Može li ekumenski savjet crkava ujediniti svijet?
PREKO devetsto delegata sakupilo se srpnja 1983. godine na terenu sveučilišta Britanske Kolumbije u Vancouveru (Kanada). Ti predstavnici oko 300 protestantskih, ortodoksnih i anglikanskih crkava sa ukupno preko 400 milijuna članova, došli su iz cijelog svijeta. Bili su prisutni i poslanici rimokatoličke crkve, islama, Židova i sjevernoameričkih Indijanaca, iako oni ne pripadaju ekumenskom savjetu.
Ta je skupština crkava osamnaest dana diskutirala o svemu mogućem, od atomskog naoružanja do pripremanja hrane za djecu. Držana su predavanja, ispitivana i sastavljana objašnjenja o budućoj taktici, bilo je u međuvremenu kazališnih predstava, plesnih priredaba i koncerata. A sve se to odvijalo pod motom crkvene konferencije “Isus Krist — život svijeta”.
Od tog se zasjedanja mnogo očekivalo. U uvodnom članku časopisa Sun, koji izlazi u Vancouveru bilo je spomenuto kako se Glavna skupština održava “u kritičnom vremenu religiozne povijesti”. Bilo je objašnjeno: “Mogućnost da se ugasi život cijelog čovječanstva nije nikada bila tako očitom, nikada nisu toliki ljudi živjeli u strahu pred tom mogućnošću.” Mnogi se očito nadaju da će crkve doprinijeti svoj dio u sprečavanju takove katastrofe. Neki je govornik ekumenskog savjeta crkava (ESC) rekao predstavnicima štampe da će “glavna tema vijećanja biti atomsko razoružanje i napori crkve da se uspostavi mir” (Naglašeno pismo od nas).
Sklad i nesklad
Ali, uskoro se na neugodan način pokazalo da je ESC sve drugo samo ne posrednik mira. Delegati su se prepirali oko pitanja što će biti središnjom točkom zasjedanja. Moto “Isusu Krist — život svijeta” zasjenila je žestoka debata o političkim pitanjima. Delegati zemalja takozvanog trećeg svijeta tražili su da se raspravlja o pitanjima ljudskih prava, a ne o atomskom naoružanju. Stoga je autoru proklamacije Glavne skupštine pao u dužnost težak zadatak da udovolji i jednom i drugom stanovištu.
Prema pisanju novina Globe and Mail nejedinstvo je također izazvala tendencija ESC “da osudi ponašanje zapadnih država ..., dok je o državama istočnog bloka izgovorena jedva neka riječ kritike”. Ono što je ESC rekao o miješanju SAD u stvari zemalja Latinske Amerike, neki su shvatili kao vrlo oštru kritiku. Za razliku od toga, ESC bio je značajno suzdržan po pitanju zauzimanja Afganistana od strane SSSR-a. Generalni sekretar ESC Philip Potter smatrao je da bi otvorena kritika izražena prema politici Sovjetskog Saveza mogla ugroziti odnos ESC prema sovjetskoj vladi, koja je dozvolila ruskoj ortodoksnoj crkvi da postane članom ESC. U uvodnom članku novina Province (Vancouver) ta je politika označena “dvostrukim moralom”.
“Ozbiljna zapreka”
No, delegati nisu bili nejedinstveni samo u političkim pitanjima. “Žene nisu spremne još stotinu godina čekati na pravdu”, rekla je Jean Skuse, vicepredsjedateljica centralnog odbora ekumenskog savjeta crkava. Ona se osvrnula na “vrući led” zaređivanja žena, tvrdeći da će žene u gomilama napuštati crkve, ukoliko se uskoro ne prizna žensko svećenstvo. Međutim, za ekumenski savjet crkava to je osjetljivi problem, jer su ortodoksi, katolici, anglikanci i neke druge grupe evangelista žestoko protiv zaređivanja žena, te postoji velika vjerojatnost da oni neće promijeniti svoja stajališta. Prema riječima anglikanskog biskupa od Canterbury-a, Roberta Runcie, to je pitanje “ozbiljna zapreka jedinstvu crkava”.
U određenim krugovima vlada bojazan da bi težnja za jedinstvom mogla dovesti do napuštanja, odnosno žrtvovanja određenih nauka. Delegati koji su u nekim diskusijama uočili trend prema “univerzalnosti” zabrinuto su izjavili da se Isus Krist kao “jedini spasitelj” ne smije odvojiti. Neki je novinar čak upitao: “Kako učesnici u diskusiji mogu dovesti interkonfesionalni dijalog u sklad s Isusovim riječima da je on put, istina i život?”
Jesu li crkve protiv rata?
No, unatoč svemu delegati su se suglasno založili za zamrzavanje atomskog oružja. Savjet je čak preporučio članovima crkava da “podupru one koji na temelju svoje savjesti odbijaju sudjelovati u ratu ili u pripremama za rat, te da ‘ispitaju moguće nenasilne oblike protesta’, kao i ‘neposlušnost civila’”. Time su crkve, čini se, učinile iznenađujuću prekretnicu, jer prema riječima savjetnika ESC Dirk-a Mulder-a, njihova povijest izvještava “beskrajno mnogo o ratovima i masovnom ubijanju naroda”. On je dodao kako je “religija još uvijek ulje koje se izlijeva na vatru svih sukoba u svijetu”. Stoga ostaje otvoreno pitanje u kojoj će se mjeri, posebno u ratnim vremenima, crkve pridržavati izjave ESC.
To izmijenjeno držanje po pitanju rata moglo bi se na ESC odraziti kao bumerang, jer bi moglo ugroziti dosadašnji dobar odnos između religije i svjetovnih vlasti. U uvodnom članku novina Sun moglo se pročitati: “Nova aktivnost crkava vodi prema sukobu, koje moderno društvo nastoji izbjeći svim sredstvima: (prema sukobu) između crkve i države.”
Jesu li jedinstveni u religioznim pitanjima?
Sve to jasno pokazuje da ESC ovladavaju politička i svjetovna pitanja, koja ga razjedinjuju. No, kako je s konvergencijom iz Lime, koja je dovela do u početku spomenutog ekumenskog bogoslužja? Jedan je katolički povjesničar označio tu konvergenciju (usaglašavanje mišljenja) “nečim najznačajnijim za napredak na putu ujedinjenja crkava”. Nadbiskup od Canterbury-a, Robert Runcie, koji je vodio ekumensku službu Božju, rekao je također da ona ukazuje “na pravo kršćansko jedinstvo”.
Je li to uistinu slučaj? U komisiji, odgovornoj za liturgiju u Limi, bili su zastupljeni protestantski, ortodoksni, anglikanski i katolički teolozi. Međutim, prilikom svečanog uvođenja nove liturgije u Vancouveru, ortodoksi i katolici su odbili uzeti pričest. Zašto? Jer im nauka njihove crkve zabranjuje primiti pričest od bilo koga drugog, osim od svojih svećenika. Konvergencija iz Lime nije riješila niti ostale probleme, koji su se ispriječili na putu ujedinjenja crkava, kao što su primjerice apostolsko nasljedstvo i nepogrešivost pape.
Iako je ekumensko (sveopće) bogoslužje, kojom su prilikom svi prisutni zajednički pjevali i molili, bio neobičan doživljaj, provalija nastala u vrijeme Reformacije danas je dulja nego ikada ranije. S tim u vezi odgovarajuće piše jedan novinar: “Obzirom da se crkve svađaju oko tolikih stvari, kako možemo imati povjerenja u to da nam one mogu objasniti koji je ispravan odnos čovjeka prema Bogu, ili da bi same mogle razviti takav odnos?”
Dakle, Glavnu skupštinu u Vancouveru možemo svrstati na listu ljudskih promašaja. Budući da crkve žele djelovati preko političkih sistema i kod njih se pojavljuje jednaka pokvarenost i rascjepi, što je sve dovelo svijet na rub propasti. Iz Biblije saznajemo da dolazi vrijeme kad političke sile neće više trpjeti miješanje religije u politiku, pa će poduzeti energične korake, da bi zauvijek spriječile njihov utjecaj (Otkrivenje 17. poglavlje).
Ne samo da ljudima ne polazi za rukom ujediniti crkve, nego tom jedinstvu ne doprinose niti nastojanja da se ubrza objavljivanje evanđelja u svijetu. O tome će se razmatrati u sljedećem članku.
[Istaknuta misao na stranici 5]
“Obzirom da se crkve svađaju oko tolikih stvari, kako možemo imati povjerenja u to da nam one mogu objasniti koji je ispravan odnos čovjeka prema Bogu, ili da bi same mogle razviti takav odnos?” (The Province, Vancouver, Kanada, 28. srpnja 1983.)
[Slika na stranici 5]
Zaređenje žena — sporno pitanje, pitanje koje izaziva rasprave