Ljudska vladavina na vagi
3. dio: Je li ‘vladavina najboljih’ zaista najbolja?
Aristokracija: vladavina plemstva, povlaštene manjine ili elitne klase za koju se misli da je najsposobnija za vladanje. Oligarhija: vladavina nekolicine, bilo osoba ili obitelji, obično korumpirana i sebična.
LOGIČNO je da bi najbolja vladavina trebala biti sastavljena od najboljih ljudi. Najbolji ljudi su obrazovaniji, sposobniji i ovlašteniji — navodi se kao razlog — i zbog toga mogu bolje voditi druge. Prema načinu vladanja elitne klase, aristokratska vladavina može biti jedna od nekoliko vrsta: Naprimjer, vladanje bogatih — plutokracija; vladanje svećenstva — teokracija; ili činovnička vladavina — birokracija.
Većina primitivnih društava pod vladavinom plemenskih starješina ili poglavica bila su aristokratska. U bilo koje vrijeme, i Rim i Engleska i Japan, da nabrojimo samo tri, imali su aristokratsku vladavinu. U drevnoj Grčkoj riječ “aristokracija” upotrebljavala se u vezi sa gradovima-državama ili polisima, kojima je vladala mala grupa. Često su brojne istaknute obitelji sudjelovale u vlasti. U nekim su slučajevima, međutim, pojedine obitelji na nezakonit način došle do vlasti i vladale još okrutnije.
Poput ostalih grčkih gradova-država, Atena je prvobitno bila aristokratska. Kasnije, kako su kulturne promjene smanjile klasne razlike i poremetile njegovu jedinstvenost, grad je preuzeo demokratski oblik. Spartom, s druge strane, osnovanom navodno u 9. st. pr. n. e., upravljala je vojna oligarhija. Ovaj je grad uskoro postao suparnikom mnogo starijoj Ateni, i oba su se grada borila za prevlast u grčkom svijetu onog vremena. Prema tome, vladavina mnogih, kao u Ateni, došla je u sukob sa vladavinom nekolicine, kakva je postojala u Sparti. Naravno, njihovo je suparništvo bilo složeno, uključivalo je više od samog neslaganja u pogledu vlasti.
Iskrivljeni plemeniti ideali
Političke razlike često su bile predmetom rasprava među grčkim filozofima. Aristotel, Platonov bivši učenik, učinio je razliku između aristokracije i oligarhije. Označio je čistu aristokraciju kao dobar oblik vladavine, plemenit ideal koji omogućuje osobama s posebnim sposobnostima i visokim moralom da se posvete državnoj službi u korist drugih. Ali, ako je predvodila tiranska i sebična elita, čista se aristokracija izrodila u nepravednu oligarhiju. To je on smatrao iskvarenim oblikom vladavine.
Kao branitelj vladavine ‘najboljih’, Aristotel je prihvatio da bi spajanje aristokracije s demokracijom vjerojatno proizvelo željeni rezultat, a to je zamisao koja još uvijek privlači neke političare. Činjenica je da su drevni Rimljani spojili ova dva oblika vladavina s određenim uspjehom. “Politika [u Rimu] bila je svačiji posao”, kaže u The Collins Atlas of World History. Usprkos tome, u to vrijeme su “bogati građani i oni koji su bili sretnici samim time što su visokog roda, stvorili oligarhiju, u kojoj su međusobno birali sudske službenike, vojnog zapovjednika i svećenika”.
U kasnom srednjem vijeku i početkom suvremenog doba čak su i evropski urbani centri spajali demokratske i aristokratske elemente u svojim vladavinama. Collier’s Encyclopedia kaže: “Ekstremno konzervativna Republika Venecija, koju je na kraju srušio Napoleon, predstavlja klasičan primjer takve oligarhije; ali slobodni gradovi Svetog Rimskog Carstva, gradovi Hanzeatske lige i privilegirani gradovi Engleske i zapadne Evrope, pokazuju neke osnovne tendencije prema čvrstoj oligarhiji kontroliranoj od relativno malo ponosnih i visoko obrazovanih patricija [aristokrata].”
Tvrdilo se, s nekim opravdanjem, da su sve vladavine po prirodi aristokratske, budući da sve nastoje dati vlast najsposobnijim ljudima. Sastav vladajuće klase služio je jačanju tog gledišta. Prema tome, zaključak je slijedeći: “Vladanje klase i elite je sinoniman izraz za opis onoga što su Platon i Aristotel označili kao ideal.”
U potrazi za ‘najboljim’
Stoljećima prije pojave ovih grčkih filozofa, feudalno društvo (temeljeno na gospodarima i podanicima) donijelo je određenu mjeru stabilnosti i mira drevnoj Kini, za vrijeme vladavine dinastije Chou. Ali nakon 722. pr. n. e. u razdoblju zvanom Ch’un-Ch’iu, feudalni je sistem postepeno slabio. U posljednjem dijelu ovog razdoblja pojavila se nova elita, sastavljena od bivše “gospode” koja su služila u feudalnom domaćinstvu i potomaka starog plemstva. Članovi ove nove elite zauzeli su ključne vladajuće položaje. Konfucije, poznati kineski mudrac, kako ističe The New Encyclopœdia Britannica, naglašava kako su “nadarenost i visoki moral, bolje nego porijeklo, ono što nekog čini sposobnim za vođu.”
U Evropi, preko 2 000 godina kasnije, proces izbora elite, ‘onih najsposobnijih za vladanje’, malo je imao zajedničkog sa “nadarenosti i visokim moralom”. Harvardski profesor Carl J. Friedrich piše da se “elita u aristokratskoj Engleskoj u 18. stoljeću birala prvenstveno na temelju krvnog porijekla i bogatstva. Isto tako bilo je u Veneciji.” I nastavlja: “U nekim zemljama, kao što je Prusija u 18. stoljeću, elita se temeljila na krvnom porijeklu i vojnoj hrabrosti.”
Ideja da dobre osobine ‘boljih ljudi’ prelaze na njihovo potomstvo objašnjava vladarske običaje sklapanja braka u prošlim danima. Tokom srednjeg vijeka prevladavala je ideja o biološkoj superiornosti. Brakovi s neplemićima oslabili bi plemstvo, kršeći božanski zakon. Vladari su bili obavezni ženiti se samo onima plemićkog roda. Ova ideja o biološkoj superiornosti kasnije je otvorila put za racionalnije opravdanje — da se superiornost temelji na povoljnijim prilikama, obrazovanju, talentima ili ostvarenjima.
Načelo plemićke obaveze trebalo je osigurati uspjeh aristokraciji. Doslovno značenje “plemićke obaveze” označuje “dužnost čestitosti, plemenitosti i odgovorno ponašanje u skladu s visokim položajem ili porijeklom”. Zbog njihove “superiornosti”, oni plemenitog porijekla bili su prisiljeni odgovorno služiti potrebama drugih. Takva načela nalazimo kod aristokracije u drevnoj Sparti, čiji su ratnici bili prisiljeni interese drugih staviti ispred vlastitih, i u Japanu među ratničkom kastom, Samurajima.
Aristokracija nedorasla
Nesavršenost aristokratske vladavine lako je ilustrirati. U rano doba Rima samo osobe visokog porijekla, zvane patriciji, moglo se birati za članove rimskog senata. Obični ljudi, poznati kao plebejci, nisu birani. Ali daleko od toga da budu ljudi od “sposobnosti i moralnih odličnosti”, kako je Konfucije zahtijevao od vladara, članovi Senata postajali su sve više i više podmitljivi i okrutni. Posljedice su bile građanski ratovi.
Usprkos povratku razdoblja reformi, senatorska oligarhija se održala, barem do vremena Julija Cezara, koji je stvorio diktaturu, nekoliko godina prije nego je umoren 44. pr. n. e. Poslije njegove smrti ponovno je uvedena aristokratska uprava, ali 29. pr. .n. e. opet je istisnuta. Collier’s Encyclopedia navodi: “S rastom sile, bogatstva i geografskim širenjem Rima, aristokracija se pretvorila u korumpiranu oligarhiju, a njen gubitak građanskog duha odrazio se u gubitku javnog poštovanja. Njegov slom najavio je apsolutnu monarhiju.”
Otprilike u sljedećih 1 200 godina, aristokratske vladavine, iako po imenu monarhije, bile su evropsko pravilo. Tokom vremena, političke, ekonomske i kulturne promjene postepeno su oblikovale sistem. Ali tokom tog dugačkog razdoblja evropska je aristokracija ostala snažna, sposobna zadržati svoj posjed i svoj smrtni stisak nad vojnim službama, postajući još više parazitskom, razuzdanom, nadutom i ispraznom.
Godine 1780. aristokracija je pretrpjela snažan udarac. Louis XVI, francuski kralj, našao se u financijskim teškoćama, moleći članove francuske aristokracije da se odreknu nekih svojih fiskalnih privilegija. Umjesto da ga podupru, iskoristili su njegove teškoće, nadajući se da će potkopati monarhiju i obnoviti nešto od svoje izgubljene moći. “Nezadovoljni vladavinom ljudi, kralja, nad aristokracijom, oni su [aristokracija] tražili vladavinu ljudi, aristokracije, nad aristokracijom”, navodi Herman Ausubel, profesor povijesti na Columbia University. Ovakva shvaćanja ubrzala su nastupanje Francuske revolucije 1789.
Ovi događaji u Francuskoj donijeli su značajne promjene koje su se osjećale daleko izvan granica. Aristokracija je izgubila svoje posebne privilegije, feudalni sistem je ukinut, prihvaćena je Deklaracija o ljudskim i građanskim pravima, kako je bila nazvana. Osim toga, moć svećenstva je bila odredbom ograničena.
Vladavinu nekolicine — iako se tu nekolicinu smatra najboljima — mnogi stavljaju na vagu i nalaze je manjkavom.
Konačno pronađeni ‘najbolji’
Jasna činjenica da ‘najbolji’ ne žive uvijek u skladu sa svojim imenom ukazuje na jednu od najčešćih slabosti “vladavine najboljih”, naime, teško je odrediti tko je zaista najbolji. Da bi se udovoljilo zahtjevu za najboljim vladarem, potrebno je više nego biti bogat, plemenitog porijekla ili sposoban u vojnim podvizima.
Nije teško odrediti tko su najbolji liječnici, kuhari ili postolari. Jednostavno promatramo njihov rad ili proizvode. “Sa vladavinom, međutim, nije tako lako”, piše profesor Friedrich. Teškoća je u tome što se ljudi ne mogu složiti kakva bi vladavina trebala biti i što bi ona trebala raditi. Također, ciljevi vladavina neprestano se mijenjaju. Prema tome, kako kaže Friedrich: “Još je sasvim neizvjesno tko je elita.”
Da bi ‘vladavina najboljih’ stvarno bila najbolja, u elitu bi trebao biti izabran netko sa nadljudskim znanjem i nepogrešivim prosuđivanjem. Izabrani bi trebali biti pojedinci nesalomljivog morala, potpuno odani nepromjenjivim ciljevima svoje vladavine. Trebali bi van svake sumnje biti spremni staviti interese drugih ispred svojih vlastitih.
Biblija pokazuje da je Jehova Bog izabrao upravo takvu grupu — svog Sina Isusa Krista i nekolicinu njegovih vjernih sljedbenika — i imenovao ih je da vladaju nad zemljom tisuću godina (Luka 9:35; 2. Solunjanima 2:13, 14; Otkrivenje 20:6). Ne kao pogrešivi ljudi, nego kao nepogrešiva besmrtna duhovna stvorenja, Krist i njegovi suvladari obasut će zemlju blagoslovima trajnog mira, sigurnosti i sreće, obnovivši čovječanstvo do savršenstva. Može li bilo koja ljudska vladavina — čak ‘vladavina najboljih’ — ponuditi tako mnogo?
[Okvir na stranici 21]
Suvremena oligarhija
“Sklonosti oligarhiji (...) otkrivene su u svim velikim birokratskim strukturama naprednih političkih sistema. Rastuća kompleksnost modernog društva i njegove vladavine stavlja sve veću moć u ruke administracije i stručnih odbora. Čak i u ustavom utvrđenim režimima ne zadovoljava u otpunosti odgovor na pitanje kako se ove birokratske odlučitelje može držati odgovornima i kako se njihova moć može djelotvorno ograničiti a da se u isto vrijeme ne ugrozi djelotvornost i racionalnost procesa upravljanja” (The New Encyclopædia Britannica).
[Slika na stranici 20]
Aristotel je vjerovao da će kombinacija aristokracije i demokracije stvoriti najbolji oblik vladavine
[Zahvala]
Nacionalni arheološki muzej, Atena