, imala oko devet godina, brzo je prerastala odjeću. Nisam imala dovoljno novca da joj kupim išta novo, pa smo se pokušavali izvući prepravljanjem odjeće. Onda nam je Michaelova sestra, samo dan prije pokrajinskog sastanka, poslala dva nova kompleta koja je kupila na rasprodaji. Izgledalo je kao da su šivani za Rachel — u pravo vrijeme za pokrajinski!” Dok dva njihova sina sudjeluju u izgradnji, Jean i djevojke održavaju kuću i vode brigu oko nekih poslova u vezi s građevinskim projektima. “Sudjelovanje u izgradnji zbližava nas”, objašnjava Michael. “Doista, to je obiteljski projekt.”

Na izgradnji nekih Dvorana Kraljevstva tijekom 1980-ih sudjelovalo je stotine, pa čak i tisuće volontera. Želeći pojednostavniti posao, brat Harvey otputovao je u Dansku da bi razgovarao s braćom koja su tamo radila na izgradnji Dvorana Kraljevstva. Daljnja pomoć došla je kad je u skupštinama pročitana obavijest da Društvo može staviti na raspolaganje određeni broj već pripremljenih projekata ukoliko je potrebna nova Dvorana Kraljevstva. Zbog toga je potrebno manje volontera, obim posla se uvelike smanjuje, a skromne, ali prikladne, Dvorane Kraljevstva grade se širom Britanije.

Ne samo dobra priča

Ujedinjeni napori da se izgrade Dvorane Kraljevstva i brzina kojom se grade bili su dobro svjedočanstvo javnosti. Novine često izvještavaju o tom poslu. Victor Lagden, fotoreporter gradskih novina Evening Echo, izvještavao je 1990. o trodnevnoj izgradnji nove dvorane u Canvey Islandu, na sjevernoj strani Temzinog estuarija. Kad je u petak ujutro stigao na gradilište, tamo je našao samo građevinski materijal. Na vratima prikolice bio je prikačen papir na kojem je pisalo “Press služba”. “To je bilo jedino što je u tom trenutku na gradilištu bilo izgrađeno”, prisjeća se Victor. “No mene su se dojmili radnici — muškarci i žene, mladi i stari, koji su radili zajednički.” Victor je fotografirao gradilište i otišao. Zatim je pitao urednika može li se nekoliko puta tijekom vikenda vratiti na gradilište da vidi hoće li se ostvariti tvrdnja Svjedoka da će izgraditi dvoranu u tri dana. On i tri druga reportera izvještavali su o tijeku radova.

Victor je u nedjelju prisustvovao prvom sastanku koji je održan u novoj dvorani. Zbog toga je novine za koje je radio krasio naslov na duplerici: “Veličanstveni Jehova!” Kasnije je jedan tamošnji starješina posjetio Victora. Započeo je proučavati Bibliju s njim. “U tri tjedna”, prisjeća se Victor, “saznao sam Božje ime i umjesto da u molitvama samo tražim, sada sam zahvaljivao — zahvaljivao Jehovi.” Victor je sada kršteni Jehovin svjedok.

‘Širenje’

U 1970-ima i 1980-ima intenzivno se svjedočilo doseljenicima u Britaniji — a veći dio tog djela obavljali su Svjedoci koji su i sami bili doseljenici i govorili raznim jezicima. No bila je potrebna daljnja pomoć.

U Britaniji je 1993. živjelo dva milijuna ljudi porijeklom iz Azije, odnosno svaki 28. stanovnik. Mnogi su došli s Indijskog potkontinenta, a drugi iz istočne Afrike. U engleskim skupštinama već je bilo otprilike 500 objavitelja koji govore pendžapski i 150 koji govore gudžaratski, a oni su vodili više od 500 biblijskih studija s ljudima koji govore tim jezicima. Ali nikako se ne može reći da su svi doseljenici dobili priliku da izvuku korist iz dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu.

Shvaćajući da se netko tko govori samo engleski možda neće osjećati dovoljno sposobnim da svjedoči ljudima drugih jezika i kultura, podružnica je potaknula domaće Svjedoke da razviju veću ljubav prema ljudima svih rasa i da vode brigu o dobrobiti drugih, pokazujući duh poput Kristovog. Bili su potaknuti da se ‘rašire’ (2. Kor. 6:11-13; Fil. 2:1-4). U Našoj službi za Kraljevstvo pisalo je: “Želimo da ljudi na našem području osjete srdačnost i zanimanje slično onima koje je Isus Krist pokazivao u svojoj službi.” Svjedocima u Britaniji bilo je rečeno: “Ustvari, ogromno misionarsko područje došlo je k nama!”

Kako bi pokazali brigu za one koji govore stranim jezicima, svi su britanski Svjedoci bili potaknuti da strance koje sretnu na svom području upute u skupštinu u kojoj se govori njihovim jezikom. Tako je svaki pojedini Svjedok, bez obzira na to govori li neki drugi jezik ili ne, mogao voditi brigu o tom ogromnom misionarskom području koje se preselilo u Englesku. Zapravo, područje skupština koje imaju sastanke na nekom stranom jeziku uglavnom se stvara od informacija o takvim osobama.

Zato je Grace Li 1996. posjetila jednu gospođu iz Vijetnama koja je živjela u gradu Newcastle upon Tyne, u sjeveroistočnoj Engleskoj. Žena je govorila kineski. Srdačno je pozdravila Grace i odmah je pozvala da uđe u kuću. Grace je saznala da je žena izbjeglica koja je mnogo propatila tijekom rata u Vijetnamu. U Engleskoj je živjela već oko deset godina, no još uvijek je loše govorila engleski. Rekla je Grace da se često osjeća jako depresivno i da nema nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć.

Rekla je i da je prije četiri godine dobila jednu knjigu s mnogo lijepih slika, ali nije znala što u njoj piše, budući da ne zna čitati engleski. Međutim, kad god bi se osjećala depresivno, gledala bi te slike jer su joj pomagale da se izvuče iz depresije i ulijevale joj nadu. Uzela je knjigu s police, dala je Grace i pitala može li joj čitati kako bi saznala što u njoj piše. To je bila knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji! Grace je odgovorila da može učiniti nešto bolje umjesto da joj čita knjigu na engleskom. Posegnula je za torbom i iz nje izvadila primjerak iste knjige na kineskom. Gospođa nije mogla vjerovati svojim očima. Najzad je dobila priliku da sazna biblijsku poruku! Odmah je pristala proučavati Bibliju.

Kao dio ‘širenja’, podružnica je obratila naročitu pažnju na pomaganje nacionalnim manjinama da napreduju u duhovnom i organizacijskom pogledu. Colin Seymour i njegova žena Olive već su 20 godina u putujućoj službi posjećivali skupštine širom Britanije. Pokazivali su iskreni interes za osobe kojima su služili, a to je postalo posebno vidljivo kad su posjećivali skupštine na Malti i Gozou, otocima u Sredozemnom moru. Čak su i pokušali komentirati na malteškom na skupštinskim sastancima, a tamošnja su ih braća zavoljela.

Colin je u rujnu 1994. imenovan za pokrajinskog nadglednika za grupe i neke skupštine širom Engleske koje održavaju sastanke na nekom stranom jeziku. Pažljivo je razmotrio stanje svake grupe da bi procijenio što je potrebno da bi se od njih formirale skupštine i ojačao već postojeće skupštine. Iako je ova pokrajina u početku bila najmanja — brojila je samo 12 skupština s oko 750 objavitelja — za tri je godine postala najveća, s 1 968 objavitelja, od kojih je 388 u pionirskoj službi. Otad se broj pokrajina s takvim skupštinama popeo na tri.

Naučiti novi jezik

Kako bi doseljenicima koji govore druge jezike mogli prenijeti životodajne biblijske istine, neki su britanski Svjedoci poduzeli inicijativu i učili novi jezik. Među njima je i Elisabeth Emmott, koja je služila kao pionir u raznim dijelovima Engleske. Najprije je pokušala naučiti pendžapski kako bi pomogla ljudima na svom području. Zatim je 1976, na svom novom zadatku, počela učiti urdu. Gudžaratski je bio sljedeći. Osim toga, da bi pomogla zainteresiranima, na kongresima bi tražila objavitelje iz Indije i Pakistana. Kongres koji se 1993. održao u Rusiji potaknuo je Cliftona i Amandu Banks da nauče strani jezik. Kad su se vratili kući, počeli su učiti ruski uz pomoć knjiga iz gradske biblioteke, preselili se u područje u kojem žive ljudi koji govore ruski i započeli s pionirskom službom u jednoj tamošnjoj ruskoj skupštini. No, kad netko vodi brigu o svjetovnim i obiteljskim obavezama te ima zahtjevan program aktivnosti u skupštini i službi propovijedanja, tada nije lako naći vremena za učenje jezika.

Zbog ove posebne potrebe u Engleskoj, pionire koji su na ovaj način željeli proširiti službu poticalo se da to i učine. Učili su osnove jezika, ne prekidajući pionirsku službu. Kako bi dobili potrebnu poduku, neki su pioniri pošli na kratak tečaj kako bi svladali osnove novog jezika — što je donijelo interesantne rezultate.

Christine Flynn, koja je pionir već 21 godinu, zajedno s još sedam pionira odlučila je 1996/97. poći na tečaj gudžaratskog jezika. Tečaj je vodio jedan bračni par iz Indije koji je, u najmanju ruku, bio iznenađen kad je vidio koliko polaznika koji govore engleski pohađa njihov tečaj. “Mnoge su lekcije prilagodili kako bi pomogli nama”, prisjeća se Christine. “Pomogli su mi da pripremim prezentacije za službu propovijedanja i čak su došli na neke naše sastanke.”

Otprilike u isto vrijeme Christine je dobila novi posao. Na poslu je srela jednu djevojku koja je govorila gudžaratski. Kad ju je Christine pozdravila na gudžaratskom, djevojka se iznenadila i pitala je zašto uči taj jezik. Christine joj je objasnila i dala temeljito svjedočanstvo, na što je djevojka odvratila: ‘Nijedna druga religija ne bi svoje članove poticala da nauče tako težak jezik. Sigurno je to što govorite važno.’

Još jedna pionirka, Pauline Duncan, počela je 1994. učiti bengalski jezik. U početku joj baš i nije išlo glatko. “Mnogo sam se puta u suzama molila Jehovi, govoreći mu koliko mi je taj jezik težak i da bih najradije odustala od učenja”, priznaje ona. “No uz Jehovin sveti duh, moju odlučnost i napor prošla sam taj težak period i sada sam sretna što nisam odustala zbog toga što doživljavam divne rezultate.” Beverley Crook, koja isto služi kao pionir, priča kako to što je naučila bengalski utječe na ljude koje posjećuje: “Otkad sam naučila jezik, moja se služba potpuno promijenila. Bengalci znaju da ih volimo zato što odvajamo vrijeme da naučimo njihov jezik.”

Jennifer Charles, pionirka u jednoj francuskoj skupštini, u kojoj ima mnogo izbjeglica iz Demokratske Republike Kongo, kaže: “Učenje novog jezika pomoglo mi je da razumijem kako se osjećaju ljudi na mom području koji dođu u zemlju čiji jezik ne znaju.”

Već se godinama mnoge pionire, među njima i neudane sestre koje mogu služiti na području gdje je veća potreba, potiče da razgovaraju sa svojim pokrajinskim nadglednikom o preseljenju u obližnje skupštine u kojima postoji potreba. Neki su odlučili naučiti neki novi jezik kako bi propovijedali na području onima koji govore stranim jezikom. Na širem gradskom području Londona to je učinilo više od 100 pionirki. Njihovo propovijedanje ljudima koji ne govore engleski, nego neki drugi jezik, donosi rezultate. Uz njihovu pomoć mnogi ljudi proučavaju Bibliju i dolaze na kršćanske sastanke.

Kad je misionarski duh živ

Neki koji su bili misionari morali su se iz različitih razloga vratiti u Britaniju. Mnogi od njih još uvijek služe na uzoran način.

Wilfred i Gwen Gooch su se 1964, nakon 14 godina misionarske službe u Nigeriji, preselili u podružnicu u Londonu. To nisu učinili zato što nisu bili zadovoljni službom u Nigeriji; voljeli su služiti tamo. Umjesto toga, Wilfred je dobio zadatak da nadgleda britansku podružnicu. Ipak, svojim su pozitivnim stavom ohrabrili mnoge pionire u Engleskoj da se stave na raspolaganje za bilo koji zadatak koji bi im Jehova preko svoje organizacije dodijelio. Wilfred bi često znao reći: “Više ćeš toga naučiti u jednoj godini misionarske službe nego u 30 godina pionirske.” Nije mislio da ćeš više naučiti o Bibliji već o sebi, životu i o tome kako se slagati sa svojom braćom i sestrama.

John i Pat Barker, diplomci 45. razreda Gileada, vratili su se u Englesku kad je ona trebala roditi. No ranije su uložili puno truda da nauče mandarinski tako da mogu svjedočiti Kinezima na Tajvanu. Kad su se vratili u Englesku, nastavili su tražiti Kineze kojima bi mogli prenijeti dobru vijest. Nakon što su im djeca odrasla i vjenčala se, postali su opći pioniri i sada se raduju produktivnoj službi u Birminghamu, gradu u središnjoj Engleskoj, u jednoj skupštini u sklopu koje djeluje i grupa na mandarinskom jeziku. Nekoliko osoba s kojima su proučavali u dovoljnoj je mjeri steklo spoznaju istine i vratilo se u Kinu.

David Shepherd, koji je nekad služio kao misionar u Gani, sada ima ženu i troje djece. Ali David je i dalje u punovremenoj službi. Što mu je pomoglo u tome? On kaže: “Kad sam vidio koliko su braća u Gani siromašna, to mi je pomoglo da vodim što je moguće jednostavniji život.”

Objekti dovoljno veliki za potrebe djela

Tiskana biblijska literatura igra važnu ulogu u širenju dobre vijesti o Kraljevstvu. Početkom 1970-ih podružnica u Londonu odigrala je važnu ulogu opskrbljujući mnoge druge zemlje takvom životodajnom duhovnom hranom. Mnogo te literature otpremano je u afričke zemlje, a nešto čak i u daleku Australiju.

Druge podružnice u kojima postoje tiskare postupno su preuzele jedan dio proizvodnje časopisa, dok se tiskara u Londonu usredotočila na proizvodnju literature na engleskom, nizozemskom i svahiliju. Pa ipak, raspored tiskanja za dva MAN-ova tiskarska stroja u Engleskoj još je uvijek bio krcat. Da bi se udovoljilo tom rasporedu, 1977. se na jednom od tih strojeva svaki treći tjedan radilo i u noćnoj smjeni.

Došlo je vrijeme za proširenje objekata Društva u Londonu. U Watch Tower Houseu u Mill Hillu, koji se koristio još od konca 1950-ih, nije više bilo dovoljno prostora da bi se moglo udovoljavati potrebama tiskanja koje je obavljala podružnica. Urbanistički plan nije dozvoljavao da se tiskara u Watch Tower Houseu proširi, pa je Vodeće tijelo donijelo odluku da se tiskara preseli na neku drugu lokaciju i da se, u isto vrijeme, proširi postojeći Betelski dom kako bi se smjestio sve veći broj braće koja obavljaju potrebne poslove.

Na koncu su u Wembleyu, koji je udaljen oko 13 kilometara, pronašli prostor za tiskaru površine 3 000 kvadratnih metara. U dvokatnici je bilo dovoljno mjesta za proširenu tiskaru, za jedan apartman, kuhinju, blagovaonicu i recepciju. Tiskara se 1980. preselila na tu lokaciju, postojeća oprema upotpunjena je s pet novih ofsetnih tiskarskih strojeva marke Harris, pa se za samo dvije godine počelo proizvoditi 38 328 000 časopisa godišnje.

U međuvremenu se započelo raditi na novom krilu Watch Tower Housea u Mill Hillu te je napravljena još 41 soba za betelsku obitelj, a blagovaonica i kuhinja su proširene. John Andrews, oblasni nadglednik koji je radio kao arhitekt, pozvan je u Betel da surađuje s projektnim timom. Svjedoci iz mnogih dijelova zemlje volonterski su radili vikendima. Posao se odvijao brzim tempom usprkos obilnom snijegu i jako niskim temperaturama u zimi 1981/82. Neki ljudi koji nisu Svjedoci radili su kao suizvođači radova zajedno s braćom. Za tek nešto više od dvije godine novo krilo zgrade bilo je spremno za korištenje. To se odvijalo otprilike paralelno s još jednim izuzetnim događajem.

Ogroman pothvat

Vodeće tijelo je u lipnju 1982. prihvatilo poziv Odbora podružnice da se 1983. godišnji sastanak Watch Tower Bible and Tract Societya of Pennsylvania održi u Britaniji. Ovaj je događaj bio važan iz još jednog razloga, jer je podružnica planirala da svečano otvorenje proširenja londonskog Betela bude isti vikend kad su trebali biti domaćini godišnjeg sastanka.

“Jedno jutro oko osam sati nazvao me Peter Ellis iz Betela”, prisjeća se Dennis Loft. “Zamolio me da unajmim dvoranu De Montfort za 1. listopada.” To je bilo mjesto na kojem je od 2. do 10. rujna 1941. održan nezaboravan kongres na kojem je objavljena knjiga Children (Djeca). U to vrijeme, usred drugog svjetskog rata u kojem su naša braća neustrašivo zastupala kršćansku neutralnost, Albert D. Schroeder, koji je sada član Vodećeg tijela, bio je sluga podružnice u Britaniji. Ovaj godišnji sastanak bio je doista veličanstvena prilika da starija braća koja su još bila na životu obnove svoja stara poznanstva s lojalnim Jehovinim slugama!

Godišnji sastanak 1983. bio je prvi takav sastanak koji se održao izvan Sjeverne Amerike. Planiralo se da se program iz Leicestera prenosi tako da ga mogu čuti i u Kongresnoj dvorani u Dudleyu (središnja Engleska). Na taj bi način više braće moglo uživati u toj prigodi. Oni koji su Jehovi služili 40 ili više godina bili su prvi na popisu pozvanih. Podružnice širom Evrope dobile su obavijest kojom se članove betelskih obitelji pozvalo da dođu taj vikend. Brzo se uvidjelo da u londonskom Betelu nema dovoljno mjesta da se smjeste svi ti delegati iz Evrope. Zbog toga se planiralo osnovati odjel za smještaj kako bi se smjestilo sve prisutne.

U međuvremenu je brat Loft kontaktirao s gradskim vijećem u Leicesteru i saznao da će jedno od najvećih poduzeća u gradu održati godišnju večeru uz ples baš tog vikenda kad smo željeli unajmiti dvoranu. Raspitujući se dalje, Dennis je saznao da je ta večera zapravo 30. rujna, ali budući da nakon toga uvijek ima puno posla oko čišćenja, dvorana je bila unajmljena i sljedeći dan. “Ako mi preuzmemo odgovornost da očistimo prostoriju, možemo li je unajmiti za 1. listopada?” pitao je Dennis. Službenik je odgovorio potvrdno, na što je Dennis uzdahnuo s olakšanjem, iako u tom trenutku nije znao koliko je to ogroman posao.

U ponoć 30. rujna, podijeljeni u grupe s voditeljima, 400 braće otišlo je očistiti nered koji je ostao nakon plesa. Osim toga, zamijenili su stolove s 3 000 stolica kako bi sve bilo spremno za sastanak. To je bio ogroman posao koji je trebalo napraviti za samo osam sati. Dennis se prisjeća: “Zanimljivo je da je samo nekolicina od te braće bila pozvana na godišnji sastanak, pa ipak, sve do današnjeg dana pričaju o tome, čak i ako su sudjelovala samo u pripremi sastanka.” Braća su stavila tepih na podij, a uz rub su poslagala cvijeće. U 8.00 dvorana je bila besprijekorno čista. Osoblje dvorane zapanjeno je promatralo. Braća su shvatila da bi ovaj sastanak mogao biti nešto posebno. Nisu se razočarala.

Nezaboravan sastanak

Među 3 671 prisutnom osobom na duhovnoj gozbi u Leicesteru bila su i 693 delegata iz 37 podružnica. Mnogi prisutni bili su pomazana braća i sestre. Reg Kellond, iz Telforda, i Emma Burnell, iz Paigntona, oboje u dobi od 99 godina, bili su najstariji delegati iz Britanije. Janet Tait, iz Glasgowa, te Mary Grant, Edith Guiver i Robert Warden, svi u devetom ili desetom desetljeću života, upoznali su istinu prije prvog svjetskog rata. Koliko su samo iskustava doživjeli služeći Jehovi cijeli svoj život! Sudjelovali su u djelu svjedočenja od onog vremena kad je u Britaniji bilo tek nekoliko tisuća hvalitelja Jehove pa sve dok taj broj nije narastao na 92 320. Nestrpljivo su čekali ohrabrenje koje će iznijeti članovi Vodećeg tijela.

Albert D. Schroeder održao je govor pod naslovom “Nadajte se Jehovi da se ne biste umorili”, na temelju stavka iz Izaije 40:31. Pored toga, intervjuirao je neku vjernu braću: Roberta Wardena i Harolda Rabsona, obojicu iz Glasgowa, jedan se krstio 1913, a drugi 1914; zatim Roberta Andersona, koji je bio pionir 51 godinu; i Erniea Beavora, koji je 17 godina bio pokrajinski nadglednik i čije je troje djece bilo u misionarskoj službi. Svi su oduševljeno pričali o mnogim godinama koje su proveli u službi Jehovi. Daniel Sydlik, još jedan član Vodećeg tijela, održao je govor pod naslovom “Najbolje tek predstoji”. Tog se govora braća sjećaju i dan-danas.

“Kad smo primili pozivnicu”, pisao je jedan brat, “preplavila su nas sjećanja na divan kongres koji se održao 1941, u vrijeme rata, u dvorani De Montfort. Taj kongres, održan kao nekim čudom usred ratom rastrgane Britanije, svakako je bio najbolje čemu smo dotad prisustvovali — no ‘najbolje je tek predstojalo’. S ovog sastanka otišli smo srca punog zahvalnosti Jehovi, odlučni da i dalje budemo lojalni svom Stvoritelju; njegovom Kralju Kristu Isusu i Jehovinoj organizaciji koju tako očito koristi.”

Nakon ovog događaja mnogi su delegati otputovali u London kako bi uživali u programu svečanog otvorenja proširenja Betela. Uspostavljena je telefonska veza s Kongresnom dvoranom North London, što je omogućilo da još mnogi slušaju govor za svečano otvorenje koji je održao Frederick Franz, tadašnji predsjednik Društva.

Bolja lokacija tiskare

Uvjeti u objektima podružnice još uvijek nisu bili idealni. Watch Tower House nalazio se u Mill Hillu, ali tiskara je bila u Wembleyu, 13 kilometara dalje. Svaki dan 25 do 30 braće iz Betela putovalo je tamo na posao.

Niz godina prije toga, N. H. Knorr, ondašnji predsjednik Društva, zapazio je jednu zgradu koja se nalazila preko puta Watch Tower Housea, na idealnom mjestu za tiskaru, bila je u vlasništvu britanske optičke kompanije. No u to se vrijeme ona nije mogla kupiti. Ali Philip Harris, nadglednik ekspedita, na sastanku koji je u rujnu 1986. organizirao poštanski ured čuo je da britanska optička kompanija želi napustiti te prostorije u Bittacy Hillu. Odmah je organizirano da se kupi taj posjed površine dva hektra. Posjed je kupljen dva mjeseca kasnije, a u isto su vrijeme bili zaključeni pregovori za prodaju tiskare u Wembleyu. Tada je izgradnja nove tiskare započela punom parom.

Najprije su srušene stare zgrade, koje su se nalazile iza gradilišta u Bittacy Hillu, kako bi se napravilo mjesta za novu tiskaru. Braća su prilikom kopanja otkrila da se to područje koristilo kao odlagalište industrijskog otpada. Nakon što se sav taj otpad uklonio, vidjelo se da bi se u projekt zgrade mogao dodati i veliki podrum. Više od 5 000 volontera iz Britanije i drugih zemalja na taj je projekt utrošilo više od pola milijuna sati rada. Rezultat je odlična tiskara i garaža koje će služiti još mnogo godina.

Druga faza izgradnje uključivala je rušenje starog ureda i tvornice britanske optičke kompanije kako bi se moglo napraviti mjesta za novu zgradu s uredima. Kako bi izgled zgrade bio sličan okolnima, tamošnji je urbanistički zavod zahtijevao da naš novi kompleks ureda bude izgrađen od opeka. To je izvedeno tako da se na betonske montažne elemente postavilo masku od opeka. IBSA House brzo je izgrađen kad je 157 takvih betonskih montažnih elemenata podignuto i postavljeno na svoje mjesto. Ubrzo nakon toga gradilište je posjetio direktor jednog poduzeća i upitao koliko smo zidara zaposlili. “Sigurno barem pedeset”, mislio je. Nije mogao vjerovati kad je čuo da je sav posao napravilo samo šest žena i dva muškarca!

Ovaj novi kompleks ureda i tiskare na vrhu Bittacy Hilla bio je spreman za korištenje 1993. Svečano je otvoren tijekom jedne posjete Alberta D. Schroedera, člana Vodećeg tijela. Tada je u službi propovijedanja širom zemlje sudjelovalo 127 395 braće i sestara — što je doista bio razlog za radost!

Međunarodna pomoć

Podružnica Društva u Njemačkoj priskočila je u pomoć tiskajući časopise na engleskom za vrijeme preseljenja našeg tiskarskog postrojenja iz Wembleya na novu lokaciju, u sklopu IBSA Housea. Međutim, uskoro je ponovno započelo tiskanje u Londonu i deseci milijuna časopisa koji donose životodajne istine izlazili su iz tiskarskih strojeva naše nove tiskare.

Premda je londonska tiskara jako udaljena od istočne Afrike, već dugo vremena redovito proizvodi časopise za taj dio svijeta. Tamo se redovito šalju časopisi na engleskom i svahiliju. I Karipski otoci časopise dobivaju iz Britanije. Brodovi za prijevoz banana godinama prevoze teret iz Zapadne Indije do zapadne obale Britanije. Zatim se vraćaju s teretom za otoke, a u njemu je obično i pošiljka časopisa koja se prevozi besplatno zbog toga što Društvo ima status dobrotvorne organizacije.

Kad ekspedit priprema kontejnere za izvoz, prazan se prostor koristi da bi se poslalo različite potrepštine braći u područjima u kojima vlada ekonomski teška situacija. Tako se deseci tisuća stolica koje su višak u Dvoranama Kraljevstva širom zemlje odvoze, naprimjer u Liberiju, Mozambik, Senegal, Tanzaniju i Zambiju. Tamo se koriste u skupštinama koje su pune zainteresiranih osoba željnih da saznaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.

Kad je 1994. zbog rata u Bosni bilo neophodno organizirati akcije humanitarne pomoći za našu braću koja tamo žive, podružnica u Austriji rado je poslala hranu, odjeću i druge potrepštine. No kad su vlasti u Bosni odlučile da se buduće pošiljke moraju poslati zakonski registriranoj organizaciji, podružnicu u Britaniji zamolilo se za pomoć. Dokumenti su sastavljeni na engleskom i hrvatskom, ovjereni, a potom poslani po jednom kuriru. Konvoj s humanitarnom pomoći već je napustio Beč kad su dokumenti stigli. Braća su, putujući automobilom, sustigla konvoj na granici i predala dokumente, baš kad je humanitarna pošiljka trebala prijeći granicu!

Kad se u kolovozu 1998. radilo na preseljenju tiskare iz Francuske u Englesku, 50 članova betelske obitelji iz Louviersa preselilo se u londonski Betel kako bi pomagali oko dodatnog posla. Nakon dugotrajnih pregovora, 1999. je dozvoljeno da se iz Louviersa u London preseli i veliki ofsetni tiskarski stroj i druga tiskarska oprema. Dok su se francuski betelski radnici trudili naučiti engleski, a britanski pokušavali govoriti nešto francuskog, svi su bili ujedinjeni ‘čistim jezikom’ biblijske istine i tako su mogli služiti rame uz rame te obavljati poslove kojima se Jehovi iskazuje čast (Sof. 3:9, NS).

Pomoć otocima

Tijekom niza godina britanska podružnica vodila je brigu o djelu propovijedanja na raznoraznim otocima. Neki od tih otoka dio su Britanskih otoka. Na otoku Wight, u blizini južne obale, ima sedam naprednih skupština. Na otoku Man, u Irskom moru, ima jedna napredna skupština sa 190 objavitelja. Na Hebridima, otocima u blizini zapadne obale Škotske, ima više od 60 objavitelja koji redovito svjedoče u udaljenim selima. Na Orkneyu i Shetlandu, otočjima u blizini sjeveroistočnog rta Škotske, postoje skupštine u kojima raste broj objavitelja koji daju temeljito svjedočanstvo onima u područjima izoliranim od kopna. Doista, pioniri sa Shetlandskih otoka proširili su svoje područje daleko u Sjeverno more jer posjećuju ribarske brodove i propovijedaju mornarima na njima.

Dvije skupštine na Guernseyu, jednom od Kanalskih otoka, vode brigu o svjedočenju na manjim otocima Alderneyu i Sarku. Za to je potreban izuzetan napor. Evo jednog primjera za to: stanovnicima Sarka — kojih danas ima 575 — redovito se svjedoči od početka 1980-ih. Jedan pionir s Guernseya propovijedajući na Sarku susreo je mladića čija je majka Jehovin svjedok negdje na Britanskim otocima. Mladić u početku nije bio zainteresiran, ali nakon daljnjih razgovora, jedan bračni par Svjedoka započeo je studij s njim i njegovom djevojkom — studij koji se uglavnom vodio putem pisama. Skupštine s Guernseya i Jerseya zajedno su financirale put jednoj pionirki koja je jednom mjesečno posjećivala Sark i Alderney. Uz takvu osobnu pomoć i studij putem pisama i mladić i njegova djevojka postupno su duhovno napredovali. Kako bi im dalje pomogao, jedan je starješina studij vodio telefonom, koristeći knjigu Ujedinjeni u obožavanju jedinog pravog Boga. U travnju 1994. mladić i djevojka, sada njegova žena, bili su spremni za krštenje. Trenutno izvlače korist iz skupštinskih sastanaka i sudjeluju na njima, a ako vremenski uvjeti ne dozvoljavaju da morem dođu do Guernseya, sastanke slušaju putem telefona. Stvarno se ulažu veliki napori kako bi se svima pomoglo da izvuku korist iz dobre vijesti.

Na obližnjem otoku Jerseyu cvjetaju tri skupštine. Ove skupštine naizmjenično sa skupštinama na Guernseyu svake godine organiziraju oblasni kongres kojem prisustvuje oko 500 Svjedoka s tih otoka i oko 1 000 posjetitelja iz drugih dijelova Britanije. Osim toga, budući da mnogi sezonski radnici koji govore portugalski dolaze na ovaj otok, neki tamošnji objavitelji uče portugalski kako bi im mogli djelotvornije prenijeti poruku Kraljevstva.

Falklandi su mnogo dalje. Mnogi od 2 200 stanovnika tih otoka porijeklom su sa Shetlandskih otoka i iz drugih dijelova Škotske. Arthur Nutter se 1980. sa ženom i djecom preselio iz Engleske na Falklande kako bi sudjelovao u djelu svjedočenja. Dvije godine kasnije činilo se mudrim da, zbog događaja u svijetu, britanska podružnica nadgleda tamošnje djelo propovijedanja. Iako su Falklandi od Londona udaljeni oko 13 000 kilometara, pokrajinski nadglednik posjećuje jednu malu skupštinu. To nadgledavanje iz Britanije trajalo je 15 godina.

Kao što se to radilo veći dio u proteklih 50 godina, britanska podružnica nadgledava i aktivnost Jehovinog naroda na Malti, u srcu Sredozemnog mora. U blizini Malte apostol Pavao je oko 58. n. e. doživio brodolom dok je putovao za Rim (Djela 28:1). U blizini se nalazi Gozo, manji otok blizanac koji se nalazi pod istom upravom. Danas i na jednom i na drugom otoku postoje napredne skupštine Jehovinog naroda.

Premda postoje izvještaji da se na Malti u nekoj mjeri svjedočilo još od 1936, djelo Kraljevstva je tek tijekom 1970-ih postalo svakodnevna pojava među stanovnicima tog otoka. Uvijek iznova poduzimali su se napori da se ljudima koji žive tamo prenese dobra vijest, ali politički i privatni život bio je u rukama Rimokatoličke crkve.

Gesualda Lima imala je samo 13 godina kad je prvi put čula svoju majku kako obitelji objašnjava što joj je rekla susjeda, koja je Jehovin svjedok. To je bilo 1970. “Kad sam čula ime Jehova, bilo je to za mene nešto posebno”, prisjeća se Gesualda (Ps. 83:18). Kasnije su se njeni roditelji protivili tome što se interesira za biblijsku poruku. Nije se preplašila nego je nastavila proučavati Bibliju, počela dolaziti na sastanke, predala svoj život Jehovi i krstila se. Godine 1981. udala se za Ignazia, temperamentnog Talijana gorljive revnosti. Zajedno imaju prednost biti u punovremenoj službi na Malti i pomogli su da oko 100 osoba upozna istinu. Veći dio njih su Maltežani.

Joe Axiak, po zanimanju urar, srdačan je, ljubazan Maltežanin kojem je o istini prvi put govorila ujakova obitelj. No budući da je po prirodi neovisan, Joe je napustio dom i otputovao u Australiju. Kad se tamo počeo družiti s Jehovinim svjedocima, jedan od njegove braće upozorio ga je: “Ako naša majka čuje da ćeš postati Jehovin svjedok, umrijet će, a ja ću zapaliti ovu dvoranu ako tamo ponovno odeš.” Međutim, Joe je ustrajao i to se isplatilo. Sada on i sedmero njegove braće i sestara, uključujući i onog brata koji mu je prijetio, služe Jehovi.

Nakon što se Joe vratio na Maltu, oženio se i sa svojom ženom, Jane, odlučio obratiti naročitu pažnju na područje otoka Gozoa. Svaki vikend putovali su trajektom na taj otok. No nakon što im se rodio sin, David, bilo je prenaporno putovati, pa su odlučili živjeti na Gozou. Kako su samo bili radosni kad je 1984. osnovana skupština! Sada na Gozou ima 27 objavitelja. Sastanke održavaju u vlastitoj Dvorani Kraljevstva i redovito propovijedaju dobru vijest drugima.

Da je bar na malteškom

Prenošenje biblijskih istina na njihovom jeziku, malteškom, pomaže većem broju otočana da napreduju u stjecanju točne spoznaje o Jehovi i njegovim putevima (Kol. 1:9, 10).

Helen Massa, jedna od onih s kojima je proučavala Gesualda Lima, sjeća se vremena kad su se svi sastanci održavali na engleskom. Iako se ponekad trebala poprilično namučiti da bi razumjela što se govori, Helen se rado sjeća odlične pouke koja se davala. Često zna govoriti o strpljivosti koju je u poučavanju ispoljavao Norman Rutherford, brat iz Engleske koji je na Malti služio krajem ‘60-ih i početkom ‘70-ih. Norman i njegova žena, Isabel, diplomci 11. razreda Gileada, uvijek su postupali pažljivo jer su bili stranci. Željeli su ostati i podupirati tamošnju braću i sestre, koji su zauzeli neustrašiv stav usprkos protivljenju koje je dolazilo od pripadnika drugih religija i od članova obitelji.

Joe Micallef, novinar koji tečno govori engleski, bio je oduševljen kad je Norman Rutherford početkom 1970-ih pristao proučavati s njim. Joe se sjeća: “Kad bih nešto pitao, bio bih zadovoljan i da mi je odgovorio samo s da ili ne.” Ali Norman je shvatio da poučavanje nije samo odgovaranje na pitanja. “On bi detaljno objasnio zašto na neko pitanje odgovara s da ili zašto odgovara s ne.” To je ojačalo Joeovu vjeru.

Premda su se prvi sastanci kojima je Joe prisustvovao održavali na engleskom, nakon nekog vremena neki su prisutni dobili zadatak da na malteškom sažeto iznesu glavne točke odlomaka iz Kule stražare. To nije uvijek bio lagan zadatak. Joeov brat, Ray, odlučio je napisati sažetak, ali shvatio je da bi bilo lakše prevesti cijeli odlomak. “Kad je Peter Ellis, koji je dolazio na Maltu kao putujući nadglednik, vidio što se dešava”, priča Joe dalje, “predložio je da kupimo stroj za umnožavanje.” Tako se 1977. pojavio prvi primjerak Kule stražare na malteškom pisan strojem. Kad je braći trebalo pomoći napraviti matrice ili ispraviti nešto na njima, tko je mogao bolje pomoći od onoga tko se bavi tiskanjem — novinara Joea! “Samo malo”, uzviknuo je Joe, “netko treba preuzeti odgovornost da se taj posao napravi!” Braća su odvratila: “Pa koga bi ti predložio?” na što je Joe odgovorio: “Ne znam, ali spreman sam pokušati.” Tako je Joe počeo surađivati u prevođenju publikacija na malteški. Naravno, danas se prevođenje publikacija odvija pod vodstvom Odbora za pisanje, a ne neovisno o njemu.

Prvo tiskano izdanje Kule stražare na malteškom izašlo je 1979. S vremenom je posao preuzeo tim prevodilaca, tako da sada Kula stražara na malteškom izlazi polumjesečno, a Probudite se! izlazi mjesečno. Do daljnjeg napretka došlo je u siječnju 1998. za vrijeme posjeta zonskog nadglednika, Douglasa Guesta, kad su u gradu Mosti svečano otvoreni novi prevodilački uredi, misionarski dom i Dvorana Kraljevstva u I. B. S. A. Houseu. Sljedećeg se dana okupila 631 osoba kako bi čula izvještaje o napretku djela Kraljevstva na Malti.

Školovani da nadgledavaju s ljubavlju

Jehova je, pokazujući brigu punu ljubavi prema svom narodu, prorekao preko proroka Jeremije: “Postaviću im pastire, koji će ih pasti” (Jer. 23:4). Da bi to postigao, Jehova nije svom narodu samo dao starješine nego je te starješine poučio i školovao da bi mogli s ljubavlju nadgledavati njegove ovce, baš onako kako to Jehova želi.

Od 1960. sposobna braća u Britaniji, kao i u drugim zemljama, izvlače korist iz školovanja koje im se pruža u Školi službe za Kraljevstvo. U početku je ovo školovanje trajalo četiri tjedna, ali je kasnije skraćeno na dva tjedna. Pozvani su putujući nadglednici, a i skupštinski nadglednici. Školovanje se odvijalo u londonskom Betelu. Zatim je, kako bi se što više njih moglo poučiti, škola krenula na put, tako da se nastava odvijala u raznim dijelovima zemlje. Skupštine, a time i cijela organizacija, izvlačile su korist iz toga.

Tijekom 1977. održan je još jedan tečaj za sve starješine koji je trajao 15 sati. Otad se održavaju slični tečajevi različitih duljina. Na njima se obraća pomna pažnja na to kako nadglednici, kao pastiri stada, mogu oponašati Jehovin primjer ljubavi, poučavati na skupštinskim sastancima, kako u svakoj skupštini vršiti djelo evangeliziranja i držati se Jehovinih pravednih mjerila. U Školu službe za Kraljevstvo koja se 1997. održala u Britaniji pozvane su 11 453 starješine i 10 106 slugu pomoćnika.

Stavljaju se na raspolaganje

Osim starješina koji služe u skupštinama, tu su i drugi sposobni muškarci koji služe kao putujući nadglednici i brinu se za grupe skupština koje tvore pokrajinu i za grupe pokrajina koje tvore oblast. U Britaniji trenutno ima 77 putujućih nadglednika koji vode brigu o 1 455 skupština koje su raspoređene u 70 pokrajina. Ti su muškarci, osim što udovoljavaju duhovnim preduvjetima, napravili prilagodbe u svom životu kako bi se stavili na raspolaganje za takvu službu.

Jedan je putujući nadglednik početkom 1970-ih ohrabrio Davida Hudsona da teokratske ciljeve učini svojim životnim pozivom. No Davidu je u to vrijeme njegov svjetovni posao direktora jednog sektora u grafičkom poduzeću oduzimao puno vremena. Onda je poduzeće iznenada donijelo odluku da njegovo radno mjesto više nije potrebno. Tada je shvatio ono što je Lyman Swingle, član Vodećeg tijela, rekao 1984. na sastanku u Cardiffu (Wales). Brat Swingle je postizanje karijere u svijetu usporedio s ‘poliranjem metalnih dijelova na brodu koji tone’. David i njegova žena, Eileen, počeli su poduzimati promjene u svom životu kako bi mogli biti pioniri. Napustili su svoj udoban dom, staje i konje, a odnos s Jehovom postao im je najvažniji u životu. David, zajedno sa suprugom, od 1994. izvršava odgovornosti kao pokrajinski nadglednik. Oboje se slaže da radost u službi Jehovi daleko nadmašuje bilo što u materijalnom pogledu što su ostavili.

Kad je Ray Baldwin sredinom 1970-ih upoznavao istinu, bio je čvrsto uvjeren da propovijedanje dobre vijesti zaslužuje sve vrijeme koje on za to može dati. Zbog toga je, još i prije nego što se krstio, odbio unapređenje na svjetovnom poslu, koje je bilo uvjetovano preseljenjem u drugi grad, i umjesto toga zatražio posao sa skraćenim radnim vremenom. Nakon što se krstio odmah je postao pomoćni pionir. Nedugo nakon vjenčanja on i njegova žena, Linda, planirali su započeti s općom pionirskom službom. Da bi se još više mogao posvetiti teokratskim aktivnostima, Ray je dao otkaz na svom poslu u trgovini i počeo prati prozore. Od rujna 1997. i on služi kao pokrajinski nadglednik.

Druga su braća bila spremna preuzeti odgovornosti u vezi s Odborima za kontaktiranje s bolnicama, koji s ljubavlju pružaju podršku Svjedocima koji se suočavaju s hitnim medicinskim slučajevima. Takva služba zahtijeva da se uloži vrijeme za školovanje — a to je tek početak. U listopadu 1990. tri predstavnika Službe za bolničke informacije iz Brooklyna stigla su u Birmingham (Engleska) kako bi održala jedan seminar. Odlična uputstva o tome kako pomoći medicinskim stručnjacima da razumiju naš stav o pitanju krvi primila su 152 brata iz Belgije, Britanije, Irske, Izraela, s Malte i iz Nizozemske. Posjetitelji iz Brooklyna poučili su delegate kako bolničkoj upravi u Londonu i drugim većim gradovima iznijeti razloge našeg stava.

Nakon drugog seminara, koji je u veljači 1991. održan u Nottinghamu, Odbori za kontaktiranje s bolnicama poduzeli su akciju širom zemlje. Sljedeće godine osnovano je još 16 odbora, a ta su se braća školovala u gradu Stoke-on-Trentu. Da bi se proširila suradnja između Svjedoka i upravnih tijela, u Kongresnoj dvorani Surrey održan je još jedan seminar u lipnju 1994, na kojem je objašnjeno kako pristupati sucima, socijalnim radnicima i pedijatrima. Ovaj je seminar položio temelj za mnogo bolju suradnju s ljudima iz medicinskih krugova. Nakon što se osobno kontaktiralo s liječnicima, sastavljen je popis od preko 3 690 liječnika u Britaniji koji su rekli da su spremni poštovati stavove Svjedoka o krvi i liječenju.

Predsjedavajući Odbora za kontaktiranje s bolnicama u području Luton, sjeverno od Londona, spremno priznaje kako u početku uopće nije znao da će rad u ovom odboru od njega tražiti fizičko i emocionalno ulaganje. Duboko je zahvalan za to što ga supruga, koja isto duboko ljubi Jehovu i svoju kršćansku braću i sestre, s ljubavlju podupire. S vremenom je izgradio dobar poslovni odnos kako s medicinskim tako i s administrativnim osobljem jedne od glavnih bolnica u svom području. “U slučaju da našoj braći treba hitna medicinska pomoć, mi smo uvijek spremni pružiti im podršku”, kaže on. Način na koji se ova služba vrši u mnogim prilikama otvara vrata za davanje odličnog svjedočanstva.

Služba u svjetskoj centrali

Neka braća koja su svoj teokratski životni put počela u Britaniji pozvana su da služe u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

John E. Barr, koji se rodio u Škotskoj 1913, upoznao je istinu od svojih roditelja. Premda mu je sramežljivost u tinejdžerskim godinama jako otežavala razgovor s ljudima u službi od kuće do kuće, uz Jehovinu pomoć nadvladao je tu prepreku. On je 1939. prihvatio poziv da služi u londonskom Betelu. U teškom razdoblju za vrijeme drugog svjetskog rata nekoliko je godina služio kao putujući nadglednik, sve dok 1946. nije dobio poziv da se vrati u londonski Betel. Dvadeset i jednu godinu nakon što je postao član betelske obitelji oženio se s Mildred Willett, revnom sestrom koja je diplomirala u 11. razredu Škole Gilead i tada mu se pridružila u betelskoj službi. Godine 1977. dobio je poziv da postane član Vodećeg tijela. Kad je to ispričao Mildred, isprva je mislila da se šali, ali nije se šalio. Tako se njih dvoje sljedeće godine preselilo u svjetsku centralu u Brooklynu (New York). Tamo i dalje sretno služe.

I drugi su bili pozvani da postanu članovi osoblja svjetske centrale. Među njima je bio i Allan Boyle, koji se rodio u Liverpoolu i služio u londonskom Betelu. Da bi njegove umjetničke sposobnosti mogle biti još korisnije, Društvo ga je 1979. pozvalo da dođe u Brooklyn. Eric Beveridge krstio se 1949. i u to je vrijeme živio u Birminghamu. Nakon što je 21 godinu služio kao misionar u Portugalu i Španjolskoj, on i njegova žena, Hazel, pridružili su se 1981. betelskoj obitelji u Brooklynu. Robert Pevy, koji se rodio u Sandwichu (Kent, južna Engleska), služio je u Irskoj devet godina, a zatim je, zajedno sa ženom, Patriciom, još devet godina proveo na Filipinima kao misionar prije nego što su 1981. započeli služiti u svjetskoj centrali.

Promjene u nadgledavanju podružnice

Tijekom godina nekoliko je duhovno osposobljenih muškaraca imalo odgovornost da nadgledava britansku podružnicu. Nakon što je tijekom drugog svjetskog rata Albert D. Schroeder bio prisiljen napustiti Englesku, za nadglednika podružnice imenovan je A. Pryce Hughes — iako se u to vrijeme još uvijek nalazio u zatvoru zbog kršćanske neutralnosti! Brat Hughes temeljito je ispitan u pogledu lojalnosti prema načelu kršćanske neutralnosti. Zbog toga je jednom bio u zatvoru tijekom prvog svjetskog rata, a u drugom svjetskom ratu još dva puta. Iskreno cijeneći vodstvo koje Jehova pruža preko svoje organizacije, brat Hughes nastavio je nadgledavati podružnicu više od 20 godina. Oni koji su služili s njim još se uvijek sjećaju njegove ljubaznosti, a i njegove snažne ljubavi koju je gajio prema službi propovijedanja, bez obzira na to koju je odgovornost nosio.

Kad je 1976. odlučeno da djelo svake podružnice nadgledava odbor — a ne samo jedna osoba — za koordinatora je imenovan Wilfred Gooch, a u odboru su još bili John Barr, Pryce Hughes, Philip Rees i John Wynn. Neki od njih su umrli. U Odbor podružnice imenovani su još neki tako da u njemu sada služe John Andrews, Jack Dowson, Ron Drage, Dennis Dutton, Peter Ellis, Stephen Hardy, Bevan Vigo i John Wynn.

Radost na međunarodnim kongresima

Jehovini svjedoci sačinjavaju globalno bratstvo. Zato je Jehovine svjedoke širom svijeta jako obradovala mogućnost slobodnog sastajanja u Istočnoj Evropi nakon nekoliko desetljeća grube represije. Kako je to samo bilo prikladno vrijeme za održavanje međunarodnih kongresa u zemljama u kojima dugo vremena to nije bilo moguće! To je predstavljalo duhovnu okrepu i odlično javno svjedočanstvo. Jehovini svjedoci u Britaniji raduju se što su mogli sudjelovati u tome.

Kad su 1989. u Poljskoj organizirana tri velika kongresa pod naslovom “Odanost Bogu”, delegati iz najmanje 37 zemalja okupili su se na tom povijesnom događaju. Među njima je bila i 721 osoba iz Britanije. David i Lynne Sibrey prisjećaju se duha koji se mogao osjetiti na kongresu u Poznanu (Poljska): “Bilo je izvanredno!” Oni dodaju: “Nikad nismo doživjeli takvu atmosferu. Kakva li je radost bila slobodno se družiti s tisućama naše braće iz Rusije i Istočne Evrope koja su se prije mogla sastajati samo u malim grupama! Saznali smo da su neki tim sastancima prisustvovali čak i po cijenu vlastitog života. To je snažno utjecalo na njih — a i na nas!” Sljedeće godine, nakon što su se Zapadna i Istočna Njemačka spojile u jednu zemlju, 584 osobe iz Britanije bile su među oduševljenim slušateljima u Berlinu na kongresu kojim se doista proslavljala pobjeda. Kad je 74 587 osoba 1991. došlo na stadion Strahov u Pragu, u današnjoj Češkoj Republici, 299 osoba iz Britanije radovalo se što su među prisutnima. Iste godine mnogi su Britanci bili i među Svjedocima iz 35 zemalja koji su se okupili u Budimpešti (Mađarska). Na kongresu koji se 1993. održao u Moskvi (Rusija) bilo je 770 delegata iz Britanije, a 283 prisustvovala su kongresu u Kievu (Ukrajina). To su sve bili nezaboravni povijesni događaji.

Međunarodni kongresi kojima su prisustvovali delegati iz Britanije održani su i u Africi, Latinskoj i Sjevernoj Americi te na Orijentu. Budući da se Svjedoci u takvim prilikama blisko druže, to jača veze kršćanske ljubavi. To je opipljiv dokaz da, kao što je i prorečeno u Božjoj Riječi, dolaze iz “svih nacija i plemena i naroda i jezika” (Otkr. 7:9, 10).

Iz različitih sredina

Oni koji su se odazvali na biblijsku poruku i postali Jehovini svjedoci na Britanskim otocima različitog su porijekla. Mnogi su zbog svoje ljubavi prema Jehovi napravili značajne promjene u životu kako bi mu mogli bezrezervno služiti.

Donald Davies, profesionalni jazz bubnjar rodom s Jamajke, u Englesku je došao 1960. Mada je 1969. dobio neku biblijsku literaturu, tek se 13 godina nakon toga, kad je dvoje Svjedoka razgovaralo s njim o važnosti Božjeg imena, stvarno zainteresirao za Bibliju (Ezeh. 38:23; Joel 2:32). Kasnije te godine on i njegov prijatelj muzičar prisustvovali su oblasnom kongresu koji se održavao u blizini. Uskoro je počeo primjenjivati što je učio. Iako ni s kim nije razgovarao o tome, Donald je shvatio da bi bilo teško posvetiti se muzičkoj karijeri i u isto vrijeme služiti Jehovi. Zato je prodao svoje instrumente i 1984. postao pionir, što je prednost kojoj se i danas raduje.

Tony Langmead bio je oficir u Kraljevskim zračnim snagama kad je njegova žena počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Svojim ga je vladanjem nakon što je postala kršćanka pridobila “bez riječi” (1. Pet. 3:1, 2). Tony je napustio zrakoplovstvo da bi kao Jehovin sluga miroljubivo živio (Iza. 2:3, 4).

Frank Cowell odgajan je u anglikanskoj obitelji, ali s vremenom je počeo tragati za istinom na drugim mjestima. Nakon što je jednom došao u Dvoranu Kraljevstva počeo je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Sada radi u Londonu kao profesor ekonomije, ali kad se vrijeme seminarâ poklapa s vremenom održavanja večernjih skupštinskih sastanaka, njegove odluke pokazuju da je on najprije Jehovin svjedok.

Susannah je bila članica Kraljevskog baleta kad je slučajni susret s bivšom školskom prijateljicom doveo do biblijskog studija. Nakon što se krstila kao Svjedok, odlučila je manje vremena posvećivati baletu i postati učiteljica plesa kako bi mogla iskupiti vrijeme za novi životni poziv kao pionir, stavljajući tako pionirsku službu u središte života. Sada je u braku i zajedno s mužem, Kevinom Gowom, uči mandarinski kako bi mogla prenositi dobru vijest Kinezima kojih u Liverpoolu ima sve više.

Reneina sestra Christina bila je Svjedok, ali Rene je smatrala da religija nema smisla, pa nije obraćala pažnju na ono što joj je sestra govorila. No kasnije, kad je radila u Londonu, često je posjećivala British Museum. Tijekom jednog posjeta fascinirala su je objašnjenja koja je vodič iznio u vezi s Biblijom i različitim muzejskim eksponatima. Sjetila se nekih stvari koje joj je njena sestra pokušavala reći. Uskoro je i Rene Deerfield postala Svjedok.

Andrew Meredith počeo je proučavati Bibliju u zatvoru. To je dovelo do velikih promjena u njegovom načinu života. Nakon što je izišao iz zatvora oženio se s jednom Svjedokinjom iz Punjaba i zajedno s njom propovijeda ljudima koji žive u istočnom Londonu, a govore pendžapski.

Daksha Patel rodila se u Keniji u hinduističkoj obitelji, a i sama je bila pobožan hindus. No dok je u Wolverhamptonu (Engleska) proučavala Bibliju sa Svjedocima, shvatila je da je upoznala istinu. Kad je bila dovoljno odrasla da može sama odlučivati što će sa svojim životom, krstila se i postala pionir. Ona i njen muž, Ashok, sada služe kao članovi betelske obitelji u Londonu. Ta je služba zahtijevala da putuju u Indiju, Nepal i Pakistan kako bi pomagali u prevođenju biblijske literature.

I dalje svjedoče

Jehovini svjedoci se raduju kad vide da još mnogi svake godine prihvaćaju obožavanje Jehove. Od 1972. broj aktivnih Svjedoka u Britaniji gotovo se udvostručio te ih sada ima 126 535.

Ima li među ljudima koji se sada interesiraju za biblijsku poruku onih koji nikad prije nisu sreli Jehovine svjedoke? Ima i takvih, a Svjedoci ih pronalaze jer počinju više svjedočiti na poslovnim područjima i na ulici. Jedna je Svjedokinja, propovijedajući prvi put na poslovnom području, došla u kontakt s recepcionarkom nekog poduzeća koja je pokazala velik interes. Ponovni posjet nakon dva dana brzo je doveo do biblijskog studija, a to je ženi dalo priliku da odluči hoće li hoditi Jehovinim putem. Žena nikad prije nije srela Jehovine svjedoke zato što je cijeli tjedan radila, a vikendom obično ne bi bila kod kuće.

Češći je slučaj da slušaju oni čije su se životne okolnosti promijenile — možda zbog toga što su se vjenčali, dobili djecu, zato što stare ili se nenadano razbole. Sada čeznu za odgovorima na pitanja o kojima prije jednostavno nisu razmišljali.

Tako je u kolovozu 1995. jedna 85-godišnja žena koja je odgojena u baptističkoj obitelji spremno prihvatila brošuru Brine li se Bog zaista za nas? Mnogo je puta postavila to pitanje, ali nije dobila zadovoljavajuć odgovor. Pristala je proučavati Bibliju. Dok je upoznavala što Bog zahtijeva i divila se njegovoj ljubavlju prožetoj brizi, shvatila je da treba napraviti promjene u svom životu. Prestala je pušiti — što je bila njena navika oko 60 godina. Počela je dolaziti na skupštinske sastanke i u rujnu 1997. Catherine May bila je spremna da se krsti kao kršćanka. Dok se na pokrajinskom sastanku spremala ući u vodu, primijetila je jednu kandidatkinju za krštenje, stariju gospođu svoje dobi. Kakvo je to bilo iznenađenje! Bila je to njena tjelesna sestra, Evelyn, koja je živjela u drugom gradu. Nijedna nije znala da ona druga proučava. Tekle su suze radosnice budući da su ove dvije drage starice, koje je predanje Jehovi ujedinilo, sada postale duhovne sestre.

Neki koji rado primaju Svjedoke duboko su uznemireni nedavnim razvojem događaja u vlastitoj crkvi. Maurice Haskins prvi put je dobio literaturu Jehovinih svjedoka 1939. No vjerno je zastupao Anglikansku crkvu i bio član crkvenog vijeća. Otprilike 56 godina nakon toga, jedan je Svjedok u službi od kuće do kuće razgovarao s Mauriceovom šogoricom. Ona je zamolila Svjedoka da ponovno dođe zbog Mauricea koji je, prema njenom mišljenju, imao pitanja u vezi s Biblijom. Kad je Svjedok došao, Maurice ga je odmah pitao da mu pokaže koji biblijski reci objašnjavaju biblijsko gledište o homoseksualnosti i zaređivanju žena. Kasnije je pristao proučavati Bibliju pomoću knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života. Nije se odmah počeo mijenjati. Ali kasnije, na jednom sastanku s biskupom, ono što je naučio potaklo ga je da zauzme nepokolebljiv stav u vezi s imenovanjem jedne žene za vikara (1. Tim. 2:12). Uskoro je istupio iz Anglikanske crkve, počeo dolaziti na sastanke u Dvoranu Kraljevstva i u dobi od 84 godine bio spreman za krštenje.

Drugim su ljudima pomogli Svjedoci koji pokazuju razbor i ustrajnost. Kad je jedna žena za sebe rekla da je “ateist i humanist”, Jacqueline Gamble pristojno je upitala gospođu u što vjeruje. Odgovor je glasio: “U ljude i život.” Žena je imala posla, pa joj je sestra uručila traktat i obećala da će je ponovno posjetiti. Jacqueline je, zajedno s mužem Martynom, ponovno posjetila tu ženu i osvrnula se na njen komentar o ‘ljudima i životu’. Kad su saznali da njen muž, Gus, ima slične stavove i da je socijalni radnik, dogovorili su se da će ga posjetiti. Njegova žena, Christine, počela je proučavati Bibliju i napredovala je do krštenja. No Gus nije želio ići u Dvoranu Kraljevstva. Ipak, primijetio je da su se djeca, otkad je Christine počela proučavati sa Svjedocima, počela jako pristojno ponašati, što za mnoge druge mlade nije baš uobičajeno.

Prekretnica u Gusovom životu nastupila je 1978. Za vrijeme međunarodnog kongresa koji se održavao u Edinburghu (Škotska) njegova je žena gostoljubivo ponudila kavu grupi objavitelja koja je svjedočila u blizini njene kuće. Među njima je bilo i nekoliko članova Vodećeg tijela. Prije nego što su otišli, oprali su suđe koje su koristili. Kad se Gus te večeri vratio kući, Christine mu je oduševljeno pričala o neočekivanim gostima. “Ne mogu ni zamisliti da nas posjeti neki kardinal i opere nam suđe!” rekao je Gus. Nešto kasnije, dok su bili na odmoru u Francuskoj, Gus je s obitelji otišao u Dvoranu Kraljevstva. Oduševila ga je dobrodošlica i ljubav koju su braća pokazala. Uskoro je shvatio da će takvu ljubav naći jedino među pravim učenicima Krista Isusa (Ivan 13:35). Ubrzo nakon povratka u Edinburgh počeo je proučavati, pronašao zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja su ga mučila i svoj život predao Jehovi.

Dakako, tamo gdje ljudi pokazuju malo interesa, ako ga uopće pokazuju, Jehovini svjedoci trebaju biti ustrajni i imati pozitivan stav da bi ih i dalje posjećivali. Tako je lako obeshrabriti se kad u službi nekoliko sati doživljavaš odbijanje i ravnodušnost. Kako Svjedoci s tim izlaze na kraj? “Ravnodušnost je težak problem koji predstavlja izazov”, priznaje Eric Hickling, iz Loutha (Lincolnshire). Razmišljanje o primjerima iz prošlosti pomaže mu da ustraje. “Molim se usrdno i često. Razmišljam o Mojsiju, Jeremiji, Pavlu i, naravno, o Isusu.”

Vjerna ustrajnost i Jehovin blagoslov neki su od najvažnijih faktora koji doprinose porastu. Frank i Rose Macgregor prije 39 godina služili su u jednom gradu u kojem su ljudi bili jako religiozni i nisu rado primali Jehovine svjedoke. Kako su gledali na taj zadatak? Frank se prisjeća: “Bio sam jako sramežljiv i mislio sam da uopće nisam sposoban za to. No moja žena i ja na to smo gledali kao na zadatak od Jehove.” To im je pomoglo da sačuvaju pozitivan stav. “Molili smo se da mještani prihvate istinu.” Zahvaljujući takvoj vjernoj službi sada u skupštini ima 74 objavitelja, a dvije trećine članova skupštine istinu je upoznalo baš u tom gradu. Macgregorovi se ne hvale time; oni su samo zahvalni što ih je Jehova mogao upotrijebiti (2. Kor. 4:7).

Geoff Young, dugogodišnji Svjedok koji još uvijek s vremena na vrijeme služi kao pokrajinski nadglednik, objašnjava: “Često pitam braću kako im je bilo u službi taj dan.” Ukoliko neki odgovore u negativnom tonu, kažem im da razmisle o mnogim pozitivnim stvarima koje su postigli službom. On ih podsjeti: “Stali smo na Jehovinu stranu. Živjeli smo po svom predanju. Surađivali smo s ‘anđelom koji leti posred neba’. Poticali smo druge da upoznaju Jehovu. Svjedočenjem smo upozorili ljude.” Tada ih pita kako mogu reći da im nije bilo lijepo ako su postigli sve to? “Reakcija ljudi ovisi o okolnostima u kojima se nalaze i o onome što im je u srcu”, kaže dalje Geoff. “Važno je da vjerno svjedočimo i objavljujemo dobru vijest” (Otkr. 14:6; 1. Kor. 4:2).

Radost zbog ‘Jehovinog blagoslova’

U Britaniji ima mnogo onih koji su aktivni Jehovini svjedoci već 20, 40, 50 ili više godina. Kakav stav imaju prema onome što rade? Biblija u Pričama Salamunovim 10:22 kaže: “Blagoslov Jehovin obogaćava a bez muke.” Deseci tisuća Jehovinih svjedoka u Britaniji osobno mogu dokazati istinitost ove izjave.

“Najveća čast povjerena nama ljudima.” Tako Cornelius Hope iz Basingstokea, koji ima oko 75 godina, opisuje kršćansku službu nakon što je u njoj proveo pola stoljeća. Anne Gillam, koja je krštena prije gotovo 50 godina i čiji je muž pokrajinski nadglednik, kaže da je služba njen “način da Jehovi i njegovom Sinu pokaže ljubav”.

Dennis Matthews, koji se krstio 1942, objašnjava: “Služba mi je poput hrane — duhovno jača. Vršenje Božje volje donosi zadovoljstvo bez obzira na to slušaju li ljudi ili ne.” Njegova žena Mavis dodaje: “Mislim da ne postoji ništa bolje od toga što sam od mladosti pa sve dosad služila Jehovi.”

Što dugogodišnji Svjedoci misle o ljudima i njihovom odazivu na dobru vijest? Nakon što je provela više od 40 godina u Jehovinoj službi, Muriel Tavener kaže: “Ljudi nas trebaju više nego ikad dosad zato što ni iz kojeg drugog izvora ne mogu dobiti istinsku duhovnu pomoć.” A što se dešava kad prihvate tu pomoć? Njen muž, Anthony, o tome kaže sljedeće: “Gledati ljude koji prihvaćaju istinu i mijenjaju svoj život znači gledati čudo jer Jehova svojim duhom privlači ljude da ga obožavaju.”

Prenošenje nade koju samo Božja Riječ može dati donosi zadovoljstvo. Kad se Fred James, nadglednik grada Plymoutha (Devon), i njegova žena osvrnu na godine svoje službe, mogu nabrojiti više od 100 osoba kojima su pomogli da napreduju do krštenja. Mnogi od njih sada služe kao starješine, sluge pomoćnici i pioniri. Sva tri njihova sina nakon škole bili su pioniri, a sada služe kao starješine. Jedan od njih, David, diplomac Gileada, služi kao misionar i član Odbora podružnice u Pakistanu. Život brata i sestre James stvarno je ispunjen bogatim blagoslovima!

Zbog toga što godinama vjerno služe, mnogi su Svjedoci u Britaniji imali priliku vidjeti odlične rezultate svoje službe. Richard i Hazel Jessop Jehovi služe, jedno pola stoljeća, drugo i više, a veći dio tog vremena proveli su u punovremenoj službi. Jessopovi su mnogima pomogli da osjete prednost predanja Jehovi i sve ih vole. Ipak, proučavanje s Jackom i Lyn Dowson ostat će im u posebnom sjećanju. Sve je počelo prijateljskim posjetom ljudima iz istog kraja. (Hazel i Jack su iz sjeveroistočne Engleske.) Uskoro je to preraslo u biblijski studij. Međutim, Jack je jednom prilikom rekao da bi nakratko trebali prestati proučavati. Richard je odvratio: “Ne, to ne možete napraviti. Najprije morate završiti knjigu i onda možete prestati, ako želite.” Pa, nisu ‘prestali’. Umjesto toga, predali su se Jehovi, stupili u pionirsku službu, a potom postali članovi betelske obitelji. Jack sada služi u Odboru podružnice.

Drugima je posebno zadovoljstvo donijela reakcija nekih mladih na biblijsku istinu. Robini Owler i njenom mužu Sydneyu, koji služe kao pioniri u Dundeeu (Škotska), posebnu je radost donio napredak Paula Kearnsa, koji je s 12 godina počeo dolaziti kod njih da bi proučavao Bibliju. Istina se brzo ukorijenila u njegovom srcu, ali budući da mu je otac zabranio da nastavi proučavati, Paul je čekao dok ne odraste i otišao je na fakultet u Aberdeenu prije nego što je nastavio biblijski studij. Brzo je napredovao. Nakon krštenja za cilj si je postavio pionirsku službu. Godine 1992. pohađao je Školu za osposobljavanje slugu. Dok je u Sheffieldu služio kao starješina, počeo je učiti španjolski te je 1998. dobio zadatak da kao misionar služi u Panami.

U Britaniji ima više od 10 000 pionira. Oni cijene blagoslove takve službe. Naprimjer, Bill i June Thompstone bili su u braku više od osam godina i služili su kao pioniri kad im se rodilo prvo dijete. S vremenom su dobili tri djevojčice. Nastojali su da pionirska služba i dalje zauzima važno mjesto u životu njihove obitelji. Raspored je bio zahtjevan, ali uspijevali su budući da su sve stvari radili zajednički kao obitelj. “Uvijek smo odvajali vrijeme za djevojčice”, objašnjava Bill. “To se nije promijenilo ni kad su ušle u tinejdžerske godine. Ako su željele ići na klizanje, kuglanje, plivanje ili ako su željele igrati se loptom, to smo radili i mi.” Sada su sve tri u braku i služe kao opći pioniri. Sve se raduju onome što Bill naziva “najboljim načinom života”.

Danas u Britaniji 77 braće (od kojih je većina u braku) služi kao putujući nadglednici. To znači živjeti po zahtjevnom rasporedu, i to iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Geoff Young bio je u toj službi dok zbog poodmakle dobi i zdravstvenih problema nije morao učiniti prilagodbe. On i njegova žena, Vee, živjeli su samo s koferom i svakog tjedna boravili u drugom domu. Što Vee misli o takvom životu? “Nije bilo preteško”, kaže ona, “zato što smo se svaki put kad smo posjetili neku skupštinu trošili u korist kršćanske obitelji. Gdje god smo bili, osjećali smo srdačnost bratstva. Svaki zadatak koji nam Jehova daje može samo obogatiti naš život.” Iako se raduju i današnjem životu, željno očekuju ono što donosi budućnost. Geoff objašnjava: “Ovaj je sustav sada gotov. Njegov je kraj siguran. Nakon toga imat ćemo divnu mogućnost da sudjelujemo u obnavljanju rajskih uvjeta na Zemlji. Kako će samo ogroman zadatak biti vođenje biblijskih studija kojih će biti kad započne uskrsnuće!” Njegova žena dodaje: “Divan je osjećaj znati da se ništa što se protivi Jehovi ne može održati.”

Zastupati ‘božanski životni put’

Uzbudljiv se događaj odigrao u srpnju 1998, kada se u Britaniji u isto vrijeme održalo devet međunarodnih kongresa pod naslovom “Božanski životni put” — u Edinburghu, Leedsu, Manchesteru, Wolverhamptonu, Dudleyu, Norwichu, Londonu, Bristolu i Plymouthu. Na te su kongrese došli delegati iz više od 60 zemalja. Kompletan se program nije održao samo na engleskom nego i na francuskom, španjolskom i pendžapskom. Tjedan dana nakon toga održan je kongres na grčkom.

Četiri člana Vodećeg tijela — John Barr, Theodore Jaracz, Albert D. Schroeder i Daniel Sydlik — prisustvovala su kongresima u Britaniji, a kongresna su mjesta bila elektronski povezana za vrijeme njihovih govora. Prisutnost misionara koji trenutno služe na stranim područjima povećala je oduševljenje. Od stotine braće i sestara iz Britanije koji su poslani u misionarsku službu, kongresima je prisustvovalo njih 110. Njihova revnost i samopožrtvovan duh bili su nadahnuće svima koji su slušali dok ih se intervjuiralo.

Ono što se na kongresu moglo vidjeti i čuti duboko je dirnulo srca prisutnih, pa čak i mladih. Rezolucija koja je usvojena tijekom završnog dijela kongresa jasno je naznačila božanski životni put i svi su odlučili hoditi njime. Nakon programa četverogodišnji sin jednog bračnog para Svjedoka iz Darlingtona rekao je: “Mama, ja stvarno volim Jehovu. Tebe i tatu puno, puno volim, ali Jehovu volim više.” Kad su ga pitali zašto, objasnio je da nam je Jehova dao nadu u Raj i poslao svog Sina da umre za nas, “pa ga zato trebam više voljeti”.

Nakon što je završio program u Edinburghu i Londonu delegati iz raznih zemalja mahali su rupčićima jedni drugima, a zatim dugo pljeskali. Mnogi su nastavili pjevati pjesme Kraljevstva čak i nakon završetka programa, dajući tako Jehovi iskrenu hvalu.

Svjedočanstvo koje se daje

U Britaniji se odvija obimno djelo svjedočenja. Započelo je 1881. kad je u samo nekoliko tjedana podijeljeno stotine tisuća biblijskih traktata u velikim gradovima. Nešto od sjemena koje je onda posijano počelo je davati plod. U periodu od šest mjeseci godine 1914. “Foto-drama stvaranja” prikazana je u 98 gradova, a ukupan broj onih koji su je gledali bio je 1 226 650. U vrijeme izbijanja prvog svjetskog rata u Britaniji su postojale 182 skupštine. Tijekom 1920-ih i 1930-ih svjedočilo se intenzivnije, budući da je u propovijedanju od kuće do kuće sudjelovalo sve više onih koji su bili povezani sa skupštinama, dajući tako osobno svjedočanstvo stanarima. Od drugog svjetskog rata Svjedoci u Britaniji proveli su 650 746 716 sati u službi propovijedanja, obavili su 297 294 732 ponovna posjeta kod zainteresiranih osoba te uz 567 471 431 časopis ljudima uručili i 74 105 130 knjiga i brošurica. Jehovini svjedoci u Britaniji na ista vrata dođu u prosjeku dva do tri puta godišnje.

Jehovini svjedoci su tako poznati po svom evangeliziranju od vrata do vrata da mnogi stanari, nakon što otvore vrata i ugledaju ukusno odjevene ljude, odmah upitaju: “Jeste li vi Jehovini svjedoci?”

Zemlja puna spoznaje o Jehovi

Kad je C. T. Russell 1891. vidio polje rada u Britaniji, rekao je da je ono “spremno i čeka na žetvu”. Žetva koja se obavlja tijekom završetka ovog sustava stvari očito je pri kraju. A kako je samo veličanstvena ta žetva! U Britaniji je 1900. bilo samo 138 Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci onda zvali), a najveći dio njih bili su duhom pomazani kršćani. Sada je taj broj 910 puta veći. Tada je pravno zastupništvo kojim su se koristili Istraživači Biblije otvaralo svoju prvu podružnicu izvan Sjedinjenih Država. Sada širom svijeta ima 109 podružnica. Na američkom kontinentu su 24 podružnice. Daljnjih 25 smješteno je u Evropi. Na afričkom kontinentu postoji 19 podružnica. U Aziji i na raznim otocima diljem svijeta još je 41 podružnica. Surađujući s tim podružnicama, 5,9 milijuna Svjedoka sudjeluje u veličanju Jehovinog imena i objavljivanju dobre vijesti o njegovom Kraljevstvu u rukama Isusa Krista. Pored toga, odlučni su da i dalje svjedoče dok Bog ne kaže da je dosta.

Životodajne vode već obilno teku od nebeskog prijestolja Jehove Boga i njegovog Sina, Isusa Krista. Intenzivno se objavljuje poziv: “Tko god je žedan, neka dođe; tko god želi, neka uzme vodu života zabadava” (Otkr. 22:1, 17). Kad tijekom Tisućugodišnje Vladavine Isusa Krista mrtvi ustanu, nesumnjivo će još mnoge milijarde imati priliku da izvuku korist iz ove s ljubavlju učinjene pripreme, koja im može donijeti vječni život. Program božanske poduke koji se dosad provodio tek je početak toga. Pred nama, u Božjem novom sustavu stvari, stoji vrijeme kad će “zemlja biti puna poznanja Jehovina kao more vode što je puno”, i to u najvećoj mogućoj mjeri (Iza. 11:9).

[Karta/slike na stranicama 86 i 87]

(Vidi publikaciju)

ENGLESKA

Kongresne dvorane smještene su na prikladnim lokacijama širom zemlje: (1) Manchester, (2) North London, (3) Dudley, (4) Surrey, (5) East Pennine, (6) Bristol, (7) Edgware

[Slike]

East Pennine

Edgware

Surrey

Manchester

Bristol

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slike na stranici 70]

Tom Hart

[Slika na stranici 72]

Prva podružnica Društva

[Slike na stranici 72]

Objekti podružnice koji se trenutno koriste

[Slike na stranicama 74 i 75]

Oni su se preselili kako bi služili na stranim područjima: (1) Claude Goodman, (2) Robert Nisbet, (3) Edwin Skinner, (4) John Cooke, (5) Eric Cooke, (6) George Phillips, (7) George Nisbet. U pozadini: kolporteri putuju u istočnu Afriku

[Slika na stranici 79]

Franziska Harris u propovijedanju naročitu pažnju poklanja kućnim pomoćnicama

[Slika na stranici 90]

Vera Bull služi u Kolumbiji

[Slika na stranici 90]

Barry i Jeanette Rushby — ‘uvijek su željeli učiniti više’

[Slika na stranici 92]

Škola pionirske službe u Kongresnoj dvorani u Dudleyu

[Slika na stranici 95]

Jutarnje obožavanje u betelskoj obitelji u Britaniji

[Slika na stranici 96]

Promocija prvog razreda Škole za osposobljavanje slugu u Britaniji

[Slika na stranici 102]

Prva Dvorana Kraljevstva u Britaniji sagrađena metodom brze gradnje (Weston Favell, Northampton)

[Slika na stranici 107]

Michael i Jean Harvey

[Slika na stranicama 108 i 109]

Pioniri koji su odlučili služiti u skupštinama na stranom jeziku

[Slika na stranicama 116 i 117]

A. D. Schroeder intervjuira dugogodišnje Svjedoke na godišnjem sastanku održanom 1983. u Leicesteru

[Slika na stranici 123]

Pioniri sa Shetlandskih otoka na svom priobalnom području prilaze ribarskom brodu

[Slika na stranici 131]

John i Mildred Barr

[Slika na stranici 133]

Odbor podružnice (slijeva nadesno). Sjede: Peter Ellis, John Wynn. Stoje: Bevan Vigo, Stephen Hardy, John Andrews, Ron Drage, Jack Dowson, Dennis Dutton

[Slike na stranicama 138 i 139]

Djelo svjedočenja još nije dovršeno

[Slike na stranicama 140 i 141]

Neki od onih koji se sjećaju mnogih godina vjerne službe: (1) Sydney i Robina Owler, (2) Anthony i Muriel Tavener, (3) Richard i Anne Gillam, (4) Geoff i Vee Young, (5) Fred i Rose James, (6) Cornelius i Riky Hope, (7) Dennis i Mavis Matthews, (8) Richard i Hazel Jessop