Curaçao
Otoci Aruba, Bonaire i Curaçao, u nekim zemljama poznati i kao otoci ABC, nalaze se pred obalom Venezuele i posebno su lijepi. Oni nemaju raskošnu ljepotu drugih Karipskih otoka, već ljepotu pustinje, tajanstvenih noćnih sjenki i žarkih boja, koje danju stvaraju kontraste.
Budući da kiša rijetko pada, veliki kaktusi — među kojima se najviše ističe kadushi — bujaju i dominiraju krajolikom. Ovdje izvrsno uspijeva i drvo dividivi, zanimljivo zbog svoje neobične nakrivljene krošnje. Pod azurnoplavim nebom poput nijemih stražara naziru se siluete kuća na plantažama, koje podsjećaju na kolonijalnu prošlost. Koze tumaraju prirodom i skakuću cestama.
Aruba i Bonaire diče se svojom veoma razvijenom turističkom djelatnošću, dok Curaçao ovisi o prihodima od vađenja i prerade nafte. Na svakom od tih otoka postoje postrojenja za desalinizaciju u kojima se destilira morska voda potrebna za piće i proizvodnju struje.
Ove su otoke, na kojima živi nešto manje od 250 000 ljudi, u 15. stoljeću otkrili Španjolci. Kasnije su ih zauzeli Nizozemci i, premda su kraće periode bili u vlasti Francuza i Engleza, 1815. ponovno su pripali Nizozemskoj. Od 1954. savez Nizozemskih Antila, u koji su u početku spadali otoci Aruba, Bonaire i Curaçao te tri otoka otočja Leeward, samostalno upravlja unutarnjim poslovima. No Aruba je 1986. dobila status aparte, odnosno otcijepila se.
Kultura i jezik
Pod nizozemskom vlašću na otocima vlada vjerska tolerancija. Stanovništvo je pretežno rimokatoličko, no ima i dosta protestanata. Na Curaçau također postoji velika židovska zajednica. Pripadnici 40 do 50 nacionalnosti iz cijelog svijeta žive zajedno u miru i rasno šarolikom društvu. Premda ti ljudi koriste jedan zajednički jezik, svaki otok zadržao je neka svoja specifična obilježja. Upravo u toj raznolikoj sredini biblijska je istina pustila korijenje i nastavila se širiti.
Ljudi na ovim otocima koriste nekoliko jezika, pa ponekad i zaborave kojim jezikom govore jer stalno koriste čas ovaj čas onaj. Iako je nizozemski službeni jezik, a u poslovnim se krugovima često koriste engleski i španjolski, ljudi pretežno govore papiamento. Prema jednoj pretpostavci papiamento se razvio prije 17. stoljeća na Kapverdskim otocima u zapadnoj Africi. Portugalci su te otoke koristili kao bazu dok su harali Afrikom, a da bi Afrikanci i Portugalci mogli komunicirati, nastao je novi kreolski jezik — mješavina afričkih jezika i portugalskog. Takav jezik koji raznim jezičnim grupama omogućava komunikaciju naziva se komunikacijski jezik. Kasnije su robovi koji su dovedeni na Arubu, Bonaire i Curaçao sa sobom donijeli i taj jezik. Tokom godina na njega su utjecali nizozemski, španjolski, engleski i francuski. Tako je nastao papiamento, svojevrsna mješavina svih tih jezika.
Komunikacijski jezik koji su razvili i na ove otoke donijeli robovi ustvari je bio način da se premosti komunikacijski jaz i ujedini ljude. No s vremenom je prihvaćen još jedan komunikacijski jezik. O njemu se govori u Sofoniji 3:9 (NS), gdje stoji: “Tada ću promijeniti jezik narodima u čist jezik, da bi svi prizivali ime Jehovino i služili mu složnim ramenima.” Taj “čist jezik” ne samo da je ujedinio neke stanovnike otoka, te su oni pobijedili socijalne, rasne i ponekad nacionalne razlike, već ih je i ujedinio s međunarodnim bratstvom Jehovinih svjedoka. Stoga, premda ovdje postoje zasebne skupštine u kojima se sastanci održavaju na papiamentu, engleskom, španjolskom i nizozemskom, komunikacijski jezik biblijske istine povezuje braću čvrstom vezom ljubavi.
Počeci istine
Ne zna se točno kako je na ove otoke posijano prvo sjeme istine. Svjetlo istine počelo je gotovo neprimjetno sjati te je raspršilo tamu koja se nadvijala nad tim dugogodišnjim utvrdama rimokatolicizma. Krajem 1920-ih i 1930-ih ovdje je propovijedalo nekoliko ljudi. Osim toga, jedan prodavač vjerskih knjiga nehotice je posijao sjeme istine, jer su među tim knjigama bile i publikacije Božje organizacije. Njegove dvije kćeri, Pearl i Ruby, koje su radile s njim, godinama kasnije postale su Jehovini svjedoci. Obje su vjerne još i danas.
Brat Brown koji je s Trinidada, a radio je u rafineriji nafte, 1940. izvršio je prvo krštenje na Curaçau — krstio je petero ljudi s kojima je vodio studij. Među njima su bili Martin i Wilhelmina Naarendorp te Eduard van Marl, svi porijeklom iz Surinama.
Anita Libretto, kći Naarendorpovih, prisjeća se: “Godine 1940. imala sam šest godina. Sjećam se da su moji roditelji proučavali s jednim bratom koji je govorio engleski. Oni su znali samo nizozemski, a engleski su jedva razumjeli, no naprezali su se i za šest se mjeseci krstili. Sastanci su se održavali u našoj kući, no nisu bili tako dobro organizirani kao danas. To su bili večernji sastanci na kojima se proučavalo sve do iza ponoći, jer su se moji roditelji morali naprezati da bi razumjeli knjige na engleskom.” Propovijedalo se uglavnom na engleskom jeziku, jer ta mala grupa nije znala dobro papiamento i na tom jeziku nije bilo literature.
Domaće stanovništvo većinom nije običavalo čitati Bibliju jer je Katolička crkva to branila. Nije bilo ništa neobično da svećenici zaplijene sve Biblije do kojih bi došli. U početku je jedan od njih hodao za braćom, lupao nogama o tlo i vikao: “Ostavite moje ovce na miru!”
Sjeme posijano na Arubi i Bonaireu
John Hypolite, koji je nekad bio adventist, i Martin Naarendorp došli su 1943. na Arubu te su svoj godišnji odmor proveli objavljujući dobru vijest. Koliko je poznato, oni su prvi koji su na Arubi propovijedali dobru vijest. Nakon što su se vratili na Curaçao, brat Hypolite pisao je centrali u Brooklynu i zamolio da se pošalje nekoga tko bi pomogao u propovijedanju. Nakon tri godine poslani su misionari, no on je, nažalost, umro prije nego što su oni stigli. Ipak, hrabra braća s Curaçaa, poput Johna Hypolitea, slijedila su savjet iz Propovjednika 11:6 i revno sijala sjeme, koje je kasnije pustilo korijenje i niklo.
Na Arubu su 1944. stigli Edmund Cummings s Grenade i Woodworth Mills s Trinidada. Zaposlili su se u rafineriji nafte u Sint Nicolaasu, koji je smješten na istočnom dijelu otoka. Taj je gradić vrvio doseljenicima koji su došli iz svih dijelova Antila kako bi radili u rafineriji nafte. Brat Mills, čiji su govori bili izuzetno poticajni, dao je velik doprinos napretku propovijedanja dobre vijesti. Osmog ožujka 1946. braća Mills i Cummings osnovala su prvu englesku skupštinu u Sint Nicolaasu. Skupština je imala 11 objavitelja, a brat Mills bio je sluga grupe (skupštine).
Prvo krštenje bilo je 9. lipnja 1946. Među četvero krštenih bili su Timothy J. Campbell i Wilfred Rogers, a do kraja 1946. broj objavitelja se udvostručio. Kasnije su se skupštini pridružili Jehovini svjedoci koji su bili doseljenici — obitelji Buitenman, De Freitas, Campbell, Scott, Potter, Myer, Titre, Faustin i drugi.
Brat Mills bio je veoma uspješan u neformalnom svjedočenju i jedna od njegovih kolegica s posla, stenografkinja Oris, pozitivno je reagirala. Krstila se u siječnju 1947. Brat Mills nije dobio samo sestru već i suprugu, budući da su se on i Oris kasnije vjenčali. Godine 1956. pozvani su da pohađaju 27. razred Gileada, a potom su poslani u Nigeriju.
Do 1950. na Arubi se uglavnom propovijedalo u Sint Nicolaasu, jer su tamošnji ljudi većinom govorili engleski, a braća su slabo znala papiamento. Dotad nitko od Arubanaca nije prihvatio istinu. Zbog snažnog protivljenja Katoličke crkve inače prijateljski raspoloženi Arubanci nisu bili naklonjeni Jehovinim svjedocima, što je usporilo napredak. U početku je bilo sasvim uobičajeno da ih ljuti stanari ganjaju, mašući mačetom. Ponekad bi braću polijevali vrućom vodom ili na njih puštali pse. Također su ih znali pozvati u kuću, a zatim otići dok su braća ostala sjediti — na ovim otocima uvreda je ne ugostiti one koji dođu u kuću.
Edwina Stroop, pionirka s Arube, prisjeća se: “Svećenici su plašili ljude, govoreći im da će ih prokleti ako napuste crkvu.” No to nije umanjilo revnost braće, jer ih je ljubav prema Jehovi i bližnjem snažno poticala da ustraju.
Sjeme nekih pustinjskih biljaka zna desetljećima ležati u tlu i ne proklijati sve dok ne padne dovoljna količina kiše potrebna da bi biljka niknula i da bi se s vremenom pojavili njeni prekrasni cvjetovi. Slično je bilo i s Jacobom Reinom, koji je na Bonaireu radio kao carinik. Godine 1928. dobio je knjigu Stvaranje. Iako je rođen u rimokatoličkoj obitelji, proučavao je protestantske religije, ali nikad ni s jednom nije bio zadovoljan. Dok je čitao knjigu Stvaranje, uvidio je da je to što u njoj piše istina. U knjizi su bili navedeni naslovi drugih publikacija koje su objavili Jehovini sluge, ali Jacobo ih nije mogao nabaviti. Za to mu se pružila prilika tek nakon 19 godina, kad je 1947. prilikom posjete svojoj sestri na Curaçau upoznao misionarku koja je s njom proučavala. Pitao ju je da li ima knjige navedene na popisu koji je sve te godine nosio sa sobom u novčaniku. Uzeo je svu literaturu koju je imala u torbi, najmanje 7 knjiga i 13 brošurica, te se pretplatio na časopise Kula stražara i Probudite se! Njegova duhovna glad, koja se probudila prije mnogo vremena, napokon je bila utažena. Da, sjeme istine koje je ležalo zakopano tako mnogo godina sada je dobilo dovoljno vode da bi moglo rasti.
Na Curaçao stižu prvi misionari
Dana 16. svibnja 1946. na vrlo slabo obrađivano područje Curaçaa stigli su Thomas Russell Yeatts i njegova supruga Hazel, polaznici šestog razreda Gileada. Brat Yeatts dao je velik poticaj napretku djela na ovim otocima i ovdje je proveo više od 50 godina, sve dok 1999. nije umro. Od 1950. do 1994, izuzev jednog kratkog prekida, služio je kao nadglednik podružnice. Bio je vrlo duhovit čovjek, pun optimizma i jake vjere te je imao prednost vidjeti kako djelo propovijedanja o Kraljevstvu izvanredno napreduje.
Hazel, lojalna pomoćnica svom suprugu, do današnjeg dana revno služi na ovom području i svima je izvor ohrabrenja. Ona se sjeća dana kad su stigli na aerodrom, gdje su ih srdačno dočekala braća Naarendorp i Van Marl zajedno s interesentom Clementom Flemingom.
Usput, Clement je dobio knjigu Djeca, pročitao je, te je bio uvjeren da je pronašao istinu. Kad je bio mlad, napustio je Rimokatoličku crkvu jer se nije slagao s mnogim njenim učenjima. Kasnije se počeo družiti s Jehovinim svjedocima, tako da je i on bio prisutan kad su dočekali prve misionare. U srpnju 1946. krstio ga je taj novi misionar, Russell Yeatts. Brat Fleming još je uvijek objavitelj Kraljevstva te kaže: “Ni u dobi od 93 godine nisam izgubio nadu da ću biti među onima koji će preživjeti Harmagedon i prijeći u novi sustav, a da ne moraju umrijeti.” Doista divan primjer vjere i ustrajnosti!
Sestra Yeatts kaže: “S aerodroma su nas odveli u jedan dvosoban stan koji se nalazio iznad trgovine svinjskim repovima i slanom ribom. Stan nije bio namješten niti je imao kupaonicu, tako da smo se sljedećih šest mjeseci dok nismo pronašli bolji morali prati u prizemlju.” Premda je Hazel stalno imala problema s dizenterijom, ona i Russell nisu se obeshrabrili. Nakon mnogo godina brat Yeatts je napisao: “Ono što život čini zanimljivim, naročito Jehovinim slugama, nisu uvjeti u kojima žive, ni kraj u kojem se nalaze, ni jezik, već ljudi. A ljudi ima na kojem god području bili.”
Dok su učili ovdašnji jezik, papiamento, ovi hrabri misionari poučavali su ljude na Curaçau čistom jeziku, komunikacijskom jeziku istine. Jedan od tih ljudi bio je Camilio Girigoria, prvi otočanin koji se krstio, i to 1950. Radio je u rafineriji nafte i za istinu je čuo razgovarajući s mnogom braćom, među ostalim s revnim objaviteljem dobre vijesti Henricusom Hassellom. Camilio, koji sad ima 78 godina, starješina je te je 24 osobe doveo do predanja. Misionari su 1946. na Curaçau osnovali prvu englesku skupštinu, no prva skupština u kojoj su se sastanci održavali na papiamentu osnovana je tek 1954.
Svjetlo istine nastavlja sjati na Arubi
U srpnju 1949. na Arubu su došli Henry i Alice Tweed, Kanađani koji su pohađali 12. razred Gileada, te su odigrali značajnu ulogu, poučavajući o čistom jeziku. Henry je bio visok i mršav te je bio poznat po svojoj prijaznoj i blagoj naravi; Alice je bila poznata po svojoj duhovitosti i tome što je bila neumorna u službi. Oni su bili jedini misionari koji su živjeli i propovijedali na sva tri otoka. Mnogi već desetljećima gaje lijepe uspomene na njihov samopožrtvovan duh i revnost.
William Yeatts (Russellov bratić) i njegova supruga Mary 1950. završili su 14. razred Gileada te su poslani na Curaçao. Godine 1953. došli su na Arubu. Otad je prošlo skoro 50 godina, a oni još uvijek služe na tom području. Kakvog li izvanrednog primjera vjere i ustrajnosti! S vremenom je Mary postala poznata kao izuzetno revna u službi. Ona je uvijek prednjačila u djelu svjedočenja, a William, kojeg zovu i Bill, usredotočio se na prevođenje biblijskih publikacija. Do Billovog i Marynog dolaska tamošnje dvije engleske skupštine nisu imale neki uspjeh među domaćim stanovništvom. Bill i Mary počeli su među Arubancima koji su govorili papiamento strpljivo i planski sijati sjeme istine. Njihov je trud polako urodio plodom. Bill se prisjeća: “Pod velikim drvetom kwihi u dvorištu misionarskog doma počeli smo održavati Studij Kule stražare. Ponekad je znalo prisustvovati i 100 osoba. Sjedili smo na starim klupama koje su se prije koristile u tamošnjoj katoličkoj crkvi.” Godine 1954. održana je Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti, a nakon toga organiziran je Skupštinski studij knjige na papiamentu.
Prvi Arubanac upoznaje biblijsku istinu
Gabriel Henriquez se kao mladić vikendom znao napiti, pa ponedjeljkom ujutro ne bi došao na posao u rafineriju nafte. Njegov poslodavac želio je da on poboljša svoj način života i, premda je sam bio ateist, pretplatio ga je na Probudite se!, uvjeren da će mu to pomoći. Kasnije je Gabriel došao u kontakt s Tweedovima, koji su proučavali Bibliju s njegovim tastom. Budući da je knjiga koju su proučavali bila na španjolskom, Gabriel mu je prevodio. Uskoro se i sam zainteresirao, te su 1953. Bill i Mary Yeatts počeli s njim proučavati. Gabriel kaže: “Napokon sam dobio odgovore na sva svoja pitanja.” Godine 1954. predao je svoj život Jehovi i postao prvi Arubanac koji se krstio.
Prva skupština u kojoj su se sastanci održavali na papiamentu, a imala je 16 objavitelja, osnovana je 1956. Na kraju službene 1957. godine izvještaj je predalo 26 objavitelja. Kad su Arubanci shvatili da su učenja ‘Babilona Velikog’ lažna i izgubili strah od čovjeka, zavoljeli su istinu i postali revni objavitelji dobre vijesti (Otkr. 17:5). Jedan od njih bio je Daniel Webb. On i njegova supruga Ninita, koja se u početku protivila, prihvatili su istinu i počeli revno objavljivati Kraljevstvo. Jesu li drugi slijedili njihov primjer?
Mnogi su poput Daniela prihvatili istinu i dopustili da ona oblikuje njihov život i život njihove obitelji. Jedna takva osoba koja je počela proučavati bio je Pedro Rasmijn. Kad je jednog dana došao kući, vidio je da je njegova majka Maria, koja je bila pobožna katolkinja, uništila njegove knjige. Budući da još nije bio obukao novu osobnost, vratio joj je tako što je porazbijao sve njene vjerske likove. Uzrujana zbog toga što je učinio, Maria se potužila svećeniku, koji joj je rekao da Pedro s pravom smatra da su likovi bezvrijedni! Ogorčena, otjerala je svećenika i odlučila vidjeti što kaže Biblija. Rezultat je taj da su Maria i njen suprug Genaro predali svoj život Jehovi. Oni i 11 njihove djece, 26 unučadi i jedan praunuk — sve zajedno 40 osoba — služe Jehovi!
Daniel van der Linde, Marijin zet, krstio se usprkos tome što su ga se roditelji odrekli. Izbacili su ga iz kuće, a katolički svećenik ga je udario, no on je ustrajao jer je bio uvjeren da je pronašao istinu. Usprkos tom protivljenju, Daniel smatra divnom prednošću to što ga Jehova koristi kako bi mnogima pomogao upoznati biblijsku istinu. Njegova kći Prisquela i njen suprug Manuel kao vanjski suradnici Betela rade u Prevodilačkom odjelu podružnice na Curaçau. Drugi Marijin zet, Tony, također je trebao pokazati veliku vjeru u Jehovu i njegovo obećanje da će se brinuti za nas, jer se razbolio i morao je ići na pet operacija. Tony kaže: “Liječnici smatraju da za mene više nema nade, ali ja se ne prestajem moliti Jehovi za snagu. Moja tjelesna braća, koja su me se više-manje odrekla, mogu vidjeti da širom svijeta imam tisuće duhovne braće” (Mar. 10:29, 30).
Napredak na otocima
Albert Suhr, polaznik 20. razreda Gileada, morao je 1965. zbog bolesti napustiti Curaçao, no iza sebe je ostavio izvrsna “pisma preporuke” (2. Kor. 3:1, 2). Među njima je i Olive Rogers, koja je u rujnu 1951. postala opći pionir. Olive je 17 godina nevjenčano živjela s jednim čovjekom. No kad je saznala za Jehovina visoka mjerila, napustila je tog čovjeka koji joj je nakon puno odugovlačenja ponudio brak. Odbila ga je, krstila se te se pridružila redovima pionira, nastavivši služiti kao pionir skoro 40 godina, sve dok se nije razboljela. Sestru Rogers moglo se posvuda vidjeti kako radosno “pročešljava” područje. Danas ljudi o njoj pričaju zanimljive priče. Zahvaljujući svom neukrotivom duhu i upornosti pomogla je mnogima, među ostalim i nekim velikim obiteljima, da svoj život predaju Jehovi.
Danas na Antilima i Arubi ima mnogo obitelji koje svesrdno služe Jehovi. Velike obitelji, kao što su Martha, Croes, Dijkhoff, Rasmijn, Liket, Faustin, Ostiana i Roemer, čine temelj skupština i u velikoj mjeri doprinose njihovoj stabilnosti.
Prijateljski raspoložen Eugene Richardson počeo je učiti o Jehovi kad je imao 15 godina. Premda se s njim nije vodio klasičan biblijski studij, on je stalno napredovao zahvaljujući posjećivanju svih sastanaka te se krstio sa 17 godina. Godine 1956. postao je opći pionir te se suočio s, kako je on to smatrao, velikim problemom — nije imao prijevozno sredstvo. On kaže: “Područje koje sam dobio nalazilo se 20 kilometara od mog doma, pa sam kako bih riješio problem prijevoza zamijenio svoj klavir za bicikl. Moja obitelj užasavala se zbog toga i 40 godina kasnije još uvijek priča o tome. No meni je to bilo vrlo praktično rješenje, tim više što sam četiri mjeseca kasnije imenovan za specijalnog pionira na neobrađenom području Banda Abao.”
Propovijedanje na novom području
Seosko područje Banda Abao, tamošnjem stanovništvu poznato kao kunuku, nalazi se na zapadnoj strani Curaçaa i zauzima skoro pola otoka. Blago je brdovito i nešto zelenije od ostalog dijela otoka. Na tom području kuće su razasute na sve strane, tako da propovijedanje iziskuje dosta vremena. Clinton Williams, još jedan mlad i revan pionir, pridružio se Eugeneu te su njih dvojica počeli zajedno obrađivati ovo novo područje. Eugene se prisjeća: “U usporedbi s ostalim dijelom otoka, ovdje nije bilo lako propovijedati. Ljudi su bili vrlo prijateljski raspoloženi i s njima je bilo zaista lijepo razgovarati, no obično je to bilo sve. Ipak, propovijedali smo tamo dvije godine i imali jako lijepih iskustava. Već prvog mjeseca upoznao sam čovjeka koji je rekao da će postati Jehovin svjedok ako mu dokažemo da je Božje Kraljevstvo uspostavljeno 1914. I doista je postao Jehovin svjedok, a i njegova supruga i djeca. Kasnije sam razgovarao s jednom ženom koja je rekla da njenog nećaka jako zanima Biblija. Vratio sam se to isto veče i svjedočio mu. Zvao se Ciro Heide.”
Ciro, koji je otvorena osoba, priča kako je on to doživio: “Bio sam veoma pobožan katolik i tako sam dobro poznavao katekizam da sam ga mogao predavati u školi. No nešto me uvijek zbunjivalo. Nisam mogao razumjeti zašto se smatra da osoba koja jednom ne ode u crkvu čini smrtni grijeh zbog kojeg će završiti u paklu ako se odmah ne ispovjedi. Jednog je dana mladić na biciklu došao na naša vrata te je s mojom tetkom razgovarao o Bibliji. Budući da je znala da me religija zanima, pozvala ga je da dođe ponovno kad budem kod kuće. Jedva sam to čekao jer sam mislio da o religiji znam više nego on. Eugene je ponovno došao iste večeri. Zaprepastio sam se kad mi je rekao da je Isus prema onome što kaže Apostolsko vjerovanje, koje sam izgovarao svaki dan, dospio u pakao. Budući da sam ga ponavljao samo mehanički, bez razmišljanja, nisam razumio njegovo značenje. Najviše me zadivilo to što je Eugene sve objašnjavao pomoću Biblije, a ja nisam mogao pronaći niti jedan redak. Otada se moj život drastično promijenio, budući da sam odmah počeo proučavati.” Ciro se kasnije krstio, usprkos protivljenju svoje supruge. S vremenom je i ona, zahvaljujući njegovom dobrom primjeru, predala svoj život Jehovi. Lojalno mu služe već 30 godina, a Ciro je 25 godina starješina.
Eugene je 1958. pohađao Školu Gilead te je ponovno poslan u Banda Abao, gdje je još uvijek imao problema s prijevozom. On priča: “Ponekad nas je čak 13 išlo u službu propovijedanja, a samo sam ja imao auto. To je značilo dvaput prevaliti put od 60 kilometara. Prvu bih grupu ostavio na području i brzo se vratio po drugu. Predvečer sam na isti način braću vozio kući. Cijeli dan proveli bismo u službi. Bili smo umorni, ali i veoma radosni!” Eugene je par godina imao i prednost služiti kao putujući nadglednik.
Promjene u kunukuu
Godine 1959. Clinton Williams, koji je tada već također završio školu Gilead, nastavio je s propovijedanjem u kunukuu. Kasnije se oženio s Eugenie, revnom pionirkom koja je mnogima bila draga zbog svoje blage naravi. Godine 1970. u selu Zorgvliet bij Jan Kok osnovana je skupština od 17 objavitelja, a sastanci su se održavali u domu obitelji Pieters Kwiers. Specijalne pionirke Juana Pieters Kwiers i njena kći Esther te obitelji Minguel i Koeiman jako su se trudili kako bi izgrađujuće djelovali na skupštinu. Do 1985. skupština je porasla na 76 objavitelja, a na sastanke je dolazilo 125 osoba. Iste godine ljubav je potakla braću iz Sjedinjenih Država da kao volonteri rade na izgradnji Dvorane Kraljevstva u Pannekoeku, a prijašnja je dvorana preuređena u misionarski dom. Broj objavitelja za dvije je godine porastao na 142, tako da je 1987. osnovana skupština Tera Corá.
Pronaći smještaj za pionire nikad nije bilo jednostavno i Eugene se sjeća da je morao preurediti jednu napuštenu kuću u kojoj su nekad bile koze. Tjednima je pokušavao ukloniti njihov “miomiris”. Kozje se meso na otoku smatra delikatesom. Kad se za kongrese pripremala hrana, godinama se najčešće posluživalo kozje meso i braća su uživala u tim ukusno pripremljenim ručkovima. No jednom je meso bilo pokvareno, pa su mnogi često morali odlaziti u toalet.
Russell Yeatts volio je pričati priču o kozi Mimi. Jednom je pojela tri Biblije, nekoliko pjesmarica i drugih knjiga te hrpu časopisa. Njena vlasnica, Rita Matthews, kaže: “Pojela je toliko naše literature da smo je prozvali sveta koza.” Kasnije su je prodali.
Kongresi potiču duh ljubavi i jedinstva
Godinama je bio problem pronaći prikladno mjesto za sastanke — naročito za kongrese. Max Garey, polaznik petog razreda Gileada, organizirao je da se u Buena Visti (Curaçao) izgradi prva Dvorana Kraljevstva koja je bila u vlasništvu braće. Braća su se svim srcem dala na gradnju ove dvorane i bila su presretna kad je ona dovršena. Godine 1961. na Curaçau je osnovana druga skupština u kojoj su se sastanci održavali na papiamentu. Braća su se sastajala u toj prekrasnoj novoj dvorani, a Victor Manuel, koji je sada već skoro 50 godina objavitelj dobre vijesti, imenovan je za starješinu. Dana 28. ožujka 1962. Nathan H. Knorr, iz bruklinskog Betela, održao je govor za svečano otvorenje ove dvorane.
Zemljište do dvorane u Buena Visti 1970-ih je poravnato i izbetonirano te je na njemu napravljen podij. Ono se mnogo godina koristilo za kongrese i sastanke pokrajine, a budući da na Curaçau jako rijetko pada kiša, sastanci na otvorenom većinom su protekli bez problema. No braću je ponekad znao iznenaditi neočekivani pljusak koji im je smočio odjeću i knjige, ali nije narušio njihovu radost. Ona bi jednostavno otvorila kišobrane i nastavila pažljivo pratiti program. Nekad su se ti sastanci održavali na dva jezika tako što se neke govore iznosilo na engleskom te ih se prevodilo, a drugi su bili sažeti na papiamentu. Oblasni kongresi naizmjence su se održavali na Arubi i Curaçau te su neki delegati dolazili unajmljenim avionom, a drugi brodom. Jednom je prilikom velika grupa delegata koja je putovala brodom Niagara dobila morsku bolest. Ipak, njihovo oduševljenje za predstojeću duhovnu gozbu nije se umanjilo.
Ingrid Selassa, koja je tada imala 16 godina, sjeća se da je njena baka prodala svinju kako bi imali novaca za put. Delegati su noćili u domovima braće te su spavali čak i na podu. Među njima su se razvila trajna prijateljstva te je vladao radostan duh ljubavi i jedinstva. Godine 1959. u Banda Abau na plantaži Santa Cruz održan je prvi kongres na papiamentu. Ingrid se prisjeća: “Napunili smo autobuse hranom, ležajevima i drugim potrebnim stvarima te smo krenuli na kongres. Program je bio prava duhovna gozba, a uvečer smo pod vedrim nebom igrali biblijske igre i pjevali pjesme Kraljevstva. Nikad neću zaboraviti ta tri dana koja smo tamo proveli i zaista se osjećali kao dio pravog bratstva.” Međunarodni skupovi koji jačaju vjeru, kao što je bio Međunarodni kongres “Mir na Zemlji” koji je održan 1969, također su promicali duh ljubavi i jedinstva među braćom.
Nove Kongresne dvorane
Kako su godine prolazile, zemljište u Buena Visti postalo je premalo, no zahvaljujući velikodušnim prilozima skupština braća su od rafinerije nafte kupila jednu zgradu u pokrajini Schelpwijk. Renovirala su je te su se u njoj mnogo godina održavali sastanci pokrajine i oblasni kongresi. Nedavno je podružnica dobila odobrenje da sruši tu zgradu i izgradi objekt s dvije Dvorane Kraljevstva koji se ujedno može koristiti kao Kongresna dvorana za 720 osoba, što je veoma radovalo braću.
Prije 1968. na Arubi su se kongresi održavali u unajmljenim dvoranama, no kako je djelo napredovalo, pojavila se potreba za pravom Kongresnom dvoranom. Konačno je odlučeno da se izgradi Dvorana Kraljevstva koja bi ujedno bila dovoljno velika za održavanje kongresa. Godine 1968. tamošnja su braća uz naporan rad i samoodricanja sagradila lijepu dvoranu kako bi u njoj mogla hvaliti Jehovu. Dok je gradnja dvorane bila u toku, visoki kaktusi zaklanjali su taj objekt, tako da ga prolaznici nisu vidjeli. Tjedan dana prije prvog kongresa vlada je donijela odluku da se kaktuse posiječe. Na veliko iznenađenje promatrača, dvorana se pojavila preko noći — barem je tako izgledalo! Otočani su to smatrali čudom i mnogi su vjerovali da je dvorana stvarno bila izgrađena preko noći. No to se čudo kasnije ponovilo kad se dvorane gradilo metodom brze gradnje.
Djelo napreduje na Bonaireu
Godine 1949. Joshua Steelman, posebni predstavnik iz centrale u Brooklynu, posjetio je Bonaire, gdje su Jacobo Reina i Matthijs Bernabela, koji je bio poljoprivrednik, već naveliko propovijedali. Nijedan od njih još nije bio kršten. Učinjene su pripreme kako bi se tamo održalo prvo javno predavanje. Došlo je oko 100 osoba, ali u dvoranu je ušlo samo 30. Ostalih 70 poslao je katolički svećenik kako bi omeli sastanak. Russell Yeatts jednom je ispričao: “Kamenje je počelo padati po limenom krovu poput tuče u Egiptu. Čuli smo eksplozije petardi i ljude kako udaraju po kantama.” Njihova nastojanja bila su bezuspješna, jer je sjeme istine bilo posijano te se ukorijenilo. Sljedeće su se godine na Curaçau krstili Jacobo i Matthijs, prvi Jehovini svjedoci na Bonaireu.
Russell i Bill Yeatts su 1951. organizirali sastanke u domu brata Bernabele, a 1952. na Bonaire je poslan Clinton Williams kako bi osnovao novu skupštinu koja je trebala održavati sastanke u unajmljenoj dvorani u Kralendijku. Dok je radio na tome, navukao je na sebe gnjev jednog katoličkog svećenika, koji ga je pokušao protjerati. Taj svećenik nagovarao je jednu ženu s kojom je brat Williams proučavao da ga optuži za nemoralne ponude, no ona je odbila to učiniti i tako su njegove zle namjere bile osujećene. Svećenik je prozvao brata Williamsa wara-wara — to je ptica grabežljivica s ovih otoka — optuživši ga da otima njegove ovce. No uz pomoć Jehovinog duha brat Williams nastavio je jačati tu mladu skupštinu sve dok nije ponovno poslan na Curaçao. Godine 1954. ovdje je održan prvi pokrajinski sastanak i otada sastanci pokrajine i kongresi igraju značajnu ulogu u duhovnom životu braće na Bonaireu. Ljudi su se također znali odazvati u velikom broju i gledati filmove Jehovinih svjedoka, kojima se poticao njihov interes, no napredak je bio slab sve dok 1969. na Bonaire nisu poslane dvije specijalne pionirke, Petra Selassa i njena kći Ingrid.
Kad su došle, Petra i Ingrid nisu imale auto, pa su skoro cijeli otok obradile pješice. Mnoge osobe s kojima su proučavale kasnije su se krstile. Sjedeći i pokrivene glave te dvije sestre vodile su sve sastanke. Jednom mjesečno s Curaçaa bi avionom došao neki brat kako bi s njima išao u službu i održao javno predavanje. Kasnije kad je Petra morala otići, druga specijalna pionirka, Claudette Tezoida, pridružila se Ingrid te su one nastavile pomagati ljudima da upoznaju biblijsku istinu.
Supruga političara pronalazi savršenu vladavinu
Među onima koji su naučili čist jezik bila je i supruga jednog uglednog političara. Caridad Abraham, koju su svi odmilja zvali Da, bila je supruga ministra vlade na Bonaireu. Njena dva sina i zet također su se aktivno bavili politikom. I sama Da energično je podupirala svog supruga te je bila poznata i poštovana ličnost. Protestantski svećenik koji je bio krsni kum jednom njenom djetetu rekao joj je da Jehovini svjedoci ne vjeruju u Isusa Krista. Budući da joj je bio prijatelj i svećenik, ona je povjerovala toj laži.
Nakon što joj je umro suprug, Da se preselila u Nizozemsku, gdje se šokirala kad je na televiziji vidjela kako dva protestantska svećenika otvoreno priznaju da su homoseksualci. Razočarana religijom, prestala je ići u crkvu. Kasnije je prihvatila biblijski studij, postala Jehovin svjedok i vratila se na Bonaire. Da kaže: “Istina me toliko oduševila da sam se morala vratiti i prenijeti je svom narodu.” Sada, umjesto da zastupa neku ljudsku vladavinu kao rješenje problema na Bonaireu, ona propovijeda o pravom, trajnom rješenju — Božjem Kraljevstvu pod vlašću Isusa Krista. Ljudi su je, misleći da ih je došla nagovarati da glasaju za njenog sina, primali u kuću te bi se zaprepastili kad su čuli koju im poruku nosi. Ipak, budući da je Da bila toliko poznata, mnogi koji nisu željeli slušati druge Jehovine svjedoke obratili su pažnju poruci o Kraljevstvu.
Literatura na materinjem jeziku
Istina puno brže dopre do srca osoba ako biblijske publikacije mogu čitati na materinjem jeziku. No kad su stigli prvi misionari, na papiamentu nije bilo biblijske literature. Sastanci su se djelomice održavali na engleskom, djelomice na papiamentu, a koristile su se publikacije na engleskom, španjolskom i nizozemskom, tako da su se braća morala prilično naprezati da bi razumjela istinu. Stoga je potreba za prevođenjem bila velika. No papiamento ima ograničeni fond riječi, rječnici nisu postojali i svatko je imao svoju ideju o tome kako bi ga trebalo pisati. Godinama kasnije Bill Yeatts, iskusan prevodilac, napisao je: “Prevodeći poruku o Kraljevstvu, morali smo reći i napisati nešto što nitko nikad nije izgovorio niti napisao na papiamentu. Bio je pravi izazov odrediti standarde po kojima ćemo raditi.” To zaista nije bio lagani zadatak! Godine 1948. braća su prevela prvu brošuricu, Radost svih ljudi. Godine 1959. dovršen je prijevod knjige Neka Bog bude istinit. Nakon toga uslijedili su prijevodi drugih knjiga, a počelo se redovito prevoditi i Toren di Vigilanciju, kako se na papiamentu naziva Kula stražara, te Spiertu, odnosno Probudite se! Crkva je postupno prestala vršiti toliki pritisak na ljude, te su oni počeli čitati i razumijevati istinu iz Božje Riječi na vlastitom jeziku.
Prevođenje je utjecalo i na pjevanje na sastancima. Ljudi s Antila pjevaju srčano i glasno. Međutim, braća u početku nisu mogla pjevati tako srčano, jer su pjesmarice bile na španjolskom. No kad su 1986. dobili pjesmarice na papiamentu, dvoranama su počeli odjekivati njihovi snažni i melodični glasovi. Napokon su i u pjesmi mogli u potpunosti izraziti ono što osjećaju prema svom velikom Bogu Jehovi. Maria Britten je rekla: “Ono što me se najviše dojmilo kad sam prvi put došla u Dvoranu Kraljevstva bilo je pjevanje. Braća su tako divno pjevala da me to dirnulo do suza” (Iza. 42:10).
Kako je djelo napredovalo, pojavila se potreba za većim brojem prevodilaca, pa je prevoditi počelo dvoje mladih, revnih pionira, Raymond Pietersz i Janine Conception. Danas ih u Prevodilačkom odjelu ima devetero. Godine 1989. Prevodilački odjel dobio je kompjutere s MEPS programom, veliku pomoć prevodiocima, što im je s vremenom omogućilo da na papiamentu objavljuju Kulu stražaru simultano s ostalim jezicima. To je veoma doprinijelo propovjedničkoj aktivnosti.
Daljnja pomoć misionara
John Fry iz 37. razreda Gileada 1962. imenovan je za nadglednika podružnice umjesto Russella Yeattsa, koji je trebao pohađati jedan poseban tečaj Škole Gilead. Osamnaest mjeseci kasnije, kad je sestra Fry zatrudnjela, oni su se vratili u Englesku, a brat Yeatts ponovno je preuzeo svoj zadatak u podružnici. Dana 31. prosinca 1964, nakon što je završio 39. razred Gileada, Age van Dalfsen iz Nizozemske stigao je na ove otoke. Kad je došao na Curaçao, dočekao ga je prekrasan vatromet i zaglušujući zvuk petardi koji je te noći odjekivao zrakom. No to nije bio doček koji su mu pripremili otočani, već običaj kojim svake godine tjeraju zle duhove i nesreću iz protekle godine te nagoviještaju novu. Mlad i energičan, brat Van Dalfsen preuzeo je zadatak nadglednika pokrajine, a kasnije i oblasnog nadglednika. Kao i većina misionara, zavolio je svoj novi dom. On kaže: “Ljudi su srdačni, gostoljubivi i iskreni. Zadovoljstvo mi je služiti ovdje i smatram to prednošću.”
Age se 1974. oženio s Julie, sestrom s Trinidada, koja mu se pridružila u putujućoj službi. Julie se prisjeća: “Jako me se dojmila prijaznost i tolerantnost ovdašnjih ljudi. Nisam znala papiamento, ali uživala sam u službi jer su mi oni pomagali. Bilo je tako lako pitati: ‘Con ta bai?’ (Kako ste?) i zanimati se za svakog člana obitelji, što je ovdje običaj. Bilo je lako i uručiti literaturu. Teško je bilo nositi torbu prepunu literature na četiri jezika i boriti se s prašinom i vjetrom. Ali meni je sve to predstavljalo veliku radost!” Age i Julie su 1980. otišli u Nizozemsku kako bi se brinuli za njegovog oca, koji je imao Alzheimerovu bolest, no 1992. vratili su se na Curaçao.
Nakon što su Van Dalfsenovi otišli, u pokrajinskoj su službi nastavili služiti Robertus Berkers i njegova supruga Gail, polaznici 67. razreda Gileada, koji su uvelike potakli oduševljenje braće za punovremenu službu. Otto Kloosterman i njegova supruga Yvonne 1986. su iz Gileada poslani na Curaçao, a 1994. brat Kloosterman imenovan je za koordinatora podružnice. Godine 2000. vratili su se u Nizozemsku. U ožujku 2000. brat Van Dalfsen imenovan je za člana Odbora podružnice te su on i njegova supruga pozvani u Betel, gdje još uvijek služe. Godine 1997. Gregory Duhon, iz Grafičkog odjela u Brooklynu, i njegova supruga Sharon poslani su na Curaçao kao betelski radnici koji služe u stranoj zemlji. Sharon je kao medicinska sestra, zajedno s drugima, bila od neprocjenjive pomoći u njegovanju brata Russella Yeattsa, koji je bolovao od raka u zadnjem stadiju. U ožujku 2000. brat Duhon imenovan je za koordinatora podružnice i svi izuzetno cijene njegovu prijaznost i pristupačnost. U Odboru podružnice trenutno služe Gregory Duhon, Clinton Williams i Age van Dalfsen.
Pionirska služba donosi bogate nagrade
Kad je Margaret Pieters počela proučavati Bibliju, bila je zadovoljna svojom religijom. Ona se prisjeća: “U početku nisam namjeravala promijeniti svoju religiju. Bila sam aktivni član Katoličke crkve, Marijine legije i crkvenog zbora. No proučavajući Bibliju, shvatila sam da je ono što su me učili pogrešno. Nisam čekala da me se potiče na službu propovijedanja, već sam sama izrazila želju za tim. Htjela sam da drugi izađu iz krive religije i stanu na stranu istine.” Krstila se 1974. i proteklih 25 godina služi kao opći pionir.
Jehova blagoslivlja Margaret, što dokazuje jedno od njenih mnogih iskustava. Mladu djevojku Melvu Coombs netko je uputio k Margaret kako bi s njom proučavala, no Margaret joj je napomenula da bi bilo dobro da najprije tatu pita za dopuštenje. Gospodina Coombsa duboko se dojmilo što je Margaret pokazala takvo poštovanje prema njemu, te je rekao da neće proučavati samo njegova kći već i cijela obitelj — njih sedmero! Margaret je bila presretna kad su se svi oni krstili, a jedan od sinova kasnije je postao starješina.
Još jedna pionirka koja je iskusila Jehovinu dobrotu je Blanche van Heydoorn. Krstila se 1961, a njen suprug Hans 1965. Blanche već 35 godina služi kao pionir. Za to vrijeme podigla je šestero djece, od kojih dvije kćeri sada služe kao opće pionirke. To joj ne bi bilo moguće bez podrške koju joj je u fizičkom i emocionalnom pogledu pružao Hans. Zajedno su pomogli da 65 osoba preda svoj život Jehovi.
Jedno od mnogih Blanchinih iskustava povezano je s njenom susjedom Serafinom. Blanche je s njom počela proučavati, no njen suprug Theo jako se protivio tome. Spalio je Serafinine knjige, zabranio Blanche da dolazi u njihov dom te je svima govorio kako za nju oštri svoju mačetu. Hans je saznao zbog čega se Theo toliko protivio. On je imao prijatelja čija je supruga počela proučavati sa svećenikom jedne od tamošnjih religija. Kasnije je ostavila muža i pobjegla s tim svećenikom. Zato se Theo bojao da bi isto mogla učiniti i njegova žena. Hans mu je pomoću retka iz Hebrejima 13:4 objasnio naše gledište o braku. S velikim olakšanjem, Theo je dozvolio svojoj ženi da nastavi proučavati. Serafina se krstila, a nakon nekog vremena i on. Sada oboje vjerno služe Jehovi.
Blanche priča kako je u 11.00 vodila jedan biblijski studij, vratila se kući, ručala i za dva sata rodila sina Luciena! Ona i dalje cijeni prednost da služi kao pionir. Blanche kaže: “Pionirska služba potiče te da se stalno pripremaš i proučavaš te donosi zadovoljstvo koje se ne može nigdje drugdje pronaći.”
Snaga koja nadilazi uobičajenu
Marion Kleefstra također je pronašla veliko zadovoljstvo u punovremenoj službi Jehovi. Ona se za istinu zainteresirala kao tinejdžer dok je svojoj slijepoj baki čitala časopise. Svoj je život predala Jehovi 1955, a 1970. postala je opći pionir. Njen sin Albert slijedio je njen primjer te već 18 godina služi kao pionir.
Marion je proučavala s Johannom Martina, koja ima devetero djece. Johannin suprug Antonio jako se protivio, pa nisu mogle proučavati kad je on bio kod kuće. Stoga bi Johanna na ogradu zavezala komadić tkanine, dajući Marion znak da je Antonio kod kuće i da dođe kasnije. Zahvaljujući Marioninoj strpljivosti i Johanninoj ustrajnosti Johanna i Antonio prihvatili su istinu i zajedno se krstili. Osmero od njihovo devetero djece uz njihovu je pomoć predalo svoj život Jehovi.
Nažalost, Antonio je kasnije poginuo u prometnoj nesreći. Nekoliko godina nakon toga dvoje Johannine djece također je poginulo u prometnoj nesreći, a treće je umrlo pod drugim tragičnim okolnostima. No Johanna je uza sve to ostala čvrsta, pouzdajući se da će joj Jehova dati ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’ (2. Kor. 4:7). Jaka vjera pomagala joj je da izdrži u trenucima skoro neizdržive tuge, a i da tokom proteklih 25 godina ustraje u pionirskoj službi. Johanna sad ima 81 godinu i ona kaže: “Jehova je divan, on mi pomaže. Neprestano mu se molim i on me nikad ne iznevjeri.”
To je samo nekoliko primjera vjernih i marljivih pionira koji sačinjavaju temelj većine skupština te ih obogaćuju. Kad je 1998. smanjen zahtjev u satima za pionire, mnogima se pružila prilika da započnu s tim oblikom službe. Pioniri su izrazili veliku zahvalnost za Školu pionirske službe, koja se pokazala kao izuzetno koristan način da ih se pouči kako bi postali bolji propovjednici. Revni objavitelji također sudjeluju u hvaljenju Jehove i neki od njih imaju velik uspjeh u neformalnom svjedočenju, kao što to pokazuje sljedeće iskustvo.
Albert Heath, mladi liječnik iz Gvajane, početkom 1950-ih predavao je na sveučilištu u Jakarti (Indonezija). Tamo je počeo učiti o drugačijoj vrsti liječenja. Kao specijalist za očne bolesti, mogao je razumjeti vrijednost “očne masti” o kojoj je Isus govorio Laodicejanima, što je zapisano u Otkrivenju 3:18. Albert je shvatio da je ta “očna mast” ono što bi želio prepisivati ljudima. Godine 1964. on i njegova obitelj preselili su se na Curaçao, a on je nastavio učiti o duhovnom liječenju koje je Isus povjerio svom razredu roba na Zemlji (Mat. 24:45). Albert i njegov sin krstili su se 1969. na istom kongresu. Albert je puno svjedočio svojim pacijentima i kolegama. Mnoge je doveo do voda istine, a neki od njih danas su starješine.
Neočekivane poteškoće
Život na Curaçau uvijek je bio lagodan i miran. Dugo vremena ništa nije narušavalo taj skoro idiličan mir. No predstojali su događaji koji će to drastično promijeniti. Početkom svibnja 1969. zonski nadglednik Robert Tracy upozorio je braću na opasnost da se previše opuste i uljuljaju u lažni osjećaj sigurnosti zbog naizglednog mira na njihovom otoku. Taj mir uskoro je bio narušen. Za par tjedana, 30. svibnja, izbio je nasilan štrajk. Počelo je otimanje i paljenje, te se nekoć mirna sredina našla u vrtlogu političkih nemira. Clinton Williams prisjeća se: “Prema mom autu s bijesom u očima pošao je neki čovjek koji na sebi nije imao ni košulju. Iznenada mi je u pomoć pritekao moj nekadašnji interesent te je povikao: ‘Ne njega! On je dobar čovjek.’ Taj je čovjek upravo opljačkao trgovinu te je na sjedište mog automobila istresao neke konzerve i otišao. Odahnuo sam te zahvalio Jehovi za njegovu zaštitu.”
U općoj pomutnji i nesigurnosti koje su vladale u tom burnom razdoblju Jehovin je narod ostao miran, uvjeren da će se u skoroj budućnosti Božje Kraljevstvo pokazati savršenom vladavinom za sve. Tada će Jehova udovoljiti želji ‘svega živog’ (Ps. 145:16). Danas ljudi 30. svibnja 1969. smatraju prekretnicom u povijesti ovog otoka.
Novi objekti podružnice
Nathan H. Knorr, koji je sve do svoje smrti 1977. služio kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, uvijek je pokazivao iskreno zanimanje za misionare te je često putovao u druge zemlje kako bi hrabrio braću. Godine 1956. zonski nadglednici također su počeli posjećivati braću širom svijeta i ti su ‘darovi u ljudima’ kao “pomoć koja jača” dali snažan poticaj djelu na otocima Aruba, Bonaire i Curaçao (Ef. 4:8; Kol. 4:11). Brat Knorr je na ove otoke prvi put došao 1950. te je za vrijeme njegovog boravka na Curaçau dogovoreno da se sagradi nova zgrada podružnice u kojoj je brat Russell Yeatts trebao služiti kao koordinator. Brat Yeatts je, komentirajući govor “Sloboda zarobljenima” koji je održao brat Knorr, napisao: “Bilo je to kao da je svakog pojedinca pozvao na pozornicu i osobno mu dao savjet.” Godine 1955. brat Knorr je ponovno došao i održao govor u nedovršenoj Dvorani Kraljevstva u Oranjestadu (Aruba). Nakon toga je s grupom braće otputovao na kongres na Curaçau. Prilikom svog posljednjeg službenog posjeta 1962. održao je govor povodom svečanog otvorenja Dvorane Kraljevstva u Buena Visti (Curaçao) te još nekoliko prikladnih govora kojima je veoma ohrabrio braću. Također je odobrio gradnju nove podružnice, misionarskog doma i Dvorane Kraljevstva, sve troje na jednoj lokaciji, u Oosterbeekstraatu, predgrađu Willemstada.
Otac arhitekta koji je sve to projektirao bio je Židov koji je bio u nacističkom koncentracionom logoru s Jehovinim svjedocima. On je Hazel Yeatts rekao: “Samo je jedna prava religija i to su Jehovini svjedoci.” Svečano otvorenje podružnice bilo je 1964, a njeno proširenje 1978, po preporuci zonskog nadglednika Alberta D. Schroedera. Do 1990. postalo je očito da su potrebni veći objekti te se krenulo u akciju kako bi se pronašlo novu lokaciju za gradnju, no svi su napori bili bezuspješni.
Tokom studenog 1998. donesena je odluka da se kupi jednu zgradu i preuredi je u podružnicu. Braća su se odlučila za jedan stambeni kompleks koji se nalazio na pogodnom mjestu, u ulici zvanoj Seroe Loraweg, u predgrađu Willemstada. Četvrtog prosinca kupljen je taj kompleks. Brzina i lakoća kojom se sve odigralo uvjerila je braću da Jehova blagosilja njihov trud, u skladu sa Psalmom 127:1. Te lijepe i udobne renovirane zgrade služe na čast i slavu Jehovinom imenu.
Dana 20. studenog 1999. u dvorištu podružnice održano je njeno svečano otvorenje, kojem su prisustvovale 273 osobe. Gerrit Lösch iz Vodećeg tijela citirao je proroka Izaiju da bi pokazao kako će nove zgrade služiti u korist Jehovinog veličanstvenog nauma. Sljedećeg dana 2 588 osoba prisustvovalo je posebnom programu na sportskom stadionu, što je po mišljenju mnogih bio vrhunac službene 2000. godine.
Radioemisija o pitanju krvi
Jehovini svjedoci cijene život i smatraju ga darom od Boga. Oni se, u skladu s Djelima apostolskim 15:29, uzdržavaju od krvi. Dobronamjerni liječnici i stručne osobe ponekad pogrešno shvaćaju to što Jehovini svjedoci na temelju Biblije odbijaju prihvatiti transfuziju krvi. Godine 1983. jedan sudac na Curaçau nije želio Esmondu i Vivian Gibbs priznati od Boga dan roditeljski autoritet te je naredio da se djetetu da transfuzija krvi. U vijestima se puno govorilo o tome, te se stvorio negativan publicitet. Međutim, jedna radiostanica pripremila je emisiju kako bi se sve to razjasnilo te je u toj trosatnoj diskusiji sudjelovalo sedmero ljudi, među kojima su bili Hubert Margarita i njegova supruga Lena te pokrajinski nadglednik Robertus Berkers. Braća su vješto objasnila biblijski zakon o krvi i zahvaljujući toj emisiji smanjena je napetost te se ljudima pomoglo da razumiju Jehovine zahtjeve.
Ima i liječnika koji poštuju pacijentovo pravo da odbije transfuziju krvi. Naprimjer, učiteljica Gerda Verbist imala je tešku prometnu nesreću i hitno je morala na operaciju. Tako je jako krvarila da joj se krvna slika drastično pogoršala. Kirurg je odlučio operirati je u dvije etape kako ne bi izgubila još više krvi. Operacija je uspješno izvršena. Jehovini svjedoci zahvalni su takvim vještim i predanim liječnicima koji se ponekad moraju boriti i s vlastitom savješću, no ipak hrabro i pošteno uzimaju u obzir pravo pacijenta da odbije krv.
Guillermo Rama, predsjedavajući Odbora za kontaktiranje s bolnicama na Curaçau, kaže: “U kriznim situacijama redovito nas se poziva u pomoć. Bez Odbora bilo bi puno više problema.” Alfredo Muller, predsjedavajući istog Odbora na Arubi, slaže se s tim. Primijetio je da premda su liječnici na Arubi u početku pružali otpor, većina njih sada surađuje s Jehovinim svjedocima.
Pokrajinski nadglednici s puno ljubavi izvršavaju svoju službu
Premda je porast na ova tri otoka u početku bio prilično slab, djelo je polako napredovalo i nije bilo teško uručiti literaturu. Godine 1964. bilo je 379 objavitelja u četiri skupštine, a 1980. taj je broj porastao na 1 077 objavitelja u 16 skupština. Između 1981. i 2000. broj objavitelja porastao je na 2 154, a broj skupština na 29, što uključuje i dvije nizozemske i dvije španjolske skupštine. Spomen-svečanosti prisustvovalo je 6 176 osoba.
Za potrebe raznih jezičnih grupa trebalo je imenovati pokrajinske nadglednike koji govore barem tri jezika, a takvu braću nije uvijek lako pronaći. No ovdašnja su braća ipak dobila putujuće nadglednike koji su za njih bili pravi blagoslov te su poput Pavla bili spremni dati svoje duše (1. Sol. 2:8). U tom zadatku sudjelovali su Humphrey i Ludmila Hermanus, koji su sada misionari u Surinamu, te ovdašnji pioniri Edsel i Claudette Margarita. Frankie i Maria Herms, pioniri s Arube, također su služili u pokrajinskoj službi sve dok nisu pozvani u Betel, gdje sada rade u Prevodilačkom odjelu.
Godine 1997. Marc i Edith Millen, koji su prije služili u pokrajinskoj službi u Belgiji, pošli su daleko od kuće kako bi ojačali braću. Kao i svi novi misionari, Millenovi su morali naučiti jezik, što je izazov koji ponekad dovede do vrlo smiješnih situacija. Brat Millen prisjeća se kako je htio reći da kršćanin ne smije biti poput vojnika koji se skriva u rovu (buracu), no umjesto toga rekao je da ne smije biti poput vojnika koji se skriva u magarcu (buricu)! Usprkos izazovima, Marc i Edith su ustrajali. Budući da su izvrsno svladali jezik, sada radosno služe u skupštinama koje sastanke održavaju na nizozemskom i papiamento jeziku. Od 2000. Paul i Marsha Johnson prvi su bračni par u pokrajinskoj službi koji dolazi s Portorika te posjećuje ovdašnje engleske i španjolske skupštine.
Dvorane Kraljevstva izgrađene metodom brze gradnje
Godine 1985. iz Sjedinjenih Država došlo je 294 braće, od kojih su neki bili čak s daleke Aljaske, kako bi gradili Dvoranu Kraljevstva u Pannekoeku (Curaçao). Budući da je bila dovršena za devet dana, nova dvorana izazvala je veliki publicitet te je poslužila kao izvrsno svjedočanstvo i dokaz ljubavi i jedinstva na djelu. Ljude je zadivilo kad su vidjeli muškarce, žene i djecu kako revno pomažu volonterima iz Sjedinjenih Država. Ramiro Muller kaže: “Kao i obično, bilo je tehničkih problema, no oni su bili riješeni i Jehovin je duh snažno djelovao pri gradnji ove dvorane. Već u nedjelju uvečer braća su obožavala Jehovu u toj novoj novcatoj dvorani, što je zapanjilo skeptike koji su rekli da je to apsolutno nemoguće.”
Izgleda da je ovo postignuće zapanjilo i svećenike. Jednog jutra, nakon što je o tome na televiziji bila reportaža, pred dvoranom se zaustavio neki automobil. Tko je izašao iz njega? Nitko drugi do biskup Curaçaa i još trojica svećenika. Dok su se njihove bijele halje vijorile i nadimale na povjetarcu, s nevjericom su kimali glavama, a na licu im se vidjelo koliko su zapanjeni.
Ponestalo bi nam vremena kad bismo nastavili pričati o svim nesebičnim djelima braće: prvih misionara poput bračnih parova Van Eyk, Hoornveld i Phelps te Cora Teunissena, koji su napustili svoj dom kako bi služili braći ovdje; Pedra Girigoriea, koji nije znao ni čitati ni pisati, ali je mnoge doveo u istinu; Theodorea Richardsona, “visokog dečka”, koji je dugačkim koracima obilazio ulice Cher Asilea, vršeći nebrojene ponovne posjete; revnih pionirki Marie Selasse, Edne Arvasio, Isenie “Chene” Manuel i Veronice Wall; vesele Seferite Dolorite, koja je slijepa i boluje od multiple skleroze, ali usprkos tome ustraje u propovijedanju te obavezno ohrabri one koji dođu ohrabriti nju. Likovi ovih i drugih vjernih pojedinaca koji su se velikodušno stavljali na raspolaganje duboko su se urezali u um i srce ovdašnje braće.
Pustinja cvjeta
Aruba je 1980-ih doživjela ogroman napredak u ekonomskom pogledu. Na njenim bijelim plažama sada se nalaze supermoderni hoteli, a blještave kockarnice mame bogataše iz cijelog svijeta. To neminovno utječe na način razmišljanja stanovnika te je materijalizam svojim varljivim blještavilom zarazio mnoge — čak i neku braću. Pa ipak, duhovni je napredak velik, naročito na španjolskom području, te je potreba za sposobnom braćom koja bi preuzela vodstvo sve veća.
S druge strane, na Curaçau vlada velika ekonomska kriza i mnogi se sele u Nizozemsku. To što braća odlaze nepovoljno se odražava na skupštine na Curaçau i Bonaireu te je napredak proteklih nekoliko godina vrlo slab.
No ipak imamo razloga podići glave i radovati se dok sve više zalazimo u 21. stoljeće. Božje veličanstveno Kraljevstvo je pred vratima, a Božji narod nastavlja poučavati istini sve koji ‘imaju ispravan stav’ (Djela 13:48). Ova nekoć spržena duhovna pustinja sada je natopljena vodom istine.
[Okvir/slike na stranici 72]
Plamenci i magarci
Na tihom, nedirnutom Bonaireu desalinizacija mora važna je privredna djelatnost koja otočanima osigurava prihod. Plamenci vole jako slanu hranu, što im na ovom otoku u izobilju stoji na raspolaganju u bazenima soli, pa je zbog toga Bonaire jedno od nekoliko idealnih mjesta u svijetu za razmnožavanje ove ptice živih boja. Poludivlji magarci, koji su prvobitno dovedeni kako bi radili u tim bazenima soli, prepušteni su sami sebi nakon što su ih nadomjestili strojevi. Oni sada tumaraju otokom. Da bi ih se zaštitilo, na otoku je za njih napravljen rezervat te je pokrenut program “Usvojite magarca”.
[Okvir/slika na stranici 87]
Zabatni zidovi i pontonski most na Curaçau
Willemstad, glavni grad Curaçaa, lijep je stari gradić. Kuće sa zabatima podsjećaju na Amsterdam, no obojene su živim bojama. Zaljev St. Anna prolazi kroz sam centar grada. Pontonski most Kraljica Emma koji povezuje dva dijela grada može se podići za tili čas kako bi veliki brodovi mogli ući u duboku luku. U početku se za prelazak preko mosta plaćala mostarina, no nisu je morali plaćati oni koji su bili bosi, jer je to bio znak siromaštva. Na kraju su siromašni posuđivali cipele kako ih se ne bi smatralo siromašnima, a bogati su svoje sakrivali kako ne bi morali plaćati mostarinu!
[Okvir na stranici 93]
Prvo pozdraviti svećenika?
“Položaj svećenika toliko je uzvišen i vrijedan poštovanja da kad bismo na cesti susreli svećenika i anđela, prvo trebamo pozdraviti svećenika” (prevedeno iz katoličkog tjednika La Union, izdanje od 10. kolovoza 1951. objavljeno na Curaçau).
[Okvir/slika na stranici 95]
Vrijednost dobre reputacije
U rujnu 1986. Russell Yeatts podigao je jedan paket koji je s Jamajke poslan na adresu podružnice Jehovinih svjedoka. Kad ga je otvorio pred poštanskim inspektorima, zapanjio se vidjevši pod časopisima paket s četiri kilograma marihuane! Policija ga je odmah pritvorila. No budući da je brat Yeatts bio na dobrom glasu, ministar pošta na Curaçau stao je na njegovu stranu te je rekao da je nemoguće da on ima ikakve veze s ilegalnom prodajom droge. Da se taj dužnosnik nije odmah zauzeo za njega, brat Yeatts završio bi u zatvoru. No ubrzo je bio oslobođen. O tom se događaju puno pisalo u novinama te je u jednima brat Yeatts nazvan “izuzetno časnim i poštenim čovjekom” koji “vrlo rado svima propovijeda dobru vijest”. Ovo iskustvo pokazuje koliko vrijedi dobra reputacija.
[Okvir/slika na stranici 96]
Neuobičajeni način širenja poruke o Kraljevstvu
Svake godine uruči se velik broj brošurica Svakodnevno razmatranje Pisama. Tokom nekih godina pioniri su ih podijelili na stotine. Giselle Heide bila je u bolnici, pa je koristila priliku da neformalno svjedoči drugim pacijentima. Jedna pacijentica, Ninoska, pozitivno je reagirala te je upitala Giselle da li ima “onu knjižicu”. Giselle isprva nije znala na što misli, no na koncu je shvatila da se radi o Svakodnevnom razmatranju Pisama. Otada su svakog jutra razmatrale dnevni citat. Dogovorile su se da će nakon što izađu iz bolnice proučavati Bibliju. Za manje od godinu dana Ninoska se krstila. Sada i njen suprug i djeca proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima.
[Slika]
“Svakodnevno razmatranje Pisama“ na nizozemskom, engleskom i papiamentu
[Okvir na stranici 104]
“Revnost za Boga; ali ne u skladu s točnom spoznajom”
Jednog jutra dok su bili u službi propovijedanja, Hubert Margarita i Morena van Heydoorn sreli su školarku Morellu. Primijetili su da Morella ima “revnost za Boga; ali ne u skladu s točnom spoznajom” (Rim. 10:2). Ona im je rekla da se svaki dan poučava u Rimokatoličkoj crkvi te da je uvjerena da je to pravi način obožavanja Boga. Hubert i Morena dogovorili su s njom biblijski studij. Dogovor je glasio ovako: Morella će sve što uči prenijeti svom učitelju, svećeniku, kako bi provjerila je li to točno. Ako se on ne bi složio s nekim učenjem, treba ga zamoliti da joj na temelju Biblije objasni zašto. Ustanovi li da je Jehovini svjedoci uče nešto što se ne slaže s Biblijom, može prestati proučavati. Morella je uskoro shvatila da su učenja Katoličke crkve nebiblijska. Kad je uvidjela da je svećeniku sve teže odgovarati na njena pitanja, prestala je pohađati njegovu nastavu. Nastavila je učiti o istini, krstila se i sada vjerno služi Jehovi.
[Okvir/slika na stranici 107]
Pijesak i stijene Arube
Ogromne stijene Casibari i Ajo fascinantan su prizor arubanskog krajolika. Pećine prekrivene crtežima, za koje se vjeruje da su ih napravili Dabajuro Indijanci, također su vrijedne pažnje. Uvijek sunčano vrijeme i dugačke bijele pješčane plaže privlače tisuće turista koji iz godine u godinu dolaze na ovaj otok.
[Okvir na stranici 110]
“Iz usta male djece”
Isus je rekao: “Iz usta male djece i dojenčadi pribavio si sebi hvalu” (Mat. 21:16). To se može reći i za djecu s ovih otoka. Petnaestogodišnji Maurice živi na Arubi. Kad je imao sedam godina, majka ga nije mogla pronaći na oblasnom kongresu. Sva u brizi, tražila ga je i napokon pronašla u zadnjim redovima prostorije u kojoj se održavao sastanak za one koji bi željeli služiti u Betelu. Maurice se želio prijaviti za betelsku službu. Brat koji je vodio sastanak nije ga htio obeshrabriti, pa mu je dopustio da ostane. Njegova žarka želja da u Betelu služi Jehovi nije izblijedjela. Krstio se s 13 godina te daje sve od sebe u skupštini i ozbiljno shvaća sve zadatke koje dobije. Čvrsto je odlučio služiti u Betelu.
Šestogodišnji Renzo s Bonairea bio je pozvan u Dvoranu Kraljevstva, gdje mu se jako svidjelo. S njim je započet biblijski studij i otada on više ne želi ići u Katoličku crkvu. Renzo je upitao svoje roditelje kako to da ih u crkvi nisu učili o Raju, što je izazvalo njihovu znatiželju. Počeli su proučavati s Jehovinim svjedocima. Kasnije su se krstili njegov otac i majka te jedna osoba s kojom je on proučavao. Renzo, koji sad ima osam godina, krstio se na pokrajinskom sastanku na Bonaireu.
[Okvir/slika na stranici 115]
Želi li netko malo iguane?
Na ovim otocima ima mnogo iguana, poput ove na slici. Ove gmazove veoma se cijeni, ali ne kao kućne ljubimce. Iguane su glavni sastojak juha i drugih jela. “One imaju okus poput piletine”, kaže jedan ovdašnji kuhar. “Meso im je jako mekano i ukusno.”
[Karte na stranici 71]
(Vidi publikaciju)
HAITI
KARIPSKO MORE
VENEZUELA
ARUBA
ORANJESTAD
Sint Nicolaas
CURAÇAO
WILLEMSTAD
Santa Cruz
Buena Vista
BONAIRE
Kralendijk
[Slika preko cijele stranice 66]
[Slika na stranici 68]
Ljudi mnogih nacionalnosti zajedno surađuju u miru u skupštini Hooiberg (Aruba)
[Slika na stranici 70]
Pearl Marlin sa svojim je ocem prodavala vjersku literaturu. Kasnije je postala Jehovin svjedok
[Slika na stranici 73]
Prva engleska skupština u Sint Nicolaasu (Aruba)
[Slike na stranici 74]
Neki koji su se doselili na Arubu: (1) Martha Faustin danas, (2) njen suprug Hamilton, koji je umro, te (3) Robert i Faustina Titre
[Slika na stranici 75]
Woodworth i Oris Mills na dan svog vjenčanja
[Slika na stranici 76]
Edwina Stroop, pionirka s Arube
[Slika na stranici 77]
Godine 1928. Jacobo Reina dobio je knjigu “Stvaranje” te je uvidio da je ono što u njoj piše istina
[Slika na stranici 78]
Slijeva: Russell i Hazel Yeatts, polaznici 6. razreda Gileada, te Mary i William Yeatts, polaznici 14. razreda Gileada
[Slika na stranici 79]
Henricus Hassell (skroz lijevo) bio je revan objavitelj dobre vijesti
[Slika na stranici 79]
Camilio Girigoria prvi je otočanin koji se krstio, i to 1950.
[Slika na stranici 80]
Alice i Henry Tweed mnogima su ostali u lijepom sjećanju po svom samopožrtvovnom duhu i revnosti
[Slika na stranici 81]
Gabriel Henriquez dobio je na poklon pretplatu na “Probudite se!” On je prvi Arubanac koji se krstio
[Slike na stranici 82]
Ninita Webb u početku se protivila istini. Ona i njen suprug Daniel postali su revni objavitelji Kraljevstva
[Slika na stranici 82]
Maria Rasmijn bila je pobožna katolkinja sve dok joj svećenik nije rekao da su vjerski likovi bezvrijedni
[Slika na stranici 83]
Albert Suhr iza sebe je ostavio izvrsna “pisma preporuke”
[Slika na stranici 84]
Olive Rogers mnogima je pomogla da svoj život predaju Jehovi
[Slika na stranici 85]
Gore: Eugene Richardson, koji se krstio sa 17 godina te služio kao revan pionir
[Slika na stranici 85]
Dolje: Mladi Clinton Williams pridružio mu se u propovijedanju na dotad neobrađenom “kunukuu”
[Slika na stranici 86]
Misionarski dom na Arubi oko 1956.
[Slika na stranici 89]
Gore: Godine 1962. Nathan H. Knorr, iz bruklinskog Betela, održao je govor za svečano otvorenje ove Dvorane Kraljevstva, prve u vlasništvu braće na Curaçau
[Slika na stranici 89]
Desno: Victor Manuel, objavitelj dobre vijesti skoro 50 godina, služio je u drugoj skupštini koja je sastanke održavala na papiamento jeziku
[Slika na stranici 90]
Gore: Međunarodni kongres 1969, “Mir na Zemlji”, u Atlanti (Georgia, SAD)
[Slika na stranici 90]
Desno: Mjesto na kojem se isti kongres održavao na Curaçau
[Slika na stranici 94]
Petra Selassa (desno) i njena kći Ingrid, specijalne pionirke koje su 1969. poslane da pomažu na Bonaireu
[Slika na stranici 97]
“Kula stražara” na papiamentu
[Slika na stranici 98]
Gore: Pauline i John Fry
[Slika na stranici 98]
Dolje: Age van Dalfsen stigao je 1964, nakon što je završio 39. razred Gileada
[Slike na stranici 99]
Gore: Janine Conception i Raymond Pietersz iz prevodilačkog tima, u kojem radi devet osoba
[Slika na stranici 99]
Desno: Estrelita Liket koristi kompjuter i MEPS program, koji su od velike pomoći prevodiocima
[Slika na stranici 100]
Robertus i Gail Berkers (lijevo), koji su u pokrajinskoj službi, u velikoj su mjeri kod braće potakli oduševljenje za punovremenu službu
[Slika na stranici 100]
Julie i Age van Dalfsen (dolje) vratili su se 1992. na Curaçao, a 2000. pozvani su u Betel
[Slika na stranici 100]
Age van Dalfsen, Clinton Williams i Gregory Duhon služe u Odboru podružnice
[Slika na stranici 102]
Blanche i Hans van Heydoorn pomogli su da 65 osoba svoj život preda Jehovi
[Slika na stranici 108]
(1) Podružnica otvorena 1964.
[Slike na stranici 108]
((2, 3) Sadašnja podružnica, otvorena 20. studenog 1999.
[Slike na stranici 112]
Bračni parovi u putujućoj službi, kao što su (gore) Ludmila i Humphrey Hermanus, (slijeva) Paul i Marsha Johnson te Edith i Marc Millen, pravi su blagoslov za ovdašnju braću
[Slike na stranici 114]
Prvi misionari: (1) bračni par Van Eyk, (2) bračni par Hoornveld i (3) Cor Teunissen napustili su svoj dom kako bi služili ovdašnjoj braći