Ptičji pjev — samo obična lijepa melodija?
UDALJENI reflektor počinje bacati svoje svjetlo na članove zbora dok oni zauzimaju svoja mjesta, uredno odjeveni za izvedbu. Budući da pjevanje po obiteljskoj tradiciji vježba od djetinjstva, svaki od njih s lakoćom pjeva iz sveg glasa. Čini se da su neki od njih vješti u improvizacijama, spontano stvarajući nove i različite melodije.
Gdje se održava ova izvedba? Niti u jednoj glasovitoj koncertnoj dvorani. Nasuprot tome, kad se zavjesa noćne tmine digne, svjetlost dana otkrije ogromnu vojsku malenih pernatih stvorenja. Mnoge vrste ptica pjevica s drveća, ograda i telefonskih žica stapaju svoje glasove u jednom od najljupkijih zborova na svijetu. Njihovim cvrkutanjem, dražesnim pjevom, zviždukanjem i tonovima nalik flautinim, razliježe se radosni pozdrav novom danu.
Ali, to nisu samo ugodni zvuci. To tim pjevicama znači više nego što se može zamijetiti na prvi pogled. Zašto ptice pjevaju? Imaju li njihove pjesme značenje? Kako ptice uče svoje pjesme? Nauče li ikada neke nove?
Skrivene poruke
Najživahnije serenade mogu se čuti ujutro i uvečer. Vrlo je vjerojatno da ćete u zboru čuti uglavnom muške glasove. Njihova je poruka dvostruka. Drugim mužjacima to je ozbiljno upozorenje da ne prelaze teritorijalne granice. Ženkama je to poziv neženja, spremnih na ženidbu. Ptice pjevice razvijaju svoje vlastite regionalne pjesme, poput različitih naglasaka kojima se može govoriti neki jezik. Karakterističan dijalekt mužjakove pjesme privući će ženke samo iz određenog pjevačevog mjesta. Najživahnije i najkompliciranije pjevanje može se čuti za vrijeme sezone parenja — predstave kojom se nastoji impresionirati dame.
Svojom pjesmom, pjevač otkriva svoje mjesto boravka ne samo svojoj prijateljici, već i svojim neprijateljima. Stoga šarene ptice, kao i one koje više vole otvoreni prostor, mudro izbjegavaju bučno pjevanje koje bi moglo privući neželjenu pažnju. S druge strane, dobro kamuflirane ptice i one koje borave u gustim šumskim predjelima mogu glasno pjevati, koliko god to žele, bez imalo straha da će biti primijećene.
Ono što ponekad čujete možda i nije prava pjesma naših krilatih prijatelja, već jednostavno kratki signal kojim se uspostavlja kontakt između partnera, ili pak kojim se jato drži na okupu. To može biti alarmni poziv kojim se signalizira neposredna opasnost, ili pak poziv na oružje, da bi se zajedničkim snagama nasrnulo na mačku ili nekog drugog nezvanog gosta. Ptice svojim glasom daju na znanje kakvog su raspoloženja — jesu li ljute, uplašene ili uzbuđene — kao i kakav im je bračni status.
Vješti i nadareni glazbenici
Glasovne mogućnosti ptica pjevica uistinu su izvanredne. Neke mogu istodobno pjevati tri ili četiri tona. Druge mogu proizvesti i do 80 tonova u sekundi. Ljudskom uhu to zvuči kao jedan neprekidan ton, no ptice ih mogu razlikovati, budući da imaju istančano osjetilo sluha.
Istraživači su se pitali imaju li ptice uho za glazbu. Mogu li ptice razlikovati neko Bachovo djelo napisano za orgulje od “Posvećenja proljeća” od Stravinskog? Istraživači su naučili četiri goluba da podignu jedan od dva kolutića, pokazujući time ispravnog kompozitora, za što bi kao nagradu dobili hranu. Nije prošlo dugo vremena i golubovi su mogli čuti bilo koji segment 20-minutnog Bachovog djela i izabrati pravi kolutić. Uz manje izuzetke, mogli su učiniti ispravan izbor čak i kad se radilo o muzici drugih kompozitora sličnoga stila.
Određene tropske ptice mogu komponirati i izvoditi duete. Čini se da će supružnici u vrijeme parenja održavati probe, vježbajući sve dok ne stvore originalnu kompoziciju koja se sastoji od fraza koje pjevaju naizmjence, odgovarajući jedno drugome. Par pjeva s takvom preciznošću da to neizvježbanom uhu zvuči kao jedna neprekidna pjesma koju pjeva samo jedna ptica. Svaki partner može pjevati svaku dionicu ili pak, u odsutnosti onog drugog, otpjevati cijelu pjesmu. Ova jedinstvena sposobnost očigledno pomaže pticama u gustim kišnim šumama da lociraju i identificiraju svog partnera.
Kompozitori i oponašatelji
Kako ove ptice uče i izmišljaju svoje pjesme pitanje je koje se još uvijek istražuje, no jedno je sigurno: imaju mnoge i raznovrsne metode učenja. Spomenut ćemo neke od različitih metoda koje se mogu naći u ptičjem svijetu.
Mužjak zebe ima svoju pjesmu barem djelomično usađenu u svom mozgu već prilikom rođenja. Čak i ako odraste potpuno izoliran od drugih ptica, njegova pjesma, iako abnormalna, još će uvijek imati isti broj tonova te će biti otprilike iste dužine kao i standardna pjesma. Međutim, da bi razvio ispravan obrazac, on mora, prije nego postane dovoljno star da bi mogao pjevati, čuti pjesmu drugih mužjaka, a mora je opet čuti i sljedećeg proljeća. Tada, poput ljudskog profesionalnog pjevača, ovaj pernati virtuoz svoju pjesmu mora usavršavati vježbanjem, vježbanjem i vježbanjem — pokušavajući uvijek iznova uskladiti svoj mlađahni glas s melodijom koju ima u glavi.
Sivi junko sam će izmisliti svoju pjesmu ukoliko ne čuje materinju. Ali kad jednom čuje jasnu i jednostavnu pjesmu nekog junka, prestat će izmišljati te će zvučati baš kao i svi drugi. S druge strane, kreativnost meksičkog junka bit će stimulirana slušanjem nekog odraslog junka. On neće kopirati ono što čuje, već će ga to potaći da izmisli svoju vlastitu jedinstvenu pjesmu.
Najjači dokaz da su neke pjesme genetski usađene jesu one ptice koje svoja jaja polažu u tuđa gnijezda. Naprimjer, kukavica svoja jaja polaže u gnijezda ptica drugih vrsta, koje tada služe kao usvojitelji. Kako mala kukavica, kad se izleže, zna da nije isto ono što i njen poočim te da ne treba pjevati kao on? Pjesma kukavice mora da je duboko usađena u njen mozak već prilikom rođenja.
Tako je u mnogo slučajeva ptičji pjev očigledno genetska stvar. Čak i ako ptica nikada ne nauči svoj vlastiti prirodni pjev, ona nikada neće jednostavno kopirati ili usvojiti pjev druge vrste. Neki istraživači pretpostavljaju da je u mozgu prisutan nejasan obrazac prirodnog pjeva i da ptica može pomno ispitati ono što čuje te kopirati zvuk koji najviše nalikuje obrascu.
A kakav samo mozak imaju! Znanstvenik Fernando Nottebohm došao je do iznenađujućeg otkrića da je mozak ptica pjevica lateralan, to jest, da je organiziran po principu lijeve i desne strane, od koje svaka ima svoju određenu funkciju. Također je izolirao kapacitet za učenje pjesama na određeno područje ptičjeg mozga. Kod rastućeg mužjaka kanarinca ovaj dio doslovno raste i smanjuje se ovisno o potrebi za učenjem novih melodija za predstojeću sezonu parenja. Kanarinci rano u svom životu pokušavaju pjevati, no čak ni ovi majstori pjevači ne postižu profesionalan status sve do svog osmog ili devetog mjeseca života.
Druge ptice pjevice specijalizirale su se za stvaranje varijacija na temu, posuđujući već postojeće pjesme i usavršavajući ih, ili mijenjajući slijed tonova ili stavaka. Takve oponašateljke oduvijek su bile predmet našeg divljenja, a posebno one koje koriste svoje sposobnosti tako da “govore”, to jest, oponašaju ljudski glas. U te imitatore iz ptičjeg svijeta spadaju, između ostalih, lirašica iz Australije, trstenjak mlakar i čvorak iz Evrope, te žutogruda travarka i drozd raznopojac iz Sjeverne Amerike. Ova posljednja može imati desetke pjesama na svom repertoaru, uključujući čak i imitaciju žabe ili cvrčka. Uistinu je zanimljivo slušati drozdovo veselo šarenilo izvadaka iz dobro poznatih klasičnih melodija ptičjeg carstva.
Kad ova krilata stvorenja pjevaju svoje divne melodije, mi to možemo ne samo čuti, već i s cijenjenjem slušati. Sutrašnja predstava počet će rano ujutro. Hoćete li uživati u njoj?
[Okvir na stranici 19]
Poznati zvuk
Jedan znanstvenik iz Britanije primijetio je poznati zvuk u jednoj od pjesama nekolicine drozdova cikelja. Snimio je pjesmu i elektronički je analizirao. Na njegovo iznenađenje, bila je veoma slična elektronskom cvrkutu telefona koje prodaje Telecom, britanska telefonska kompanija. Pjevice su očigledno čule melodiju, naučile je, te pridodale svom repertoaru. Možda je raspjevani drozd neke nepripremljene Britance natjerao da potrče na telefon.
[Zahvale na stranici 18]
Camerique/H. Armstrong Roberts
T. Ulrich/H. Armstrong Roberts