Mirotvorci ili ratni huškači?
“KRŠĆANIN ne smije sudjelovati u ratu.” Ta izjava sažima gledište ranih kršćana o ratu, kažu Thoko i Malusi Mpulwana u časopisu Echoes, koji objavljuje Svjetski savjet crkava (WCC). Tek “nakon što je kršćanska crkva ušla u savez s političkim državnim aparatom”, dodaju oni, počela je odobravati “mirenje s neizbježnošću rata”. A kakav je bio rezultat? Činjenica da su crkve kršćanstva vjekovima podupirale ratove postala je toliko očita da je nakon drugog svjetskog rata japanska Ujedinjena Kristova crkva čak smatrala da bi trebalo objaviti službeno “Priznanje krivnje za drugi svjetski rat”.
Danas, nekih 50 godina nakon završetka rata, crkve kršćanstva zadržale su manje-više istu reputaciju ratobornih crkava. “Postavimo li pitanje jesmo li kao kršćani uistinu rekli čvrsto i uvjerljivo Ne ratnoj logici i Da Kristovoj ljubavi”, priznaje dr. Roger Williamson, koji djeluje u sklopu Anglikanske crkve, “bit će nam jasno da (...) još uvijek imamo mnogo toga priznati.” Premda je 1948. WCC objavio da je “rat kao način rješavanja sporova nespojiv s učenjem i primjerom našeg Gospodina Isusa Krista”, crkve kršćanstva su, kaže Williamson, često doprinosile “zadrtosti, netoleranciji, ograničavanju ljudskih sloboda i produbljivanju sukoba”. Ne čudi da Williamson zaključuje kako “religija (...) često služi za podjarivanje, umjesto za okončavanje sukoba”.
Za ilustraciju toga može poslužiti rat koji je doveo do raspada bivše Jugoslavije. Unatoč nepravdama i okrutnostima koje se tamo već godinama dešavaju, crkvama je teško zauzeti jedinstveni stav u pogledu sukoba u toj zemlji. Zašto? Dr. Williamson komentira da unatoč tome što bi ih trebala vezati spona kršćanstva, među hrvatskim i srpskim svećenstvom postoji razdor upravo kao i među političarima tih zemalja. Na tom području, a i drugdje u svijetu, svećenici crkava kršćanstva, bili oni katolici, pravoslavci ili protestanti, ne angažiraju se kao mirotvorci već kao “vojni kapelani koji staju na stranu svojih sunarodnjaka”. Premda danas WCC ima preko 300 crkava članica, dr. Williamson priznaje da je “neobično teško pronaći primjere crkava koje se uistinu trude uspostaviti (...) mir”.
Da, teško ih je naći. No, za razliku od crkava članica WCC-a, koje samo razglabaju o pomirenju, postoji jedna religija koja je već uspjela izmiriti bivše pripadnike različitih religija i pomoći im da postanu pravi kršćani. Potaknuti ljubavlju prema Bogu i željom da ‘imaju mir sa svima’, danas u 233 zemlje preko 5,8 milijuna Jehovinih svjedoka odbija sudjelovati u ratovima nacija — bez obzira na to vode li se oni u područjima kao što su Azija, bivša Jugoslavija, Latinska Amerika, Ruanda, Sjeverna Irska ili Srednji istok (Jevrejima 12:14; Matej 22:36-38). Umjesto toga, oni ispunjavaju biblijsko proročanstvo tako što ‘raskivaju svoje mačeve na raonike’ i što se ‘više ne uče ratu’ (Mihej 4:3).
[Slike na stranici 31]
U Africi su neki Jehovini svjedoci bili pretučeni ili su postali izbjeglice zbog svoje neutralnosti