Istočna Evropa — religiozni preporod?
POTISKIVANJE slobode izražavanja u posljednjih nekoliko desetljeća u zemljama Istočne Evrope uključivalo je brojna ograničenja u vezi religije. Ateizam je aktivno propovijedan, a mnoge katedrale i crkve pretvorene su u muzeje ateizma, poput one u Lenjingradu koju su posjetili brojni turisti. Svi aktivni svećenici postali su pomagači tekućeg režima. Sa svim mjestima obožavanja, kao što su samostani, crkve i džamije, koji su službeno bili zatvoreni 1967, Albanija je čak preko Radio Tirane bila proglašena “prvom ateističkom državom na svijetu”.
A sada, sa slobodom koja je poput proljetnog cvijeća procvjetala svuda po Istočnoj Evropi, što se dogodilo sa religijom? Francuski pisac Jean-François Kahn je pisao: “Religija pritisnuta potiskivanjem može se uhvatiti za ruke s nacijom pritisnutom ugnjetavanjem. To se dogodilo jučer u Iranu. Danas se događa u sovjetskom Azerbejdžanu. Sutra se može proširiti požar Rusijom kao munja.” Čak i danas se neke religije ujedinjuju nacionalističkim idealima i težnjama, postajući na taj način jedno od glavnih sredstava političkog protesta, posvećujući ga prisustvom svojih katoličkih i pravoslavnih svećenika i luteranskih pastora.
Dakle, kako religiozna sloboda ide ukorak sa novom demokratskom atmosferom?
Kako li su se stvari promijenile!
Glavne religije Istočne Evrope, posebno Katolička crkva, smjesta su poduzele akciju da bi bile zakonski priznate od novih vladavina. Primjerice, L’Osservatore Romano izvještava da je “9. veljače [1990] bio potpisan Sporazum između Svete stolice i Republike Mađarske”. Tim sporazumom obje strane su se složile da ponovo uspostave diplomatske odnose. (Vatikan se smatra odvojenom suverenom državom.)
Još jedan izvještaj iz Vatikana navodi da je Katolička crkva ukrajinske liturgije, zabranjena 1946, zahtijevala legalizaciju i da je ušla u pregovore “s vladom i ruskom pravoslavnom crkvom u vezi praktičnih pitanja obzirom na crkveni život u Ukrajini”.
U travnju 1990. papa je posjetio Čehoslovačku i bio pozdravljen na praškom aerodromu “od strane dostojanstvenika Crkve i države, uključujući (...) gospodina Vaclava Havela, predsjednika Republike” (L’Osservatore Romano). Tu se također razvija nova religiozna klima.
Katolička crkva je uvijek bila snaga sa kojom je trebalo računati u Poljskoj. Sada, sa svojom novostečenom slobodom, zateže svoje mišiće i poduzima akcije da ponovno uvede religiozne razrede u škole. Jedan svećenik je rekao: “Škole su vlasništvo nacije. Poljska nacija je više od 90% katolička. (...) Uz dužno poštovanje prema drugim religijama, religiozno poučavanje u školi će povratiti autoritet učiteljima i (...) vlastima, jer se bavi etičkom biti čovjeka.”
Izvještaj Pravoslavne crkve u Rumunjskoj navodi: “Patrijarh i brojni biskupi koji su surađivali sa [Ceauşescuovim] režimom bili su prinuđeni da odu. Imenovana je komisija koja treba ponovno oživjeti crkvu. Mnogi prijašnji nevjernici okreću se religiji i pune mjesne crkve (...) Rumunjska Bizantinska katolička crkva, prisiljena da bude raspuštena prije 40 godina, dobila je odobrenje za reorganizaciju” (Orthodox Unity, srpanj 1990).
Promjene u Albaniji
Prema novinskim izvještajima, iznenađujuće promjene polako se zbivaju u Albaniji, maloj planinskoj zemlji od 3,25 milijuna stanovnika, skritoj na jadranskoj obali između Jugoslavije i Grčke. Njemačke novine Die Welt izvještavaju: “U Albaniji, posljednjoj tvrđavi starog tipa komunizma u Evropi, ljudi su počeli glasati svojim nogama” tražeći sklonište u ambasadama Zapada, odakle im je dozvoljeno da odu za Italiju, Njemačku i druge zemlje.
Izvještaj dalje kaže: “U svibnju 1990. Albancima su obećani pasoši, i ukidanje zakonâ koji zabranjuju religiozno izražavanje.” (Citirano iz The German Tribunea, od 15. srpnja 1990.) Profesor povijesti Denis R. Janz je pisao: “Duga i teška borba za potpunu sekularizaciju izgleda da je obustavljena.” Međutim, on dodaje: “Postoje dokazi (...) da je religiji u ovom društvu ustvari bio nanesen težak udarac.”
U povezanosti s time, Jehovini svjedoci održavaju svoju uobičajenu i strogu neutralnost. Na temelju biblijskih načela, nisu se uključivali u političke i nacionalističke podjele. Pouzdali su se u Boga da će im omogućiti mirne okolnosti u kojima bi ispunjavali svoj svjetski zadatak propovijedanja Božjeg Kraljevstva (Matej 22:21; 1. Timoteju 2:1, 3; 1. Petrova 2:13-15).
Dakle, što je sa Jehovinim svjedocima u Istočnoj Evropi? Jesu li napredovali pod zabranom? Postoji li za njih religiozna sloboda?
[Slika na stranici 7]
Hoće li se ljudi vratiti crkvama Istočne Evrope?